NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2008. broj 2-3 godina XLIV april-septembar YU ISSN 0036-5734

IN MEMORIAM - Marko Kovačević (1954–2008)
 
ČASTAN, STRASTVEN, NESEBIČAN... VOLJEN

 

Istaknuti bosanskohercegovački dramaturg, redovni profesor Marko Kovačević, prodekan za nastavu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i jedan od osnivača Odsjeka za dramaturgiju, preminuo je u junu u Beogradu.
Marko Kovačević rođen je 1954. u Vrbasu. Diplomirao je 1979. na Odsjeku za opštu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od 1986. do 1993. radio je u Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta, te obavljao i dužnost pomoćnika ministra za kulturu.
U periodu od 1996. do 1998. bio je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, a od 1999. stalno je zaposlen na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Intenzivno se bavio teatrološkim i dramaturškim istraživanjima, te raznim oblicima praktično-umetničkog rada.
Objavio je oko pedeset studija, eseja i stručnih članaka, više od stotinu recenzija i prikaza, a za bosanskohercegovačke časopise redovno je pisao teatarske kritike. Bio je osnivač, koscenarist i glumac samostalne grupe „Klice”, te saradnik sarajevskog Teatra „Maska i pokret”. Jedan je od pokretača i prvi glavni urednik Književne revije, a takođe i urednik časopisa za dramaturgiju Anagnorisis koji izdaje ASU.
Izuzetan je njegov doprinos razvoju lutkarstva u Bosni i Hercegovini, osnivač je i voditelj Studija lutkarstva u Sarajevu, a kao neizbrisiva činjenica ostaje međunarodni uspeh predstave Bajka o Sarajevu, koju je režirao 1995. u Pozorištu mladih.
Ipak, njegovim najznačajnijim doprinosom zasigurno možemo smatrati osnivanje Odsjeka za dramaturgiju (1994) pri Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kao profesor na predmetima Kreativna dramaturgija i Teatrologija izveo je sedam generacija studenata, te bio cenjen zbog svog pedagoškog rada i posvećenosti tom radu.
Na komemoraciji povodom smrti Marka Kovačevića, koja je upriličena u Narodnom pozorištu u Sarajevu, gde su se od njega oprostili brojne kolege, prijatelji, poštovaoci... u ime Centra za dramski odgoj oprostio se Sead Đulić:
„U veoma kratkom vremenu izgubio sam značajan broj dragih ljudi, prijatelja i bliskih saradnika, ljudi bez kojih je teško zamisliti rad nakon njih. Svi odreda bili su više od saradnika i više od prijatelja, ako je to moguće. Bili su tu, bez rezerve i kalkulacija, kad god je to trebalo. I onda kad im je štetilo iz nekih razloga.
Bili su siguran oslonac ne tražeći za to nikakvu naknadu.
Ispraćajući nedavno jednog od tih odlazećih prijatelja, nakon duge šutnje jedan od nas ostajućih, tiho je prošaptao: Kad vidim ko sve ode, strah me ostati.
Eto, to je, dragi prijatelju, dragi Marko, misao koja me progoni od onog trenutka kada sam primio vijest o tvom odlasku. Odzvanja mi ta bolno istinita rečenica izgovorena samo prije nešto više od jednog mjeseca. Strah me ostati.
Uistinu me strah kako napraviti sve ono što smo ovdje, u Sarajevu, kojem si život dao, planirali prije samo desetak dana. Bilo je tu ideja i posla za deset godina. Sve smo do u detalj isplanirali i unaprijed se veselili realizaciji dobro smišljenih aktivnosti. Na rastanku si mi rekao, bio je petak, u ponedjeljak ću na operaciju i vidimo se u Jajcu. Možda ne baš prvi dan, ali dolazim.
Nisi došao. Bio si svoje posljednje bitke, a mi zatečeni osluškivali svaku vijest, glas, nadali se čudu. A čuda nema.
Zato danas glasno izgovaram neka pitanja koja mi dva dana bruje u glavi.
Zašto smo mi u Mostaru, u jednom malom teatru toliko voljeli i cijenili Marka Kovačevića?
Zašto smo vjerovali u vizije o kojima je govorio?
Zašto smo ga voljeli i kad nas nije hvalio, kad je govorio o našim promašajima?
Zašto smo ga cijenili i kad smo bili uvjereni da nije bio u pravu?
Hiljade je mogućih zašto, a odgovor može biti samo jedan.
Zato što je bio častan, strastven, zato što je volio to što radi i nesebično sve što je znao dijelio oko sebe. Naprosto sijao je sve što zna.
Vjerovao ljudima i u ljude.
Vjerovao je da je moguće teatrom mijenjati život koji živimo. Zato je zdušno hodio sa našim Centrom za dramski odgoj širom Bosne i Hercegovine i poučavao dramskom odgoju brojnu djecu, mlade ljude, njihove učitelje, roditelje i ostale strastveno vjerujući da će doći vrijeme da u naše škole dramski odgoj uđe kao ravnopravan predmet. Činio je to jer je znao da vrhunska umjetnička djela teatarske umjetnosti jesu samo vrh piramide koja ne može bez velike i široke baze. Bio je jedan od rijetkih koji je od samog početka razvoja ove ideje bio uz nju. Zato i jesmo zapitani: Kako dalje?
Ne znam, ali znam da moramo i da hoćemo.
A hoćemo upravo zato da ne iznevjerimo našeg Marka.
Ostvarujući sve ono što smo zajedno planirali, a nadahnjujući se njegovim idejama, djelima i predanošću radu, čuvaćemo uspomenu na njega i trajno obilježiti njegovo vrijeme u našim životima.
Dragi prijatelju, hvala ti za sve. Ne stidim se, danas i ovdje, priznati da me strah.”
Marko Kovačević je sahranjen u rodnom Vrbasu.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2008.