 |
Reditelj NIKOLA PEJAKOVIĆ
Dramaturg RADMILA SMILjANIĆ
Scenograf DRAGANA PURKOVIĆ-MACAN
Kostimograf IVANA JOVANOVIĆ
Muzika PETAR BILBIJA
Lektor MILORAD TELEBAK
Asistent reditelja
ALEKSANDAR PEJAKOVIĆ
Asistent scenografa JOVANA ROMČEVIĆ
Premijera:
18. oktobar 2008.
Predstava traje 105 minuta |
|
|
|
ULOGE |
|
Jevrem Prokić |
ŽELjKO STJEPANOVIĆ |
Pavka |
NIKOLINA ĐORĐEVIĆ |
Sreta |
BORIS ŠAVIJA |
Spira |
LjUBIŠA SAVANOVIĆ |
Spirinica |
ANjA STANIĆ |
Ivković |
ŽELjKO ERKIĆ |
Jovica Jerković |
ALEKSANDAR STOJKOVIĆ |
Danica |
ĐURĐA VUKAŠINOVIĆ |
Marina |
NATAŠA IVANČEVIĆ |
Sima Sokić |
ZLATAN VIDOVIĆ |
|
|
|
|
| NARODNO POZORIŠTE REPUBLIKE SRPSKE - BANjA LUKA (BiH/RS) |
|
|
|
(...) Mjesto i uloga banjolučkog profesionalnog pozorišta (jedinog u Republici Srpskoj, pored "Dječijeg pozorišta RS", takođe u Banjoj Luci!), koje je oduvijek (a tako je i sada) bilo i više od pozorišta jednog grada, njegovo "zvanje i pozvanje" da bude NARODNO, svakako su nove koordinate, u čijem određenju valja promišljati programske, repertoarske i svake druge težnje ovdašnjih (i današnjih) "pozorištnika". (...) Od osnivanja (Aktom Bana Milosavljevića, 2. septembra 1930) "Narodnog pozorišta Vrbaske banovine", do njegove prve premijere (u, za tu priliku, preuređenom prostoru "Sokolane") 18. oktobra iste godine, prošlo je nepunih pedeset dana. Osnovano kao tek drugo na prostorima Bosne i Hercegovine (nakon sarajevskog), nije imalo vremena ni da se oformi, profiliše i šire afirmiše, a zatekao ga je Svjetski rat, period ustaško-njemačke okupacije, potom iskušenja perioda "obnove i izgradnje", raznoraznih oskudica i, već tradicionalnog, svrstavanja pozorišne umjetnosti kao svojevrsnog "luksuza". Osipanje ansambla i zemlje u kojoj smo živjeli, skoro da su išli ruku pod ruku, tako da smo 1993. dočekali samo sa devet članova umjetničkog ansambla (osam glumaca i scenograf). A, evo, nakon zaustavljanja ratnih sukoba na našim prostorima, ponovo (ama bez rezignacije!) opažamo kako se, želeći predstave, igru, vjeru i nadu, pred nas postavljaju prepreke i iskušenja.
Srećom, savladali smo ih i savladavaćemo.
 Branko BRĐANIN, dramaturg NPRS |
|
|
|
|
|
Predstava Narodnog poslanika kao da je pripremana za izvođenje u Brčkom. Izbori su nedavno bili, nova lokalna vlast još nije konstituisana, odbornik u lokalnoj skupštini ovdje zove se poslanik, jednostavno sve je prepoznatljivo, jeste li to imali na umu?
To su ljudi i u Banjaluci mislili da se predstava oslonila na izbore i na taj ambijent. Ima dosta prepoznatljivog u svakoj sredini. A jeste, u stvari, Nušić je mislio na nas na ljude sa ovih prostora na naše karaktere. To smo mi.
Možemo li reći da ste i Vi kada ste radili na ovoj predstavi imali u vidu naše mentalitete, da ste oslikavali konkretne ljude iz naše sredine?
To je Nušić imao u vidu. On je prvo sve pogodio pa sam ga ja samo slijedio. Kada smo mi odabrali ovu predstavu za Narodno pozorište Republike Srpske ja nisam imao u vidu neke momente. Nisam znao da će biti lokalni izbori i nisam znao još neke podatke, naprimjer, da su neki od naših političara bili nekada mesari. To nisam znao. Kad sam napravio da je glavni lik mesar i tako još ponešto neke su se stvari pogodile. Onda smo mi kada smo vidjeli gdje se nalazimo namjerno napravili jednu marketinšku kampanju oko predstave i to kao da je politička kampanja. Naši plakati su bili isto kao i njihovi.
Nikola PEJAKOVIČ - Petar VASIĆ, Bilten 25. Susreta pozorišta/kazališta BiH Brčko Distrikt, novembar 2008.
Predstava "Narodni poslanik" Narodnog pozorišta Republike Srpske proglašena je za najbolju predstavu nastalu na velikoj sceni u bh. teatrima u 2008. godini i nagrađena priznanjem "Ključ Tmače". Glumica Nikolina Đorđević, koja u ovoj predstavi glumi Pavku, dobila je nagradu "Tmačin prsten" za najbolju žensku ulogu ostvarenu u predstavama teatara BiH u 2008. godini. "Narodni poslanik", koji je prema tekstu Branislava Nušića režirao Nikola Pejaković, dobio je osam nagrada na festivalu u Brčkom. |
|
|
|
R
E Č...S
E L E K T O R A...... |
|
|
|
|
Kao što je i red, makar i uz ponešto nereda pa i mogući višak očigledno svesno upisane polit-rodne, metaforičke i svakojake druge nekorektnosti u postavci pojedinih likova, komediografski hit starog majstora postavljen je u Banja Luci aktuelistički zaoštreno, lokalistički osvešćeno, lakrdijski urnebesno, srećom ne samo u htenju već mahom i u ostvarenom scenskom totalu. Taj teatralizacijski totalizam, koliko ga ima, ne svodi se samo na predlošku primeren rad glumaca već i na ukupnu kompaseriju ove igre, sa sve neodoljivim pečenim prasićima šestorkama, animalno onomatopejskom muzikom i brojnim drugim dosetkama iz kalamburske sfere, delatnim na prvu loptu koliko i sa relativnom zadrškom, ako ste zadršci skloni.
Predstava u kojoj racionalno i iracionalno, sasvim tipično i sasvim hiperbolisano ponešto nahereno skladno stupaju podruku, makar i uz koju pozamašno ili tek vidljivu pukotinu, ipak zanemarljivu kad je u pitanju ukupan doživljaj, onaj u kome ništa ne boli a sve pameti služi, uz zabavu i smeh povodom viška stvarnosti još uvek debelo podesne za nušićevske invektive.
Igor BURIĆ i Vladimir KOPICL |
|
|
R
E
D
I
T
E
L
J |
|
 |
N
I
K
O
L
A
P
E
J
A
K
O
V
I
Ć |
|
|
| Nikola Pejaković je rođen 1966. godine u Banjaluci, gde je završio osnovnu i srednju likovnu školu, da bi se u 19. godini uputio u Beograd i upisao FDU, odsek pozorišna režija. Posle studija retko režira u pozorištu, međutim, kad ga put nanese u pozorište, on radi i scenografiju i kostim i muziku – dajući predstavi jedan apsolutan autorski pečat. Kao scenarista potpisuje filmove "Lepa sela lepo gore", "Rat uživo", "Ledina", kao i seriju "Vratiće se rode". Režirao je TV seriju "Složna braća", a kao glumac je obeležio sva tri dela filma "Mi nismo anđeli", "Nebesku udicu", "Rat uživo", "Mrtav ladan", "Dva sata kvalitetnog programa", "Kaži zašto me ostavi", "Pad u raj", "Guča" kao i TV serije "Otvorena vrata", "Složna braća", "Crni Gruja"... Piše muziku za film i pozorište. Snimio je svoj prvi album `Mama, nemoj plakati` u kojem je autor svih pesama, glavni vokal, svira većinu gitara i pojedine klavirske deonice. U Zvezdara teatru istovremeno je režirao i igrao u predstavi `Kontuzov` po tekstu jednog od najvećih evropskih dramatičara Hriste Bojčeva. |
|
|
R E Č...R
E D I T E L J A ... |
|
|
|
|
|
|
|
Govoreći o "Narodnom poslaniku" Laza Lazarević je rekao da je ta Nušićeva komedija "dobar domaći pasulj, ali bez zaprške". Da li je "Narodnom poslaniku" potrebna ta zaprška? Da li ste je Vi dodali?
To je Nušićev prvi komad i logično je da nije imao zapršku. "Poslanik" je, može se reći, čak i naivno napisan komad. Reditelj, htio ne htio, mora da daje zapršku. On mora naći linije koje njega u komadu interesuju i te linije mora da izvuče i na njima insistira. Reditelj može da se piscu i suprotstavi, ali mu se uvijek vraća. Reditelj najbolje radi za komad kada izda pisca a onda, u zadnjem trenutku, vrati mu se u zagrljaj. Naravno, govorim o fingiranoj izdaji, o hrabrosti i potrebi da progovoriš o nečemu što pisac daje između redova.
Sudbina Nušićevog "Poslanika" je poznata. Dugo je čekao da se odigra, a sam Nušić je tri puta je mijenjao i dorađivao tekst na zahtjev Upravnika, a pod budnim okom Policije. Nušić je, dakle, tri puta taj komad ponovo pisao i mi ne možemo znati kako je on izgledao u svom izvornom obliku. U komadu se vide ustupci vlasti molijerovskog tipa, ustupci mladoj demokratiji i rađanju parlamentarizma u Srbiji.
U jednom periodu vladalo je mišljenje da se u komadu nalazi mnogo šta što vrijeđa i poslanike i članove balade. Ima li Vaše čitanje ikakvu namjeru da taj problem aktualizuje?
Možda mi mnogi neće vjerovati, ali nisam znao da će, prije premijere "Narodnog poslanika", biti lokalni izbori. Nisam mogao znati ni to da su neki političari nekad bili mesari. Ali, sa druge strane, ja ne mogu da se odredim kao političko biće i da kažem da sam protiv bilo kog predstavnika naše Vlade, jer je meni jasno da su naši politički neprijatelji u Sarajevu, a ne u Republici Srpskoj. Znamo mi ko nama radi o glavi i ko radi na razbijanju našeg entiteta. Upravo zbog toga ja ne želim da napadam svog čovjeka. Zbog čega bih to radio? Njemu mnogo ozbiljnije prijete neki drugi ljudi, zašto bi mu ja sad još stajao na muku. Srpski narod je najviše koštala razjedinjenost i ja ne želim da učestvujem u potpirivanju nesloge.
Ako je bič ove predstave negdje okrenut, onda je usmjeren prema našem egocentrizmu, samoizdaji i ludoj gordosti. Mi kritikujemo onaj trenutak kada političari pomisle da bi mogli biti nešto više od normalnih ljudi i kada pomisle da su vredniji i pametniji od sopstvenog naroda.
Da li je pokondirenost u svakom segmentu života temelj Nušićeve komedije, pa tako i "Narodnog poslanika"?
Ne koliko temelj čine egoizam i gordost. Iz gordosti nastaju svi problemi i sukobi. Mislim da je gordost na vrhu piramide i da sve ostalo slijedi. Nušić u svojim komadima detaljno opisuje te duhovne čireve, te opake strasti koje nagrizaju dušu čovjeka.
Nikola PEJAKOVIĆ - Goran DAKIĆ, Glas Srpske, 30. oktobar 2009.
"Narodni poslanik", u Vašoj režiji, trenutno je najgledanija predstava Narodnog pozorišta RS. Šta je pravi recept za dobru predstavu?
Moj cilj je da napunim gledalište Narodnog pozorišta i pridobijem novu, mladu i staru publiku, ljude koji nikad nisu ni prošli pored pozorišta, da u njega uđu i zaraze se virusom pozorišta. Nemam namjeru da im podilazim i na uštrb kvaliteta namamljujem ljude, ali sam siguran da, kao i u slučaju filma, i pozorište traži preciznu repertoarsku politiku i jasan cilj. Recept ne postoji, pozorište ima svoju etiku, zanat i pravila, ali najveći prostor je ostavljen mašti i eksperimentu, ostalo je ljudski faktor i Božja milost. Dolazi smjena generacija i ja predviđam, ako nam neko ne bude bacao klipe u noge, osnaživanje Narodnog pozorišta i jačanje uticaja u regionu. Od velikog je značaja i saradnja sa Ministarstvom prosvjete i kulture i ja se nadam da ćemo, potpomognuti njima, kao što smo bili i dosad, ići brzim koracima i stati, rame uz rame, sa teatrima iz metropola.
Nikola PEJAKOVIĆ - Aleksandra RAJKOVIĆ, Glas Srpske, 11. februar 2009.
Nušić je veliki i moderan pisac. I, kao takvog, velikog, ne treba ga dirati bez velike potrebe. Uzeti i razvlačiti po sceni njegov komad radi popunjavanja repertoara, sujete glumačke ili radi nekog drugog, sumnjivog razloga, čista je glupost ali i greh prema piscu. Svedok sam da je, u većini slučajeva, njegovo pisanije bilo korišteno kao zicer, kase-štih, pozorišnih vlastodržaca, Upravnika i Direktora, koji su mislili da je Nušić zakrpa kojom se krpi svaka pozorišna vreća. Neki su tako dirali i Šekspira, pa im je on redovno zavrtao šiju, okrećući ih i gurajući ih nazad, u zagrljaj sopstvene prosečnosti i umetničke kvadraplegije. U strahu od sopstvene rediteljske prosečnosti (a invalid sam odavno) i svestan njegove pozorišne zloupotrebe, pažljivo sam ušao u Nušićev svet. Sreća da sam imao njega i ovakve glumce, pa sam nekako isplivao i spasio kožu. Bar mi se tako čini, čim su nas pozvali na Sterijino, u Novi Sad... Nušić Ište Pozor.
Nikola PEJAKOVIĆ |
|
|
P
I
S
A
C |
|
 |
B
R
A
N
I
S
L
A
V
N
U
Š
I
Ć |
|
|
Branislav Nušić (8. oktobar 1864. – 19. januar 1938.)
Nušić je rođen u Beogradu kao Alkibijad Nuša u cincarskoj porodici Đorđa i Ljubice Nuše. Njegov otac je bio ugledni trgovac žitom, ali je ubrzo posle Nušićevog rođenja izgubio bogatstvo. Porodica se preselila u Smederevo, gde je Nušić proveo svoje detinjstvo i pohađao osnovnu školu i prve dve godine gimnazije. Preselio se u Beograd, gde je maturirao. Kad je napunio 18 godina, zakonski je promenio svoje ime u Branislav Nušić. Diplomirao je na pravnom fakultetu u Beogradu 1884. godine. Tokom studija je proveo godinu dana u Gracu.
Nušićevo stvaralaštvo neki dele na tri razdoblja: period vladavine Milana i Aleksandra Obrenovića, zatim period između 1903. i 1918. godine i period od kraja Prvog svetskog rata do njegove smrti. Drugi ga, međutim, smatraju piscem dve epohe realizma: klasičnog (osamdesete godine XIX veka, sa istaknutim delima - "Narodni poslanik"i "Sumnjivo lice") i socijalno angažovanog (tridesetih godina XX veka, sa delima - "Pokojnik", "Ožalošćena porodica").
Sa devetnaest godina napisao je svoju prvu komediju - "Narodni poslanik", koja je naišla na pohvale i podršku najuglednijih književnika, ali je ipak trinaest godina ležala u fioci i nije postavljana na repertoar, jer se nije dopala Aleksandru Obrenoviću, koji je ocenio da predstavlja "ruganje borcima za parlamentarizam." U njoj je verno opisao izbornu borbu u kojoj se ne biraju sredstva: koriste se laži, intrige, klevete, uhođenja, kupovina glasova...
1885. godine Nušić se nalazio na redovnom služenju vojnog roka i tako je kao član redovne jedinice učestvovao u Srpsko-bugarskom ratu.
Revoltiran što u pogrebnoj povorci Mihaila Katanića, heroja iz Srpsko-bugatskog rata, nije bio ni jedan državni zvaničnik, napisao je satiričnu pesmu "Dva raba" za tadašnje opoziciono glasilo "Dnevni list" i bio osuđen na dve godine robije. U zatvoru piše komediju "Protekcija", podstaknut sopstvenim slučajem, kada je zahvaljujući svojoj dovitljivosti slagao upravnika da je ministrov rođak i tako sebi obezbedio povlašćen tretman.
Po izlasku iz zatvora dobio je konzularnu službu, koju će obavljati oko desetak godina i tokom koje će boraviti u Bitolju (gde se i oženio), Serezu, Solunu, Skoplju, i Prištini.
1888. godine je završio komediju "Sumnjivo lice". Tekst je odneo tadašnjem upravniku "Kraljevskog srpskog narodnog pozorišta" u Beogradu, Miloradu Šapčaninu.
Iako se upravniku delo veoma svidelo, on ga je očinski posavetovao da ga spali! Dva ili tri puta u komadu se spominje reč - dinastija, i to ne mnogo pažljivo i lojalno. Nušić se vratio kući i stavio rukopis u fijoku, čekajući neka povoljnija vremena.
Kada je 1893. godine na mestu upravnika Narodnog pozorišta Šapčanina smenio Nikola Petrović, Nušić je ponovo ponudio "Sumnjivo lice". S obzirom da je Petrović bio istaknuti član Napredne stranke, koja se zalagala za slobodu javnog izražavanja, čime je udahnula svež dah celokupnom društvu, koje se iznenada pokrenulo i živnulo, Nušić je očekivao da će njegova komedija naići na povoljniji prijem nego kod prethodnog upravnika. Petrović je bio oduševljen delom, pričao je Nušiću kako se po ceo dan smejao sećajući se pojedinih delova i posavetovao je pisca da svoje delo - spali! "Znate, ne volim da se nađe u mojoj fioci; mator sam da idem u apsu."
1900. Branislav Nušić smenjuje Petrovića na mestu upravnika Srpskog narodnog pozorišta. Želeo je da omogući piscima da na scenu postave smelija dela, verujući da će to dati maha izvornoj drami i da će slabiji pisac izvući konsekvence iz svoga neuspeha, a bolji i jači se ohrabriti i podstaći. Ako ikad, sad je bilo vreme za "Sumnjivo lice". Ali, Nušić kao upravnik, sledi stope svojih prethodnika i ne stavlja delo Nušića kao pisca, na scenu.
Od vatrenog opozicionara postao je čovek režima, više se nije bavio društvenom kritikom već se okrenuo niskoj, vulgarnoj i lakoj zabavi.
Od 1905. godine pisao je tekstove za "Politiku", pod pseudonimom "Ben Akiba".
1913. godine organzivao je pozorište u Skoplju, da bi 1915. godine, zajedno sa srpskom vojskom prešao Albaniju. Pre polaska, napravio je selekciju i pobacao jedan deo nedovršenih rukopisa i beležaka, a sve što je dovršeno ili bar detaljnije skicirano, poneo sa sobom. Do Prištine, dokle se bežalo železnicom, sa sobom je nosio rukipise teške gotovo petnaest kilograma. Ali, pošto se od Prištine do Prizrena moralo ići pešice, bio je prinuđen da napravi novu selekciju. Među odbačenim rukpisima našlo se i "Sumnjivo lice". Sa sobom je poneo rukopise koje je smatrao najdragocenijim, dok su oni odabečni ostali u Prištini, u kući arnauta kod kojeg je stanovao. Ipak, stigavši u Prizren, on shvata da su mu rukopisi prveliki teret i zato ih skriva na tavanu, kod neke Srpkinje.
Kada se završio Prvi svetski rat, Nušić je odmah otišao u Prizren po svoja dela, gde saznaje da su Bugari, premećući srpske kuće u potrazi za oružjem, otkrili rukopise, skrivene pod patosom na tavanu, i spalili ih. Pošto mu je za vreme izbeglištva umro otac u Prištini, poslao je svoju suprugu u ovaj grad da potraži njegov grob. Prolazeći kroz prištinske ulice, ona se sretne sa onim arnautom u čijoj su kući kratko boravili tokom povlačenja srpske vojske, koji joj je rekao da je sakupio rukopise koje je Nušić pobacao i sačuvao ih. Tako je preživelo i "Sumnjivo lice", delo koje je napisano 1888, ali je na scenu postavljeno tek 29. maja 1923. godine.
U poslednjoj deceniji svog života, Branislav Nušić ponovo postaje opozicionar, a kao pripadnik Narodnog fronta javno govori protiv fašizma. 10. februara 1933. godine postao je redovni član Srpske kraljevske akademije, a pristupnu akademsku besedu posvećuje Sterijinom radu.
On je žarko želeo da bude dramski pisac, ali njegove drame nisu dugo opstajale na sceni. Drame kao "Knez Ivo od Semberije" i "Hadži-Loja" odigrale su svoju nacionalnu ulogu u svom vremenu, dok je "Danak u krvi" bila popularna samo na kratko i to kod najzaostalijeg dela stanovništva.
Nušić će ostati upamćen kao vrhunski komediograf koji je u svojim delima oslikao sve mane društva u kojem je živeo. On u nekim bitnim segmentima ne sledi tradiciju starijih pisaca, njegova Srbija nije seljačka već građanska i birokratska. Iako je porodica centar zbivanja, ona nije toliko okrenuta prošlosti, ona se bavi sadašnjošću i praktičnim pitanjima. Dve centalne teme, sile koje pokreću njegove likove su vlast i novac. "Narodni poslanik", "Sumnjivo lice", "Pokojnik", "Ožalošćena porodica", "Gospođa ministarka"... i danas se nalaze na redovnom repertoaru pozorišta.
Iako se trudio da postane ozbiljni dramski pisac, baveći se tragičnim i velikim temama, njegov genije se krio na drugoj strani. Verovatno otuda što je komedije pisao brzo i lako, nije ih dovoljno cenio. I na njegovom primeru još jednom vidimo kako se životni i lični smisao ne moraju poklapati.
Preminuo je 19. januara 1938, a tog dana fasada zgrade beogradskog Narodnog pozorišta bila je uvijena u crno platno. |
|
|
|
|
(...) Danas je odista vrlo teško razlikovati ministra od glumca i lirskog pesnika od kožarskog trgovca, pa je stoga vrlo teško pogoditi: ko je glumac, a ko nije. A ta teškoća dolazi samo stoga što je ceo svet danas glumac (...) Glumi se u politici i u umetnosti, glumi s ei u religiji i u trgovini, glumi se i u braku i u ljubavi, glumi se i u radosti i u žalosti, glumi se i u prijateljstvu i u dobročinstvu, glumi se i u plemenitosti i u rodoljublju. Svi glume, svi glumimo!
(...) Zar niste i vi zapazili sa koliko glumačke veštine ministri, našmikani autoritetom, čine obećanja koja neće ispuniti; i zar niste videli, kako našminkani brigom za narodno dobro, narodni poslanici izlaze pred svoje birače, tražeći im poverenje?
Branislav NUŠIĆ, O glumi |
|
|
|
|
Razoružavajuća snaga smijeha
Da je teatar zaista "vragometni misterij" u kom se "glumci kreću ko lutke, viču i plaču" (M. Krleža) nije se bilo teško uvjeriti gledajući "Narodnog poslanika" Branislava Nušića u režiji Nikole Pejakovića i izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banja Luke,odigranog treće takmičarske večeri brčanskih pozorišnih susreta. Sve je u tom projektu na svom mjestu, ništa nije prepušteno slučaju, ideja redatelja, dramaturga, glumačkog ansambla vidljiva je u svakom segmentu, svakom momentu ove inscenacije, ona se iščitava na plakatu, programskoj obavijesti o predstavi,u svakoj replici glumca, njom odiše svaki zahvat u tkivo Nušićevog teksta, svaki prizor u njenoj je službi, njom je prožeto scenografsko rješenje, kostim, maska,muzička pratnja. Nušić s kraja XIX stoljeća-komad je napisan 1883, autoru je tek 19 godinaprogovara jednako tako živo, svježe, suvremeno na početku XXI vijeka, predstava teatra iz Banja Luke na tragu je one poznate uzrečice velikog njemačkog teoretičara i povjesničara književnosti M. Reicha-Ranickog: " Nije nešto dobro zato što je moderno, već je moderno zato što je dobro". Branislavu Nušiću (1864-1938) "Narodni poslanik prvi je pozorišni komad, a njegova postavka u NPRS u Banja Luci Nikoli Pejakoviću (1966) prva je predstava u statusu kućnog redatelja ovog teatra. Nušić, kako povodom sedamdesete godišnjice smrti piše Predrag Nešović: "je uzdigao smeh na viši nivo, dao mu našu, domaću specifičnu boju, doveo našeg čoveka na pozornicu i time istisnuo inostranu lakrdiju u vreme kada se u našim teatrima, smeha radi, obilato prikazivala. Ni danas njegove komedije, koje plastično i duhovito slikaju moralne probleme svoga vremena, više kroz duh nego kozmopolitski, nisu izgubile svoju aktuelnost. Fiksirao je tako karakteristike svog vremena da u njima i danas otkrivamo moguće asocijacije. To ne govori o njegovoj pronicljivosti,već o njegovom umeću da zapazi i istakne one društvene činioce koji nisu efemerni problem i događaj dana. Naprotiv, svevremeni i sveži i danas." Pejaković, rođen 102 godine nakon slavnog "čarobnjaka smeha", uz svesrdnu pomoć dramaturginje Radmile Smiljanić, nepogrešivo "hvata" te zvuke, signale iz prošlosti da bi te odjeke jednog davno prohujalog vremena transponirao u eho vremena u kojem živi, dekodirao ih u znake doba u kojemu jesmo.
Paradoksalno,upravo to insistiranje na svevremenosti Nušićevog dramskog pisma, univerzalnosti poruka koje odašilje, dovelo je toga da protagoniste ove izuzetno duhovite, tragikomične,pa i na momente groteskne, urnebesne komedije doživimo kao naše suvremenike, susjede, lica sa ulice i naslovnih stranica novina, televizijskih ekrana, kao naše sugrađane koje je, odjednom, nešto promijenilo, preokrenulo, pretvorilo u neprepoznatljive spodobe, karikature njih samih. U "Narodnom poslaniku" Nušić ismijava jedan društveni događaj koji periodično, poput neke vremenske nepogode, naleti niotkuda i unese nemir među stanovnike pogođenog područja. Izbori, jer o njima je riječ, negdje po toj matrici odvijaju se i dan danas na ovim prostorima, no ludosti koja ih obavija i prati nisu pošteđene ni mnogo sređenije sredine.
Upravo u toj ludosti, "otkačenosti" koja zavlada među ljudima na pragu očekivanja da će se dokopati vlasti, da će postati netko drugi, da mogu, bez obzira što za to nemaju baš nikakvih predispozicija, i oni postati "mjera svih stvari", poštovani i ugledni narodni prvaci koje će isti taj zaluđeni narod slijediti, upravo dakle u tom spletu iščašenih i izglobljenih situacija i Nušić i Pejaković pronalaze neiscrpno vrelo apsurdnih i komičnih situacija."Ja mislim", kaže Pejaković," da je ovo što smo mi napravili logičan način i postupak kako se danas može čitati i igrati Nušića". A taj postupak podrazumjeva da se Nušić u pristupi uz dužno poštovanje ali slijedeći vlastiti instinkt i osjećaj za komiku. Dijete modernog doba, odgajan na najboljim tradicijama montipajtonovske komike, humoru Alana Forda i gegu nedostižnih muppetovaca, Pejaković, uz potpunu predanost glumačkog ansambla koji ga u stopu prati, suvereno smješta i promišlja "Narodnog poslanika" kao našeg suvremenika, čovjeka koji će se bezrezervno i lakomisleno odreći svega što mu je u životu do tada bilo važno – obitelji, posla, ljubavi, prijatelja - kako bi, barem na trenutak bio među onima "gore", žrtvujući tom "zlatnom teletu" i dušu i tijelo.
Nikolina Đorđević, Anja Stanić, Nataša Ivančević i Đurđa Vukašinović u ženskom, a Željko Stjepanović, Boris Šavija, Ljubiša Savanović, Željko Erkić, Aleksandar Stojković i Zlatan Vidović u muškom dijelu glumačkog ansambla oni su koje ćemo pamtiti, čija je igra, osjećaj za komiku, prostor i geg, u izvanredno nijansiranim i isprofiliranim rolama temelj na kome se gradi predstava. A iza njih, iza salvi smijeha u gledalištu, ostaće mjesta i za blagi osjećaj nelagode, neku nejasnu gorčinu i trpkost kojima Nušić obavija ovaj svoj komad a Pejakoviću to ne promiče, dapače povremeno im dopušta da izrone na pozornicu, poput bezličnog otiska nekog demona što prolazi kroz sve nas i čini nas drugačijima nego što jesmo ili bismo željeli biti.
O velikom piscu i komediografu Isidora Sekulić će zabilježiti: "Nušić je bio beskrajno čovečan i zato beskrajno zemaljski stvor."Scenski ga uprizoriti, na način kako su to uradili Nikola Pejaković i umjetnički kolektiv NPRS u Banja Luci i ne znači ništa drugo do vratiti ga u zemlju i među ljude gdje se najbolje osjećao - u pozorište,mjesto kome je oduvijek pripadao.
Mladen BIĆANIĆ, Bilten 25. Susreta pozorišta/kazališta BiH Brčko Distrikt, novembar 2008.
Stvaralački usklik Željka Stjepanovića
Vidjeti čovjeka u obrnutoj perspektivi, u ozračju smiješnog, to je jedna od zadatosti teatra, od samog početka njegova nastanka. Jedna od mogućnosti da nađemo takovog čovjeka pruža se teatru kada u čovjeku prepozna težnju da iskorači iz svoga prirodnog stanja, i pokuša da bude neko drugi. Nušićev dramski kozmos je krcat takvim ljudima. Paradigmična ličnost je njegova Gospođa Ministarka, takav je i Jevrem Prokić iz prve njegove drame, "Narodnog Poslanika”. Zapravo, po posljedicama koje prate njihovu težnju da budu neko drugi takvi su da oni iskoračuju iz ozračja smiješnog i postaju tragični!
Obje ove drame smo vidjeli na sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske u posljednje dvije – tri sezone, pa se sama od sebe, nameće pomisao o izvjesnoj uslovnosti, skrivenoj težnji da se repertoar ovog teatra koncipira na propitivanju ovakve čovjekove slike, u akcentiranju onih spoznajnih silnica do kojih dolazimo kada o takvim ljudima sudimo. Ali ima još jedna činjenica koja proniče u naše vidno polje izborom ovih Nušićevih drama i njihovim postavljanjem na scenu: ove likove je Nušić iz sirovog života prevodio na scenu, bez vidljivih stilizacija, prilagođavanja njihovog scenskim prizorima. Oni su, dakle, mjera stanja čovjekovog duha u vremenu i prostoru iz kojeg su izglobljeni i prevedeni na scenu. Vrijeme i prostor postaju ram za njihovu sliku. Međutim, ono što ove likove čini savremenim i što u njima prepoznajemo i sebe, što mogu biti i ogledalo za nas, jeste univerzalna konstanta nezadovoljstva čovjekova da se prepoznaje po sebi, po sopstvenom biću, zapravo, to je gubljenje svijesti o sebi, gubljenje životnih orjentira koji proistječu iz općeg stanja duha jedne društvene zajednice. U tome bismo faktoru mogli prepoznati onaj poticaj iz kojeg proistječu ovakve repertoarske orjenatcije ovog teatra. I malo se šta u svemu ovome mijenja ako imamo u vidu da su, možda sami reditelji, koji su postavljali ova djela na scenu, dolazili s ovim idejama. Izvorište im je zajedničko, duh vremena i prostora je podudaran. Razlika je, dakako, u samom rediteljskom postupku. Nikola Pejaković, reditelj "Narodnog Poslanika” je krenuo putem travestiranja Nušićeva svijeta i, začudo, upravo takav postupak je reditelju omogućio da stavi znakove jednakosti između duha Nušićeva vremena i vremena u kojem mi obitavamo. Istovremeno, tim travestiranjem je izoštravana ironijska komponenta koja se ugrađivala u travestirani obrat Nušićeva govora, dobivao se potresniji vid te čovjekove težnje da se oslobodi svog sopstva. Dakako, ne vjerujemo da je iz tog ugla reditelj ove prdstave krenuo u svoju rediteljsku postavku, ali se sve to samo od sebe nametnulo, kontekstuiziralo sami protok zbivanja na sceni, i davalo neko više važenje cjelovitom činu. Ali se, uz to širilo i samo polje scenskog razigravanja ponuđene materije. To je bio zvjezdani trenutak koji je Željko Stjepanović iskoristio da, tumačeći Jevrema Prokića, pokaže virtuoznu snagu svoga stvaralačkog bića, da sve unutarnje stvaralačke silnice šiknu poput gejzira iz njega i da, gotovo nezaustavljivo, traje na sceni u svom zamamnom stvaralačkom uzbuđenju. Da rastvara likovni oklop svoga lika i da sve njegove značenjske potencije uzdiže do uzvrelosti, do magičkog. Govor i pokret su se slijevali u jedinstvo, jedna komponenta je bila u službi druge, jedna drugu su posticali i nisu davali ovom umjetniku da zastane, da se u svom stvaralačkom agonu zaboravi, predahne, ustavi. On se pretvarao u grč, njegov govor je katkad postajao vrisak čovjekove nemoći da se domogne druge obale, njegov izraz lica se mijenao, njegove akcenatske partiture prelazile su u metaforu uzbuđenja, tonska skala njegova govora prerastala je u muzički slap. Jevrem Prokić je gubio bilo kakvu folklornu dimenziju sebe i postojao moderni sugovornik suvremenog teatra. Čak smo zaboravljali da ga je reditelj, iz samo njemu razumljivih razloga, skinuo u gaće preko kojih je privezao svoju mesarsku kecelju. Gledao sam ovog glumca prije petnaestak godina u vodvilju Reja Kunija "Kidaj od svoje žene” u sarajevskom Narodnom pozorištu u kojoj je dao briljantno rješenje londonskog taksiste koji je u različitim dijelovima ovoga grada imao dvije žene i pokušavaoda između njih uskladi svoj raspamećeni život. Sada ga vidim u ponovnom takvom stanju, samo znatno dograđenijem, u kojem, u svojoj zaošijanosti radnje, nije ostavljao ni trenutak praznog hoda svijesti, načinio mozaik u kojem je svaki kamenčić imao svoje posebno zračenje.
Nažalost, ostali akteri ove predstave nisu ga mogli u punijoj mjeri slijediti. Razlog je dvostruk: u pitanju su bile i vlastite mogućnosti, ali i u jednom rediteljskom previdu. Tražeći načina da Nušićeve komične metafore podignu na višu razinu, on je likove preveo u zbor "kljastih i obogih” vjerujući da se i u njima nalazi određeno vrelo komičkog!!! Kljasti i ubogi nisu komični, oni izazivaju tjeskobu, potresno stanje koje u nama budi saosjećanje i zaleđene emocije. On je naselio scenu grbavim i šepavim, ludim i poluludim, sakatim i kljastim iz kojih se ni na koji način nije mogao formulirati komični efekat. Srećom, većina aktera, naročito Nikolina Đorđević, kao Pavka, Boris Šavija, kao Sreta, i Željko Erkić, kao Ivković, zaboravljali su na svoje nametnute uslovnosti i svoje likove kreirali iz zdravog stvaralačkog jezgra. I podržavali Željka Stjepanovića u njegovom stvaralačkom zanosu.
Vojislav VUJANOVIĆ, Bilten 25. Susreta pozorišta/kazališta BiH Brčko Distrikt, novembar 2008.
Angažovanost smeha ili smeh angažovanosti
Kada je u atmosferi Timočke bune (oktobar 1883. godine) devetnaestogodišnji Nušić u isto vreme pisao svoj dramski prvenac, komediju "Narodni poslanik”, verovatno nije ni slutio da će gotovo dva veka docnije, početkom 21. veka storija o Jevremu Prokiću trgovcu i advokatu Ivkoviću ostati jednako aktuelna i životna. Izmene u tekstu koje je zahtevala onovremena cenzura bile su plod neposrednog upliva sfere politike u domene umetničkog rada, dok su promene teksta prisutne u dramaturškoj adaptaciji Radmile Marinković rezultat želje Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banjaluke da se dobije jezgrovita i zanimljiva savremena komedija razumljiva, pre svega, onim gledaocima koji su danas Nušićevi vršnjaci.
Na tom planu treba tražiti i režijsku koncepciju koja svoju ideju ovog komada nalazi u činjenici koliko je tragičnih događaja izazvala politička aktivnost neobrazovanih, doslovce nepismenih, špekulanata i raznih mutivoda, i do srži pokvarenih i na zlo spremnih intelektualaca koji bez ikakvih skrupula jedino žele da se dokopaju vlasti. I dok u osnovi Nušić drži stranu opozicije, njegov Ivković je pobednik izbora, u ideji predstave koju donosi Nikola Pejaković, kao reditelj banjalučke pozorišne kuće, te optimističke projekcije nema i Ivković i Prokić svedeni su na isto – puku želju za vlašću zarad koje su spremni i na ubistvo.
Rolna toalet papira u koja je obavijena afišom zapravo je polazni simbol u razumevanju ovakve koncepcije banjalučke predstave, dodali se tome i činjenica da je plakat urađen u, sada već klasičnom, maniru izbornog predstavljanja kandidata na ovom politički veoma trusnom tlu Balkana, dobija se primarna vizura razumevanja pozorišne poetike koju nudi Narodni poslanik u interpretaciji NPRS. Ovakav radikalni antipolitički ili, bolje reći, antipolitikantski stav potom se dosledno prenosi u idejnu strukturu svakog segmenta inscenacije na način da je pred gledaocima snažna groteska sa brojnim elementima travestije. Elemente travestije, pre svega, nalazimo u kostimu (Ivana Jovanović) i scenografiji (Dragana Purković-Macan). Naime, pozicionirajući protagoniste kao ljude sa izratim telesnim i(li) intelektualnim oštećenjima režija se znatno udaljava od primarne ideje teksta date u Nušićevom rukopisu, ali se upravo preko tog otklona stvara postomodernistička storija u kojoj se na fonu intertekstualnog modela otkriva neposredni uticaj stripa i filma. Poput grotesknih likova kultnog stripa na prostorima bivše Jugoslavije "Alan Forda” ili "Porodica Tarana”, pred nama defiluje niz nakaza oštećenih politikom, ili političkim angažmanom, a postoji li iko na ovim prostorima ko u periodu od 1883. godine pa do danas nije oštećen delovanjem ove "sile nemerljive"? Odgovor na ovo pitanje poslužio je kao ključna osnova u rediteljskoj instrukciji glumcima u izgradnji ideje uloge i njenoj odbrani. Postavljeni glumački zadaci nisu ni malo jednostavni, i upravo ta njihova kompleksnost je pobudila aktere da pruže puni angažman u odbrani postavljenih zadataka. Preoblikovanje likova, koji time dobijaju i sasvim drugačije funkcije, poslužilo je režiji da svoju koncepciju brani kao krajnje angažovanu satiru koja izrasta u hiperbolu iz koje se iščitava krajnja groteska. Hiperbolu nalazimo u činjenici da Jevrem Prokić nije trgovac, već nepismeni mesar koji je liferovao meso crknutih životinja vojsci, čime je postignut i izmešteni ugao gledanja na ostale protagoniste. Tako se kao dopisani refren u iskazu aktera počesto čuje: "zaklati", "zaklaću te", a takva "mesarska" stvarnost omogućila je još jednu postmodernističku parafrazu u domenu muzike. Naime, polazeći od muzike velikobritanske grupe "Pink Flojd” Petar Bilbija, uzima obrazac njihovog velikog hita "Novac” dopisujući mu skiku svinja pred klanje. Ova zavesa prati niz zbivanja na sceni označavajući time da se realizovani simboli mogu čitati kao metafore ostvarene na semantičkom planu kao celine nikle na sadržajima kao što su: političari su svinje, narod je stoka i slično. Nove semantičke vrednosti koje pruža označeno u domenima ovakvih oznaka osnova je na kojoj je izgrađen pozorišni jezik banjalučke predstave. Tako da se na planu estetike recepcije ona može iščitati i kao povod za lično preispitivanje svakog pojedinca kao angažovanog člana jednog društva.
Ni jednog trenutka ne upadajući u zamku da preraste u plošno, stereotipno oslikavanje svojstveno klasičnom političkom pozorištu, banjalučka predstava se, sredstvima hiperbolizacije navedenih metafora, uzdiže do krajnje objektivnog predstavljača kome je svojstven i izvestan pesimizam, a on dolazi na kraju ovog komada. Upravo u mračnoj slici kraja u kojoj nema izbornog pobednika, pri čemu je znatno odstupljeno od Nušićevog mladalačkog optimizma, data je krajnje pesimistička projekcija o konstantnosti na krv vavek spremne politike ovih prostora.
Da bi akterima olakšala probijanje kroz ovako kompleksno zasnovanu ideju predstave režija se poslužila nizom simbola. Tako se Pavka (Nikolina Jelisavac-Đorđević) pojavljuje kao groteskna hiperbola stava: žena je stub kuće. Otuda je ona grbava od tolikog tereta, a njena igra u krajnjoj glasovnoj izmenjenosti sam po sebi dovoljno je težak zadatak koji je ova, vanredno talentovana, glumica uspešno odbranila. Promuklost njenog glasa zapravo je hiperbolizacija stava: žena je glas razuma. Jednostavno u našoj stvarnosti taj glas je promukao od nastojanja da ga čuju. Gest i mimika koji prate ovako zadate koordinate u glumačkom zadatku samo su dodatna potvrda glumačke snage Nikoline Jelisavac-Đorđević. Odsustvo razuma, odnosno elementa koji bi trebalo da čuje glas žene, primarna je karakteristika mesara Jevrema Prokića (Željko Stjepanović). Međutim, njegova rola nije sadržana u predstavljač kom fonu prikazivanja debila, već u kompleksnom zahvatu oslikavanja inteligentnog šizofrenika. Nepismen, neobrazovan i pokvaren, lik Jevrema Prokića u interpretaciji Željka Stjepanovića dobija sve karakteristike šizofrenika. Prostodušnost kao jedina pozitivna osobina povod je za slojevito oblikovanje šizofrenog situiranja lika koji sve: porodicu, radnju, ličnu sreću, žrtvuje slepoj želji da se bude vlast – da se postane "neko i nešto". Repertoarom raznovrsnih glumačkih izražajnih sredstava Stjepanović postiže upravo tu iznijansiranost koja samo dodatno doprinosi krajnjem komičkom efektu.
Uspešno savladavajući veoma složen pokret u liku Jovice Jerkovića (Aleksandar Stojković) koji je 100% invalid, bez jedne i ukočene druge ruke, Stojković postiže i dostiže grotesku u postulaciji lika na način da se zanimljivo plasiranim glumačkim sredstvima ostvaruje krajnji efekat komičnog. Upravo njegov lik na tankoj je ivici između: karikature, groteske i tragičnosti. Služeći se svim ovim elementima Stojković uspeva da ostane u primarnim konotacijama komičnog i da ne sklizne ni u jedan suvišni element, pri čemu posebno treba istaći njegovo "otvaranje vrata" kao zaseban simbol u režijskoj postulaciji. U ulozi Srete (Boris Šavija) pokazano je kako u galeriji nakaradnih likova može da deluje jedan vispren čovek. Jedini inteligentan lik je ovaj bivši robijaš. Upravo ta opreka između njega i ostalih protagonista jeste osnova na kojoj se postiže opšta komika. Brisanjem pasaža iz već kultnog "pripremanja" Prokića za poslanika, ostavljanjem samo jednog malog dela, data je jedna posebna konotacija kako u igri Šavije tako i režijskom čitanju Nušića, jer se pripremanje odvija na balkonu, a veoma dobro znamo koliko su različiti balkoni imali veliku ulogu u kreiranju tragedija u balkanskom grotlu.
Ivković (Željko Erkić) u režijskoj i dramaturškoj koncepiciji potpuno je izmenjen u odnosu na Nušićev predložak. On nije pozitivan, već krajnje negativan lik. Sterilitet njegove "kancelarije" u kojoj se pojavljuju "zlodusi" osnova je na kojoj Erkić gradi svoju interpretaciju Ivkovića tako da mi saznajemo ko je i kakav je on zapravo. Nadamo se da će ova uloga poslužiti Erkiću u budućnosti da razvije svoj repertoar glumačkih sredstava i da će uskoro da stasa u jedno vrlo zanimljivo umetničko ime.
Kreacije Spire (Ljubiša Savanović) i Spirinice (Anja Stanić) režijski postavljene u kontekstu već pomenute Porodice Tarana, upotpunjene kostimom i verbalnom manom (Spira) i preteranom ženskom atributivnošću (Spirinica) date su plastično, gotovo plošno, ali uverljivo i veoma zanimljivo, tako da ni jednoga trenutka nisu preuzele primat u odnosu na ukupno sagledavanje kako partner igre tako i realizacije zivanja na sceni.
Ulogama Danice (Đurđa Vukašinović), Marine (Nataša Ivančević) i Sime Sokića (Zlatan Vidović) date su zanimljivo predstavljene "mane" savremenog društva. U svakom od pomenutih glumačkih ostvarenja nalazimo ravnotežu na fonu izražajnosti i uverljivosti, tako da su svojim pojvama na sceni samo dodatno doprineli opštem razvoju zbivanja, ne iskačući i ne padajući u zamku da napuste režijski čvrsto postavljene koordinate. U svakom slučaju pred nama je jedna zanimljiva interpretacija Nušića koja pleni svojom postmodernističkom koncepcijom. Brčanska publika je preko ove predstave mogla i da se zabavi, što su potvrdile i brojne salve aplauza na otvorenoj sceni, ali i da se zapita o večnoj dilemi ovog prostora: ko su nam političari i šta je to politika na ovom usijanom tlu. Selekcija, svakako, ima niz opravdanih argumenata za uvrštavanje ove predstave na brčanski festival, a sinoćna interpretacija samo je to dodatno i potvrdila. Snažna interakcija između protagonista i publike samo je potvrdila činjenocu da Brčko ima izgrađenu pozorišnu publiku koja ume da prepozna izraziti pozorišni znak i jezik, a što je nemali doprinos i opravdanje postojanja ovakve koncepcije festivala u ovom gradu na Savi.
Dr Aleksandar-Saša GRANDIĆ, Bilten 25. Susreta pozorišta/kazališta BiH Brčko Distrikt, novembar 2008.
Izobilje u Sodomi i Gomori
(...) Danas, u poplavi kiča i šunda na ovim našim nesretnim balkanskim prostorima, kad se laka i površna zabava gledaocima servira kao surogat životnih sadržaja, nametnuta grabežljivošću stvaralaca masovne zabave gdje je zabava tog niskog praga razmišljanja proglašena vrhunskim sadržajem standardom etičkim mjerilom, pravi je biser perfomans kojeg nam je sinoć ponudio banjalučki teatar. I zabavno i poučno - a nepretenciozno, probavljivo, sa zavidnim umjetničkim dometima. I prigrljeno od publike. Pejakovićeva postavka je po formi komična, po sadržaju – više nego ozbiljna, to je groteskno jednostavna igra, s gasom do daske, farsično - do duvara, obojadisani likovi, kojima porazi jako lijepo stoje. Ona prevashodno ne nudi karikaturalne portrete današnjih političara, korespondinira na aktuelnom politikom ali samo u onoj mjeri koliko mi sami to tražimo u njoj, koliko želimo da je prepoznamo. Njegova galerija karaktera, ringišpil karikatura i svekolikih naravi u kome se vrte likovi koje svakodnevno srećemo oko nas samih, likovi koji dobijaju fiks ideje da vladaju… misle da je došlo vrijeme da i oni kažu nekoliko važnih rečenica, i koji su, zaboga, odlučili i da pokažu svoje zubiće, a što je najopasnije, to su oni isti koji bi da kroje sudbine ljudi i država, okreću točak istorije (Jevremova odluka da postane Narodni poslanik je životni promašaj čije će se posljedice osjetiti tek kasnije, i bivaju takvim da ih je sve teže ispraviti. Tako je, jednog priprostog mesara i njegovu porodicu, želja za vlašću dovela u situaciju raspolućenosti i konačnog raspada)...
Dragoljub VASIĆ, Bilten 25. Susreta pozorišta/kazališta BiH Brčko Distrikt, novembar 2008. |
|
|
|
|
