 |
Reditelj Paolo MAGELLI
Dramaturg Željka UDOVIČIĆ-PLEŠTINA
Scenograf Hans Georg SCHAFER
Kostimograf Leo KULAŠ
Muzika Arturo ANNECCHINO
Asistent reditelja Ivan MARUŠIĆ Klif
Dizajn svetla Zdravko STOLNIK
Asistent kostimografa Zjena GLAMOČANIN
Premijera:
1. oktobar 2009.
Predstava traje 1 sat i 45 minuta |
|
|
|
IGRAJU |
|
Milica |
Dijana VIDUŠIN |
Mila |
Perica MARTINOVIĆ |
Milena |
Ksenija PAJIĆ |
Dragan |
Ranko ZIDARIĆ |
Drago |
Milan PLEŠTINA |
Zoran (ponekad Marko) |
Rakan RUSHAIDAT |
Marko (samo Marko) |
Franjo DIJAK |
Psetarka |
Barbara NOLA |
Doktor |
Sven MEDVEŠEK |
Lutalica |
Ozren GRABARIĆ |
Žena u svijetu mrtvih |
Ivana ROŠČIĆ |
Psi |
Azra, Luna, Boss (na videu) i Bunda (na videu) |
|
|
|
|
| GRADSKO DRAMSKO KAZALIŠTE "GAVELLA" - ZAGREB (Hrvatska) |
|
|
|
Godine 1953. grupa mladih glumaca i reditelja, uglavnom 'pobunjenika' iz Hrvatskog narodnog kazališta, na čijem je čelu bio dr Branko Gavella, preuzela je zgradu Malog kazališta i osnovala Zagrebačko dramsko kazalište.
Prva predstava izvedena je na gostovanju u Subotici, a teatar je gledaocima otvorio vrata 1954. (Golgota M. Krleže, režija B. Gavella).
Teatar je izrastao u jednu od najcenjenijih i najpostojanijih pozorišnih kuća u Zagrebu i Hrvatskoj. Godine 1970. ime je promenjeno u Dramsko kazalište "Gavella", kojem je kasnije dodato i "gradsko".
U prvoj sezoni igraju se domaći i svetski dramatičari (Krleža, Lorka, Štajnbek, Artur Miler, Jonesko i Beket, Marijan Matković, Pero Budak, Slavko Kolar...) Reditelji: Gavella, Kosta Spaić, Mladen Škiljan, Dino Radojević, Georgij Paro, Tomislav Durbešić.
Godine 1959. Gavella napušta ZDK, a nešto kasnije odlazi još jedan od reditelja-osnivača, Mladen Škiljan. U šezdesetima režiraju i Vanča Kljaković, Joško Juvančić i Tomislav Radić.
Nižu se uspešne predstave (Radojević režira Krležino Kraljevo, izvedeno 173 puta). Igraju se Pirandelo, Edvard Bond, Fejdo, Spaić režira Držićevog Skupa (odigran više od sto puta).
U sedamdesetima režiraju i Želimir Mesarić i Ivica Kunčević, Vlado Habunek, Bogdan Jerković, Marin Carić. Na repertoaru je Marinkovićeva Glorija, Vojnovićeve Maškarate ispod kuplja i Krležin Vučjak, izvode se Šekspir, Šiler, Čehov, Molijer, Kalderon, Strindberg, Breht i Fon Horvat, ali i Budak, Bakarić, Jelačić Bužimski, Prica, Šnajder, Šorak, Senečić i Brešan.
I između 1980. i 1990. nastaju neke velike predstave: Šovagovićev Sokol ga nije volio, režija Violić, od 1982. do 1989. odigran preko 220 puta, Ludi dani Paola Magellija iz 1987 (po Bomaršeu i Fon Horvatu).
Radojević, Kunčević, Spaić i Veček režiraju Šekspira. "Rado viđen gost" tih je godina i Krleža. Postavljaju se Begović i Matković, Strindberg i Ibzen, Dostojevski i Čehov, Gorki i Gogolj, Violić i Međimorec rade Havela, a Mesarić Šeferovog Amadeusa.
U osamdesetima, kao ni dotad, "Gavella" ne zaboravlja ni savremene domaće pisce, pa se ponovno izvode Prica, Brešan, Šnajder, ali sad su tu i Ivšić, Bakmaz, Gavran i Lada Kaštelan.
Od devedesetih godina ansambl broji oko 40 glumaca, među kojima je značajan udeo mlađe generacije, što velikim delom oblikuje i repertoar.
I dalje režiraju gotovo svi čije su predstave bile nezaobilazne i proteklih sezona, a između 1990. i 2000. i Dolenčić, Mužić, Nina Kleflin, Snježana Banović i Saša Broz, glumci Rade Šerbedžija i Mustafa Nadarević, stranci Warlikowski, Farr, Bagossy i Lorenci, predstavljaju se i Brezovec, Jelčić, Baletić i Stojsavljević, kao i mlade Hana Veček, Aida Bukvić i Nora Krstulović, te Nataša Lušetić i Emil Matešić.
Pored domaćih i stranih "klasika", ne zaboravlja se savremeni domaći pisac: Bakmaz, Brešan, Paljetak, Vujčić, Matišić, Stojsavljević, Lada Kaštelan i Ivan Vidić. |
|
|
|
|
|
"Barbelo je ono odakle dolazimo i gde bi mnogi da se vrate i sakriju, a svako neka izabere šta je to", zapisano je uz ovu, poslednju dramu naizvođenije srpske dramatičarke u Evropi. 'Barbelo (Barbello) je pojam kojim se u istoriji hrišćanstva označava prva emanacija Boga, njegovo praporeklo, prauzrok, pranačelo, neki metafizički prostor iz kojeg potiče sve, pa i mi.' Onkraj ovako 'metafizičkog objašnjenja' teksta, ili možda, ispod njega – ukazuju se slike koje nežno i humorno, a opet ironično i polemički, progovaraju o ljubavi i smrti, udaljenosti i bliskosti... delujući manje politički no što bismo verovatno očekivali od nove drame Biljane Srbljanović. Taj 'nemar prema politici' koja je, međutim, tu, jer ona je uvek tu, odveo je njen rukopis prema područjima emotivne ogoljenosti, 'gde je život košmaran san'. A u takvom životu i ljudi i psi samo su lutalice, bića bez čvrstog uporišta i zaleđa, osuđena na međusobno iscrpljivanje, ali i zajedništvo, tek ponekad sposobno da pređe u istinsko razumevanje.
Barbelo i njegovi antijunaci pripadaju magellijevskom svetu, u to nema sumnje, svetu gde je borba jedini način da dopremo do sebe i drugih, kao ‘privatne osobe’, ali i kao pozorišni umetnici. Zato se ovaj komad u njegovoj režiji doima kao sjajna prilika za stvaranje teatra koji neće štedeti i sama sebe, koji će gledaocima znati da ispriča priču o njima – i nama – samima. Prestižna evropska nagrada za Novu pozorišnu realnost, dodeljena autorki, pokazuje da Barbelo i ono što nam govori funkcionišu svuda, jer deca i psi svugde su bića kojima treba pažnja, ali i, sve više, scena, kako bi s nje progovorili svojim tek naoko krhkim, a zapravo tako moćnim glasovima.
 iz programa predstave
Djeca: U Barbelu, djeca su tek mali ljudi. Nimalo naivnija od nas, nimalo nježnija, ali zato iskrenija. Ona promatraju naše živote i zaključuju, a to što im nudimo na promatranje prečesto im uskraćuje ljepotu. Pa ipak, ta bića možda smognu snage da ne ponove naše greške, da se usprotive i suprotstave. 'Detinjstvo je simbol nevinosti: to je stanje koje prethodi grijehu, dakle, edensko stanje. U različitim predajama ono simbolizira povratak u embrionalno stanje, kojemu djetinjstvo ostaje blisko. Djetinjstvo je simbol prirodne jednostavnosti i spontanosti... U kršćanskoj se predaji anđeli često prikazuju kao djeca, jer su znak nevinosti i čistoće (...) Slika djeteta može ukazati na pobjedu nad složenošću i tjeskobom, te na osvajanje unutrašnjeg mira i povjerenja u sebe.' / Chevalier i A. Gheerbrant, Rječnik simbola
Smrt, život: U Barbelu, živi govore s mrtvima, mrtvi sa živima. Svijet u kojem obitavamo ili je jedan, ili, ako ih je više, ti se svjetovi dodiruju, preklapaju, promatraju, grle. Ne postojimo, dakle, 'mi' i 'oni': živi su mrtvi, a mrtvi živi. Smirenja nema, jer nema ni kraja. No postoji olakšanje. I postoji bliskost.
'Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo', zapisao je Ivo Andrić u Travničkoj hronici, a jedan drugi pisac, Tomica Bajsić, u svojoj zbirci pjesam Pobuna obješenih, u pjesmi nazvanoj Mi zaleđeni, zabilježio je:
Gdje s mrtvima / mučimo se kroz život / ovjesimo ih na nebo pa padaju / stavimo ih ispod zemlje pa ustaju / nigdje im naći mjesta.
|
|
|
|
R
E Č...S
E L E K T O R A...... |
|
|
|
|
Mađelijevo (Magelli) scensko čitanje drame Biljane Srbljanović određuju vanredna poetičnost, elegancija, čistota rediteljskog postupka, redukcija znakova i fokusiranost na ekspresivnu igru glumaca, svedenu, a prodornu, oslobođenu suvišnih gestova. Jednostavnim promenama osvetljenja, korišćenjem video-bima koji efektno služi u izražavanju podsvesti likova, minimalističke, funkcionalne, emotivne muzike, kao i veoma sugestivnom igrom glumaca, postignuta je autentičnost scenskog čitanja. Predstava je doživela značajne dramaturške intervencije, u odnosu na tekst kao i na praizvedbu u režiji Dejana Mijača, čime su postignute veća koherentnost i zgusnutost radnje. Mađeli je jasno, razgovetno i poetski potentno prikazao filozofsko-antropološku, kao i društveno-političku problematiku koju Srbljanovićeva u drami tretira.
Ana TASIĆ |
|
|
R
E
D
I
T
E
L
J |
|
 |
P
A
O
L
O
M
A
Đ
E
L
I |
|
|
PAOLO MAĐELI
Rođen u Pratu, u samom središtu Toskane, krajem četrdesetih godina dvadesetog veka. Na njegov umetnički razvoj uticao je Đorđo Streler (Giorgio Strehler), kome je bio asistent. Početkom sedamdesetih, zajedno s Robertom Beninjijem, Pamelom Vilorezi, Saveriom Markonijem, Frančeskom Nutijem i Marčelom Bartolijem postaje jedan od osnivača Teatro studio del Teatro Metastasio. Studirao je režiju i slavistiku, a po dobijanju stipendije odlazi u Rumuniju gde režira dve predstave s kojima biva pozvan na pariski Festival Théâtre des Nations Jean-Louisa Barraulta.
U Hrvatskoj Mađeli se prvi put pojavio 1974. gostujući s Mandragolom beogradskog Narodnog pozorišta na Dubrovačkim ljetnim igrama. Godine 1985. nastanjuje se u Zagrebu, a 1987. režira Euripidove Feničanke, predstavu koja se danas smatra antologijskom. Nakon toga slede Ludi dani, Nacija, Velika magija, Višnjik, Tri sestre, Platonov, Elektra, Zločin na kozjem otoku, Mesec dana na selu, Kraljevo... Dobitnik je 'Vjesnikove' nagrade za pozorišnu umetnost “Dubravko Dujšin” 2007. za Malograđsku svadbu. Režira u Nemačkoj, Italiji, Mađarskoj, Venecueli, Meksiku, Švajcarskoj, Kolumbiji, Belgiji, Makedoniji, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori i Izraelu.
Režije u Srbiji (izbor): JDP – Goldoni, Trilogija o letovanju, Šekspir, Kralj Lir, Fon Horvat, Don Žuan se vraća iz rata, Italijanska noć, Ibzen, Per Gint, Gorki, Na dnu; Atelje 212 – Fon Horvat, Priče iz Bečke šume, Kod lepog izgleda, Pirandelo, Divovi iz planine, Nenad Prokić, Metastabilni graal; NP Beograd – Šekspir, Kako vam drago, Doniceti, Kći puka (opera); Beogradsko dramsko pozorište – Šefer, Amadeus, Todor Manojlović, Centrifugalni igrač, Boždar Zečević, Pivara; Poz. "Boško Buha" – Kolodi, Pinokio; SKC Beograd – Breht, Dobra duša iz Sečuana.
Na Pozorju 1988, u produkciji Makedonskog narodnog teatra, pojavio se režijom Crne rupe Gorana Stefanovskog. |
|
|
P
I
S
A
C |
|
 |
B
I
L
J
A
N
A
S
R
B
L
J
A
N
O
V
I
Ć |
|
|
BILjANA SRBLjANOVIĆ
Rođena 1970. u Beogradu. Diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu (1995). Napisala je devet pozorišnih komada: Beogradska trilogija (1997), Porodične priče (1998, Sterijina nagrada za tekst); Pad (2000); Supermarket (2001; Sterijina nagrada za tekst 2003); Alisa (2002); Životinjsko carstvo (2003); Amerika, drugi deo (2003; Sterijina nagrada za tekst 2004); Skakavci (2005; Sterijina nagrada za tekst 2006); Barbelo, o psima i deci (2007; Sterijina nagrada za tekst 2008), kao i kratke drame Manifest (2001) i Putovanja (2008).
Komadi Biljane Srbljanović igrani su u više od 150 pozorišta u svetu i prevedeni na više od dvadeset jezika. Pisala je za listove Der Spiegel, Le Monde, La Repubblica, The New York Times, The Guardian..., stalna je saradnica beogradskog portala 'Peščanik'. Dobitnica je nagrada 'Slobodan Selenić', 'Ernst Toller' (za angažman 'između politike i umetnosti'), 'Joakim Vujić' za celokupni doprinos pozorištu... Nagrada grada Beograda, 'Osvajanje slobode' za građanski angažman a dobitnica je i najvažnije pozorišne nagrade, 'Premio Europa' – Nagrade za novu pozorišnu realnost. Dva puta je bila nosilac titule 'Najbolji strani pisac' časopisa Theater Heute.
Biljana Srbljanović predaje na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu te na visokoj školi 'Paolo Grassi' u Milanu. Aktivistkinja je za ljudska prava i humani tretman životinja. Živi u Beogradu i Parizu, a poslednjih godina i u Azerbejdžanu. Ima psa. |
|
|
|
|
Barbelo (Barbello) je pojam kojim se u istoriji hrišćanstva označava prva emanacija Boga, njegovo praporeklo, prauzrok, pranačelo, neki metafizički prostor iz kojeg potiče sve, pa i mi. U striktno religioznom smislu, na hebrejskom je Barbelo bog, na starogrčkom znači "prva misao”, a najvažniji prevod je – materica sveta. Na srednjovekovnim slikama rođenje Isusa često je predstavljano kao da se odvilo u nekakvoj pećini u obliku materice, kao da čitav svet počinje odatle.
Za mene je Barbelo majčin stomak, jedno sigurno, toplo mesto, van vremena i pre početka svega, na primer i stomak Bogorodice, ali i svake druge majke.
Ko želi, može naći više u gnostičkim jevanđeljima, ali religiozna dimenzija nikako nije ključna, naprotiv.
Barbelo je ono odakle dolazimo i gde bi mnogi da se vrate i sakriju, a svako neka izabere šta je to.
Biljana SRBLjANOVIĆ |
|
|
|
|
Kako znaš hoćeš li roditi čovjeka ili govno od čovjeka?
Oprostite, ali vi ste shvatili da ja govorim o psima, kaže tužna žena promočena kišom nakon poduljeg razgovora u kojem smo, baš kao i njena sugovornica, mislili da govori o svoja četiri sina. Ono što stoji iza te rečenice, više puta s različitim varijacijama ponovljene, sažima duh nove predstave u Gavelli, koju je prema tekstu najcjenjenije suvremene srpske spisateljice Biljane Srbljanović režirao Paolo Magelli.
Ljudi i njihovi psi -
Govoreći o snovima, predstava govori o stvarnosti, pričajući o smrti, raspravlja o životu, pokazujući ljude i njihove pse, otvara probleme majčinstva, očinstva, ljubavi. U košmaru koji oživljava granice su prebrisane, živi i mrtvi pomiješani su, a ni jedan od stereotipa građanskog života neće ostati netaknut.
“Barbelo, o psima i djeci” priča obiteljsku priču - ostavljena majka dječaka se ubila, pa on odlazi ocu i njegovoj novoj ženi, koja ne može imati djece. No, otac se bavi čudnim poslovima pokušavajući postati ministar. Tu je i mračni susjed iz policije, mrtva majka kojoj na drugom svijetu jedino nedostaje sin...
Majčinstvo je ključna tema (Barbelo znači prapočelo, utroba svijeta), ali više kao emotivna potreba koja u stvarnosti biva izvitoperena, nego kao sveta sličica.
Ljudi nisu dobri -
Umjesto odgovora, roje se pitanja. “Kako znaš hoćeš li roditi čovjeka ili govno od čovjeka?” Jer ljudi koje vidimo nisu dobri. Muž koji želi postati ministar opskurna je kreatura čiji odlazak obitelj komentira: “Bez tebe će nam biti bolje”.
I taj rastanak postaje jasna politička slika odlaska mutnih tipova s vlasti.
Brojne atrakcije -
Redatelj se pobrinuo da političku dimenziju ne vežemo samo uz krajeve iz kojih dolazi autorica, nižući u završnoj sceni pokopa svijeće s trobojnicom i hrvatskim grbom.
Tekst Biljane Srbljanović duhovit je i britko oštar. Paolo Magelli, uz ponešto pretjerivanja, napučio je scenu kojekakvim atrakcijama, projekcijama, simbolima, kišom... I nagovorio glumce da daju sve od sebe. “Barbelo” je predstava koju treba pogledati.
Iva GRUIĆ, Jutarnji list, 2.10.2009.
Izglobljena zbilja & crni humor
(...) Crnohumorna slika svijeta značajka je njezina dramskog pisma. Njen autorski slog počiva na načelu izglobljenosti likova iz zbilje, iščašenih dramskih situacija i povremenih oštrih uboda satiričkim žalcem u stvarnost koja nas okružuje. Tako u Barbelu vješto miješa svijet živih i mrtvih, ljudi i pasa, zbilje i pričina. I odista znade gledatelja uvući u zabludu, jer nikada nije potpuno siguran u pouzdanost i u svoje snalaženje u njenim spretnim dramskim vrutcima, prijelomima i zamućenjima. U svakom slučaju, zanimljiva dramatičarka koja znade svojim crnohumornim ispadima nasmijati gledatelja i svakako ga zabaviti. No, ispod te lakoće krije se ipak oštro neslaganje autoričino s društvenim okruženjem, dubokom amoralnošću čovjeka i svijeta, poglavito rasapom obitelji, ali i političkom zbiljom (...)
Glumci vole raditi s Magellijem, jer on ima bogato iskustvo, a i uzvraća im ljubav, čak i kada ih “natjera” da u jednoj predstavi cijelo vrijeme kleče. Ksenija Pajić otjelovila je lik pun snažnih osjećanja, duhovne naivnosti i silne potrebe da opstane u nemogućim okolnostima. Svakako središnje mjesto u predstavi i najdojmljivije glumačko ostvarenje. Rakan Rushaidat u ulozi dječaka izvrsno je ekvilibrirao između oponašanja djeteta i odrasloga, nudeći komičan i mučan lik istodobno. I drugi članovi izvođačkoga sastava vraški su se uprli da ostvare redateljevu zamisao, ne rabeći baš vazda dobar scenski govor, ali svakako zauzeto i dojmljivo (...)
Igor MRDULJAŠ, Hrvatsko slovo, 9. 10. 2009.
Svi naši porazi pretočeni u teatarski uspjeh
U Magellijevoj režiji svi ti psihološki, socijalni i politički košmari, tako prepoznatljivi na ovim prostorima, izjurili su na površinu i poput vrištećih demona zasjeli nam za vrat. Režiser se obračunao i s malograđanskim licemjerjem, pa su scene u kojima ministar bježi s koferom punim para, sporovda uz hrvatske trobojke i spominjanja egzekucijia djelovale šokantno za premijernu publiku, prošaranu političarima
(...) Poetika Biljane Srbljanović već je dobro poznata i daleko izvan balkanskih prostora. Teške probleme međuljudskih odnosa, kontaminiranih politikom i društvenim lomovima, koje gleda oko sebe, Biljana Srbljanović po pravilu smješta u zonu porodice, taj “loš primjer” društva koje se ruši pred našim očima. Njezini tekstovi uronjeni su u stvarne priče, praktično iz susjedstva, puni su neke bolne fantazije izokrenute na glavu, gdje socijalna depresija i političko ludilo čuče u tamnim kutovima obiteljske intime. Sve sa svime ima veze po nekoj, kao britva, tankoj putanji, a opet sve je razlomljeno i beznadežno udaljeno, kao vaza s cvijećem koja se razbila u stotinu komadića.
Tužni kabare ljudske nesreće: Uz druge mlade pisce, s ove i one strane Drine, Biljana Srbljanović pripada postpesimističkoj generaciji ex-jugoslavenskog prostora, koja se nagledala užasa, ni kriva ni dužna. Zato su njezini komadi tako intelektualno suptilni, tako mračno duhoviti i tako razarajuće bolni.
U Magellijevoj režiji predstave Barbelo svi ti psihološki, socijalni i politički košmari, tako prepoznatljivi na ovim prostorima, izjurili su na površinu i poput vrištećih demona zasjeli nam za vrat. Socijalno, Barbelo je predstava o sumi svih naših poraza, psihološki, ona bi se mogla nazvati ukupnim izrazom onoga kako se osjećamo danas, a vizualno, to je predstava mračne atrakcije koja gledalište tuče u sve vitalne organe estetske i moralne osjetljivosti (...) “Svi bi da budu voljeni a niko nije u stanju da voli”, kako bi rekla Biljana Srbljanović. Magelli je u ovoj predstavi s pravom iskoristio – u naglašavanju socijalnih bolesti i moralne truleži – sav taj dobro poznati repertoar scenskog pretjerivanja, od fizički ogoljenih aktera na sceni preko hiperrealističke glume do morbidnog ugođaja, u ovom slučaju otvorenog groba koji dominira pozornicom od početka do kraja. Magelliju je bilo vrlo stalo pokazati dubinu ponora, zato Barbelo, s junacima tu oko nas, izgleda i kao biblijsko mjesto susreta, na kojem se okupljaju pali junaci, živi i mrtvi, suočeni s posljedicama svojih nesretnih odluka. Komad Barbelo u podnaslovu se još zove “O psima i djeci”, pa ovaj naziv sugerira na višestruku isprepletenost priče: i psi i djeca u ovoj predstavi strahovito trpe od svijeta odraslih koji se raspada, ali su jednako toliko od njega vredniji.
Ključnu ulogu u predstavi svakako igraju glumci, predvođeni Ksenijom Pajić, Franjom Dijakom, Barbalom Nolom, Milanom Pleštinom, Rakanom Rushaidatom i Pericom Martinović, koji su naglašenom a opet karakterno preciznom igrom odgovorili Magellijevoj zamisli o Barbelu kao zastrašujuće veličanstvenom prizoru grotesknih lica, grobljanskog cvijeća i zlokobnih zvukova, koji zaokružuju taj tužni kabare ljudske nasreće.
Čudo u “Gavelli”: U ovoj predstavi Magelli se obračunao i s hrvatskim demonima malograđanskog licemjerja, pa su scene u kojima ministar bježi s koferom punim para, sprovoda uz hrvatske trobojke ili spominjanja egzekucija i “metka u potiljak” djelovale šokantno za premijernu publiku, prošaranu političarima, koja je u tim scenama prepoznala neugodne istine prošlih ratova, s kojima se još nije u stanju do kraja suočiti. Za ovakav obračun Magelli je imao odličnog suradnika u Biljani Srbljanović, koja iz perspektive Beograda i Srbije u Barbelu piše o tom istom. Iako kaže da tek “piše ono što je boli”, ona je duboko angažirana spisateljica koja, preko svoje intimne depresije, precizno detektira mrtvačku shizofrenost (srpskog) društva (...)
Ono što je Biljana Srbljanović unijela u suvremeno ex-jugoslavensko i evropsko dramsko pismo svakako je – na tragu apsurda – to promatranje života kao slučajnog incidenta u šizofrenoj stvarnosti oko nas. Da bi se s takvim životom moglo nositi, Biljana Srbljanović poseže za uvrnutim simbolima, alegorijama i fantazijama koji njene drame pretvaraju u poetski rekvijem te iste stvarnosti (...)
Bojan MUNJIN, Novosti, 9. 10. 2009.
Satira svega postojećeg
... Teatrolog Vladimir Stamenković dovodi je [B. S.] u vezu s Camusom, Sartreom i teatrom apsurda, no vrlo precizno konstatira da je s drugima povezuje to što je slika stvarnosti u njezinim komadima temeljno preoblikovana i korjenito iskrivljena, što se svakodnevnica rastvara u grotesci da bi se pokazalo koliko je egzistencija apsurdna, pogotovo u totalitarnom društvu koje Biljana Srbljanović promatra.
Upravo se ta teza pokazala temeljnom za začudnu i provokativnu predstavu koju je u "Gavelli" realizirao Paolo Magelli, taj neumorni istraživač mogućnosti teatra, kojega, kao i svakog intelektualnog pustolova, na putu prati promjenljiva sreća (...)
A predstava u neraskidivi i ne uvijek sasvim razumljiv koloplet sjedinjuje žive i mrtve, muškarce i žene, staro i mlado, ljude i pse, s radnjom koja se u diskontinuitetu odvija negdje u limbu, na susretištu živih (koji samo prividno žive) i mrtvih (koji nastavljaju egzistirati, te stoga i nisu 'definitivno' mrtvi).
Koncepcija je predvidjela niz kratkih i dojmljivih scena, koje šokiraju bilo svojom verbalnošću bilo vizualnošću bilo virtualnošću, iako se tek potkraj otimaju sumračnoj hermetičnosti i profiliraju kao radikalna kritika društva zasnovana na kultu moći (u prvom redu političke) i obožavanju novca, uz istodoban prezir prema svakom obliku 'drukčijega', u smislu marginalizacije onih koji tomu kultu više ne mogu ili ne žele služiti ili mu se barem pasivno podvrgnuti.
Primjeri takvih 'marginalaca', prisilnih ili po vlastitome izboru, i ne uvek posve bespomoćnih, upravo su žene, osobe 'treće dobi', djeca, klošari i – psi, koje autorica tretira na razini simbola, ali i likova, reklo bi se, s karakterom (...)
Stotinjak minuta izvedbe bilo je ispunjeno vehementnim i intelektualno provokativnim kazalištem. (...) Ksenija Pajić izašla je iz šablone i ostvarila snažnu i dojmljivu, razrađenu interpretaciju Milene, nesretne i intimno nerealizirane supruge 'perspektivna' i beskrupulozna političara Marka, figure čiju je 'tipičnost' Franjo Dijak, na žalost, oblikovao ponešto blijedo. Komplimente valja uputiti Ranku Zidariću, koji je za svoj lik, policajca Dragana, napokon pronašao točan izričaj, kao i vrsnomu komičaru Rakanu Rushaidatu, koji je još jednom dokazao svoju izuzetnu darovitost.
Boris B. HROVAT, Vjesnik, Zagreb, 3. 10. 2009.
Magelli je s Barbelom uspio oživjeti paučinastu mrežu dramskih odnosa Biljane Srbljanović, stvarajući predstavu koja potentno afirmira svoje literarno ishodište. Gavellin Barbelo gorki je i opori podsjetnik da, kako kaže Camusov Kaligula, 'ljudi umiru i nisu sretni', ali istovremeno nudi i strategije izlaza, vidljive u iskreno odglumljenim proplamsajima ljudskog duha, upisanima u dramskom izvorniku.
Matko BOTIĆ, Kulisa.eu
Na čudan način, ovu je predstavu gotovo nemoguće sagledati u punini, jer gradi dojam plastičnosti i površnosti dok istodobno govori o krucijalnim onosima koji definiraju ljude, bili oni govna, majmuni ili zaista ljudi. Taj dojam ne ide u smjeru bulevara, ali ni suvremene klasike u stilu takozvane nove europske dramaturgije. Barbelo ima brojne sastojke navedenih, no ipak stoji sam za sebe kao punokrvni dramski tekst s vlastitim problemima i nedostacima zbog kojih je, naivno rečeno, samo osobniji i iskreniji.
Igor RUŽIĆ, Radio 101
Na premijernoj su izvedbi najveće aplauze dobili Rakan Rushaidat u ulozi djeteta koje se stalno koleba između imena Zoran ili Marko te Perica Martinović u roli majke Mile. Rushaidat je majstorski odigrao dječju neposrednost, paralelnu okrutnost, necenzuriranost i lucidnu otvorenost, svakako pronicljivost, što je uistinu ogromno glumačko postignuće jer ide protiv sve većeg gubitka spontanosti kao karakteristike zrelih performera. (...) Perica Martinović vrlo je bespoštedno odigrala psihozu roditeljske nemoći treće životne dobi.
Nataša GOVEDIĆ, Novi list |
|
|
|
|
