NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2008. broj 2-3 godina XLIV april-septembar YU ISSN 0036-5734

DISKURSI
Marin Blažević, umjetnički voditelj &TD-a
PRED NOVOM PRILIKOM

 

Kako biste, u povjesnom i estetskom smislu, omeđili pojam novog kazališta?
– Povjesno gledano, taj pojam ulazi u opticaj na prijelazu 19. u 20. stoljeće u kontekstu povjesnih avangardi i ono se prije svega javlja u otporu spram nečega što možemo nazvati literarno-dramskim teatrom i predstavljačko-realističnim. Od tada do danas značenja tog pojma mijenjala su se kroz različita povjesna razdoblja ili u različitim sredinama, pa tako i našoj; amblematska je pojava Alfred Jarry i njegov Kralj Ubu, nakon toga Edvard Gordon Craig, Majerhold, Artaud, Brecht i mnogi drugi do danas. Bitno je da je značenje tog pojma i opseg prakse koji taj pojam obuhvaća bio podvrgnut stalnim izmijenama: onog časa kada se jedna novokazališna praksa normira i institucionalizira, postaje nešto što je prezrelo i tada dolazi do smjene paradigmi.

Koje su tipične točke prijeloma između klasičnog i novog kazališta?
– Spram literarnog dramskog teksta novo kazalište ne traži samo nove mogućnosti interpretacije nego si uzima za pravo da zadire u njegovo tkivo; da ga preslaguje, premontira, suočava i dramaturški preispituje. Novo kazalište ne želi više biti „materijalni otisak teksta”, kako Artaud naziva konvencionalno kazalište u Zapadnoj Evropi, nego ide do toga da neki kazališni autori smatraju da se literatura može ukinuti ili tretirati kao materijal neobilježen tradicionalnim čitanjem ili shvaćanjem. Kada je riječ o realizmu u glumi, novo kazalište traži drugačiji odnos prema stvarnosti. Ono je mijenja, transformira i traži različite stilove preoblikovanja naše slike svijeta u kazalištu. Od pojave ekspresionizma, nadrealizma i konstruktivizma, povjesno avangardni stilski pravci idu sve do toga da će – u luku od nekoliko desetljeća – John Cage utvrditi da je kazalište „sve ono što čujemo i vidimo” ili će ga Tadeusz Kantor opisati kao „nulti teatar”. To je onaj teatar kojim se ništa ne reprezentira već se u njemu nešto percipira, dobivaju se podražaji iz prirode i svijeta koje se u tom času, kada ih mi primamo, mogu nazvati teatrom. Novo kazalište razvija se u rasponu od bujanja ideja o tome što jest teatar, u otkrivanju „teatralnosti teatra” koji ima svoj zaseban jezik i ne želi biti reprodukcija zbilje i reprezentacija teksta, do toga da se u potpunosti negira svaka naša predodžba o tome što teatar uopće jest. U tom rasponu mogućnosti su enormne.

Kako je novokazališni luk izgledao u Hrvatskoj?
– U Hrvatskoj prvo zatičemo fazu koja dotiče razdoblje evropskih povjesnih avangardi i njezin najznačajniji predstavnik je Branko Gavella koji koristi pojam novog kazališta u svom tekstu „Putevi k novom teatru” iz 1928. Avangardan je bio njegov način na koji je konceptualizirao u estetičkom i socio-etičkom smislu glumu i zadatke glume, a tu je bio i Kalman Mesarić, autor teksta „Avangardistička scena”. Novo kazalište obnavlja se sredinom šezdesetih IFSK-om i studentskim teatrom, zatim se transformira u sedamdesetima s Danima mladog teatra, s Cocolemocom i Brankom Brezovcem, Pozdravima i Ivicom Boban, Kugla glumištem i njegovim akterima Zlatkom Burićem – Kićom, Damirom Bartolom Indošem, Dunjom Koprolčec, Željkom Zoricom Šišom, Zlatkom Svibenom.... Slijedeća faza je Eurokaz, Tjedan suvremenog plesa, zatim slijedi tranzicijsko razdoblje krajem osamdesetih i početkom devedesetih i nova generacija istraživača, uz pojavu časopisa „Frakcija”, 1996,  koja je toliko raznorodna da ju ne možemo svesti na jednu definiciju novog kazališta.

Što je osnovna estetska preokupacija novog kazališta u Hrvatskoj?
– Jedan od prvih izazova novog kazališta u Hrvatskoj jest otkrivanje procesa operiranja kazališnog meha-nizma, što postaje važnije od nečega što zovemo održavanje reprezentacijske funkcije. U središtu interesa više nije predstava već proces proizvođenja predstave. Tijekom cijelog 20. stoljeća novo kazalište razotkrivalo je mehanizme kako se proizvodi iluzija, ali je ono u međuvremenu došlo u takvu kritičnu fazu u socio-kulturnom i političnom smislu, tako da je danas novo kazalište potpuno zaokupljeno pitanjem svoje proizvodnje, jer time prepoznaje pitanje svog opstanka i svog smisla. S tim u vezi, sve izrazitije kazališna praksa dolazi u intenzivnu komunikaciju s teorijom i sve češće se suočavamo s time da se teoretičari pridružuju izvedbenoj umjetnosti i izvedbeni umjetnici postaju teoretičari. Ovdje je važno napomenuti da će najznačajnija svjetska krovna udruga koja pokriva područje inovacija u izvedbenim umjetnostima Performance Studies International održati u lipnju 2009. svjetsku konferenciju u Zagrebu koju organizira Centar dramskih umjetnosti i teatar ITD. Očekujemo više od 400 gostiju, umjetnika, performera i teoretičara sa svih strana svijeta.

Postoji mišljenje da se novo kazalište bavi samo sobom i da je odustalo od društvenog angažmana?
– Ukoliko želi biti politički angažirano, današnje kazalište se ne mora nužno baviti političkim temama, jer se u relativnim slobodama koje imamo time bave drugi: mediji, stranke i NGO-i,   koji izražavaju političke stavove koje je u vremenu povjesne avangarde izražavao teatar, ako se sjetimo vremena političkog kazališta Ervina Piscatora ili dijalektičke analize ideologije Bertolta Brechta. Danas politički izazov predstavlja pitanje da li kazališni umjetnici mogu kreirati neki drugi tip organizacije zajednice i odnosa koje se razlikuje od onih u kojima funkcionira kazalište koje reproducira način na koji funkcionira društvo. Današnje institucionalno kazalište je hijerarhizirano, specijalizirano i disciplinarno podijeljeno, pa je najbolje vidjeti kako se proizvode predstave u kazališnim institucijama kao što je Hrvatsko narodno kazaliste ili Gavella i kako se to radi u jednoj skupini kao sto je Bad Company.
Ono što novom kazalištu postaje bitno jesu ti konkretni izvođači, način kako oni realiziraju svoje ideje u kreativnom procesu a ne kako se uklapaju u nešto što je stvorila viša instanca.

Gdje se u svemu tome nalazi teatar ITD?
– Teatar ITD se nalazi u prijelaznoj fazi jer se želi definirati prema estetikama koje hoće promovirati u svom prostoru, prema tipu organizacije koji je primjeren nezavisnoj sceni izvan državnog aparata i lokalne uprave, a s druge strane zavistan je od tržišta, javnog financiranja i formalno pravno od Studentskog centra i konstelacija unutar njega. U ITD-u se stvaraju neke nove i bitne predstave, konceptualizira novi tip odnosa i organizacije i formiraju nove generacije autora, redatelja, glumaca, koreografa i teoretičara. U njemu se danas nalazi tridesetak ljudi koji su u istraživačkom teatru relevantni i na lokalnom i na međunarodnom nivou: grupa Bad Company, vrlo ozbiljna plesna udruga Sandre i Selme Banich, tu je Ivana Sajko, dramska autorica koja je potpuno preokrenula predodžbu o tome što je to dramski tekst, redatelji Oliver Frljić i Anica Tomić, koreografi Nikolina Pristaš-Bujas, Pravdan Devlahović, Marijana Krajač, Željka Sančanin, uz srednju generaciju Vilija Matule i Damira Bartola Indoša... Teatar ITD je još uvijek u kritičnoj situaciji i da li će se on iz toga izvući – vidjet ćemo. To je proces koji traje godinama i koji je započeo dosta naglo, možda i previše naglo, i izazvao je čitav niz nesporazuma oko toga što ITD hoće i može, a meni se čini da je on pred velikom prilikom koju može iskoristiti a može i za čas sve uprskati.

Kako se novo kazalište u Hrvatskoj snalazi u okruženju javnih institucija?
– Statistička je činjenica da, kada stavimo financijski ulog koji javni fondovi u Hrvatskoj ulažu u inovativno kazalište u odnosu na relevantnost tog teatra u međunarodnom kontekstu, nalazimo se u strašnom disbalansu. Hrvatski teatar danas u svijetu jest relevantan po plesnoj sceni, skupinama kao što su Bad Company i autorima kao što su Rajković-Jelčić ili u devedesetima Borut Šeparović i Montažstroj, Gordana Vnuk i Branko Brezovec. To je pet ili šest iznimno značajnih faktora hrvatske prezentnosti na međunarodnoj sceni, tu je časopis „Frakcija” zahvaljujući kojem je dobivena organizacija međunarodne konferencije, ali svi oni nisu dovoljno prepoznati u domaćoj javnosti. Apsurdna je situacija da Bad Company dobiva od evropskih fondova značajna sredstava za produkcije ili turneje, a novac koji dobivaju od grada Zagreba nije dostatan za jednu najobičniju predstavu. Kada se vidi kalendar evropskih gostovanja ove grupe, onda se postavlja pitanje: zašto promociju jednog od najprobitačnijih hrvatskih kazališta ne financira naša država nego stranci?

Imate li kakav finan-cijski patent za ovakvu situaciju?
– Moje osobno mišljenje je da kazališta poput Kerempuha, Komedije i Histrionskog doma koji proizvode komercijalni teatar, nešto što u normalnom svijetu nazivamo entertainmentom, nisu kazališta koja treba financirati iz proračuna. To su kazališta koja funkcioniraju po tržišnom principu, što je vrlo legitimno, ali onda to znači da se moraju financirati preko ulaznica, sponzora i reklama. Umjesto što se troše milijunski iznosi za komercijalne predstave tipa Kidaj od svoje žene, koje ne uspijevaju opravdati svoju vrijednost na tržištu, ta sredstava treba preusmjeriti u jedan kulturno-politički zahvat zahvaljujući kome bi kazalište opstalo kao umjetnost a ne bi bilo tek prilika za reprezentaciju nacionalnih tradicija, odigravanje građanskih rituala ili za profit. 

Zašto prosječna kazališna publika u Hrvatskoj ne prepoznaje vrijednost novog kazališta?
– Uobičajena građanska publika jest inertna u odnosu na izvedbe novog kazališta, ali do te inercije dovelo je ovakvo meko kuhana, bezbolna i trivijalna produkcija koja dominira u institucionalnim kazalištima. Rješenje za to je neprestano upozoravanje na činjenicu da se, na primjer, u ITD-u ne odigravaju samo istraživački eksperimenti i hermetične i neshvatljive predstave širim gledateljskim masama, nego se na scenu postavljaju i krajnje relevantni dramski tekstovi na neke druge načine, te da se angažiraju veliki umjetnici. Ana Karić je članica ansambla ITD, u predstavi Didona i Eneja nastupa Vlatka Oršanić, jedna od naših najboljih sopranistica, tu su i mladi i već afirmirani glumci Nataša Dangubić, Mislav Čavajda i mnogi drugi. Nema druge nego treba doći i pokušati vidjeti što se u ITD-u stvarno događa.

Kakav je odnos novog kazališta i festivala Eurokaz koji je novo kazalište promovirao u osamdesetim i devedesetim godinama sve do danas?
– Za novo kazalište može se reći da je danas postalo scena, forum koji okuplja kritičku masu onih koji su na različite načine i različitim strategijama – kao što je, recimo, akcija „Pravo na grad” – povezana s drugim sektorima nezavisne kulture ili nevladinog društva. Riječ je o tipu mišljenja koji se ne zaustavlja samo na kazalištu nego na mišljenju kulture i društva koje je uzajamno povezano. Novo kazalište ne pričinjava samo skup nezavisnih ćelija, to je mreža ljudi koja na različite načine pravi svoje projekte i ostvaruje svoj utjecaj. Taj utjecaj nije malen, niti medijski niti politički, i zato je to situacija drugačija od vremena Eurokaza koji je svoj utjecaj gradio na nekoj vrsti estetskog ekskluzivizma, organizacije po principu klike i vezanosti za režim po sistemu filijale u kojem je želio ostvariti autonomni položaj. Danas Eurokaz ne dobiva podršku od nove scene nego od iste političke ekipe iz osamdesetih koja je u međuvremenu zauzela – najbolji primjer je Duško Ljuština – neke pozicije vlasti. Danas je pitanje kako će Eurokaz, koji nesumnjivo ima povijesnu važnost, opstati u novoj situaciji.

B. M.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2008.