NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2007. broj 1-2 godina XLIII januar-jun YU ISSN 0036-5734

DISKURSI
Bojan MUNJIN
MNOGO BUKE NI OKO ŠTA

 

Premijera komada Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci dugo je najavljivana kao glamurozna predstava s pucanjem i pjevanjem zato što će ju režirati enfant terible domaćeg teatra Branko Brezovec i zato što će u njoj Barunicu Castelli igrati – Severina.
Nakon premijere, duhovi su se uzbudili, mnogo pljuvačke potrošili su i pobornici i osporavatelji predstave, bilo je teških uvreda, čak i najava sudskih tužbi, ali sav taj cirkus teatru nije naročito pomogao.
Hladno rečeno, riječki Glembajevi najslabiji je redateljski posao Branka Brezovca u posljednje vrijeme, a postpremijerna bura u čaši vode samo je ishitreni eho ovog promašaja u velikom stilu. Jednostavno, u svom radikalnom shvaćanju teatra kao ”razularene polifonije buke i bijesa” Brezovec ovaj puta nije uspio. Kako on to već radi, Branko Brezovec je isjeckao i Krležu i kazališne žanrove i pojam teatra u sitne komadiće i od toga napravio neki nedefinirani svemirski objekt rogobatnih rubova koji je, promašivši čitavu galaksiju, mogao eventualno (i samo na momente) nekoga vizualno zabljesnuti, ali na način istinskog čuda i magije – nije uznemirio baš nikoga.
S obzirom da njegove predstave Veliki meštar sviju hulja, Kamov smrtopis i Tit Andronik zaista nešto vrijede, problem nije u tome što Brezovec tradicionalno ne voli pasivnu publiku, građanski salon i predstavljački teatar, već u tome što s tim digitalnim demontiranjem Krleže, Brezovec nije pogodio niti u jedan od bitnih gledaočevih osjetila u zoni između estetske osviještenosti i socijalne osjetljivosti. A to je – ako se radi o živim ljudima – osnovna funkcija teatra.
Tako je Krležina drama razbijena u stotinu malih recitala (gdje se puno viče a malo govori), umjesto građanskog salona gledali smo frižidere, staklenike i video ekrane, a sama radnja razvučena je – uz neko užasno operno pjevanje – u neki pseudohistorijski ep, doslovce između kamenog doba i hrvatske aktualne političarke Jadranke Kosor. Razumjeli smo da je Brezovec od Glembajevih htio napraviti civilizacijski slučaj o moralnom propadanju porušivši usput za sobom sve klasične kazališne doživljaje, shvatili smo da iza stotinjak ljudi na sceni stoji golemi trud, ali ta komplicirana materijalno-intelektualna igračka od statista, željeznih dizalica i crne imaginacije pretvorila se u autističnu letjelicu samo za Brezovca i dvanaest odabranih – izvan domašaja običnih smrtnika. Tko je shvatio, shvatio je, reći će Brezovec, ali taj njegov uobičajeni relaksirano nevini osmijeh koštao je ovaj puta previše. Brezovec se kao pijan plota uhvatio Krležinih riječi kako je ”mutno sve to u nama”, misleći da se mutno mutnim može objasniti. Dok scenom dominiraju hi-tech kulise Tihomira Milovca i predpaklenska muzika Marjana Nećaka i dok se miješaju kostimi divljaka iz pećine (!), nedefinirani radnički kombinezoni i hermafroditska svila neokapitalizma, glumci nerazgovjetno govore u mikrofone, izvode grupni slet ili nemuzikalno zapjevavaju... Publika u tom galimatijasu loše opere, agresivnih prizora i nerazgovjetnog teksta jedva nešto osjeća, malo razabire i gotovo ništa ne shvaća.
I, što je u svemu tome radila Severina? Ona se u ovakvom pseudomodernističkom zbornom pjevanju (u kojem je Krležinu antijunakinju mogla odigrati bilo koja operna pjevačica ispod trideset pet godina ugodne vanjštine) pojavljuje samo zato da bi se dvadeset izvedbi Glembajevih unaprijed rasprodalo i da bi se zadovoljila masovna znatiželja kako jedna ”pevaljka” igra Barunicu Castelli.
Konačno, Brezovec je htio biti aktualan kao nikada do sada ali u nerazumljivoj predstavi glavne političke poante prošle su blijedo. Redatelj je na scenu uveo makete Tuđmana, Šeksa i Đapića s prostrijeljenom glavom a publika – po principu moš' misliti – nije ni trepnula. Aludirajući na mrtvu Enu Begović, Brezovčeva Barunica Castelli pogiba pod kotačima tajkunskog džipa no ovaj detalj, koji je trebalo djelovati bog zna kako hrabro, ispao je – neukusan.
Na koncu, Brezovec je toliko bježao od građanske drame i klasične radnje a jedina mjesta na kojima glumci nešto suvislo govore – djeluju upravo kao dosadni građanski salon. Sve ostalo, ispreturana je Brezovčeva fantazmagorija u kojoj se postdramsko kazalište otelo kontroli: zašto se Alen Liverić baš morao skinuti gol da bi odigrao Leonea Glembaya, zašto su se tako histerično morali presvlačiti svi ti silni kostimi, zašto je na scenu dovučeno toliko dekora kao da se radi o iskrcavanju u Normandiji, zašto je šest glumica moralo igrati Angeliku, zašto je Brezovec svako moguće razumijevanje zatrpao stotinama novih detalja... U tom uništavanju kazališta jedino je preživio Galiano Pahor koji je s puno glumačkog integriteta odigrao starog Glembaya, dok su ne manje dobri glumci: Olivera Baljak, Damir Orlić, Davor Jureško, Žarko Radić i Denis Brežić bili svedeni na fizikalce jedne nerazgovjetne ikonoklastičke maštarije. Po tom istom principu uništavanja slika i kipova Brezovcu nije stalo ni do kazališta ni do publike u smislu elementarne komunikacije, ali onda i on mora znati da će s Glembajevima koje jedino on razumije – biti iskorišten višestruko. Prvi put tako što će njegova postdramska izmišljotina plus Severina biti tretirani isključivo kao hohštaplerski komercijalni proizvod, a drugi put tako što će hrvatski kulturtregeri do iznemoglosti naklapati o nečemu što uopće nisu razumjeli. Kada se prašina slegne pravda će stići od plebejaca, obične publike za koju je ova predstava u riječkom HNK ipak napravljena. Kada prvi i drugi val gledalaca – koji je unaprijed jedva nabavio karte da vidi Severinu i čudo od Krleže – shvati da nakon dva i po sata bez pauze osjeća čudno zujanje u glavi, Glembajevi će se svesti na prva tri reda parketa srednjoškolaca i troje u galeriji koji još nisu doznali o čemu se radi... S obzirom da su mnogi u ovoj igri varali – šteta novca, truda i – Krleže.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2007.