NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2005. broj 1 godina XLI YU ISSN 0036-5734
T E A T R O N : časopis za pozorišnu umetnost
Beograd, 2005. broj 130/131 godina XXX YU ISSN 0351-7500

Ivo BREŠAN
ZAŠTO NE BISMO OPET SARAĐIVALI?

 

Prvi put sam bio na Sterijinom pozorju 1972, kad je moj komad Predstava "Hamleta" u selu Mrduša Donja izveden u konkurenciji za Sterijine nagrade. Tada je zgrada pozorišta izgledala drugačije negoli kada sam kasnije dolazio. U prvom redu, nije još bilo nove zgrade Srpskog narodnog pozorišta nego je to bila jedna obična kazališna kuća sa pozornicom i gledalištem kao u svim starim kazalištima. Ne sjećam se da li su postojale lože.
Moj komad se tada nije igrao na toj sceni. Redatelj Božidar Violić je predstavu postavio tako da publika bude sudionik sastanka Narodnog fronta. I, nakon podužeg traženja, pronađena je jedna prostorija u gradu u kojoj se to, na taj način, moglo odigrati. Da ironija bude veća, to je doista bila prostorija Narodnog fronta ili, kako se to tada zvalo, Socijalističkog saveza. Naravno, prostoriju je trebalo preurediti, napraviti gledalište, pa je napravljeno nešto poput amfiteatra ali to su bile obične daske koje su bile postavljene na blokete, na kojima je sjedila publika. Pozornice nije bilo, igralo se na tlu kao u grčkom amfiteatru ali interes za predstavu je bio toliki da se dvorana potpuno ispunila. Oni koji nisu imali mjesto stajali su sa svih strana, poneki čak i na prostoru za igru, tako da se posve izbrisala granica između publike i glumaca.
Ta predstava je bila primljena sa velikim ovacijama i dobila je gotovo sve nagrade. Ako me pamćenje služi, bilo ih je sedam, i to onih najvažnijih: za predstavu u cjelini, tekst, režiju, glumačka ostvarenja, scenografiju... tako da je to za mene bio nezaboravan doživljaj. Predsjednik Žirija bio je Ljuba Tadić. Sjećam se, nakon toga održana je svečana večera na Petrovaradinskoj tvrđavi jer je naša predstava igrana na kraju pa smo ostali i do zatvaranja Pozorja. Tu sam imao prilike upoznati brojne ljude koji su tada nešto značili u kulturi, a moram reći da je to što je predstava došla na Sterijino pozorje bilo odskočna daska da se komad počne prevoditi i igrati u brojnim zemljama Evrope. Predstavu je tada vidio lektor poljskog jezika na beogradskom Univerzitetu, nažalost sada pokojni, Stanislav Košinjski, on je preveo tekst, odigrana je premijera u Varšavi, a kako je svijet tada više bio zainteresiran za ono što se događa u poljskim teatrima negoli u našim, zaređali su brojni drugi prijevodi i izvjedbe u raznim zemljama Evrope.
No, nije to moje jedino iskustvo. Kasnije sam više puta dolazio, sjećam se kad je igrala predstava Svečana večera u pogrebnom poduzeću, u izvjedbi riječkog Kazališta, tu sam dobio Sterijinu nagradu za tekst komedije grada Vršca, potom je još jednom bio na Pozorju Nečastivi na filozofskom fakultetu u izvjedbi teatra iz Leskovca, nažalost tada nisam mogao doći jer mi je isti dan umrla mama...
I, na kraju, zadnji posjet Pozorju najduže je trajao, a to su bile i zadnje Jugoslovenske pozorišne igre, bilo je to 1991. godine, tada sam bio predsjednik Žirija koji je isto tako bio jugoslavenski i tada sam gledao sve predstave. Moram reći da mi je to bio vrlo neugodan doživljaj, iako ne i rad u samome Žiriju, jer se već tada osjećalo kako svatko vuče na svoju stranu. Naravno, bilo je toga i prije ali ovdje se već osjećalo da se nešto sprema, pa su ljudi bili nabrušeni da izvuku za svoje što više mogu. To je možda normalno, ali kad je čovjek predsjednik Žirija onda mu nije bilo lako uspostaviti sklad i dovesti do rezultata koji bi bio pravedan. Tada je Žiri imao mandat dvije godine, no ja sam odradio samo jednu, jer se već iduće sve raspalo...
Ne znam kako sada izgleda Sterijino pozorje. Pretpostavljam da je ono organizirano na sličnom principu kao što su kod nas Marulićevi dani u Splitu, a to znači: selektor odabere 8-10 predstava iz Hrvatske a dovede i poneku iz inozemstva ako je rađena prema tekstu hrvatskog autora. Evo, na ovogodišnjim Marulićevim danima baš je bio Hamlet iz Mrduše Donje, u izvjedbi jednog makedonskog teatra. Prema informacijama koje imam, pretpostavljam da i Sterijino pozorje sada tako radi, uglavnom predstave iz Srbije i Crne Gore, poneka iz inozemstva... Zato mi se čini da bi između ove dvije slične manifestacije trebalo uspostaviti suradnju, pogotovo što se festivali ne održavaju u isto vrijeme tako da je to moguće. Ne znam da li je na Marulićevim danima bila neka predstava iz Srbije i Crne Gore koja je bila i na Sterijinom pozorju. Zašto se ne bi uspostavila suradnja među ljudima od kulture i kazališta kad se već i političari počinju sretati? Čini mi se da kod ljudi još uvijek postoji nekakav strah od toga, koji nije ni posve nerealan jer ekstremizma ima i tamo i ovamo, ali bi možda upravo i zato trebalo dolaziti i sretati se, bez obzira na moguće incidente, jer oni samo podižu rejting i kazalištu i kulturi. Osim toga i kaže se: Svako čudo za tri dana... kad se svi na to naviknu, i oni najekstremniji prestanu reagirati.
(Tekst je zabeležen u telefonskom razgovoru)

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2005.