NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2006. broj 2 godina XLII april-juni YU ISSN 0036-5734

SKAKAVCI BILJANE SRBLJANOVIĆ U ZAGREBU
Bojan MUNJIN
POZORIŠNA I POLITIČKA ČINJENICA

 

O Biljani Srbljanović ne treba posebno govoriti, niti u srpskim, niti u evropskim okvirima, jer od Beogradske trilogije, preko Pada i Supermarketa do Amerike, njeni komadi, prevedeni na dvadeset četiri jezika, igraju se na oko sto četrdeset svjetskih pozornica. Ove drame, koje govore o beznađu, jadu i moralnoj šizofreniji, rasprostiru se sa mračnim temama i bolnim senzibilitetom, kao crni talog preko ex-jugoslavenskog prostora koji se u međuvremenu, u mržnji, ratovima i moru krvi raspao na najgori mogući način. Zato premijera najnovijeg komada Skakavci Biljane Srbljanović u Zagrebačkom kazalištu mladih u martu ove godine, djeluje i kao politička činjenica jer trebalo je šesnaest dugih godina, nakon svega, da se jedan srpski autor igra u Hrvatskoj. Ova "političnost" trenutka na paradoksalan način sadržana je u krajnje neispolitiziranoj atmosferi te večeri u Zagrebu; na premijeru su došli Biljanini roditelji, Cveja i Cvele, odnosno Branko Cvejić i Svetozar Cvetković, direktori Jugoslovenskog dramskog pozorišta i Ateljea 212, kazališni kritičar Ivan Medenica, Bogdan Diklić i - pun autobus kazalištaraca iz Slovenije. To postpesimistično bratstvo ljudi od kulture, koji u ratovima nisu ni luk jeli, ni luk mirisali, radovalo se u toj noći punog Mjeseca jednom primarno umjetničkom događaju iskreno i bez lažnih osmijeha kao da skakavci nisu pojeli sve te godine i kao da se svi ti ljudi nikada ni rastajali nisu. O predstavi Skakavci u Jugoslovenskom dramskom pozorištu (koje je tekst i naručilo) u režiji Dejana Mijača, u kojoj predvode sjajni glumci beogradske škole kazališnog realizma, Voja Brajović, Renata Ulmanski, Rade Marković i ostali također se već sve zna, no ono što zagrebačku premijeru Skakavaca čini karakterističnom jest specifično vizualna ekspresija tog mračnog, sumanutog sjaja koji primarno prebiva u porodičnim odnosima i dušama Biljaninih junaka. U prvom dijelu, dok se u nekoliko verzija izvodi tužnjikavi šlager Colea Portera Night&Day, scena se jednolično rotira poput kakvog psihodeličnog ringišpila na kraju grada i kad god se on zaustavi vidimo lica naših susjeda ili sebe samih; roditelje koje mrzimo jer nam nisu ostavili ništa, djecu koja nas ne poštuju jer mi njima ne ostavljamo ništa, vidimo prijatelje koje smo izdali, ljubavnice koje ne ljubimo i žene koje ne volimo... Dijalozi su rascjepkani i fragmentarni, jedinstvo vremena i prostora ne poštuje se nimalo, nema tu ni naročite radnje ni naročite drame, sve se već dogodilo, ratove, korupciju i nezaposlenost nikada do kraja nismo zakrpali, nego pomalo plačljivi i pomalo zli, kao urojeni skakavci, gledamo tupo u pustu ledinu koju smo opustošili i - tupo trajemo.
Kada se zagrebački Skakavci pogledaju s pristojne udaljenosti sasvim je doduše sigurno da je redatelj Janusz Kica napravio kultiviranu i suptilnu predstavu nakon koje se ne bi smjeli osjećati dobro, ali ako se tom sumornom osjećanju smije nešto prigovoriti onda se radi o tome - da smo se u taj crni i vlažni bunar nagnuli tek nakratko. To ima veze s nekim javnim osjećanjem vremena i stanjem duhova u Hrvatskoj što je sasvim nekazališna priča, ali to osjećanje vrlo posredovano ali nepogrešivo djeluje na stupanj crnila koji su ovdašnji teatarski ljudi na scenu u stanju izbaciti. S obzirom da ovaj tekst nije politološki esej, za potrebe kazališne kritike treba reći samo to da je (javno) stanje stvari u Hrvatskoj danas takvo, da zbog Evrope, državnog optimizma i potreba nacionalne samoidentifikacije, ljudi subjektivno žele vjerovati da im je dobro iako se objektivno osjećaju veoma loše. Kratko rečeno, hrvatsko društvo se u moralnom smislu nalazi razapeto između slike koju o sebi želi imati i realne stvarnosti u kojoj se stvarno nalazi.
Problem iz hrvatskog ugla je u tome što, kako bi rekao Oscar Wilde, postoji "slika na tavanu u koju se ne smije pogledati" pa se ova tektonska napuklina vidi i u zagrebačkim Skakavcima, u prvom redu u igri glumaca. Neki od njih bili su mehanički prenaglašeni, neki "negativci" tek na prvu loptu, ali s obzirom da su Skakavci primarno drama stanja nedostajalo je one zadnje snage da se "vijetnamskom sindromu" na nacionalnoj razini do kraja pogleda u oči. Zato smo na nekim mjestima, umjesto scenske apatije gledali glumačku mlakost, umjesto apsurda vidjeli smo rutinu. Oni koji su bili dobri i u glumačkom smislu spasili ovu predstavu, podvlačim masnim slovima. Nataša Dorčić donijela je superiornom lakoćom i uvjerljivošću prostodušnu Nadeždu o čijem se životu "nema što reći", Doris Šarić Kukuljica s istančanim nervom za granicu između crnohumornog i tragičnog bila je bravurozna kao kućna sponzoruša Dada, a Rajko Bundalo kao dementni starac koji ne govori, mokri ispod sebe i gleda u jednu točku pridodao je svojim staklenim pogledom opće deprimantnom tonu ove predstave. Dvoje glumaca na suprotnim polovima, sjajna Barbara Prpić kao dijete-ručna bomba i Božidar Boban, neobično sugestivno tužnog lica kao gospodin Simić, "nitko i ništa, nikome ništa" zatvorili su putanju ove predstave u ledenim prostorima u kojima ništa više nije važno. U tom prostoru, na ironičnoj podlozi najzelenijeg travnjaka kojeg sam na sceni ikada vidio, ostat će zaleđeni svi akteri ove drame osim jednog, jednostavne Nadežde koja, prebacivši torbicu preko ramena, i ne osvrnuvši se odlazi…
Na kraju, ipak se mora reći da su zagrebački Skakavci preko rampe uspjeli u gledalište prebaciti poruku, toliko potrebnu svim našim musavim društvima, da za apatiju i sve prije toga ne može biti nimalo razumijevanja, jer to rasprostranjeno zlo u zadnjih petnaest godina - napravili smo svi skupa.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2006.