S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2004. broj 1 godina XL januar-mart YU ISSN 0036-5734

d r a m e
Almir BAŠOVIĆ
PRIVIĐENJA IZ SREBRENOG VIJEKA

 

dramaturška beleška

RAT ZA KRAJ SVIJETA

Dramaturški postupci sažimanja smislova XX stoljeća u fokusu Srebrenice, u  komadu PRIVIĐENJA IZ SREBRENOG VIJEKA Almira Bašovića

O čemu govorimo kad govorimo o Srebrenici? Odgovor na ovo pitanje bio bi istovremeno komentar jednog etičkog čvorišta našeg vremena, najblistavijeg primjera naše sveopće historije beščašća, ali i odgovor na pitanje može li se uopće napisati drama o Srebrenici i da li je Almir Bašović takvu dramu napisao pod naslovom PRIVIĐENJA IZ SREBRENOG VIJEKA.
Priča o Srebrenici je priča o zločinu nad nedužnima, zločinu takvih razmjera da, kako bi se davno reklo, «vapije za osvetom do neba»; isto tako, to je priča o izdaji tzv. zaštićene zone od strane UN-a, i tako propasti jednog sistema društvenog ugovora na kome navodno počiva tzv. suvremeni svijet. Iako sam Bašović tvrdi: «Čini se da postoji više razloga zbog kojih se o Srebrenici ne može napisati tragedija», nemoguće je izbjeći poređenje srebreničke tragedije s antičkom, barem u smislu mjere ljudskih (odnosno neljudskih) stvari i patetičnog diskursa, koji se u osvještavanju te mjere neizbježno nameće. Kako je izjavio jedan drugi dramski pisac, Slobodan Šnajder, u povodu svoje drame ZMIJINI SVLAK, a koja tematizira masovna silovanja i prislina oplođavanja žena u četničkim konclogorima – «Postavlja se pitanje šta je jedan čovjek sposoban učiniti drugome čovjeku na kraju dvadesetog stoljeća». Dakle, ovi stvarni događaji preispituju mjeru i samu suštinu ljudskosti, kao što je to prije par hiljada godina činila i grčka tragedija.
Odatle, sasvim logično, Bašović nije napisao dramu o Srebrenici, ili ne samo o Srebrenici, nego o jednom temeljnom i univerzalnom pitanju, kakvim se stvarna drama i pravo umjetničko djelo samo mogu i baviti: o kondiciji ljudskog bića, etičkog, političkog i metafizičkog, na kraju XX stoljeća, a kojima je Srebrenica poslužila kao idejni fokus i stravično, iskrivljeno ogledalo. Otuda, krajnje konzekventno, jezik Bašovićeve drame jeste prvenstveno jezik citatnosti i intertekstualnosti; ovaj kraj historije, kraj (srebrnog) XX stoljeća može se, iako fokusiran na događaje u Srebrenici 1995, razumjeti samo kroz razumijevanje povorke značajnih protagonista ljudske drame XX stoljeća, kakvi su Woyzeck, Majka Hrabrost, Vladimir, Estragon i njima slični.
Jedan od temeljnih dramaturških postupaka je izgradnja, tj. uspostavljanje hronotopa. Prema analizi prof. Dževada Karahasana, u cjelokupnoj dramskoj književnosti prevladavaju tri suštinska tipa hronotopa. Onaj tip za koji bismo mogli utvrditi da ga uspostavlja Bašovićeva drama, Karahasan naziva manirističkim hronotopom. Prema ovom autoru, ovakav tip hronotopa karakterističan je za periode dekadencije svih epoha. Obilježava ga Weltanschaunung, osjećanje katastrofe, dojam da se svijet raspada. Osnovna karakteristika manirističke umjetnosti je radikalni subjektivizam, te procijep između subjektivnog i objektivnog svijeta. Koncept je jedina realnost, vrijeme i prostor objektivnog svijeta su manje važni od imaginarnog, subjektivnog svijeta. Princip kondenzacije u manirističkom hronotopu su asocijativne veze i sistem značenja unutar emocionalnog stanja lika.
Uz razumijevanje ovako postavljenog hronotopa mnogo je lakše analizirati opći Bašovićev dramaturški postupak. S tim u vezi je i osnovna stilska odrednica – da ova drama apsolutno nije realistička, mada govori o realnim, historijskim događajima. Ne može biti realistično nešto što je naslovom određeno kao «Priviđenja»; ne može biti realistična drama građena između dva radikalno subjektivistička diskursa – Fatime, žene koja stvara čuda, mijenja ontološki status stvari, a pri tome postupno tone u sljepilo i mrak, te Pisca, onoga koji problematizira svoju subjektivnost i mogućnost umjetnosti pred licem stvarne tragedije. Ne može, nadalje, realistična biti struktura u kojoj gotovo svaka situacija ima barem dva značenjska nivoa – pojavni i referentni, asocijativni nivo koji odašilje na situaciju ili motiv iz dramske tradicije, i bez koga je to nivoa, dakako, sasvim nemoguće razumjeti smisao prikazane situacije. Treba napomenuti da, iako bi izgledalo da je maniristički tip hronotopa najbliži i najspontaniji oblik za osjećanje svijeta koje živimo, Bašović je praktično (pored Almira Imširevića) jedini bh. dramski pisac koji se njime služi, te samim tim prezentira autentičnu strukturalnu modernost dramskog izraza.
Kako smo već spomenuli, jedna od temeljnih osobina Bašovićevog dramskog rukopisa je citatnost, referencijalnost, odnosno intertekstualnost. Odabrane dramske reference, dakako, ne funkcioniraju same po sebi i same za sebe (jer bi to bio znak jednog snobovskog postmodernističkog i relativizirajućeg pristupa, kakav se Bašoviću nikako ne može pripisati); one proizvode autentično značenje i trajnu napetost između pojavnog i referentnog, dakle na interesantan način proizvode novi smisao. Pokušat ću prirodu tog postupka objasniti na nekoliko primjera.
Krenimo od samog naslova. Šta ovdje znači srebrni vijek? Igra riječi je veoma suptilna i višeznačna. Prvo, u pitanju je vijek nazvan, obilježen ili proklet Srebrenicom, što preciznu kondenzaciju etičkog i estetskog stava smješta već u naslov. Drugo, tu je asocijacija na klasično poimanje ciklusa degradacije ljudske kulture, pri čemu je srebrni vijek već poodmakla faza propasti ljudskog roda. Treće, ovo nas «srebro» moćno asocira na biblijski pojam «srebroljupstva» kao pohlepe, koja stoji za okretanje leđa teološkoj vertikali autentične egzistencije i kretanje ka materijalnom i đavolskom. To značenje pojma srebro (a srebro je i Mjesečev metal, Luna je lažna i nestalna) prenosi se i na one srebrnjake, za koje je Juda izdao Isusa. U tom smislu ovo srebro u naslovu govori o izdaji, licemjerju i laži u jednome lunarnome «svijetu nahvao».
Po mom sudu, najvažniji citatni korpus komad uspostavlja prema WOYZECKU Georga Buechnera. Sam ovaj odabir ima veliki semantički potencijal. WOYZECK je, može se reći, prva drama o čovjeku XX stoljeća; na izvjestan način, PRIVIĐENJA je posljednja drama o tom čojveku. WOYZECK objavljuje smrt romantičarskog čovjeka, u njegovoj erektivnoj napetosti prema vertikali božanskog, a uspostavlja puzavo biće XX stoljeća, pokleklo pred horizontalnim kozmosom nauke, tehnike, idologije i bioloških granica svoje egzistencije. Fatima i Srebreničani krajnje su, mehaničke i statističke granice dosljednog funkcioniranja takvog kozmosa. Jadna parafrazirana, reklo bi se woyzeckowska, replika, «Čovjek nije stvoren da tako truhne» u Fatiminoj interpretaciji dobija zastrašuuću konkretnost, jer se ta metafora okrutno realizira u hiljadama mrtvih koji doslovno – trunu; međutim, bez konteksta Woyzeckove naivne ontologije, njegove obične ljudske nesreće koja dovodi do pitanja o smislu čovjeka, nije moguće razumjeti Fatimin iskaz. Na isto pitanje – šta je čovjek – ali iz suprotnog diskursa odgovara posredni Fatimin antagonist – doktor Hoffman (prema mišljenju prof. Karahasana, u okviru manirističkog hronotopa odnosi među likovima se uspostavljaju ne neposredno, nego preko dramskog okvira). Paralelan lik, sa sličnom ideologijom, u WOYZECKU se također zove Doktor. Oba Doktora eksperimentiraju na ljudskom materijalu; oba ispituju čovjeka kao biološko-mehaničku mašinu, pri čemu je njegov emocionalni i misaoni svijet samo još jedna izračunljiva funkcija te mašine (WOYZECK) ili jedna nepoželjna nuspojava u radu te mašine (PRIVIĐENJA). Od Buechnera do danas svijet je postao efikasniji u okrutnosti, pa nam hranjenje graškom i zadržavanje mokraće izgledaju kao dječja igra prema ispitivanju bojnih otrova; idejno stanovište, međutim, ostaje gotovo isto. Opet bez ovog, paralelnog,  konteksta ne bismo mogli razumjeti puno značenje lika Doktora Hoffmana; on nije samo ironija, nego Đavo, koncept kompletne ideologije koja mehanikom i statistikom ubija Boga; ironija je, pak, u tome što je njegovo scensko mjesto theologikon, pa je baš on onaj Deus ex Machina koji bi trebao presuditi u ljudskim sporovima.
Paralela između Fatime i Woyzecka uspostavlja se i drugim motivima. I Fatima, kao i Woyzeck, ima priviđenja i čuje nepostojeće glasove. Ono što bi Doktori nazvali «aberratio mentalis partialis» ili možda PTSP, isključujući tako i Woyzecka i Fatimu iz društva socijalno funkcionalnih građana, u poetskim naslagama ovih drama svjedoči o nejasnoj čovjekovoj slutnji da iracionalno, a zapravo, metafizičko, ipak postoji izvan te jedine kože i kostiju. Prema staroj tradiciji, ljudi na granici svetosti imaju neposredan kontakt s djecom; taj motiv pronalazimo kako kod Woyzecka, tako i kod Fatime.
Najzad, jedan vrlo značajan postupak, koji predstavlja izvjesno idejno i simbolično razrješenje drame, Bašović također prenosi iz WOYZECKA. Riječ je o bajci; kao neka poetska sublimacija ljudskog iskustva ona se daje djetetu u ruke; u oba slučaja to je gorka popudbina, sukus svjedočanstva lišenog iluzija. U WOYZECKU se govori o usamljenom djetetu koje otkriva da je sve praznina i ništavilo, da svijet nema one tajne duše i skrivene egzistencije koju je osluškivao WOYZECK. U PRIVIĐENJIMA bajka govori o tajni hiljada ljudskih lobanja i kostiju, te trajnom ćutanju o toj tajni, plaćenome srebrom. Na ovaj način, putem intertekstualnosti i poetskog diskursa, Bašović plasira poentu na nebanalan način, uspješno izbjegava svaku publicistiku i ostavlja komad u sferi univerzalnih moralnih pitanja, van dnevne politike.
Drugi znameniti i zanimljivi izvori citata koje valja spomenuti, mada nam prostor ovog teksta ne dozvoljava detaljno analiziranje svih njihovih značenja su – Shakespeareov HAMLET, Brechtova MUTTER COURAGE, Beckettov GODOT, te model srednjovjekovnog teatra, a naročito moraliteta. Hamlet, taj najpoznatiji maniristički lik, jedan od najvećih moralizatora zapadne civilizacije, groteskno se citira u kampu holandskog bataljona UN-a, onoga koji je popljuvao sve moralne principe i Hamleta i njegove civilizacije. Od Mutter Courage preuzima Fatima civare, svoje simboličko breme i simboličko kretanje, gubeći, međutim, i posljednji privid o bilo kakvom čovjekovom dinamizmu u eri vladavine zla. Motiv GODOTA, iz kog Bašović direktno u scenu Oca i Sina prenosi scenu Vladimira i Estragona, neosporno je općenito vrlo snažan motiv za suvremenu bh. dramu. Moglo bi se ustvrditi da je apsurdističko osjećanje svijeta u našem vremenu i prostoru postalo istinitije, realnije i opipljivije nego ikad u povijesti ljudskog roda. Struktura srednjovjekovnog teatra, dakle, gradnja sižea kao figure kretanja između različitih, semantički fiksiranih punktova, odnosno mansiona, oslobađa autora obaveze uspostavljanja nesposrednih uzročno-posljedičnih veza i nekakvog objašnjavanja događaja, što je izbor primjeren široko zacrtanom Bašovićevom diskursu.
Jedan Bašovićev dramaturški postupak naročito zavređuje pažnju jer, s jedne strane, problematizira odnos etičkog i estetičkog, tako znamenit za ovu dramu, a s druge strane, tako radikalizira karakterističan subjektivni diskurs da, reklo bi se, probija okvire same dramske radnje. Naime, Bašović na scenu izvodi Pisca, kao svoj alter ego, koji sumnja u mogućnost umjetnosti da legitimno progovori o tragici i nerazrješivosti sudbine Srebreničanki, a zapravo – sudbine čovjeka u XX stoljeću. Taj postupak, dakako, ni po čemu nije revolucionaran i ne može se ustvrditi da u suvremenoj dramskoj literaturi nije viđen (naprotiv, prije bi se moglo reći da suvremeno dramsko pismo voli igrarije te vrste) međutim, ovdje je njegov smisao izrazito autentičan, vezan možda i više za etički, nego estetički odnos autora sa svojim djelom, i definira sumnju u mogućnost cjelokupnog teksta iz suštinskih razloga ljudskoga autorova iskustva. Na taj način ovaj postupak postaje ne samo puki dramaturški trik ili atrakcija nego uspostavlja jedan duboko smisleni fokus koji baca svjetlo na cijelu dramu. Zanimljivo je primijetiti da se u dvije pojave Pisac kreće od strukture intertekstualnosti do lažnog realizma, kao da, na izvjestan način, pokušava samom svojom strukturnom pozicijom prodrijeti bliže svom liku i njegovoj stvarnosti. Tako Bašović piše neobičnu scenu u kojoj Pisac razgovara sa svojim glavnim likom, izražavajući vrlo običnu, svakodnevnu i ljudsku nemoć pred količinom Fatimine tragedije i nepravde koja joj je nanesena. Na taj način ova drama ostaje otvoreno djelo, uopće ne nadmeno uvjereno u moć i konačnost svoje prosudbe o tragediji XX stoljeća, nego u dubokoj, a vrlo humanističkoj sumnji u smisao, da parafraziramo, «poezije nakon Manjače».
Svi opisani dramaturški postupci ocrtavaju Bašovićevu dramu kao složeno djelo, otvoreno u raznim pravcima, moderno i univerzalno. Ne može se, međutim, zaobići zaključak da ovakav tekst postavlja izuzetno visoke zahtjeve pred inscenizatore i izvođače predstave. Komplicirani mehanizmi intertekstualnosti zahtijevaju još složenije postupke teatarske citatnosti, dakle građenje pojedinih scena istovremeno, u ogromnoj preciznosti, na više formalnih i značenjskih nivoa. Gledalac, dakako, nije obavezan primati sve tekstualne elemente citatnosti, niti ova drama traži od njega da sjedi u pozorištu s enciklopedijom na koljenima; reditelja, međutim, ovaj komad obavezuje da gledaocu učini prozirnim i razumljivim sve veze i oblike Bašovićeve citatnosti. Montaža cjelokupne strukture mora uspostaviti slojeviti ritam moralitetskog prikaza i višeznačnosti, ne linearnosti nego druge, složenije figure razvoja elemenata radnje. Također, glumac mora biti sposoban udaljiti se od mimetičke jednostavnosti realne radnje i stvarnih ljudi (kakve možemo vidjeti, na primjer, na televiziji, jer posredni akteri ove tragedije, žene Srebrenice, i dalje žive među nama) i donijeti svojom interpretacijom ono što je, prema Bašovićevom konceptu, smisao i značenje tragedije živih ljudi, dakle ono što, kroz postupke citatnosti, čini od njih ne samo pojedinačne žrtve srebreničke tragedije nego i univerzalne Everymane tragedije XX stoljeća. Ne može se ne primijetiti da su ovakvi zahtjevi, postavljeni pred bosanskohercegovački teatar sadašnjeg trenutka, izuzetno ambiciozno zacrtani. Moja lična (rediteljska) opservacija jeste da bi ovaj komad sjajno funkcionirao propušten kroz modernu rediteljsku njemačku poetiku tipa jednog, recimo, Franka Castorfa. Ili će tek zrelije XXI stoljeće moći dosljedno rastaviti ovu igračku koja govori o jadima davnog XX stoljeća. Ako ga bude, zrelijeg XXI stoljeća. Rat za kraj svijeta, evociran u drami PRIVIĐENJA O SREBRENOM VIJEKU, tek je počeo.

Tanja MILETIĆ–ORUČEVIĆ


............................................................Kako da živim u zemlji
............................................................Gdje se noga spotiče o nesahranjene
............................................................Kosti mojih najbližih?
......................................................................Czeslaw Milosz: U Varšavi

............................................................ESTRAGON: Onda, da krenemo?
............................................................VLADIMIR: Hajdemo.
............................................................(Ne miču se)
......................................................................Samuel Becket: Čekajući Godota

LICA I SOMNIFIGURAE:

FATIMA, žena iz Srebrenice koja traži muža i sina, pravednica
OTAC, Službenik opštine Srebrenica, Fatimin muž i Otac jednog vojnika Armije BiH, nestao u julu 1995.
SIN, Fatimin i Očev sin, vojnik Armije BiH, nestao u julu 1995.
PROFESOR HOFFMAN, ozbiljan naučnik ili smiješan đavo
SENA, Fatimina komšinica iz kampa pored Tuzle; i u Srebrenici su bile komšinice
PISAC, prisutan možda i po scenama iz predstave  koja je rađena po njegovoj drami
Vojnici UNPROFOR-a, njemački vojnici u I svjetskom ratu, službenik Crvenog krsta, tv reporter, srpski vojnik, itd.

PROLOG NA ZEMLJI

Scenom prolazi Fatima s civarama.
FATIMA: Gdje su?
Gdje su mi muž i sin?
GLASOVI IZ OFF-a:
Fatima!
Ti nas vidiš!
Ti nas čuješ!
Tebi je dato!
Mi koji sada sve znamo, znamo i to da smo u tvojim snovima živi!
Fatima, ti si pravednica!
Dato ti je da činiš čuda!
Ali, nikom živom nije dato...
Da sve razumije!
Da sve vidi!
Da sve zna!
FATIMA: Ne!
Neću!
Ne mogu!
Ne...
Bože, to se ne može!
Čovjek nije stvoren da tako truhne...
(Pauza)
Gdje su?
On je. To je on!
On ih je pobio!
On je!
(Pauza)
Gdje su?
Govori, gdje su?
Gdje su?
(Fatima  izađe)

PREDAVANJE O SREBRENOM VIJEKU

Odozgo, pomoću  theologikona ili cuga, na scenu se spušta Profesor Hoffman.
Možda na glavi ima neki propeler.
Dok drži predavanje kao priručna sredstva  koristi školsku tablu i jednog ili više  vojnika.
 
PROFESOR HOFFMAN: Vjetar je izvrstan. Vjetar je Dame i gospodo, moje ime je Profesor Hoffman.
Dobro došli u novi vijek.
Vrlo sam sretan, vrlo sretan.
Konačno ćemo upotrijebiti nešto novo!
Naime, što se tiče hemijskog rata, izlazimo iz prethistorije!
Pošto raniji eksperimenti nisu uspjeli...
Raniji eksperimenti? Molim vas, ostavimo to.
Cijanodična kiselina i ugljični dioksid... Šta su dali?
Pola grama kiseline za kubni metar vazduha: subjekt se valja u grčevima i pada mrtav.
Savršeno. Ali, u zatvorenom prostoru...
Šta to za nas znači?
Zamislite, polje rada, odnosno čovjek, ima jednu nezgodnu osobinu.
On, naime, sebi dozvoljava nečuvenu drskost i boravi na slobodnom vazduhu!
Ali vjetar je izvrstan. Vjetar je uvijek izvrstan!
Da budem iskren, više se bojim vlage...
Da vidimo, šta možemo učiniti...
(Računa)
Ovako, osam centigrama, pretvorenih u paru...
Jedan kubni metar vazduha...
Smrtni slučajevi za manje od pola sata...
Djelotvorno!
Pa to je divno!
Hemija je konačno oružje. Vrhunsko oružje...
A pritom i najhumanije sredstvo.
Ono se najavljuje, i to ne samo dimom i zvukom.
Neprozirna rožnica, naprimjer, prvo pomodri.
Disanje počinje pištati. Šarenica – to je čak čudno – pocrni.
Neprijatelj je, dakle, upozoren.
Počinje nova etapa u borbi koja traje hiljadama godina, između koplja i štita, metka i oklopa.
Gotovo je s drvetom i željezom!
Sa svim tim drvenim i željeznim razdobljima!
Uz pomoć nauke, naš će vijek postati ako ne zlatni, a ono barem srebreni!
Uostalom, nije isključeno ni to da će nauka u potpunosti izmijeniti naš doživljaj vremena.
Ali, da ne dužim, jer hrabri dobrovoljci već čekaju...
(povjerljivo)
Samo da ne učine neku glupost.
I njemački vojnici su ljudi, koji mogu podleći ljudskim slabostima.
Zar ne?
Ali zato je hemija nepokvarljiva!
A i uslovi su izvanredni. Izvanredni!
Dakle, da krenemo? Hajdemo.
(Profesor Hoffman ode gore)

PRIMIJENJENA ALKEMIJA

Rov, u njemu su trojica njemačkih vojnika.

PRVI VOJNIK: Prokleto vrijeme!
Dokle ćemo ovako čekati?!
Danima se valjamo po ovim rovovima.
DRUGI VOJNIK: Šta očekuješ? Sve što nam se može desiti jeste da ove rovove zamijenimo nekim drugim.
Onim naprijed, ili onim nazad.
Misliš da su ruski rovovi bolji?
Možda imaju tuš – kabine i rov – servis? Rovovi „A” kategorije!
PRVI VOJNIK:
(prosipajući glinu iz šljema)
Evo, vidi, gdje god se okrenem – glina.
U ruksaku, u rukama, u jelu, u puškama...
DRUGI VOJNIK: Glina je i u pojedinim glavama!
PRVI VOJNIK: Možda je Bog odlučio obrnuti proces i od nas napraviti glinu?
DRUGI VOJNIK: Uh, što bi se Rusi obradovali.
Vježbali bi gađanje na glinenim ljudima.
Mi smo ti, u stvari, dio projekta. Glineni ljudi koji će za hiljadu godina govoriti o našem vremenu.
Samo, trebalo bi napraviti izbor.
(Trećem vojniku, pokazujujući na Prvog vojnika)
Ako budu sudili po njemu, imaće
pogrešnu predstavu o našem vijeku.
PRVI VOJNIK: Trebali bi suditi po caru.
On sjedi u svom dvorcu, u mišjoj rupi!
A narod je toliko glup da ga sluša.
Nekad su se carevi stavljali na čelo svoje vojske i išli naprijed!
DRUGI VOJNIK: To su bila druga vremena.
U ono se vrijeme borilo kopljima, bacačima kamena...
PRVI VOJNIK: Svejedno. Carevi su stvarali planove i išli naprijed!
Ovaj sjedi u tvrđavi pod zemljom, sakriven od topova.
I još nosi oklop!
DRUGI VOJNIK: Oklop? Ne seri.
PRVI VOJNIK: Kad ti ja kažem, car nosi oklop!
TREĆI VOJNIK: To ga neće zaštititi od plinova.
PRVI VOJNIK: Plinovi! Ja ću ti reći kako to djeluje.
Ljudi koji su zahvaćeni ostaju nepomični.
Kad igraju karata, na primjer...
DRUGI VOJNIK: Ne seri!
Mrtav si prije nego što bilo šta primijetiš!
PRVI VOJNIK: Kad ti kažem, čistač ulica zaustavlja se s metlom u ruci.
Knjigovođa ne završava svoj račun...
DRUGI VOJNIK: Da, da... Svinja koju kolju ostaje s nožem u stomaku, ali onda ne može roktati...
Čak i granate ne padaju, već ostaju u zraku...
TREĆI VOJNIK: Neki plinovi konzerviraju čovjeka. Kad sam radio u...
PRVI VOJNIK: Upravo tako. Kao u bajci o Trnoružici.
Sve se zaustavi.
DRUGI VOJNIK: Kad se probudi, prosjak shvati da se pretvorio u kralja.
PRVI VOJNIK: Tačno. Tako nadoknadi izgubljeno vrijeme.
Jedan dan za kraljevskom trpezom vrijedi kao mjesec ili godina za sirotinjskom.
DRUGI VOJNIK: U pravu si. Samo što plinovi djeluju na mozak a ne na trpezu i stomak, kao što ti misliš.
Uostalom, djeluju na mozak kod ljudi koji ga imaju.
Ti možeš biti miran.
TREĆI VOJNIK: Prestanite.
Kažem vam, kad sam radio u rudnicima u Saskoj oblasti, naišli smo na jamu koja je bila zatrovana...
Unutra smo našli dvojicu nepokretnih, konzerviranih rudara.
Jedan kao da vuče vagon, drugi s pijukom u ruci.
S nama je ušao vazduh, i za deset minuta rudari su se pretvorili u prašinu...
PRVI VOJNIK: Vidiš da je istina.
Samo što su se ovi pretvorili u kraljeve koji su davno umrli.
Prah – prahu.
DRUGI VOJNIK: Tebe ni poljubac čarobnog princa ne bi promijenio.
Zauvijek ćeš ostati žabac i bez prestanka kreketati.
Ušuti više!
TREĆI VOJNIK: Pst! Čujete li?
(Čuje se šištanje. Pojavi se dim)
DRUGI VOJNIK: Izgleda da napad počinje.
PRVI VOJNIK: Možda ćemo umjesto Rusa, u rovovima naći one tvoje saske rudare.
Ili davno umrle ruske careve!
DRUGI VOJNIK: Ako se vjetar okrene, mogli bismo se mi pretvoriti u Ruse.
PRVI VOJNIK: Kontravjetar  nikako ne bi valjao.
Vratio bi nas nazad, a više nema careva koji bi nas vodili naprijed.
DRUGI VOJNIK: Začepi!
(Pauza)
PRVI VOJNIK: Da krenemo?
(Pauza)
TROJICA VOJNIKA: Naprijeeeed!
(Izađu. Na sceni je dim)

PARADOKS O VOJNIKU

Na sceni je pet vojnika UNPROFOR-a i kanta za smeće sa oznakama UN-a.
Četiri vojnika pužu po sceni.
Na glavi imaju gas-maske.
Major Frank drži štopericu i mjeri vrijeme.

MAJOR FRANK: Mirno! Maske – skini!
(Vojnici skidaju gas-maske. Poručnik postrojava trojicu vojnika)
PORUČNIK: Mirno! Pozdrav nadesno!
Gospodine majore, Holandski bataljon UNPROFOR-a spreman je za vaše obraćanje.
MAJOR FRANK: Hvala, poručniče.
Kao što znate, preuzeli smo ovaj teški zadatak kako bismo pokazali da naša vlada vjeruje u svjetski poredak.
Po svemu sudeći, mi smo pri kraju ovog mandata.
Vojniče, da čujemo, zašto smo ovdje?
PRVI VOJNIK: Rezolucija 819.
Sve strane treba da postupaju prema Srebrenici i njenoj okolini kao
prema sigurnoj zoni koja mora biti pošteđena bilo kakvog oružanog napada.
Takođe, Savezna Republika Jugoslavija...
MAJOR FRANK: U redu, vojniče. Dosta. Ti, da čujemo Rezoluciju 824.
DRUGI VOJNIK: Trenutna obustava oružanih napada protiv sigurnih zona, povlačenje svih vojnih i paravojnih snaga bosanskih Srba na udaljenost s koje oni prestaju da budu prijetnja tim zonama...
MAJOR FRANK: Dobro, a tačka „b”?
DRUGI VOJNIK: Puno poštovanje UNPROFOR-a i Međunarodnih humanitarnih organizacija...
MAJOR FRANK: Dosta. Vrlo dobro, vojniče!
Da čujemo, Rezolucija 836.
TREĆI VOJNIK: Tačka 5: Proširivanje mandata UNPROFOR-u kako bi mu se omogućilo da odvrati sve napade usmjerene protiv sigurnih zona.
Tačka 9: Da se, pored mandata navedenog u Tački 5,  UNPROFOR ovlaštava da djeluje u samoodbrani, poduzima potrebne mjere, uključujući upotrebu sile, u odgovoru na bombardovanje sigurnih zona...
(Ulazi Fatima. Gura civare)
FATIMA: Gdje su? Govorite! Gdje su?
PRVI VOJNIK (Kao da prevodi): Pita, gdje su?
FATIMA: Gdje su? Govorite!
MAJOR: Koga tražite, ženo?
PRVI VOJNIK: Koga tražite, ženo?
FATIMA: Muža i sina.
Nestali su... Bježali su iz Srebrenice.
Gdje su? Gdje su naši nestali?
PRVI VOJNIK: Iz Srebrenice je. Traži muža i sina.
MAJOR: Recite gospođi da se strpi.
Mi još uvijek ne znamo šta se desilo.
Slučaj se ispituje.
PRVI VOJNIK: Strpite se. Još uvijek nije poznato šta se dogodilo.
Slučaj se istražuje.
FATIMA: Zna se šta se dogodilo. Ne zna se – gdje su.
Eno ga! On je pobio moje! On im je pomogao!
PRVI VOJNIK: Kaže da se zna.
On ih je pobio. Odnosno, pomogao.
MAJOR: Ko?
PRVI VOJNIK: Ko?
FATIMA: On.
Eno ga!
To je on!
PRVI VOJNIK: Kaže da je to on.
MAJOR: Tamo nema nikoga.
PRVI VOJNIK: Tamo nema nikoga.
FATIMA: Vi ga ne vidite?
PRVI VOJNIK: Vi ga ne vidite?
MAJOR: Dajte gospođi vode. Izgleda da ima sunčanicu.
PRVI VOJNIK: Uzmite vode. Sunce je jako.
(Poručnik vadi čuturicu i daje je Fatimi. Fatima pije iz čuturice)
MAJOR FRANK: Recite gospođi da joj možemo pomoći da se prebaci u Tuzlu.
Za žene i djecu to nije problem.
PRVI VOJNIK: Gospođo, mi vam možemo...
FATIMA: Hvala vam zbog vode.
(osvrćući se)
Otišao je.
(Fatima izađe. Začuju se krici)
MAJOR FRANK: Poručniče, šta se dešava?
PORUČNIK: Ne znam, gospodine majore.
Izgleda... izgleda da se nešto čudno dešava s  mojom čuturom...
Ili sa vodom...
(Poručnik prosipa vodu iz čuture. Krici prestanu)
MAJOR FRANK: Nema veze. Pustimo tu čudnu bosansku vodu.
Dobio sam obećanje da će konvoj
s našim namirnicama biti pušten tokom dana.
Ako to bude istina, voda nam neće ni trebati.
Večeras ćemo imati parti.
SVI: Ura! Viski! Pivo! Voda života!
MAJOR FRANK: Gdje smo ono stali?
(Poručnik šapće Majoru Franku)
MAJOR FRANK: Hvala, poručniče. Dakle, naš je posao da budemo neutralni i suzdržani, kako bi pretpostavljenu komandu što objektivnije izvještavalio stanju u ovoj zoni. I u samoj bujici, buri ili vihoru rata, mi moramo zadržati mjeru. Nikada ne prekoračujte granice!
Svaka pretjeranost može dovesti u pitanje naš cilj, a on je bio ibiće da svjetskom poretku i biću svijeta pokažemo njegov oblik i otisak.
Ako se u tome pretjera, neznalice će se možda smijati, ali će pametnim ljudima biti vrlo mučno.
PORUČNIK: Gospodine majore, za danas redovne aktivnosti?
MAJOR FRANK: Naravno. Vježbati rezolucije.
Vojnici moraju manje testerisati vazduh rukama dok govore.
I neka riječi gotovo klize s jezika.
Neću ni da čujem za ispoljavanje strasti, za pretjerano uživljavanje bilo koga od vas u ulogu koja vam je dodijeljena.
Takvi koji se budu trudili da nadirode Iroda biće najoštrije kažnjeni.
PORUČNIK: Ja za to jamčim gospodinu majoru.
MAJOR FRANK: Voljno!
PORUČNIK: Maske baci!
(Vojnici bacaju gas-maske u kantu za smeće. Svi izađu)

DUHOVI

Iz kante za smeće izlazi Pisac.
S glave skida gas-masku.

PISAC: U posljednje vrijeme loše spavam...
Kao i svaki pisac koji ne može pisati.
Noćima me proganjaju duhovi tražeći od mene osvetu.
Ima ih desetak hiljada...
Sad sam sam. Konačno.
Kako im objasniti da me pomisao na ruke natopljene krvlju ne uzbuđuje pretjerano...
Čak ni ako znam da je ta krv tuđa, a ne moja.
Više me uzbuđuje pomisao na to da se mogu osvetiti zbog bilo čega, a ne mogu se osvetiti pisanjem.
I to što ne mogu postići da me ona voli onako kako bih ja želio...
Ne znam zašto u posljednje vrijeme loše spavam... Neobjašnjivo...
Oni su bili ovo što sam ja sada, a ja ću postati kao oni...
Gdje počinje život, a prestaje odgovornost?
Gdje prestaje život, a počinje odgovornost?
Neka mi objasne, kako ubistvo postaje opravdano.
Bez tog objašnjenja ne mogu ni živjeti, a kamoli ubijati.
Čovjek... Šta je meni čovjek? A šta duh?
Ne znam... Možda... Možda ne mogu?
Možda nisam spreman moliti Boga da mi pomogne naučiti tu najjednostaviju stvar na svijetu... da ubijam...
Možda mi se, dok ovo izgovaram, neki pehar primiče?
Oče, neka me taj pehar zaobiđe!
(Okrene se na drugu stranu)
Ili: Oče, neka me taj pehar ne zaobiđe?
Tako sam žedan odgovora...
Jer, ne znam...
Jer, nisam siguran...
Kada bih samo mogao napisati pozorišni komad kojim bi biću svijeta pokazao njegov oblik i otisak!
Možda je ipak bolje spavati? Sanjati? Ili biti sanjan?
(Otkuca sat. Pisac gleda na svoj ručni sat)
Već kasnim na predavanje.
(Pisac izvadi pištolj iz džepa i ubije se. Ulazi Fatima)

PRIKAZE

Fatima gura civare u kojima je velika fotografija Oca i Sina.
Uzme fotografiju, okrene civare i sjedne.

FATIMA: Tebi su, stari, brata našli. Prepoznala ga žena po jakni.
Sahranila ga, proučila tevhid, pokupila djecu i otišla kod svojih u Ameriku.
Kad je krenula, zvala je i mene. Kaže, Fatima, paziću te k’o sestru.
Ako bude kakvih vijesti o tvom sinu i mužu, ti se, kaže, vrati.
Kako ću? Mislim u sebi: da vas ostavim? Pa nisam luda.
(Pauza)
Stalno mislim o tome, da li bi ovaj mali održao obećanje koje nam je dao one večeri?
Šta ti misliš, stari? Ma bi, naravno, dobar je on.
Bude mi žao zbog hljeba. Kako mi onda izgori...
Dok sam se okrenula...
(Pauza)
Nije nam loše u ovom kampu... nama Srebreničankama...
Nije daleko od Tuzle. Mogu otići kod doktora i vas tražiti...
Nalazi su mi loši... Šećer.
Što da vama lažem? Možda vi sad ionako sve znate...
Svejedno. Da je meni vas naći.
To je jedini nalaz koji me interesuje.
(Pauza)
Osman iz Bratunca, onaj što je bio s vama dvojicom kad ste se izvlačili iz Srebrenice, spasio se.
Kaže da ste zadnji put viđeni ono kad su četnici bacali otrove.
(Pauza)
Bože, k’o da je čovjek stvoren da tako truhne...
(Pauza)
Možda baš tog dana, prvi put su mi se pojavile neke prikaze...
Odmah sam znala da vas više neću žive vidjeti...
Stalno mi se pojavljuju... I u snu i ovako...
I dešavaju se neke čudne stvari...
Na primjer, nađem se na nekom mjestu, a ne znam ni sama kako...
K’o da me nešto rukom prenese... Ne osjetim...
Valjda se zamislim o vama... Čudno...
Šta mogu... Moram pokušavati...
Nada je k’o seoska kuja... Probudi se na najmanji šum...
(Pauza)
Znate, ja o vama nemam s kim pričati.
Kome ću reći?
Mi žrtve smo svima dosadile.
Oni koji bi razumjeli, i sami su u svom jadu.
Oni drugi, oni ne mogu slušati.
Osjetim kako se unervoze...
(Stavi sliku na civare i izađe.
Pisac ustane. Provjerava jel’ stvarno živ)
PISAC: Teta Fatima!
Teta Fatima!
(Izađe za Fatimom)

ECCE FEMINA

Ured Crvenog krsta. Službenik priča na telefon.

SLUŽBENIK: Znam, dušo, znam. Smiri se.
Znaš i sama da ovakvu platu ne bih imao ni u jednoj firmi.
Dobro, razumijem te. Ali, shvati i ti mene.
Ne mogu ja zbog tvojih snova ostaviti posao.
Osim toga, toj ženi koju sanjaš, kao i svim ostalim ženama, mi pokušavamo pomoći. Jeste.
Tačno. Slušaj, i ja sam umoran i nešto me boli glava.
Ne, ja ne sanjam te nesretne žene...Tačno.
Rijetko sanjam posao...
Dobro, smiri se, molim te.
Znaš šta ti nisam rekao? Juče sam sa šefom išao na piće.
Mislim da ćemo na odmor ići kao što smo planirali. Jeste.
Pozvao nas je da idemo kod njega u Škotsku.
To mi ne možeš odbiti. Ti znaš šta to znači?
Ne samo povišicu, već i napredovanje...
U redu... Dobro... Znam, ali shvati i ti mene..
(Ulazi Fatima. Gura civare sa slikom svog sina i muža.
Uzme sliku. Prevrne civare i sjedne na njih)
SLUŽBENIK: Čekaj, evo neke žene. Kažem, evo žene. Jeste, u uredu.
Čućemo se kasnije. Hajde...
Izvolite...
FATIMA: Nestali mi muž i sin.
U julu hiljadudevetstodevedesetpete.
Nikad ništa nisam čula.
Dolazila sam kod doktora, pa rekoh da usput svratim...
SLUŽBENIK: Jeste li popunili formular?
FATIMA: Jesam. U stvari, u posljednje vrijeme slabije vidim.
Doktor kaže šećer...
SLUŽBENIK: Pustite sad doktore.
Jeste li vi popunili formular?
FATIMA: (dajući mu formular)
Predajem ga već peti put.
Popunila mi Sena. Komšinica.
Baraka do moje. I u Srebrenici smo bile komšinice.
Sjećam se, kad se udavala, njen je...
SLUŽBENIK: Dobro, dobro...
Kad su zadnji put viđeni?
FATIMA: Pričao mi jedan Osman iz Bratunca.
Kad se dim razišao, njih više nije bilo...
SLUŽBENIK: Kakav dim?
FATIMA: Ono kad su bacali otrove...
To se ne može!
Čovjek nije stvoren da tako truhne.
SLUŽBENIK: A, to...
Imamo više takvih izjava, ali zvanično još ništa nije potvrđeno.
FATIMA: Pričao mi Osman.
Istina je. Što bi mi lagao?
SLUŽBENIK: Eh, istina... Šta je istina?
Nedostaju dokazi.
FATIMA: Zbog toga sam i došla.
Gospodine, te dokaze ja zovem mužem i sinom.
SLUŽBENIK: Samo kažem da zvanično ništa nije saopšteno.
FATIMA: A može li se to nekako zvanično saopštiti?!
SLUŽBENIK: Moraće. Kad-tad.
Evo ja sam sve zapisao. Proslijediću.
Mi radimo sve na tome da nestali budu pronađeni.
U kontaktu smo...
U stalnom smo kontaktu sa komisijama svih strana.
Savjetovao bih vam da budete strpljivi.
Uskoro će nam biti dostupni i satelitski snimci.
Pomoću njih se sa sigurnošću može utvrditi...
FATIMA: Naučna čuda... Kako god kažete...
(Fatima izađe. Službenik uzima telefon)
SLUŽBENIK: Hej, ti si? Da, izvini, dušo. Stranka.
Jeste...
Kako ću im pomoći?
Tačno. Ne vidim kod njih nikakve krivice...
Jesu, osuđeni su na to da čekaju... Ali...
Dobro, u redu. Slušam te.
Otkud mogu znati koga si ti sanjala...
(Pauza)
SLUŽBENIK: Šta ja imam s tim?
Moje ruke su čiste...
Jeste... Otišla je...
Čekaj, da vidim.
(Kao da gleda kroz prozor)
Eno je sjedi ispred zgrade...
Otišla je, ne mogu je stići...
Ne smijem napuštati radno mjesto.
(Pauza)
SLUŽBENIK: Čekaj!
Sa zgrade otpada fasada.
Da nije zemljotres?
Zvaću te poslije.
(Kratko zatamnjenje.
Zatim su na sceni Reporter i Službenik)
TV- REPORTER: Danas su se u Tuzli
desile neke, najblaže rečeno, čudne stvari.
Fasada na jednoj tuzlanskoj zgradi je iz čista mira prolistala.
Razgovaramo s jednim očevicem ovog događaja.
SLUŽBENIK: Sjedio sam na svom radnom mjestu.
S prozora sam vidio jednu ženu koja je trenutak ranije izašla iz moje kancelarije.
Bila je užasna vrućina, žena je vjerovatno zastala da se odmori u hladu koji pravi zgrada.
Vukla je neka kolica i neku sliku.
S njima mi je bila i u kancelariji.
Zadržala se neko vrijeme ispred zgrade i onda otišla.
Ne znam je li to povezano, ali odmah zatim čuo sam neki čudan zvuk i vidio kako sa zgrade otpadaju komadi fasade.
Na mjestima gdje je fasada pukla pojavile su se grančice s lišćem, kao da je zgrada nekim čudom odjednom prolistala.
Ja sam rođeni Tuzlak, dakle u ovom gradu živim preko dvadeset godina, i vjerujte mi, u njemu se nikad ništa čudno nije događalo.
TV REPORTER: Gradska vlada formirala je komisiju koja će ispitati okolnosti pod kojima se dogodio ovaj čudni događaj.
Inače, Holandska vlada je odobrila donaciju za obnovu fasadena ovoj i nekoliko susjednih zgrada.
(Izađu)

ZDRUŽENE, DVIJE SAMOĆE

Fatimina soba u kampu pored Tuzle.
Na jednoj od stolica je fotografija.
FATIMA: O vama – još ništa. Čekam. Šta ću?
Kažu, uskoro će im biti dostupni satelitski snimci pomoću kojih će se moći otkriti mjesta na kojima se nalaze...
Možda i bude koristi...
Sjetim se priče kad smo zadnji put zajedno večerali...
Naravno da više nikom ništa ne vjerujem...
Ali znate kako je, nada je k’o seoska kuja...
Probudi se na najmanji šum.
(Pauza)
Ono danas, kad sam vas bila ostavila, išla sam kod doktora.
Doktor kaže da su mi nalazi dobri... Stvarno... Šećer je stao. Više ne raste...
(Ulazi Sena)
SENA: Kako si, Fatima?
FATIMA: Dobro, Seno.
(Sena pokuša sjesti na stolicu na kojoj je fotografija)
FATIMA: Evo sjedni ti ovdje. Ja ću malo protegnuti noge.
Ukočila sam se od sjedenja.
(Sena sjedne na Fatiminu stolicu)
SENA: Kako je bilo u Tuzli?
FATIMA: A eto... Uvijek isto...
SENA: Ima li kakvih vijesti?
FATIMA: Nema nikakvih.
(Pauza)
SENA: Jah...
FATIMA: Jah...
SENA: Tako...
(Pauza)
FATIMA: Kako ti je ona mala?
SENA: Dobro.
Juče, kad je došla od tebe, nestao joj onaj osip.
K’o rukom odnešen.
(Pauza)
Sretna je što još ništa ne razumije...
Kako joj objasniti kad poraste?
FATIMA: Moja Seno, ti barem imaš kome objašnjavati...
Vidi mene, sama k’o panj...
Stalno ih sanjam...
(Pauza)
SENA: Ja sam ti i bez snova ostala...
Da mi nije one male...
(Pauza)
Uveče kad je uspavam, ispričam joj jednu bajku...
Prvo provjerim jel’ zaspala, pa joj onda ispričam...
(Pauza)
FATIMA: E, kad se sjetim... Stalno su jedan drugog nešto zezali...
Mali mi zezao muža zbog toga što je radio u opštini i bio na radnoj obavezi...
(Pauza)
Bože, jesu li bili gladni?
Žao mi, izgori mi hljeb zadnji put kad smo večerali...
(Pauza)
SENA: Jesi li vadila nalaze? Daj da vidim.
FATIMA: Nisam stigla.
SENA: Hajde. Trebala bi...
(Pauza)
SENA: Odoh ja. Ono dijete mi je samo...
Treba li ti šta?
FATIMA: Ne treba.
SENA: Doći ću ti ujutro.
FATIMA: Živa bila.
(Sena izađe)
FATIMA: Šta ću joj govoriti za nalaze...
Dosta joj je njene muke...
(Fatima legne u krevet)

ČUDO U BOSNI

Na sceni su drvo i stećak.
Sin je u uniformi Armije BiH.
Sjedi na stećku i pokušava izuti cipelu.
Ulazi Otac.
OTAC: Ne može pa ne može.
SIN: Otkako smo krenuli iz Srebrenice nisam se izuo.
Drago mi je što te opet vidim. Mislio sam da si otišao zauvijek.
Pomislio sam, ostadoh bez oca...
OTAC: I ja sam to pomislio.
SIN: Kako da proslavimo ovo naše izmirenje?
Da se zagrlimo?
OTAC: Kasnije.
SIN: Može li se znati gdje je gospodin prespavao?
OTAC: U jednom jarku „A” kategorije.
SIN: Jesu li tukli?
OTAC: Jesu... Ali ne puno.
SIN: Oni isti?
OTAC: Isti? Ne znam.
(Otac vadi mrkvu i daje je Sinu)
OTAC: Ostalo mi je još samo ovo.
Našao sam je kad smo prolazili kroz Kamenicu.
(Sin uspijeva skinuti cipelu. Bolna grimasa)
OTAC: Boli li?
SIN: On pita boli li?
OTAC: Sine, izvini za ono juče. Jednostavno mi je dosadilo čekanje.
SIN: Sreli smo Osmana iz Bratunca.
On i njegov brat su se bili predali...
U hangaru, u Kravicama, spasila ih je neka pregrada.
Da smo te poslušali, sad bi svi bili lijepa skupina kostiju.
OTAC: Ponekad pomislim da i to jednom ipak dođe.
Kad sam odlučio da se predam osjećao sam se nekako čudno.
Kako bih ti rekao... Olakšan i istovremeno...Užasnut!
SIN: Lahko se tebi zezati.
Ovakvi kao ja te čuvali cijeli rat, a ti bi se sad predavao.
I to ne znaš ni kome.
OTAC: Pa imali su uniforme plavih šljemova.
Otkud sam mogao znati da su to četnici?
SIN: Eto otkud si mogao znati...
Pa da je bilo kakve koristi od plavih šljemova, ne bi morali ni bježati...
Davno smo im se svi predali.
Sjećaš se generala Moriona, pa ti si ga primao u opštini.
OTAC: Morao je neko i u opštini raditi.
Civilna vlast je kao glava u tijelu... Mora neko...
SIN: Upravljati nogama. I predlagati da se predamo.
(Sin gleda u noge i cipele)
OTAC: Šta je?
SIN: Ništa.
OTAC: Daj da vidim.
SIN: Nemaš šta vidjeti.
OTAC: Hoćeš li se moći ponovo obuti?
SIN: Pustiću noge da se malo odmore.
OTAC: Eto, kakav je. Ljuti se na mene, ljuti se na čizme, a pravi krivac su njegove noge.
Ova me tišina već zabrinjava.
(Ćutanje. Zatim –- Sin  se obuva)
OTAC: Da krenemo?
SIN: Hajdemo.
(Ne miču se)
OTAC: Da krenemo?
SIN: Hajdemo.
(Ne miču se.
Zatim – na sceni se pojavi dim.
Odozgo, pomoću theologikona ili cuga, ponovo se spušta Profesor Hoffman.
Možda na glavi ima propeler)
PROFESOR HOFFMAN: Nije loše, nije loše... A bio sam se zabrinuo.
S ljudskim faktorom je na početku loše krenulo.
Gore nego što sam i u najužasnijem snu mogao zamisliti!
Na početku vijeka, kada smo izašli iz prahistorije hemijskog ratovanja, naši vojnici su svoje neprijatelje, odnosno naše subjekte, uprtili na leđa i nosili ih prema bolnici...
Sva ta patetična prenemaganja, u stilu „to se ne može, čovjek nije stvoren da tako truhne”...
I tako dalje, i tako dalje...
Na svu sreću, čovjek se navikne na naučni napredak!
Sredinom vijeka taj je napredak dostigao vrhunac!
A onda je došlo do greške...
Samo su varvari mogli otići do kraja u tom napretku i smisliti oružje koje bi isključilo viteško nadmetanje.
Molim vas, atomska bomba..
Pa to isključuje štit, isključuje oklop... Fuj!
Srećom, postoje lokalni ratovi, postoje zemlje za koje važi embargo na uvoz atomskog oružja...
Tu se još uvijek može doživjeti pravo nadmetanje!
Možete me optužiti da sam konzervativac, ali, pitam ja vas, šta će biti s naukom ako budemo pribjegavali krajnjim rješenjima?
Cilj nauke je i postepena promjena čovjeka u mentalnom smislu.
Čovjek mora biti svjestan svoje pobjede nad onim što se, uostalom krajnje neodređeno, naziva milosrđem.
Osim toga, gdje je tu intelektualno nadmetanje između nas naučnika?
Gdje je tu estetska dimenzija?
Evo, ovdje, u okolini... u okolini...
U okolini Srebrenice, imamo školski primjer upotrebe sredstava za onesposobljavanje.
Srpski vojnici izabrali su slučaj „jedan, A”: neprijatelj nema zaštitna sredstva, a nalazi se na otvorenom prostoru.
Vjetar manji od pet metara u sekundi.
Mjesec juli, dakle vlažnost vazduha niska.
Tlo je hladnije od vazduha. Idealno!
Neprijatelj je okružen, treba spriječiti njegov proboj i pristupiti uništenju.
Naravno, mi smo ponekad osuđeni na to da se za uspješnu primjenu naših otkrića nikad ne sazna.
U ovom slučaju, izvještaj o odličnom uspjehu biće obustavljen zbog smirivanja stanja u regionu.
To je cijena koju ozbiljni, nepristrasni naučnici ponekad moraju platiti.
Nas ne interesuje ko su zaraćene strane. Mi obično služimo onome ko je jači...
Ali, ostavimo politiku. Ona je ionako lišena mašte.
Sad zamislite, kakva sve priviđenja može proizvesti hemija djelujući na, ionako nedovoljno istraženi ljudski, odnosno subjektov mozak.
(Svi izađu.
Kad se dim raziđe, ulazi Fatima gurajući civare.)
FATIMA: Gdje su?
(Uzima sliku, prevrne civare i sjedne na njih.
Nasloni se na stećak. Stećak prolista.)
FATIMA: (stećku)
Gdje su?
Govori!
Govori, gdje su!
(Mrak)

OGLEDALO TUGE

Fatimina soba u kampu pored Tuzle.
Ulazi Pisac.
PISAC: Mogu li ući?
FATIMA: Uđi.
PISAC: Sjećate li se vi mene? Išao sam u školu s vašim sinom.
Pred rat smo odselili u Sarajevo. Otac mi je bio direktor...
FATIMA: Znam. Kako su tvoji?
PISAC: Otac je poginuo devedesettreće... Granata.
FATIMA: E, moj sinko... Šta ćeš...
(Pauza)
PISAC: Dugo sam razmišljao o tome da li da dođem...
FATIMA: Što ne bi došao?
(Pauza)
Razumijem. Misliš, podsjetićeš me...
K’o da me neko mora podsjećati...
(Pauza)
PISAC: Kako vam je ovdje u kampu?
FATIMA: Dobro. Pazi me ona Sena... I u Srebrenici smo bile komšinice...
Njoj nestao muž... Ostala sama s curicom...
(Pauza.)
FATIMA: Žene izvezle imena svojih nestalih na platno pa svakog jedanaestog u mjesecu idu na skup u Tuzlu.
Da barem jedan dan mjesečno osjećaju da su žive....
(Pauza)
Sve žene odu, a ja neću. Što da nekom budem na teretu?
A sama ne mogu zbog šećera... Ne izlazim nigdje...
(Pauza)
FATIMA: Kako ti je majka?
PISAC: Dobro. Valjda. Udala se.
(Pauza)
FATIMA: Šta ćeš. Svako zna svoje.
(Pauza)
PISAC: Ima li ikakvih vijesti o vašim?
Čuo sam da su zadnji put viđeni onda kad su četnici bacali otrove.
FATIMA: Nikakvih vijesti.
Čula sam da su prošli kroz Kamenicu...
Ko zna dokle su stigli...
Navodno, muž mi je predlagao da se predaju UNPROFOR-u. Nije znao da su to četnici u njihovim uniformama.
(Pauza.)
FATIMA: Stalno ih sanjam. Ponekad i budna...
Jedan san mi se stalno vraća...
K’o mali sjedi na stećku i izuva se...
Prilazi mu moj muž i nešto pričaju...
Zatim dolazi on...
(Pauza.)
Bože, da mi je znati, jesu li bili gladni?
Bog zna koliko dugo nisu ništa jeli...
(Pauza.)
PISAC: Dok su se četnici spremali da ubiju deset hiljada ljudi,  vojnici Ujedinjenih naroda su u Potočarima pravili dernek.
(Pauza.)
Bože, osjećam krivicu.
U današnjem svijetu čovjek se ne može ni osvetiti, jer i to je besmisleno.
(Pauza.)
FATIMA: A šta ti radiš?
PISAC: Ništa. Pišem dramu.
(Pauza.)
FATIMA: Jah. Pošten svijet tugu liječi po kafanama, a ti se od’o pisanju.
O čemu pišeš?
PISAC: O Srebrenici... U stvari, o ogledalu...
Zapravo, o dvadesetom vijeku.
Jedan francuski pisac, zvao se Andre Malro, pisao je o prvom njemačkom napadu plinom 1916. godine.
O zlu u ljudskoj duši koje se suprotstavlja ljubavi...
Taj napad je nazvao ludilom istorije...
Eto, ja pišem o tome kako je istorija svoje ludilo izliječila simetrijom.
Vijek je i počeo i završio se upotrebom otrova.
(Pauza)
FATIMA: Fino pričaš.
Kao da čitaš iz  knjige...
E, kad se sjetim... I on je želio studirati književnost...
PISAC: Znam...
FATIMA: Otac mu ne dade. Nema para od toga...
(Pauza)
Mada vala danas nema Bog zna kakvih para ni od mašinstva.
PISAC: Mislio sam da dođete u Sarajevo vidjeti predstavu.
Zvaće se Priviđenja iz srebrenog vijeka.
FATIMA: Ne mogu ti ja, sinko, ni do Tuzle, a kamoli do Sarajeva.
Predstavu ću možda vidjeti, jer ima veze s mojim.
PISAC: Znači, doći ćete?
FATIMA: Ama, ne mogu doći. Predstavu ću možda vidjeti, ali me ne pitaj kako.
U današnjem svijetu je sve moguće.
(Pauza)
Ili, gotovo sve.
PISAC: Hoće li vam smetati da ja ponekad navratim?
FATIMA: Neće, što bi mi smetalo?
PISAC: Volio bih vam nekako pomoći...
(Pauza)
PISAC: Odoh ja. Allahimanet.
FATIMA: Allahimanet.
(Pisac izađe)
FATIMA: Priviđenja... Srebreni vijek... Simetrija...
E, moj sinko, neće ti meni od toga biti ništa lakše.
(Kratko zatamnjenje.
Uđe Sena. Fatima leži u krevetu)
SENA: Fatima. Probudi se!
Zadržale smo se u Tuzli. Donijela sam ti tablete.
FATIMA: Ima li kakvih vijesti?
SENA: Nikakvih.
(Pauza)
Danas su na trgu u Tuzli smanjili muziku dok je skup trajao.
FATIMA: Jah...
SENA: Jah...
FATIMA: Tako...
(Pauza)
SENA: Odoh ja. Ono dijete mi je samo...
Treba li ti šta?
FATIMA: Ne treba.
SENA: Doći ću ti ujutro.
FATIMA: Živa bila.
(Sena izađe. Fatima legne u krevet. Mrak)

POTOCHARI PARTY

Muzika. Ulaze vojnici UNPROFOR-a. Plešu.

PORUČNIK: Dobro veče, dobro došli na Potočari parti.
Evo, uz malo sreće konačno smo dobili nekoliko kamiona s neophodnim pivom i cigaretama.
Pozivam majora da nam se obrati i zvanično otvori ovaj parti.
MAJOR FRANK: Hvala, poručniče.
Dakle, general Mladić nas je nadigrao.
Ali, ne treba tugovati jer naša se časna misija približava kraju.
U to ime, svi ovdje prisutni pozvani su da nam se pridruže u našem skromnom veselju.
Živjeli!
(Poručnik odvede u stranu Majora Franka. Govori mu povjerljivo)
PORUČNIK: Gospodine majore, prevodilac Hasan tvrdi kako su civilni posmatrači vidjeli leševe oko kampa.
Šta se dešava s ljudima koje smo izbacili van?
MAJOR FRANK: Reci Hasanu da je njegov posao prevođenje, a ne pravljenje panike u kampu.
To su laži i glasine!
Dobio sam obećanje od generala
Mladića da se nikom ništa neće desiti.
(Otpije gutljaj)
Osim, naravno, onima koji su počinili zločine.
Ovi ljudi već dva mjeseca nisu probali pivo.
Neka nam ne kvari parti.
(Major Frank gurne Poručniku pivo u ruke.
Kako parti traje, vojnici se skidaju.
Kad ostanu u gaćama i potkošuljama, parti se stišava i svjetlo se gasi.
Zatim ulazi Srpski vojnik)
SRPSKI VOJNIK: Ja sam izaslanik generala Mladića.
Praveći se nevidljivim, pokupiću im uniforme koje ćemo mi upotrijebiti kako bi u Srebrenici i okolini uspostavili trajni mir!
(Srpski vojnik pokupi uniforme i izađe. Svjetlo se ugasi.
Ulazi Fatima s civarama i slikom)
FATIMA: Bože, k’o da sam znala da će nas izdati...
Rekla sam vam ono veče kad smo se zadnji put vidjeli...
(Fatima izađe. Ulazi Čovjek u fraku)
ČOVJEK U FRAKU: Dame i gospodo, ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za mir su... Ujedinjeni narodi.
Molim predstavnika UN-a da primi nagradu.
(Prolazi Fatima s civarama i slikom.
Oko ruke ima zavezan konopac.
Za sobom vuče Majora Franka koji je u gaćama i potkošulji.
Fatima izađe.
Major Frank i Čovjek u fraku su vidno zbunjeni)
MAJOR FRANK: Ja... ja sam zbunjen.
Nisam pripremio nikakav govor...
Mislim... Mi ćemo...
Mi ćemo i dalje... čak i po cijenu života naših hrabrih vojnika... insistirati na miru u svijetu...
To što radimo... mislim... ne radimo zbog bilo kakvih nagrada.
Naš je angažman proizvod našeg dubokog uvjerenja da svi ljudi podjednako zaslužuju mir!
Hvala.
(Aplauz. Mrak. Svi izađu.
Osvijetli se Fatima. Leži na krevetu.
Ulazi Sena)
SENA: Fatima. Fatima!
Jesi li to zaspala?
Moram ti dati injekciju.
FATIMA: Živa bila.
(Sena joj daje injekciju)
SENA: Kako si?
FATIMA: Moja Seno, k’o živa humka...
Dojadila mi ova tama.
Sve mi se okrenulo.
Preko dana ne vidim, a u snu vidim.
Kako je bilo u Tuzli? Ima li šta novo?
SENA: Došla neka gospođa, doktorica iz Poljske.
Kaže, uzimaće nam krv, pa pomoću krvi raditi identifikaciju.
Tako se može otkriti ako je među mrtvim neko od familije.
FATIMA: Tako...
SENA:  To je neka savremena naučna metoda.
DNK analiza. Ne može se pogriješiti.
(Pauza)
SENA: Danas su na trgu u Tuzli smanjili muziku dok je skup trajao.
(Pauza)
Znaš šta sam mislila?
Izvešću ja i imena tvojih, pa ako ti ne možeš...
FATIMA: Daću ti onu sliku...
Meni ionako više ne treba.
SENA: Polahko. Nemoj tako. Doktor kaže...
FATIMA: Pusti doktore...
Kažu da je čovjek mrtav kad ne vidi svoj odraz u ogledalu...
Meni eto dalo da više ne vidim ni ogledalo... ni sliku.
(Pauza)
FATIMA: I nikakvih vijesti?
SENA: Nikakvih.
(Pauza)
FATIMA: Jah...
SENA: Jah...
FATIMA: Tako...
(Pauza)
SENA: Odoh ja. Ono dijete mi je samo...
Treba li ti šta?
FATIMA: Ne treba.
SENA: Doći ću ti ujutro.
FATIMA: Živa bila.
(Sena izađe)
FATIMA: Ostaviću vas Seni...
(Pauza)
FATIMA: Ja ću ionako uskoro kod vas..
Ne dade nam se...
A možda se desi neko čudo?
(Pauza)
Bože, da mi je samo znati, jel’ ovaj mali mislio ozbiljno one večeri...
One večeri kad mi hljeb izgori...
(Mrak)

BAJKA O SREBRENOJ ZEMLJI

Sena ljulja dijete

SENA: Spavaj, sine. Jeste, što da ti majka laže?
Teta Fatima je umrla.
A možda joj je sad lakše...
(Pauza)
Hajde ti spavaj. Tako, dobra moja djevojka...
Spavaj... spavaj...
(Pauza)
Jesi li zaspala?
(Pauza)
Bila jednom davno jedna zemlja koja se zvala Bosna.
U njoj bio jedan grad, a ispod zemlje u okolini tog grada nalazilo se srebro.
Iz velike daljine u grad dođoše saski rudari koji su vrijedno kopali i vadili puno, puno srebra.
Toliko srebra da je taj grad uskoro dobio ime Srebrenica, a tu zemlju više nisu zvali samo Bosna, već su je prozvali Bosna Srebrena.
Međutim, kopajući srebro saski rudari su počeli nalaziti ljudske kosti.
(Ulaze dvojica rudara. Prvi rudar nosi pijuk, drugi rudar vuče vagon.
Prvi rudar kucka pijukom u vagon)
PRVI RUDAR: Šuplje. Čuješ li?
Sve je tu šuplje.
DRUGI RUDAR: Tako je čudno tiho. Kao da je svijet umro.
Dođe ti da ne dišeš.
PRVI RUDAR: Mračno je, ali bi srebro trebalo svijetliti u mraku.
DRUGI RUDAR: Kao da je mračnije nego u saskim rudnicima.
Ovaj mi se mrak čini nekako čudnim.
PRVI RUDAR: Ti si čudan. A mrak je – mrak.
Isti i u saskim i u bosanskim rudnicima.
Razlika je u svjetlu. Treba ga pronaći i obogatiti se.
DRUGI RUDAR: Udari ovdje.
(Prvi rudar udara pijukom po vazduhu. U  vagon upadne mrtvačka lobanja)
DRUGI RUDAR: Šta je ovo?
PRVI RUDAR: Ne znam. Čudno.
DRUGI RUDAR: Da probamo tamo?
PRVI RUDAR: Hajdemo.
(Prvi rudar udara pijukom na drugoj strani. U vagon upadne nekoliko mrtvačkih lobanja)
DRUGI RUDAR: Opet isto.
PRVI RUDAR: Čudno.
(Pauza)
PRVI RUDAR: Da probamo opet?
DRUGI RUDAR: Udari ovdje.
(Prvi rudar udara pijukom. Po kolicima i rudarima prospe se hrpa mrtvačkih lobanja)
PRVI RUDAR: Užas...
DRUGI RUDAR: Užas.
(Pauza)
DRUGI RUDAR: Da se vratimo?
PRVI RUDAR: Bježimo.
(Izađu. Ulaze Kralj i njegov Savjetnik)
SENA: Kada su na jednom mjestu našli nekoliko hiljada ljudskih lobanja, saski rudari su užasnuti odlučili da se vrate kući.
Kraljev savjetnik tada reče kralju da nikako ne  bio smio dozvoliti odlazak saskih rudara.
Vaše veličanstvo, reče mu on...
SAVJETNIK: Vaše Veličanstvo, ne smijete dozvoliti odlazak saskih rudara.
Makar im u zamjenu za ostanak i njihovu šutnju morali pokloniti svo srebro koje iskopaju.
SENA: Kralj mu reče...
KRALJ: Jeste li poludjeli?
Znate li koliko prihoda naše kraljevstvo ostvaruje od srebreničkih rudnika?
SENA: Vaše veličanstvo, reče mu savjetnik, zamislite kako bi zvali našu državu kada bi se saznalo šta krije zemlja oko Srebrenice.
Kralj tada posluša savjetnika i saskim rudarima predloži da ostanu
i kopaju, a u zamjenu za njihovu šutnju o mrtvačkim lobanjama pokloni im svo srebro koje budu pronašli.
Bio je to veliki gubitak za zemlju, ali savjetnik je objasnio kralju...
SAVJETNIK: Dragi kralju, najveći gubitak jeste gubitak dobrog glasa.
Po svaku cijenu treba spriječiti spominjanje tih događaja...
SENA:Rudari su vrijedno radili i kopali su sretno do kraja života odnosno dok nisu iskopali svo srebro i  dok ta zemlja ponovo nije postala samo Bosna.
Savjetnik je kao nagradu za savjet, ili možda zbog toga što je to ionako bilo neizbježno,  od kralja dobio ruku najmlađe i najljepše princeze, a uz to i titulu viteza od zaborava.
(Kralj i Savjetnik odigraju ceremoniju)
SENA: S tom titulom i s princezom bivši savjetnik je živio sretno do kraja života.
Ne zna se pouzdano kako je shvatao princezu,  ali kažu da je svoju titulu bivši savjetnik shvatao prilično ozbiljno.
Neki kažu da ta čudna zemlja i danas postoji,  a da mrtvačke lobanje nikad nisu pronađene.
Čak se sumnja u to da su ikad i postojale...
Čiča-miča, gotova priča.

(Mrak. Svi izađu)

POSLJEDNJA VEČERA

Fatima postavlja sto za troje. Zatim donosi hljeb.
Ulazi Otac. Gura civare.
FATIMA: Jesi li ih zakrpio?
OTAC: Jesam, bona. I ofarbao. Evo ih k’o nove.
Ima neke koristi i od nas s radne obaveze.
FATIMA: Ako su se osušile, stavi ih u podrum.
OTAC: Uh, što miriše...
Kako li nabavi brašno, da mi je znati...
FATIMA: Ništa ne pitaj...
Što li ga nema?
OTAC: Doći će, ne boj se.
Ti si vrijeme počela mjeriti njegovim stražama.
Danas je drugi dan, trideset i nekog mjeseca njegove straže...
FATIMA: Šta ćeš? Ne mogu svi biti na radnoj obavezi...
OTAC: Jeste. Samo mu ti popuštaj
Ionako se pravi važan k’o da je on rodio mene, a ne ja njega.
FATIMA: Izvini, ali nije istina ni jedno ni drugo.
Ja sam rodila njega. Uz tvoju pomoć.
OTAC: Svijet je počeo s njima. Prije toga je sve bilo luk i voda.
FATIMA: Dobro si. Ja zaboravila na luk. Donesi. Eno ga ispred vrata.
(Otac izađe gurajući civare. Vraća se noseći luk. S njim ulazi Sin. Ljubi Fatimu)
SIN: Konačno si dobila pomoćnika. Neka, neka...
Šta ima? Jesi li se umorila?
FATIMA: Jesam. Ali nešto kontam, odmoriću se kad dobijem snahu.
SIN: Dugo do toga...
OTAC: Kako je bilo na straži?
SIN: Jutros su oko UNPROFOR-ovih punktova primijećeni četnički diverzanti.
OTAC: Ma ništa to.
Da je šta ozbiljno, javili bi nam iz Sarajeva.
SIN: Boga ti, stari, kako će ti iz Sarajeva javljati šta ti se dešava pred nosom?
FATIMA: Mene sve strah da nas ne izdaju.
OTAC: Ko?
(Pauza)
FATIMA: Ovi stranci. Plavi šljemovi. I oni su gladni.
Čula sam da narod više ne ide kopati po njihovim otpacima jer se ne isplati.
Kako će nas gladni braniti?
A i šta je njima Srebrenica? Ne znaju ni izgovoriti.
OTAC: Šta je, šta je? Zaštićena zona, eto šta je.
Moraju nas braniti. Potpisali su.
SIN: Jesu, jesu. I zapečatili.
Da im nismo generala Moriona vratili kad je pošao pješke bježati, potpisali bi sa đavolom.
OTAC: Caru carevo.
Mi smo sad vlasništvo Ujedinjenih naroda.
Znači, cijelog svijeta.
SIN: Gladni, vašljivi...
Slomiće se oko toga čije smo vlasništvo.
Nego, predloži ti ovim svojim u opštini da zabrane i vozanje
bicikla po trgu s imenom generala Moriona. On je volio pješke hodati.
OTAC: Pusti ti generala. On je valjao koliko je valjao.
Sad nas moraju braniti.
Ako bude trebalo, i avionima.
(Pauza)
OTAC: Imaju satelite.
Mogu s njima novine na zemlji čitati.
SIN: Otkud ovdje novine?
OTAC: Hajde, ne zezaj. Samo kažem da imaju sva ta naučna čuda.
SIN: Pusti, Boga ti. Čudo je ovaj Fatimin hljeb.
Majko, života ti, odakle ti ovo brašno?
FATIMA: Našlo se...
OTAC: Još da je umjesto ove vode rakija ili vino...
SIN: E, to ti mogu nabaviti jedino ovi tvoji naučni čudotvorci.
I to u trgovini preko Drine.
Pomoću satelita, pretvaraju Drinu u rakiju i vino.
OTAC: Neka oni sebi pretvaraju.
(Pauza. Fatima odnekud izvlači flašu rakije)
FATIMA: Čuvala sam je ako se odluči iznenada oženiti.
OTAC: Sad će on opet, dugo do toga...
SIN: Da, dugo..
(Pauza)
SIN: Hljeb, rakija... Kako si krenula, strah me da ne izvedeš i neki trik s mladom.
Da ja zatvorim prozor, da kakva mlada ne uleti?
FATIMA: E, tu nema trikova. To ćeš morati sam.
Nego nam obećaj da ćeš se oženiti čim se rat završi.
OTAC: Hajde, hajde... učini joj to.
SIN: Čekaj da se ovo završi, pa ćemo o tome.
FATIMA: Obećaj ti nama sad. A ženi se kad se rat završi.
OTAC: Znaš da radim u opštini. Srediću ti matičara isti dan.
SIN: Dajte, ljudi, šta vam je?
FATIMA: Hajde, hajde...Obećaj nam.
Čim se rat završi!
OTAC: Hajde. Pa da nazdravimo.
SIN: Kad ste navalili. Evo, svečano se obavezujem...
OTAC: Ne zezaj se. Majka ti misli ozbiljno.
Nećeš djecu pod stare dane po ulici vodati.
Da ljudi misle kako si im dedo...
FATIMA: Meni za ljubav... Obećaj.
OTAC: Učini joj to. Samo o tom misli...
SIN: Dobro. Evo obećavam.
Pustite me više. Stvarno obećavam.
FATIMA: Sad mi je lakše.
Da mi je dočekati, pa mogu i umrijeti...
OTAC: Hajde, živio.
SIN: Živio.
(Kucnu se, ali ne popiju. Također, za stolom niko ne jede)
OTAC: Hljeb ti je odličan.
SIN: Čudesan.
( Muzika. Svjetlo se ugasi. Svi izađu)

EPILOG NA ZEMLJI

Na sceni je dim.
Odozgo, pomoću theologikona ili cuga, spušta se Profesor Hoffman.

PROFESOR HOFFMAN: S naučnog aspekta, ovo je nemoguće. Raskrinkajmo tu igru!
Ovi subjekti su onesposobljeni!
Bio sam tu. Juli, hiljadudevetstodevedesetpete.
Ovo je privid. Obmana. Neke mađioničarske vještine.
Nećemo valjda početi vjerovati u čuda?
Molim vas, nismo u mračnom srednjem vijeku.
Nauka će naći odgovor i na ova pitanja.
Uostalom, možda se njima neće ni baviti.
Porodične priče? Gluposti.
To su neke beskrajne, vijugave staze.
Ići tim stazama, to se jednostavno ne isplati.
Osim nauke, čovjek drugog puta nema.
Nema, nema i nema!
Da vidimo... Šta se može učiniti...
Ovako... Možda treba povećati koncentrat...
Ili udvostručiti količinu...
(Profesor Hoffman izlazi računajući.
Scenom prolazi Sena s civarama; u  civarama sjedi djevojčica i drži fotografiju Oca i Sina. Sena izađe kroz publiku gurajući civare.
Ulazi Pisac. Na scenu postavlja platno sa natpisom: GDJE SU?)

PISAC: Vama, nijemim posmatračima ovog čina, moram reći još ovo: ostalo je ćutanje.
(Pisac iz džepa izvadi pištolj. Pauza.)
Čekajte! Ili možda ipak nije... Ma, naravno!
Teta Seno! Teta Seno!
(Pisac baci pištolj i izađe kroz publiku, trčeći za Senom.
Na sceni je neko vrijeme osvijetljen natpis)

Dimna zavjesa.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2004.
 
NAZAD NA SADRZAJ  > > >