NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2008. broj 2-3 godina XLIV april-septembar YU ISSN 0036-5734

DISKURSI
Bojan MUNJIN
FIGA U DŽEPU
Zagrebački teatar &TD – drugo, mučno, poluvrijeme

 

Sjećate li se zagrebačkog teatra &TD u sedamdesetima i osamdesetima, njegovog čuvenog kafića i onih slavnih predstava Kaspar, Kralj Gordogan, Travestije, Predstava Hamleta u selu Mrduša donja i mnogih drugih zbog kojih je tada kazalište u Hrvatskoj bilo uzbudljivo mjesto i zbog kojeg su partijski komiteti sazivali sastanke po hitnom postupku?
Nakon tog zlatnog doba, kada je direktor &TD-a bio Vjeran Zuppa, smjenjivale su se decenije u kojima je bilo više padova nego uspona, pa danas teatar &TD više ne postoji kao mjesto koje smo nekada voljeli: kao repertoarno kazalište novih dramskih tekstova i odlične glume. Ono što danas egzistira u Savskoj 25, razbarušena je nakupina postdramske i multimedijalne produkcije ili „rigidno estetska opcija”, kako kaže zagrebačka teoretičarka kulture Andrea Zlatar, „koja s konceptom dramske provokacije Zuppinog doba malo ima veze”. Danas u ovom kazalištu pljušte performansi, plesne izvedbe i umjetničke radionice novih sadržaja na sve strane i – uz sav respekt prema toj novoj postdramskoj generaciji kazalištaraca – temeljno pitanje glasi: zašto je uništen &TD-ov koncept sjajnog dramskog teatra u kojem su odrastale generacije? Za današnje stanje sigurno nije kriva „organizirana anarhija” koja trenutno vlada u &TD-u, niti „kultura promjene”, kako se službeno zove repertoar novokazališnih formi u ovom teatru, nego za propast starog &TD-a odgovornost snose generacije okupljene oko &TD-a barem dvije decenije unazad.
Iako su se o sudbini &TD-a lomila koplja četiri decenije, danas, nakon svega, odgovor je jednostavan i otužan. Kada se sve zbroji i oduzme, kreativna energija koja je hranila jedan tip provokativnog dramskog teatra kronično nije bila dovoljno jaka da spasi &TD u moru prosječnosti i škrguta zuba oko njega. Nakon Vjerana Zuppe smjenjivali su se u &TD-u među direktorima „pristojni dečki”, prostrujalo je i neko zanimljivo dramsko ime, od Heinera Müllera do Marka Ravenhilla i od Slavomira Mrožeka do Nikolaja Koljade, tretirale su se provokativne teme, od političkog terorizma do pedofilije, ali često su to bili ili „slučajni uspjesi”, ili samo dobro upakirani komadi, ili dobri komadi s upakiranim motivom. Studentski centar, pod čijom kapom radi ovo kazalište, bio je prije trideset godina mjesto visokog intelektualnog i političkog rizika (ako se sjetimo Galerije Studentskog centra, programa eksperimentalnog filma i tribina „pet minuta poslije osam”) godinama nakon toga on se pretvorio u jeftinu studentsku trpezariju, da bi danas postao trgovačko društvo koje s jednakom strašću raspravlja o mijenjanju plahti u studentskim spavaonicama kao i o programskoj orijentaciji &TD-a. Zagrebačko sveučilište kao formalni vlasnik Studentskog centra pa i &TD-a, već godinama se prema kulturi SC-a i &TD-u ponaša kao loša majka koja je digla ruke od svega, pa je danas taj atraktivni prostor vrijedan sedamdeset milijuna eura postao igračka u tajkunsko-političkim kombinacijama forsiranja gradske jezgre.
Sredinom devedesetih, &TD je „više vremena provodio u paničnom strahu da ne bude nekome prodan nego u estetskim zamislima na tragu Vjerana Zuppe”, kaže njegova tadašnja direktorica Mani Gotovac i dodaje kako „ITD nikada nije dobio bitku prioriteta: organizacijsko-prostorna pitanja uvijek su bila važnija od programskih”. 
O svemu tome bivši direktor &TD-a i današnji dekan kazališne akademije u Zagrebu Vjeran Zuppa, kaže sljedeće: „Teatar &TD kojeg smo vodili grupa suradnika i ja temeljio se na načelima vrijednosti teksta i na načelima vrijednosti glume. Bio je to teatar koji nije želio pripadati partijskoj kulturi niti školskoj lektiri, već teatar studenata za studente. Ono što se kasnije događalo bilo je ili oprezno hodanje po jajima u izboru predstava ili kazalište 'efekta' bez sluha za sadržaj ili kazalište malograđanske katastrofe koje najbolje prolazi kada do ničega ne dolazi.”
Nakon juriša imaginacije i kazališnog „totalnog nogometa” u sedamdesetima, &TD nije imao dovoljno snage u mutljagu javnog i političkog života da sve ove godine izdrži – drugo poluvrijeme. Da je, na primjer, samo u zadnjih petnaest godina &TD htio na sceni – kako samo on to može – problematizirati hrvatske ratne godine, nacionalistički zanos, sunovrat morala i propast srednje klase, postao bi ključna točka u formiranju kritičke svijesti mladih u sljedećih trideset godina. Umjesto toga, držala se, kako se to u Zagrebu kaže, figa u džepu, održavali su se alibi teatarski kružoci, a na repertoaru su se igrale predstave koje su se morale svidjeti i vladaru i narodu…
Koliko su za to odgovorni bezvoljni intelektualci, koliko agresivna politika (naročito u Tuđmanovo vrijeme nacionalističkog zbijanja redova), a koliko negativna selekcija kadrova, ostaje pitanje nejasnih obrisa, ali nakon eksplozije pameti krajem šezdesetih, za slučaj &TD-a u godinama koje su slijedile mogla bi se slobodno primijeniti ona misao da su za kulturu najopasniji – polutalenti. Juriš multimedijalnih performansa koji danas haraju ovim teatrom posljedica je dvostrukog poraza ideje provokativnog teatra građanske provenijencije koju je pokopao upravo &TD. Ne samo da takvog teatra danas u &TD-u fizički više nema (kao uostalom i nigdje u Hrvatskoj) nego je nakon &TD-ovih bezvoljnih godina, povjerenje u lijevi teatar među mladom generacijom slabije nego ikad. Zato i nova direktorica &TD-a Nataša Rajković i njezini mladoturci, u prilog „kulture promjene”, s pravom mogu pitati: „Zašto se u &TD-u danas moraju igrati predstave koje se mogu igrati bilo gdje u gradu?”
Teatar &TD ostavio je iza sebe sjećanje na jedan veliki kulturni i intelektualni značaj, ali u stvarnosti je nakon svega ostavio veliku estetsku provaliju koju mlade generacije više ne mogu premostiti. S pomalo autističnim predstavama mračnog naboja, danas je ovo kazalište osvojila generacija koja komunicira SMS porukama i koja je pobjegla u virtualni svijet tajnih znakova zato što ju ovaj stvarni više ne interesira, između ostalog i zato što &TD kronično nije imao dovoljno energije da bude kritička konstanta i oštrica jezika jednog stvarnog vremena. Što će biti dalje? Za razliku od vremena pamučnog socijalizma, današnji problemi hrvatske postratne tranzicije barem su dvostruko teži, mlada generacija marginalizirana je i pasivizirana izvana i iznutra, kultura je svedena na površnu zabavu za jednokratnu upotrebu, pa što se tiče današnje buke i bijesa nekih novih klinaca u &TD-u, „on očito jedini ima pravo na eksperiment i pogrešku u najradikalnijem smislu”, kako kaže zagrebački kazališni kritičar Igor Ružić.
Priča o (starom) &TD-u nije priča o nostalgiji i dobrim starim vremenima nego o problemu odgovornosti koji se u našim društvima, u mnogim oblastima, može naći na svakom uglu. Koliko god to naivno zvučalo na Balkanu, ogovornost leži u tome – kako u svemu tako i u kazalištu – da prošla generacija mora ostaviti onoj budućoj neki kvantum stručnih, estetskih i društveno kritičkih prosudbi kako ovima što dolaze ne bi bilo dvostruko teže. Tako nešto teatar &TD nije učinio, pa „kultura promjene” danas u tom istom kazalištu liči ponovno na herojski zahvat mladih s neizvjesnom budućnošću.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2008.