 |
Reditelj Paolo MAĐELI / Paolo Magelli
Dramaturg Željka UDOVIČIĆ
Scenograf Lorenzo BANCI
Kostimograf Leo KULAŠ
Muzika Arturo ANNECCHINO
Songove peva Ivanka MAZURKIJEVIĆ
Dizajn svetla
Paolo MAGELLI, Aleksandar ČAVLEK
Ideja i realizacija filma
Ivan MARUŠIĆ Klif, Paolo MAGELLI
Premijera:
28. marta 2009.
Predstava traje 2 sata i 10 minuta |
|
|
|
|
Ivor |
Pjer MENIČANIN |
Mama |
Nina VIOLIĆ |
Tata |
Sreten MOKROVIĆ |
Baka |
Ksenija MARINKOVIĆ |
Beba |
Milivoj BEADER |
Amerikanac |
Marinko MARIČIĆ |
|
Filip Šovagović
ZONA SNOVA |
|
|
Nataša DORČIĆ |
|
Goran BOGDAN |
|
|
Susjeda Jadranka |
Doris ŠARIĆ-KUKULJICA |
Andrea |
Ksenija MARINKOVIĆ |
Lucija |
Barbara PRPIĆ-BIFFEL |
Slađana |
Jadranka ĐOKIĆ |
|
Damir Karakaš
SKORO NIKAD NE ZAKLJUČAVAMO |
|
Djevojka |
Nina VIOLIĆ |
Anđelko |
Frano MAŠKOVIĆ |
Braco |
Milivoj BEADER |
Majka |
Doris ŠARIĆ-KUKULJICA |
|
|
Jakov |
Branko MENIČANIN |
Ana |
Jadranka ĐOKIĆ |
Cura |
Barbara PRPIĆ-BIFFEL |
Vuk |
Sreten MOKROVIĆ |
Svećenik |
Milivoj BEADER |
|
|
|
|
|
| ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH - ZAGREB (Hrvatska) |
|
|
|
Zagrebačko kazalište mladih u gotovo šezdeset godina postojanja, već je poodavno duboko i nezaobilazno uraslo u istoriju hrvatskog glumišta. U tom zavidnom razdoblju ono je prošlo različite umetničke i organizacione promene, menjalo nazive i lokacije, ali uvek je ostalo scensko središte u kojem su se okupljali mladi naraštaji, ali i publika sklona smelim scenskim istraživanjima te onom teatru koje je spremno prekoračiti ustaljene granice. Predstave Knjiga o džungli, Magic & Loss, Odisej i sin, Zastave, Tri sestre, Hamper, Kamov smrtopis... obeležile su protekle decenije ovog pozorišta u kojem su režirali, među ostalima, Vito Taufer, Janusz Kica, Paolo Mađeli, Eduard Miler, Branko Brezovec... ZKM je danas teatar u svim projektima oslonjen na autorski pristup na svim nivoima realizacije te daje sebi mogućnost istraživanja, oblikovanja i izražavanja ideja angažovanih u konkretnoj društvenoj, građanskoj i političkoj stvarnosti. To je teatar otvoren prema različitim estetskim pristupima sa ciljem da progovori o onim dramama koje se događaju na ovim prostorima i u ovom vremenu. Pokrenuo je 2006. ciklus Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih, koji predstavlja najzanimljivija evropska i svetska ostvarenja – na primer, predstave Teatra Metastasio iz Prata, Space Productiona iz Sarajeva, Slovenskog narodnog gledališča iz Nove Gorice te Seinendan Teatra iz Tokija, a od iste godine je i organizator Festivala svjetskog kazališta. |
|
|
|
|
|
U pet drama, pisanih po narudžbini, u kojima se autori bave svakodnevicom, prožimaju se teme nemaštine, nesrećnih ljubavi, porodičnih problema, prošlosti, budućnosti, imaginacije, surove stvarnosti, vremena u kojem živimo i u kojem ćemo tek živeti. Veza različitih tekstova jesu grad Zagreb i njegovi stanovnici. Njhove životne tragedije ovde dobijaju sasvim novu, komičnu dimenziju. Pojavljuju se likovi svojstveni našoj stvarnosti, ali i likovi iz prošlosti i mašte te svaki od njih priča neku svoju priču, doživljenu ili izmišljenu, realnu ili izmaštanu.
Autori sebi postavljaju različita pitanja, no talenat ih tera da ih jednako produbljuju. Na slici su možda različite boje, no kada gledate Šagalove anđele, svi su različitih boja, u kontrastu. A kada zrak svetlosti pređe preko njih, vidite da je na slici ista duša. Tako su i autori ove predstave – tako različiti a tako isti. Ovu predstavu doživeo sam kao predavanje štafete u grčkoj olimpijadi.
 Paolo MAĐELI
(...) Kazališni čin, prije svega, živa je riječ i živa slika, neodvojiva od mjesta i trenutka kojem pripada, jedinstvena i neponovljiva. "Zagrebački pentagram" predstava je koja hrabro objedinjuje naoko nespojivo - pet hrvatskih pisaca generacijski, formalno, strukturalno i poetski dijametralno različitih u jedinstveni teatarski doživljaj, u neraskidivu cjelinu, u visokoestetiziranu predstavu koja bez zadrške korespondira sa Sada i Ovdje; predstavu koja savršeno dijagnosticira trenutak našeg postojanja. Predstavu koja ne govori o nekim drugim ljudima, nekom drugom gradu, nekoj drugoj zemlji i nečijoj tuđoj stvarnosti - nego upravo o nama, onakvima kakvi jesmo, a ne usuđujemo se to samima sebi priznati, jer - malo nam je neugodno. I treba nam biti, jer Sada i Ovdje nije baš idealno vrijeme za postojati, a kamoli baviti se umjetnošću. Sada i Ovdje trenutak je posvemašnje apatije, straha, neizvjesnosti i nezainterensiranosti, koje tako savršeno opisuje jedan znakoviti naslov: "Da mi je danas bilo ne susresti sebe"… A onda, usprkos samoj sebi i svima nama dogodi se jedna jedinstvena kazališna predstava…
I, odjednom, Sada i Ovdje lakše je "progutati". Sada i Ovdje poželiš pokušati promijeniti, jer - malo ti je neugodno. Maestralnom igrom ansambl ZKM-a još jednom potvrđuje svoju kvalitetu i uigranost, svoju spremnost da izvrši i najzahtjevnije glumačke zadatke, posebno kad je vođen, u ovoj predstavi posebno inspirativnim, redateljskim iščitavanjem Paola Magellija, koji s minucioznom točnošću istovremeno režira pet predstava, a opet samo jednu. Istaknimo još i odličan autorski tim, posebno scenografsko rješenje prostora igre koje nije samo vizualna podrška redateljske ideje, nego ono Sada i Ovdje u kojemu je svaki korak tako teško koraknuti, a nakon toga, još je teže ostati stajati... Da ansambl ZKM-a čvrsto stoji na svojim nogama, dokaz je i predstava "Zagrebački pentagram" ...
iz saopštenja žirija 24. Gavellinih večeri |
|
|
|
R
E Č...S
E L E K T O R A...... |
|
|
|
|
Novo, zanimljivo viđenje savremene hrvatske stvarnosti u omnibusu od pet kratkih priča. Prvi put je na hrvatskoj pozornici povezano pet tekstova različitih savremenih hrvatskih autora u jednu predstavu. Svaka priča obrađuje različitu temu i bavi se bedom, poremećenim odnosima, sukobima želja i mogućnosti junaka o kojima govori, ali na vrlo specifičan, duhovit i bajkovit način. Zagreb i njegovi stanovnici (različitih društvenih slojeva i političkih profila) osnovna su nit priče i publika skače iz jedne u drugu situaciju vođena zaista umešnom rukom proslavljenog reditelja Paola Mađelija (Magelli).
Nikola ZAVIŠIĆ |
|
|
R
E
D
I
T
E
L
J |
|
 |
P
A
O
L
O
M
A
Đ
E
L
I |
|
|
PAOLO MAĐELI / Paolo Magelli
Rođen u Pratu, u samom središtu Toskane, krajem četrdesetih godina dvadesetog veka. Na njegov umetnički razvoj uticao je Đorđo Streler (Giorgio Strehler), kome je bio asistent. Početkom sedamdesetih, zajedno s Robertom Beninjijem, Pamelom Vilorezi, Saveriom Markonijem, Frančeskom Nutijem i Marčelom Bartolijem postaje jedan od osnivača Teatro studio del Teatro Metastasio. Studirao je režiju i slavistiku, a po dobijanju stipendije odlazi u Rumuniju gde režira dve predstave s kojima biva pozvan na pariski Festival Théâtre des Nations Jean-Louisa Barraulta.
U Hrvatskoj Mađeli se prvi put pojavio 1974. gostujući s Mandragolom beogradskog Narodnog pozorišta na Dubrovačkim ljetnim igrama. Godine 1985. nastanjuje se u Zagrebu, a 1987. režira Euripidove Feničanke, predstavu koja se danas smatra antologijskom. Nakon toga slede Ludi dani, Nacija, Velika magija, Višnjik, Tri sestre, Platonov, Elektra, Zločin na kozjem otoku, Mesec dana na selu, Kraljevo... Dobitnik je 'Vjesnikove' nagrade za pozorišnu umetnost “Dubravko Dujšin” 2007. za Malograđsku svadbu. Režira u Nemačkoj, Italiji, Mađarskoj, Venecueli, Meksiku, Švajcarskoj, Kolumbiji, Belgiji, Makedoniji, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori i Izraelu.
Režije u Srbiji (izbor): JDP – Goldoni, Trilogija o letovanju, Šekspir, Kralj Lir, Fon Horvat, Don Žuan se vraća iz rata, Italijanska noć, Ibzen, Per Gint, Gorki, Na dnu; Atelje 212 – Fon Horvat, Priče iz Bečke šume, Kod lepog izgleda, Pirandelo, Divovi iz planine, Nenad Prokić, Metastabilni graal; NP Beograd – Šekspir, Kako vam drago, Doniceti, Kći puka (opera); Beogradsko dramsko pozorište – Šefer, Amadeus, Todor Manojlović, Centrifugalni igrač, Boždar Zečević, Pivara; Poz. "Boško Buha" – Kolodi, Pinokio; SKC Beograd – Breht, Dobra duša iz Sečuana.
Na Pozorju 1988, u produkciji Makedonskog narodnog teatra, pojavio se režijom Crne rupe Gorana Stefanovskog. |
|
|
P
I
S
A
C |
|
 |
I
G
O
R
R
A
J
K
I |
|
|
IGOR RAJKI rođen je 1965. u Zagrebu. U časopisima i novinama objavljuje priče za mladež i odrasle, a potom i knjige: Katalog o božjim dostavljačima (2000), Pravilnik o stvaranju predodžbi (2001), Mamac za duhove (2003), Užasana (2005), Umoreske (2006), Znanost pogrde (2006), Dobro izgledaš (2008) i zbirke priča Nebeska semantika (2008) i Izgledi (2008), Stubištarenje (2008), Ne bih o tome (2008, koautor Boris Beck).
Njegovi eseji objavljeni su u virtuelnom časopisu Knjigomat., a izvedeno mu je i nekoliko radio-igara. Legenda da se u njegovim knjigama vreme ne gubi, već upravo dobija, tačna je. |
|
|
P
I
S
A
C |
|
 |
F
I
L
I
P
Š
O
V
A
G
O
V
I
Ć |
|
|
FILIP ŠOVAGOVIĆ rođen je 1966. u Zagrebu. Apsolvirao glumu i TV i filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radi kao pozorišni, televizijski i filmski glumac, novinar kolumnist, filmski, pozorišni, video i internetski reditelj, scenarista i producent. Objavljuje pozorišne i radio drame, autor je i niza proznih fragmenata objavljenih po časopisima. Drame Zvonimir Zajc (1994, Hrvatski radio, Prix Italia 1995), Cigla (1999, RTV Eurovision Grand prix 2001, nagrada Udruženja hrvatskih dramskih umjetnika 1999), Ptičice (2001), Festivali (2003) i Jazz (2004; izveden u Međunarodnom programu Krugovi Sterijinog pozorja, 2005) prevedene su na mnoge svetske jezike te postavljene u Splitu, Sarajevu, Zagrebu, Subotici, Slavonskom Brodu, Beču, Osnabriku, Konstanci, Bonu, Santjago de Čileu i Bombaju.
Ostvario je brojne uloge na filmu i teatru. Napisao je scenario i režirao igrani film Pušća Bistra (2005). Filmskom, TV i internetskom produkcijom profesionalno se bavi od 2006. Urednik je i producent u Zoni sovi d.o.o.
Za Šovagovićevu karijeru pisca, posebno dramatičara, najzaslužniji je Paolo Mađeli koji je u HNK Split i na Splitskom ljetu postavio njegove tekstove Ptičice, Cigla i Festivali, Festivali… Tekstovi su mu potom izvođeni na brojnim uglednim evropskim i svetskim festivalima. U "Gavelli" je režirao vlastitu Ilijadu 2001. |
|
|
P
I
S
A
C |
|
 |
N
I
N
A
M
I
T
R
O
V
I
Ć |
|
|
NINA MITROVIĆ rođena je 1978. u Slavonskom Brodu. Diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2005, a magistrirala scenario na London Film School 2007.
Autorka je drama i monodrama: Komšiluk naglavačke (2002, nagrada Zlatni smijeh na Danima satire; objavljen u časopisu 'Scena' 2–3/2004. Sterijinog pozorja), Familija u prahu (2003, nagrada na austrijskom konkursu “Govoriti o granicama”, ali nagradu je odbila), Kad se mi mrtvi pokoljemo (2004, nagrada Zlatni smijeh na Danima satire), This bed is too short or just fragments (Ovaj krevet je prekratak ili samo fragmenti, 2004, nagrada 'Marul' na Marulićevim danima), Kolbaba i Brzojavko (2005), Velika velika zemlja Oz i Jebote kol’ko nas ima (2008).
Tekstovi su joj izvođeni u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Nemačkoj, Makedoniji i BiH. Javno su čitani u Berlinu (Berliner Festspiele), Londonu (Soho Theatre) i Njujorku (festival Playwright’s Week).
Autorka je radio-drama i radio-dokumentaraca predstavljenih na međunarodnim festivalima u Berlinu, Milanu i Zagrebu. Radio-dokumentarac Tko ne umre, nije čovjek osvojio je posebno priznanje žirija na festivalu Prix Italia u Milanu.
Tekstovi su joj objavljeni u časopisima i antologijama, a drame prevedene na engleski, nemački, francuski, češki, makedonski i slovenački jezik. |
|
|
P
I
S
A
C |
|
 |
D
A
M
I
R
K
A
R
A
K
A
Š |
|
|
DAMIR KARAKAŠ: Rođen sam u Brinju, specifičnom mjestu u Lici, u kojem, kao što kaže glasovita narodna pjesma, krave oru a volovi pasu. U Lici su uvijek Brinjake smatrali najvećim seljačinama. Ja sam iz Plašćice, sela u planinama iznad Brinja, i nas su ljudi iz Brinja također smatrali najvećim seljačinama tako da ispada da smo mi seljačine par exellence. No ja nikad nisam šljivio nikoga.
Rođen 1967. Živeo u Zagrebu, Splitu, Bordou, Parizu. Pisac, bivši novinar crne hronike Večernjeg lista i karikaturista. Objavio knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi (1999), romane Kombetari (2000)i Kako sam ušao u Europu (2004), zbirku priča Eskimi (2007). Po knjizi Kino Lika reditelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film. |
|
|
P
I
S
A
C |
|
 |
I
V
A
N
V
I
D
I
Ć |
|
|
IVAN VIDIĆ, rođen 1966. u Zagrebu. Diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti, na odseku za dramaturgiju. Piše pozorišne komade i prozu. Živi u Zagrebu.
Jedan od retkih domaćih dramatičara čiji tekstovi redovno bivaju inscenirani. Vole ga krstiti epitetima ‘kontroverznog’ i ‘najzanimljivijeg’, a njegove drame igrane su na pozornicama od zagrebačkog ITD-a i HNK-a, do londonskog Gate Theatrea. Dobitnik je sve sile nagrada uključujući i Dujšinovu (2004). Objavljuje redovno u zemlji i inostranstvu, a popriličnu buru izazvao je 2007. njegov debitantski roman Gangabanga (2006).
Drame (2002), Violator/ona govori (2007). Drame: Harpa (1991), Putnici (1993), Groznica (1995), Ospice (1997), Bakino srce (1999), Velika Tilda (2000), Happy Endings (2002), Octopussy (2003), Grupa za podršku (2003), Veliki bijeli zec (2004), Onaj koji se sam govori (2005), Život u sjeni banane (2006). |
|
|
|
|
Luzeri sa smislom za humor
Hrabar kazališni eksperiment i odličan scenski rezultat... Nije iznenađenje da su se na ovo neizvjesno scensko putovanje uputili baš Zagrebačko kazalište mladih, koje već nekoliko godina u blijedoj slici hrvatskoga glumišta stoji kao najzanimljivije kazalište, i Paolo Magelli, redatelj koji nikad nije pristao na recikliranje vlastitih uspjeha i hodanje po utabanim stazama manirizma...
Premda je riječ o stilskom i žanrovskom šarenilu, ono što ih spaja jesu rad dramaturginje Željke Udovičić i samoga Paola Magellija koji svu tu fantazmagoriju pretvaraju u koherentan dvosatni dramski čin, a kako se sve događa u izuzetnom glumačkom ansamblu ZKM-a, rezultat je originalan i scenski dojmljiv...
Cijela ova scenska freska, u temelju koje počivaju osamljenost i ljubavni jadi raznih luzera koji napučuju ovu zemlju, nije osobito vedra, priče su ponekad i deprimirajuće, ali u svemu postoji ton humora, a gdje se ljudi smiju, makar i sebi, još uvijek ima nade. Magelli je uspio spojiti stilski i žanrovski nespojivo, u čemu pomaže i scenografija Lorenza Bancija koja cijelu priču izdiže iz realnosti: našao je zajednički nazivnik emotivnom i socijalnom kaosu koji živimo stvorivši predstavu kakvu nikad niste gledali i teško da ćete išta slično, barem na našim pozornicama, ikada više i vidjeti. Pentagram za pet!
Jasen BOKO, Slobodna Dalmacija, Split, 30. 3. 2009.
Pet verzija tranzicijskog Zagreba
O kazalištu bi se sve moglo reći u dvije, tri rečenice, izustit će jedan od klaunova u prvom dijelu Zagrebačkog pentagrama. Žalosno bi bilo da se o jednoj Magellijevoj predstavi sve može izreći u dvije ili tri rečenice, kao što to rezignirano ustvrđuje jedan od bezimenih klaunova u Zoni snova. Prva dramska vježba iznenađuje jer je neobična. Monolog spisateljice koja se neuspješno razračunava s osobnom potrebom pisanja izgovaraju dva klauna istovremeno navlačeći elastične trake, upetljavajući se u njih i s mukom se iz njih vadeći. “Odlazim, ali u jedno sam sigurna: neće više biti niti jednog retka.”
Već u prvom dijelu publika može ustanoviti da petokraka zvijezda na plakatu ne treba asocirati ni na pet rana Isusa Krista ni na slobodne zidare nego jedino na prošla vremena i partizansko-komunističku ikonografiju. Dva klauna vedro pjevaju pjesmicu “Mlada partizanka”. Pjevanje revolucionarne pjesmice skretanje je cijele te priče o osamljenostima velikog grada u grotesku. Zbog autoironijskoga tretiranja vlastitoga redateljskog rukopisa predstava prema kraju postaje i duhovita i zanimljiva. Publika prihvaća grotesku i zapravo je, sudeći prema reakcijama, traži.
Nalazi je u Pljački Igora Rajkija. Taj kritički i satirični dramolet čini se biografski intoniran. Koristeći se suvremenom usmenom tradicijom Rajki konstruira kontrasne karaktere koji su vrlo iritantni u naglašavanju i karikiranju međusobnih suprotnosti. Taj dio Pentagrama funkcionira kao bespoštedna kritika konzumerizma i light-osvrt na umjetno izazvanu recesiju u kojoj trenutno živimo. Satirični je komentar toga tek novi tekst na nekadašnju planetarnu hit-skladbu Zrinka Tutića “Moja domovina”. Treći dio pentagrama, Javier Nine Mitrović, okreće se intimnijim problemima koji će se muškom dijelu publike učiniti smješnijima nego zapravo jesu. Jer Nina Mitrović u svoj je prizor uspjela ugurati svu osamljenost suvremenih žena zatvorenih u svoje priče o ostavljanjima i zavođenjima. Osobnom pesimizmu ostao je vjeran Damir Karakaš, čiji prizor Skoro nikad ne zaključavamo donosi crnu sliku zbilje u kojoj se devijantni karakteri međusobno glođu u nemogućnosti normalne ljudske komunikacije. Gonjeni bolestima i nagonima, čije su manifestacije obično izraženije u ljudi nižega stupnja obrazovanja, ali i niže inteligencije (iako nije pravilo), Karakaševi karakteri pokazuju ružno naličje društva. Karakašev crnjak smjenjuje vrlo duhovita Vidićeva antibajka Zoo o Maksimirskoj šumi i Maksimilijanu Vrhovcu, koji se neočekivano pojavljuje s porukom Zagrepčanima.
Kako u Magellijevim predstavama uvijek netko iznenada i bez nekog posebnog razloga nekamo trči ili protrči, ulogu trkača dobio je Frano Mašković, koji protrčava scenom od prvoga prizora. Njegovo trčanje dobiva i dramaturšku potkrepu u Karakaševu prizoru, gdje dobiva nove adidasice. U trčanju kao izrazu velike emotivne napetosti pridružuje mu se i Nina Violić. Drugi je element koji se zatječe u Magellijevim predstavama cvijeće (ili općenito bilo koje bilje), koje ovdje opet skuplja i nosi Frano Mašković. U kontekstu nastojanja redateljskog i dramaturškog povezivanja raznorodnih rukopisa manirističkog poigravanja s vlastitom redateljskom poetikom i njezinim najuočljivijim i najprepoznatljivijim osobinama (treća se može nazvati umjetnost režije praznog prostora), Paolo Magelli uspio je stvoriti satiričnu i grotesknu predstavu koja, iako neujednačena, najzanimljivija postaje kada grotesknost uspijeva biti duhovita. Bilo da je riječ o asocijacijama na razdoblje komunizma ili o mnogo prizemnijim (netko bi ih mogao nazvati i infantilnima) dosjetkama, one su – koliko se god obrazovanjem i dobrim ukusom branili od toga – ipak smiješne i zabavne.
Lidija ZOZOLI, www.matica.hr |
|
|
|
|
