Haris Pašović je na sebe skrenuo pozornost publike s područja bivše Jugoslavije u osamdesetim: kao reditelj započeo je u novosadskom Akademskom pozorištu Promena, zatim nastavio živjeti u Beogradu gdje je napravio neke od kultnih predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Početkom 1992. odlazi u Švedsku odakle se vraća u opkoljeno Sarajevo. Nedavno je, nakon šestogodišnje pauze, ponovo radio u pozorištu: predstava ROMEO I JULIJA izvedena je ljetos na platou ispred Skupštine BiH. Danas živi i radi kao profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, i ovo je njegov jedini intervju koji je u posljednjih jedanaest godina dao nekom mediju iz onoga dijela bivše domovine koji se danas (još uvijek?) zove Savezna Republika Jugoslavija. Razgovor je i pored obostrane želje da intervju prođe što „bezbolnije”, počeo dosta teško... I završio dosta prijatno.

Harise, dugo se poznajemo, nekad smo i sarađivali, ali poznajući vašu konzistetnost u odluci da nikada ne govorite ni za jedan medij iz SRJ, nije bilo lako predložiti ovaj razgovor. Koji su razlozi pristanka na intervju?

– Nisam htio govoriti za srbijanske medije jer, naprosto, nisam smatrao važnim da nekome objašnjavam „šta se to događa.” Istina, „Scena” za mene nikada nije bila srbijanski medij, uvijek sam je doživljavao kao časopis za pozorište i čini mi se da ne bi bilo prepreka da je do ovog razgovora došlo i prije. No, molim da se moja odluka da ne govorim o ratu i ovdje poštuje, jer sada bi bilo, zaista, i preteško i deplasirano da se vraćam u to vrijeme...

... u redu, hajdemo onda od kraja. Šest godina niste režirali u pozorištu, a onda ste, početkom prošle godine, krenuli u pripreme „Romea i Julije”, predstave koja je u Sarajevu izvedena početkom augusta. Šta je bio razlog tako dugotrajnog uzmaka od pozorišta?

– Može vam zvučati neskromno, ali već sam prije rata osjetio da mi teatar na području bivše Jugoslavije pomalo postaje tijesan, da mi nije ostalo prostora da djelujem. To je najviše bilo povezano sa okolnostima u kojima se radilo: jednostavno mi nije bilo dovoljno da radim pod onim uslovima koji su nam se davali i osjećao sam da neću moći ostati dugo u tome. Malo mi je bilo i dosadilo da stalno tražim neko vrijeme koje mi treba da završim neku predstavu kako mislim da treba. Kao da je postojao neki zazor od mene koji sam tražio tri mjeseca za rad na nekoj predstavi ili osam, kao što je bio slučaj sa DOZIVANJEM PTICA, a ja sam se osjećao nekako zasićenim. Onda su počeli ratovi: za vrijeme onog u Sloveniji radio sam ČEKAJUĆI GODOTA i to je bila posljednja SFRJ premijera. U pauzi te predstave smo čuli da su tenkovi JNA krenuli na Sloveniju. Poslije toga radio sam u Subotici na KišFestu, ali teatar je već tada poprimio drugi oblik. Mislio sam da je raditi u pozorištu nešto čime se definitivno može pomoći da se stvari eventualno smire, da nekako utječemo na sve što se događa. Gledano iz ove perspektive bila je to utopijska misao, ali nekako ću sebi oprostiti tu naivnost. Za vrijeme rata u Sarajevu, kad je teatar dobio ono puno značenje, onu osnovnu supstancu, radio sam dosta i nakon toga dobio sam želju da se, jednostavno, odmorim. Duga pauza i onda ROMEO I JULIJA, za mene vrlo uzbudljiv projekat koji je produkcijski podržao MESS, danas valjda najbolji teatarski festival u ovom dijelu Evrope.

Koji je ponovo uspostavljen u ratu, i to u situaciji u kojoj ste sa dvoje ili troje saradnika počeli tako da ste očistili i okrečili prostorije predratnog Festivala. Ipak, čini se da su u posljednje vrijeme – što ne mora biti povezano s ratom – energija i kvalitet pozorišne produkcije u Sarajevu, ipak, pali.

– Čini se da smo svi mi za vrijeme srpske opsade Sarajeva bili drugačiji ljudi. Kad je došao mir, neki od nas su se umorili. S druge strane, valjalo je preći i na mirnodopske uslove u kojima valja obezbijediti neke uslove, neka sredstva, neke pare, što je uvijek bilo teško i što biva sve teže. A kako ja nikad i nisam nisam bio „repertoarski” reditelj, valjalo je razmisliti o nečemu drugačijem.

Kad se govori o „Romeu i Juliji” valja spomenuti i to da ta predstava ima dva kraja. To bi se moglo prokomentarisati i kao jedna vrsta kompromisa.

– Valja reći da mi igramo tu predstavu u centru grada, u okolini koja je i danas dobrim dijelom srušena. Tu su 6. aprila 1992. bile demonstracije na koje je vojska, koja je sebe zvala srpskom, pucala, i tu ubijala ljude. Ta scena je za mene jedna od najuzbudljivijih na svijetu, jer nosi fizičke ožiljke, tamo su još rupe od granata. Jedan od saradnika koji je radio na predstavi tu je u maju 1992. izgubio brata blizanca. Pored zgrade Skupštine bila su i dva sarajevska nebodera koja ljetos još nisu bila sasvim obnovljena i na neki su način podsjećali na nebodere WTC-a u New Yorku. Predstava se dešava u nekoj bliskoj budućnosti: Romeo i njegovi su muslimani, Julija i njezini su kršćani. Da, išli smo na to da predstava ima dva kraja. U prvom kraju, Romeo i Julija umru i nakon toga nastane opšti masakr u kojem svi stradaju osim Romeovog prijatelja Baltazara. Drugi, alternativni kraj je onaj u kojem se predstava vraća na ključno mjesto, ono u kojem Tibalt dolazi da ubije Romea i ubija Merkucija. U tom kraju Tibalt ne ubije Merkucija nego umjesto toga govori čuveni Shakespeareov sonet : „Sit svega toga napustio sve bih kad smrću ljubav ostavio ne bih.” Tu, zapravo, prestaje razlog za tragediju i tu smo pokušali pokazati da je moguće zaustaviti taj krug ubijanja i zločina, da neko mora odustati. U završnoj sceni gdje svi glumci pjevaju pjesmu Imagine dok u drugom planu pod pirotehnikom „gore” ta dva nebodera, nekako su se pronašla ta dva vremena u kojem su gorjeli gradovi. Glumci su otpjevali tu pjesmu na bosanskom, arapskom, engleskom i hebrejskom i to je uvijek bio emocionalno nabijen kraj, jer to je jedini grad u kojem je to moguće izvesti. Mi smo radeći sve te stvari i u ratu i poslije njega, sasvim sigurno, uspjeli očuvati tu multietničku sliku jezgre grada i time u dobroj mjeri spasili obraz prostora i mnogo širih od ovih naših.

To je u nekoj mjeri istina, ali poslijeratno Sarajevo nije baš najsretnija sredina da se u njoj provede život, jer u dobroj mjeri pati od poratnih i tranzicijskih boljki. Kako ste vi – i pored činjenice da je vaša poetika u dobroj mjeri bila „nebalkanska” – ipak donijeli odluku da živite i radite u Sarajevu, a ne na nekom drugom mjestu?

– Jednom donesete takvu odluku i više ne mislite o njoj. Što se Sarajeva tiče, ono je, ipak, pobijedilo jer nije ostalo razrušeno onoliko koliko je bilo predviđeno. Ta pobjeda stoji, unatoč činjenicama da je od preko 10.000 poginulih u gradu bilo više od 1500 djece, da je nakon rata ostao veliki broj invalida i da je desetak godina naših života ukradeno.

U planu drame Narodnog pozorišta za sezonu 2003/2004. stoji i sljedeći projekt Harisa Pašovića: „I konje ubijaju, zar ne”?

– Čini mi se da je to vrlo dobra priča o onome što se zove tranzicija, a to će svakako biti adaptacija. Ovdje se moram vratiti na ono što ste govorili kad ste spominjali „nebalkanski” način odnosa prema teatru. Oko toga se uvijek širila nekakva fama: te da tražim više od ostalih, da sam zahtjevniji, da „mučim” glumce ... Ne, oni trebaju biti spremni, i fizički i psihički da podnesu ono što jeste njihov posao, a teatar je jedan težak i ozbiljan rad. Glumac mora da se kreće i metaforički i fizički u svim pravcima i to bi trebalo da se podrazumijeva. Vrlo je malo onih predstava u kojima je dovoljno da glumci sjede i razgovaraju, ja razmišljam u drugom pravcu. Planova ima, među njima je i ideja da radim i igrani film.

Je li to razmišljanje posljedica utjecaja pozorišta Petera Brooka koji je dosta vidljiv u nekim vašim predstavama, kao što je, recimo, „U zemlji posljednjih stvari”.

– Ma, nisam ja nikada bio pod nekim velikim utjecajem, ali postoje ljudi čije pozorište volim; Brooke je svakako među njma, tu su i Grotowski i Wilson, dakle potpuno različite vrste teatra. O pozorištu koje radim volim misliti kao o nečemu što utječe, a ne nečemu na šta se utječe. U mom slučaju to uvijek ima i političku dimenziju i to u onoj mjeri u kojoj se teatar tiče onoga što se događa. Što se tiče onog dijela moje ličnosti koji pripada javnom životu, ja sam se morao reflektirati oko nekih stvari, javno ponuditi svoje mišljenje i ponosan sam na to što je ispalo da sam na pravoj strani.

Akademsku karijeru ste počeli u Novom Sadu, gdje ste diplomirali i počeli raditi kao asistent Bori Draškoviću. Danas ste profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kakva je veza između tih dvaju dijelova vašeg života?

– Da, nakon završetka intermedijalne režije u Novom Sadu, mi smo u Sarajevu prenijeli taj koncept i u određenoj ga mjeri unaprijedili. Ponosan sam na taj pedagoški dio svoje karijere. Istina, u Sarajevu nije bilo tako jakog akademskog teatra kao što je bila novosadska „Promena”, ali sada dosta naših autora ima jake rezultate u filmu. Lijepo se iz onog vremena sjetiti Draginje Voganjac, Borisa Isakovića, Vesne Ždrnja, Jace, Šeše ili Verice Milošević, Vlade Kaćanskog ili pokojnog Vladete Popova. Jedna od mojih najdražih saradnica i najboljih glumica koju sam ikada vidio bila je Aleksandra Pleskonjić-Ilić. To je recimo jedna od osoba koja je to čudo teatra odnjegovala u meni i nekim mojim kolegama do te mjere da smo se mogli uvijek vratiti na izvor.

Kako posmatrate teatar bivše Jugoslavije nakon njezinog raspada. Čini se da su Slovenci otišli najdalje što se inscenacije tiče, a da su Makedonci imali najbolje tekstove...

– Ne bih se složio s tim. Najveći su rezultati ipak postignuti ovdje u Sarajevu, jer smo mi radili teatar u smrtnoj opasnosti četiri godine. Bili su tu i Peter Schumann, Susan Sonntag. S druge strane, održali smo i MESS koji je u posljednje vrijeme ugostio veliki broj relevatnih svjetskih trupa – od Boba Wilsona do Jožefa Nađa, da ne nabrajamo dalje. U svim sredinama bivše Jugoslavije teatar je, čini mi se, ostao mononacionalan, tačnije monokulturan. A teatar ima stvarni smisao samo onda kada se ljudi različitih iskustava i različitih pogleda na stvari udruže i rade zajedno. Sve dok to nije moguće, ne možemo govoriti ni o kakvim rezultatima. To je jedan od razloga zbog kojih mislim da su se najuzbudljivije stvari, ipak, dogodile u Sarajevu u kojem nisam mislio stanovati, jer sam veći dio umjetničke karijere i života proveo u Beogradu i Novom Sadu i taj dio nisam izbrisao. Sa većinom ljudi koje sam smatrao prijateljima –  od Mikija Manojlovića, preko Saše Pleskonjić, Saše Alača, Vesne Čipčić – ostao sam u kontaktu.

Razgovarao Ahmed BURIĆ