S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2003. broj 3 godina XXXIX maj-jun YU ISSN 0036-5734

d r a m e
Davor ŠPIŠIĆ
KAĆUŠE (pseudo SF)

 
DAVOR ŠPIŠIĆ ROĐEN JE 1961. U OSIJEKU. PIŠE DRAME I PROZU.
AUTOR JE SLIJEDEĆIH DRAMA: DOBRODOŠLI U RAT! (1992., HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U OSIJEKU), RUBNOSTI, GODINA DOBRE BERBE (1998., SKUC OSIJEK), EMILIJA NOĆU, KRALJEVI KRAJA, MAMA LUNA, JUG 2 (NAGRADA „MARIN DRŽIĆ” ZA 2001. GODINU, PRAIZVEDENA 2003. U HNK OSIJEK), DRY INN (PREMA PROZI P. BRUCKNERA), KAĆUŠE.
PIŠE I SCENSKE IGRE ZA DJECU: BADNJAK U GARAŽI (1999., DJEČJE KAZALIŠTE U OSIJEKU), MISIJA: T, TURBO BEBA.
DRAME SU MU OBJAVLJENE U KNJIGAMA PREDIGRE I RAJ BEZ FAJRUNTA.
TRILOGIJU RATNE PROZE ČINE SLAVONSKA KRV (U KOAUTORSTVU S D. TOPIĆEM), SVLAČENJE SMRADA I TRBUHOZBORCI. HORROR PROZU OBJAVIO U KNJIZI KUKE ZA ŠUNKE.
KAZALIŠNU PRAKSU VJEŽBA I KAO DRAMATURG, U INSTITUCIONALNIM I OFF-PRODUKCIJAMA.
ŽIVI I RADI U OSIJEKU KAO PROFESIONALNI PISAC.

dramaturška beleška

Tri sestre - dvesta godina posle

Gruša: Mmmmm... Što je to? Moraš mi dati recept.
Varja: Štruca.
Dunja: Dobro, svi vidimo da je štruca, ali od čega?
Varja: Trećina mljevene svinjetine...
Dunja: One s trihinelom?!! (Prasne u smijeh) Oprosti, nastavi...

„Traži se”, govorio je Čehov, „da junak i junakinja budu scenski efektni. Ali u životu ljudi se ne ubijaju, ne vešaju, ne izjavljuju ljubav svakog trenutka. I ne govore svakog trenutka patetične stvari. Oni jedu, piju, vuku se, govore gluposti. I, eto, potrebno je da se sve to vidi na sceni.” U dramaturškom postupku Davora Špišića, definisanom, između ostalog, kao psudo SF, s izraženim akcentom na prvom delu ove „žanrovske složenice”, do krajnosti se parodira Čehovljeva ideja o drami kao ogledalu stvarnosti, kojoj nisu potrebni dramatični događaji izdvojeni od banalnih zbivanja u životu da bi se prikazala sudbina običnih ljudi. Zbog toga i Špišićeve tri sestre pokušavaju, svaka na svoj način, verovatno uzaludno, da se prilagode okruženju, okolnostima i atmosferi antiutopijski predstavljene slike sveta, bez ambicija da učine neko veliko delo koje bi ih izbavilo iz monotonije SF svakodnevice, iako su u svesti junakinja svi njihovi postupci od presudne važnosti za dalju sudbinu. Istovremeno, autor sa ironičnim prizvukom daje jasan odgovor na stalne meditacije Čehovljevih junaka o tome kakav će biti život kroz dve ili tri stotine godina i na Veršininovu repliku: „Za dvesta, trista, za hiljadu godina – godine ne igraju tu ulogu – nastaće nov, srećan život”, odgovara kroz Varjin gorki komentar, parafrazirajući  jednu zaista utopijsku parolu: „Kako ono ide: Narod koji ima ovakvu omladinu ne treba se bojati za svoju budućnost!! Ma, koji je to kreten rekao?...I otkuda mi to uopće? Valjda sam kod tate negdje pročitala... (Sjetno) Eh, tata, tata...”. U Kaćušama o „svetloj” budućnosti najbolje govore relikvije prošlosti otelotvorene u Varjinoj svesti da bude drugačija od neke „tamo daleke” ekipe, dovodeći do apsurdnosti sve besmislene podele u svetu u kojem ničije poreklo nije pod velikim znakom pitanja.
 Špišićev duhovit i dinamičan dijalog, promišljeno je nadgrađen efektnim, kratkim proznim pasažima, uobličenim u didaskalije, što njegovom delu u žanrovskom smislu i mogućnostima tumačenja daje jednu novu dimenziju. Iako je na tematsko-idejnom planu reč o parodiranju  opštepoznatog modela, što u postmodernističkom književnom maniru znači ne samo poigravanje sa već postojećim elementima, likovima i situacijama, nego pre svega pokušaj da se izbegne interpretiranje, odnosno da se pokazuje i ukazuje,  stoga je i određeni stepen ekstravagantnosti dozvoljen, čak i poželjan.
Miki Radonjić

Three sisters

„It is required”, Chekhov said, „that the hero and the heroine are effective on the stage. But in real life people do not kill and hang each other, do not express love all the time. And they do not talk pathetic things all the time. They eat, drink, loiter, talk nonsense. There it is, all of that should be seen on the stage”. In Davor Špišić's dramatical procedure defined, among other things, as pseudo science fiction, with emphasis on the first part of this „genre syntagm”, Checkov's idea about drama as a mirror of reality that does not need dramatic events to show the fate of ordinary people is parodied to the extreme. Thus Špišić's three sisters try, each in her own way, probably in vain, to adapt to the environment, circumstances and the atmosphere of anti-utopian image of the world, without the ambition to commit a great act which would save that from the monotony of the SF everyday life, although, in the consciousness of the heroines, all their acts are of key importance for the further fate. At the same time, the author, with an ironic overtone, gives a clear answer to the constant meditation of Chekhov's heroes about what life will be like in two or three hundred years, and to Vershinin's replica: „In two, three hundred, a thousand years – years do not play the same role – a new, happy life will begin”, he answers through Varia's bitter commentary, paraphrasing a truly utopian moto: „How does it go: People who have youth like this should not be afraid for their future!! What idiot said that?… And where did I get that? I probably read it at daddy's somewhere… (Sadly) Oh, daddy, daddy...”. Relics of the past encarnated in Varia's awareness to be different from some »far away« team, talk best about the „bright” future in „Katiushas”, making the senseless divisions in the world, in which no one's origin is in question, totally absurd.
(Prevod: Svetozar Poštić)


L I C A :
Varja
Dunja
Gruša
Ekatarina

1

VARJA
Noć. Jesen. Svjetluca mrcina Dunav. Rio Grande. Boli njega što je debelo zagazio u 21. stoljeće. On i dalje raznosi mulj, komade vilinskih pletenica, bojlere, šlepere natovarene švercanom naftom... Ako ponekad zapliva koji leš, bože moj... Crno more je tolerantno.
Nego, zajebimo mi dosadni Dunav.
Nije tu neka pusta zemlja. Ima ljudi, ima svega. Ihaj! Evo, upravo stiže Varja Makarov. Žena baš prolazi pored spomenika Crvenoj armiji. Davno je to bilo otkad ga je udarnički kipar istesao i digao pare. Otada je totem pretrpio brojne mutacije. Točnije, ostao je stršati još samo visoki granitni stup. Crvene brigade poskidalo i zavarilo ih, onako nadrealno, na gomilu. Ono, tu se više ne zna 'ko koga.
Varja kreće na posao... U ovim krajevima  kruh u rukama je zakon. A Varja bogme radi. Plaća nije velika ali je redovita. U kešu.
VARJA: Još nikoga?! (Osvrće se. Dere se u prazninu.) A za koju sam ja vražju mater onda žurila, ha?!
Nadrkana je. Svađa se s nevidljivima. Šta ti je život na granici – stalno nadrkan.
VARJA: (brunda): Pa da, petak je, sigurno se naporno radilo je li tako, pa sad malo kasnimo... Ne'š ti šljakera. Sačuvaj nas Bože...
Sjedne u podnožje spomenika i zapali cigaretu. Puši. Krade koju minutu. I dalje mrmlja svoj solilokvij o mušterijama.
VARJA: ... Dok se podaperemo, namažemo maske od abortusića na lica, natrpamo provijanta u nozdrvice... Da nas ne bi neka gripa satrala, je l' tako...  Ima tu cijeli dan posla, nije da nema... Gadovi gotovanski! Vi ste drek na šibici a ne omladina...
Kako ono ide: „Narod koji ima ovakvu omladinu ne treba se bojati za svoju budućnost”!! Ma, koji je to kreten rekao? Čekaj, sjetit ću se... (Strašno se zamisli kao da će joj svaki čas sinuti ime tajanstvenog mudrosera.) Uh, ne ide... I otkuda mi to uopće? Valjda sam kod tate negdje pročitala... (Sjetno) Eh, tata, tata...
Ustane. Protegne se. Priđe gomili palih heroja. Rutinski protrlja jednu od bujnih brončanih dojki. Sisa je vlasništvo crvenoarmejke zabijene do pojasa u raspukli pločnik. Odozgo, sa obeliska, tamu zaparaju snopovi moćnog reflektora.
Ali Varja nije svjetioničarka.
VARJA: Da mi je znati...?
Varja je baba-sera.
Ona tu negdje krije i svoju „naplatnu kućicu” – plastično burence, jedno od onih za kupus. Preživjelo iz ere kiseljenja po neboderima.
Pronađe bure. Zaglavljeno je ispod prepona raskrečenog crvenoarmejca s mornarskom kapom i uzdignutim veslom. Zakotrlja ga (burence, naravno...), potrči za nestaškom i nestane sa scene.
U off-u se čuje kloparanje kolica i zveketanje boca u sanducima. Zvekne i šamarčina.
VARJA (Off): Sebi prste, drkadžijo!
Iz podzemlja se razlije glazba. Neki autistični eklektički ritam.
Evo Varje opet. Bijesna je k'o kuja.
VARJA: Kakav prostak! Jučer ga zaposlili i već misli da te smije drpat'...
Zagleda se u daljinu. Reflektor animira cijelu dolinu na vrhunski party.
VARJA: Zašto li noćas kasne, pizdeki mali?!
Zaškripe gume. Našutana djeca vrište i cerekaju se. Automobilski farovi zaplešu na Varjinom licu.

DUNJA
Jutro. Magluština. Dvorana Muzeja. Jedan cijeli zid je od stakla – izgrebanog, izbušenog, zasranog ptičjim izmetom. Pukotine su zapušene grudama vate i komadima stiropora. U pozadini je magnum-pano sa vrištećim muralom: nabildani tip u krznu, upravo se iskrcao iz čamca, stoji do gležnjeva u rijeci i zapovjednički pokazuje prstom na obalu. Do njega je barokna revolverašica, sa po jednim „mauzerom” u svakoj ruci, pretrpana redenicima. Umjesto lica zjape im crne rupe, kao u onih kulisa za fotografiranje u ateljeima starih zanatlija.
Krama muzejskih eksponata, crvotočne crvene zastave, prazne izložbene vitrine... Tu negdje visi i talijanski plakat za Bondov film iz 1963. – DALLA RUSSIA CON AMORE. Na zidu je i izbljedjeli  kalendar s oblajhanom curom  u drečavoplavom kombinezonu – raskopčanom na napumpanim grudima. U jednoj ruci drži crijevo za benzin a u drugoj orošenu čašu votke i idiotski se ceri... Iznad male od pumpe rastegao se dvojezični natpis: BIJELE NOĆI 1999. – WHITE NIGHTS 1999.
Otvaraju se vratašca u podu. Najprije izleti zamašćena papirnata vrećica, za njom proviri Varja. Totalno je krepana.
DUNJA (Poskoči ispod pokrivača): Ti si Varja?!
VARJA: Ne, Saddam Hussein!
Dunja protrlja oči i zablene se u sestru.
DUNJA: Tko?
VARJA: Dunja, molim te... Nemoj me pilit' na prazan stomak...
Dunja uvrijeđeno petlja po vrpcama svoje pidžame. Ispod žiga bolničke praonice prišivena joj je mašnica od ružičastog pliša.
Varja se svali na stolicu, raskopča zelenkastu bolničku kutu i odbaci žute gojzerice, idealne za naftne platforme. Iz plastične flaše od Coca-Cole pljusne rakiju u dlan i žustro si masira ukočene noge.
DUNJA: Uvijek govoriš tako čudne stvari, ta neka imena ili, što ja znam... neke nepoznate riječi... Mi te ne možemo pratiti, znaš.
Sestra koja rano rani i par sreća grabi, uopće ne registrira što ova spavalica bunca. Jer, Varji je trenutno najvažnija reanimacija stopala...
VARJA (Uživajući): Ah, jebem ti... ovo je život! Dolje, kod onog prokletog zahoda, tamo tako vuče da ja više ne znam kako bih se...
Tu Dunji definitivno prekipi. Nestrpljivo se uspravi u krevetu.
Na splavi, zapravo, jer to po čemu Dunja skače, to su dva spojena otrcana madraca prebačena preko dasaka, prikucanih na četiri metalne bačve.
DUNJA: Dobro, zar ti nemaš ništa drugo za te svoje tabane?! Neku mast ili losion ili puder...
VARJA: Začepi!
DUNJA: Nemoj ti meni začepi! Nisam ja jedna od onih droljica što ti svaku noć šoraju pod nosom!
VARJA (Ekstatično): Hvala tebi Bože, hvalim te i slavim! Napokon je shvatila 'ko najviše šljaka u ovoj kući! A za rakiju ti ne brini, gospođice! Ja sam noge polomila dok sam je nabavljala i ako mi je baš volja ribat' ću u njoj... Sad bi ti rekla šta ću ribat', znaš!
DUNJA: Samo daj, prostakušo, slobodno... Jer, dobro ja znam kako će to završiti. Kad upadnu nezvani gosti, onda ću opet ja biti kriva da im nemamo što ponuditi...
VARJA: Kakvi gosti? Ti nekoga očekuješ?
DUNJA: Ne, ja to tako simuliram.
VARJA: Samo ne simuliraj previše.
DUNJA: Meni je dosta improvizacija! Jednom se i u ovim krajevima mora imati planska projekcija situacije.
Varja uzima papirnatu vrećicu i značajno zašuška njome. Istovremeno se prekopča na pokroviteljski, majčinski ton.
VARJA: Hajde, vrijeme je da nešto doručkuješ.
Ona vadi hladne hamburgere iz vrećice i ubacuje ih u arheološki primjerak mikrovalke. Nespretno petlja oko gomile produživača i kablova...
Odjednom iz zvučnika zakrči suhoparni spikerski glas.
GLAS IZ ZVUČNIKA: ...izložio svoj plan, maršal Tolbuhin zahtijevao je da forsiranje Dunava počne što prije...
VARJA: Hoćemo li mi ikada imati normalne instalacije? Ni jebeno meso ne možeš podgrijati a da ovaj ne serenda...
Srećom, odmah na njenu jezičavu repliku prasne kratki spoj. Zvučnici umuknu, mikrovalka se puši.
VARJA: Jebem vam elektroprivredu! (Urla neodređeno prema stropu.) A da se mi u pećine vratimo, to hoćete?!! Molim lijepo...
Varja psuje, vadi odreske i slaže ih na tanjure.
DUNJA: Ma, nema veze... Dobri su i hladni.
VARJA (Patetično do daske): Samo da si me vidjela noćas... S kojom sam ih ljubavlju čuvala za tebe. Kao majka prepelica za svoje mlade! DUNJA: Prepelica, zanimljivo...
Varja kopa po džepovima i izbacuje gomilu malih papirnatih vrećica kečapa.
VARJA: Gle! Ne možeš ni zamisliti šta ja sve nalazim na podu u kabinama. Stoka jedna ušlagirana... Hoćeš?
DUNJA: Pucaj!
Varja protrlja rukavom vrećicu, odgrize joj vršak i zalije kopije bigmekova.
Cure klopaju.
VARJA: Nekom kečap, nekom kartica.
DUNJA (Ždere): Žnjaa?
VARJA: Ksenija je preksinoć u svojoj smjeni pronašla kreditnu karticu – platinastu.
DUNJA: Vidiš ti nje...
VARJA: Sva sreća da taj novi dolje, Zoltan... Pričala sam ti, odnedavno radi na šanku... Ono, baš se napalio na mene.
DUNJA: Ma daj!
VARJA: Znaš kako se kaže: stara koka, dobra juha.
DUNJA: Molim?
VARJA: Zaboravi.
DUNJA: I što je s tim Zoltanom?
VARJA: Ništa. Ignoriram ga ali on stalno nešto izvodi, ne bi li me osvojio. I znaš šta je mangup noćas smislio?
DUNJA: Pojma nemam.
VARJA: Naštelao je tajmere da kasne petnaestak sekundi...  A ova balavurdija, puni svega do očiju, gdje bi oni žderali stare hamburgere, čuj stare...!! Pa malo gricnu, malo zasline i... pljas u smeće! E, tu moj Zoltan vreba i samo ih skuplja. I nosi ih, onako vruće, meni do vecea. Pa ih slaže u moje krilo k'o ruže... Sva sreća da je takav zateleban, inače bih popušila...
DUNJA: Joj, potpuno sam zaboravila... Ti sirotice ne smiješ ni sekundu napustiti ona vrata raja.
VARJA: Lako se tebi preseravat' u državnoj službi. A ja samo nešto da uprskam, isti
čas noga! Dobro znaš da je otkaz posljednja stvar koju si ja smijem priuštiti. Koju si mi smijemo priuštiti...
DUNJA: E, kad mene unaprijede, ti više nećeš morati raditi!
VARJA: Jebalo majku i perspektive...
Dok one mljackaju, možemo ih i pobliže razgledati – dvije trećine sestara Makarov.
Naša stara poznanica Varja: zrelih je pedeset nakupila, jake nozdrve, bez bokova i sisa, žilava, ima istetovirane brojeve na potiljku.
Dunja: pet godina manje, dosta kila više, sva zaobljena i pufnasta, povremeno joj curne mlazić sline iz kuta usana te se ona nesvjesno briše.
Ali nema se vremena za duga upoznavanja. Familija će se ubrzo kompletirati.
Stiže Gruša...

GRUŠA
Kreće Grušin vodeni desant.
GRUŠA: Puse!!
Protutnji pored sestara, u trku odbacuje kabanicu i natikače. Ispod kabanice nosi samo gaćice i grudnjak. Šmugne u kupaonicu.
To nešto u kutu, kupaonica, loša je improvizacija: zavjesa od zelenkaste jeftine gume, skrpana od onih gumenih plahti što se vuku po ambulantama i gadno hlade... Po cijeloj zavjesi nalijepljene su pljosnate žute patkice od plastike – originalni ručni rad baš ove kupaćice što se prepušta mlazevima vode.
DUNJA: Šta je to bilo?
VARJA: Hepatitis C.
DUNJA: Molim? Opet ti sa tim čudnim...
VARJA: Olabavi!
Na pod sleti i ono malo intimnih krpica. Gruša ispod tuša. Pjeva. Pljuska. Uživa.
Dok dobuje voda u ritmu tam-tama...
VARJA (Priđe pregradi i prodere se): Ako si gotova s raskuživanjem, možda bi učinila strašnu žrtvu i sjela sa sestrama!!
GRUŠA (Pod vodom): ...ubub... ujem...uubb... ažeš...
Prestaje šum tuša. Proviri Grušin dlan i otvori se.
GRUŠA: Neka mi neko doda moj veš!
VARJA: Marš!
Varja nadrkano pokupi Grušine gaćice i grudnjak i pobaca ih iza zavjese. Vraća se na svoje mjesto za stolom.
DUNJA (Obriše slinu i vikne): Gruša, jesi za kavu?!
VARJA: Šta joj se ulizuješ?! Ne treba ona nas. Mi smo dobre samo kao servis za pranje i kuhanje. Kurva jedna samostalna!
Gruša se napokon pojavi. Samo u donjem vešu.
E, kod nje Bog nije fušario – dapače, bio je prilično inspiriran. Tu je sve čvrsto, slasno i napredno. Uskoro će napuniti četrdeset godina. Ali uvijek se može isfolirat' da joj je desetak manje.
Priđe stolu i ćopne komad hamburgera. Proguta ga, oblizne se i potapše se po trbuhu.
GRUŠA: Dobar...
VARJA: Takva mi nećeš za stol!
Varja dohvati Grušinu kabanicu i tresne ju na nju.
GRUŠA (Ispod kabanice): Vruće mi je.
DUNJA: Ali Grujice, sad će kraj jedanaestog mjeseca!
Gruša se pokušava riješiti kabanice.
VARJA (Opazi Grušin manevar): Da se nisi usudila! Ne mora mi tvoj pupak zurit' u tanjur dok jedem!
GRUŠA: Šta mogu, nisam ja kriva.
VARJA: Biće neki alien se spustio i ogolio ti cicke, je l' da?!
GRUŠA: Ne, ne shvaćaš. Potpuno sam promijenila metabolizam. Ja živim u drukčijim meteo uvjetima. U mom stanu vlada...
VARJA: U grobu, budimo realni.
DUNJA: Varja, kako možeš?!
GRUŠA (Nastavlja): U mom stanu vlada prava tropska atmosfera. I ono što je totalno cool – ja još nisam počela ložiti a zima je na pragu! To je valjda od te ilovače... Ja po cijeli dan hodam samo u gaćicama i još se sva preznojim!
VARJA: Ma, idealno! Bradavice fino nabrijane...
DUNJA: Čekaj, Varja, nisi u pravu. Rekla je da joj nije hladno, znači prije će biti da su bradavice opuštene a ne...
VARJA: Začepi, Dunja! (Zlobno se nakesi Gruši.) Dakle, tako. Ševci samo ulete i kresnu. Nema petljancije oko nepotrebnih krpica.
GRUŠA (I dalje buba prednosti svoje stambene separacije): O uštedama drva ne trebam ni govoriti...
DUNJA: Super! Ako zagruva snijeg, mi hop preko ceste i već smo na Karibima!
GRUŠA: Kad god želite!
VARJA: Ja u tu raku ne ulazim ni mrtva.
GRUŠA: Nije raka! Šta se praviš mutava?! Dobro znaš da su grobovi s druge strane brda! Kod crkve.
VARJA: Pazi samo kad se prašiš, da ne bi probudila kojeg zombija.
GRUŠA: Od moje spavaće sobe do prve kripte ima debeli sloj gline. Ne znam koliko tu može biti metara... Zapravo, dosta su duboki ti, ti batori...
DUNJA: Zoveš ih po Ulan Batoru?! Baš zgodno!
VARJA: G kao Grčka! Gatori, koze jedne! Podrumi za vino zovu se ga-to-ri!
Da, taj podatak oko kojega se one upravo natežu, strašno je bitan za njihovu stambenu problematiku.
VARJA: Preci vam se u grobu okreću, debilkuše jedne indolentne... Ali ne skrećimo mi s naše teme...
GRUŠA: Da, dosta žalosno da me još uvijek niste posjetile. Već je mjesec dana kako sam preselila.
DUNJA: Stvarno, Varja, nema smisla...
VARJA (Gruši): Znaš, taj tvoj zadnji jahač rumene kadulje...
DUNJA: Šta je to rumena kadulja, Varja?
Varja više ne maltretira svoje živce nego promptno opiči Dunju po tjemenu.
VARJA: Kuš!
DUNJA (Masira si tjeme i mrmlja): Čovjek više ne smije ništa ni pitati.
VARJA (Gruši): Hoću reći, lukavo te odmorio... Utrapio vilu govana hlebinki...
Tako zvučan a nepoznat termin, gdje bi to Dunja propustila... Njena dva prsta spremno skoče u zrak. Varji ne promakne ova uporna žeđ za znanjem.
VARJA (Dunji): Nemoj, srećo, nemoj, duše ti... (I nastavi se baviti Grušom.) Faca je ispao galantan, kao brine se on za svoju kurvu i još je siguran da mu nećeš rušiti brak... A on, je li, uvijek ima gdje umočit' kad pobjegne od žene... Nego, reci ti nama kakvo je ono čudo što vozi?! Jebote, mogla si i u njemu stanovat'! Sjedala k'o nosači aviona...
GRUŠA: Znam ja šta je u pitanju... Ti si ljubomorna jer sam se ja osamostalila i odselila od vas.
VARJA: Osamostalila?! Ne'š ti nezavisnosti!! Zašto onda i dalje u ovoj kući trošiš
vodu, ritaš se k'o uspaljena kobila pod onim tušem... Zašto i dalje ovdje ždereš sva tri obroka...?
GRUŠA: Strpi se još samo malo. Čim do mene provedu struju i vodu, zdravo!
VARJA: Ma, sigurno... Puf i već te nema!
GRUŠA: Eventualno, možemo neki nedjeljni ručak zajedno...
DUNJA (Uzleprša se po sobi): Grujice, šta to pričaš?! Varja, gdje će ona?!
VARJA: Ne lupetaj, Dunja! Ti kao da prvi put čuješ njene fantazije.

VARJA
Opet je noć na redu. Bubnjevi od sintetike prigušeno tuku.
Varja sjedi na svome buretu, pored ulaza u zahod. Pjeva.
VARJA: Oj rjabina, kudrjavaja
           belyje cvjety
           oj rjabina rjabinuška
           čto vzgrusnulas ty?
Otkud sad ovaj song? Kakav evergreen!! Svašta je usađeno u toj trudbenici. Iz jedne kabine dopru zvuci neprecizne zahodske ševe.
VARJA: Može to malo glasnije?!
ŽENSKI GLAS (Off): Fuck off, baba sero!
MUŠKI GLAS: Pusti, jebote...
ŽENSKI GLAS: Šta pusti?!
VARJA: A da ti baba sera ne bi pičkicu nasolila!
ŽENSKI GLAS: Šta si rekla?!
VARJA: To što si čula, gusko jedna drogirana!
Varja nastavi protestno urlati.
VARJA: Oj, rjabina, kudrjavaja...!!

DUNJA
Nedjeljno prijepodne. Pripreme za svečani ručak. Slavi se Grušin četrdeseti rođendan. Varja vari nekog vraga, na pretpotopnoj generaciji štednjaka.
Kustos iz zvučnika se javlja s obiljem zanimljivih informacija. Dunja marljivo briše prašinu s magnum panoa.
GLAS IZ ZVUČNIKA: ... da se iskrca na desnu obalu Dunava. Bila je to četa kapetana Sergeja Nikitiča Kosenkova...
Varja ugasi štednjak. Odmah se rješavamo i kustosa. Zatim ona uzima čekić i demolira tablu čokolade.
VARJA: Isuse, šta je ovo?! Ovo da je čokolada? Ovo je kurton, Dunja... (Vrisne od nestrpljenja.) Dunja, odjebi više tu fresku i prihvati se kreme!
DUNJA: Ali, Varjice, toliko se prašine nakupilo...
VARJA: Dolazi ovamo, blesačo!
Dunja se dovuče do sestre.
VARJA (Gurne joj čekić i tavicu s čokoladom): Drži, razbijaj i miješaj! Samo pazi da ti ne zagori!
DUNJA: Sigurna sam da bi nam lakše išlo s maslacem...
VARJA: Imaš dvije sekunde da prestaneš inače ja ću ti šupak napunit' maslacem kojeg nemamo!
DUNJA: Okej, okej...
Dunja mlati po čokoladi i ubacuje komade u tavicu. Varja bijesno zabada kuhaču u lonac pred sobom i očigledno se muči s gvaljastim sadržajem.
VARJA: Mala može svaki čas a ja, k'o idiot, još razvlačim ovu rižu, jebala te riža... To je čisti beton!
DUNJA: Budi sretna da sam i to uspjela nabaviti. Znaš kad smo sinoć završili s poslom? Oko ponoći, ljubavi! Dovezli njih petero – mamu, tatu i troje djece! Išli u gljive ljudi... Onda nam je ponestalo tekućeg sapuna, a znaš kako je bed samo s vodom... Klinci su ipak dobar dio povratili po sebi, prije nego su umrli, siročići...
VARJA: Gljive?! Zbog gljiva ja sad od ovog maltera trebam čuda radit'!
DUNJA: Pa da. I još dok smo provjerili stanje u frižiderima, kad sam ja napokon stigla do centralne kuhinje, kuharice su već bile otišle... I sve se zgrudvalo. Znaš da riži ne treba dugo...
VARJA: Nikad od vas klinika!
DUNJA: Ravnatelj je rekao da je to pitanje dana!
VARJA: Da, to će strašno biti od koristi vama peračima!
DUNJA (Odjednom pukne): Ne moram to više trpjeti! Od danas ti zabranjujem da ponižavaš moju profesiju!
VARJA: Kakav heavy metal!
DUNJA: Ne počinji mi s tim izmišljotinama...!!
Krenu Dunjini slinci uzbuđenja. Kap, kap...
DUNJA: Zapamti jednom zauvijek, ti guzico umišljena! Ja sam pomoćnica obducenta, vrijedna sam, pedantna... Za svoj rad dobijam same pohvale, nitko se još nije žalio...
VARJA: Naravno, naravno, oni šute dok ih ribaš...
DUNJA: Ne možemo svi biti propale povjesničarke umjetnosti kao milostiva!
VARJA: Pazi, slinavko! Razrijedit ćeš mi kremu!
DUNJA (Obriše kut usana i zareži): Nije istina!
Varja podmetne lonac s rižom pod Dunjinu tavicu.
VARJA: Sipaj to po riži!
Dunja uvrijeđeno prekriži ruke na prsima i ukoči se.
DUNJA: Pod uvjetom da kažeš: „pomoćnice obducenta”.
VARJA: Fuck you, pomoćnice obducenta!! A sad, mrdni dupetom... Kasnimo k'o žute!!
DUNJA: Žute??
Varja prezrivo odmahne... Prelijevaju rižu čokoladom.

GRUŠA
Tajfun Gruša. Kao da je na kerozinu. Vuuuš!! Zafijuču krila njene bolničke pelerine – natpis PEDIJATRIJA na leđima.
GRUŠA: Puse svima!!
VARJA: Ciao, Uranella!
DUNJA: Ljubavi!
GRUŠA: Mile moje!
Opće grljenje i cmakanje. Napokon se razdvoji kolo veselih sestara. Gruša zguli pelerinu i ostane samo u crvenom čipkanom grudnjaku i suknji.
VARJA: Što si glamurozna!!
DUNJA: A sada darovi!!!
Dunja nestane iza magnum panoa i odmah se vraća, gurajući isluženi stalak sa defibrilatorom.
DUNJA: Gle šta je seka nabavila! Za tvoj novi stan!
GRUŠA: Super!
DUNJA: Stara pržilica, trideset je godina šljakala na hitnoj. Prije dva dana je crkla. Ono, ne zauvijek... Tu i tamo kresne iskricu ali stručnjaci kažu da to za komirano srce nije dovoljno. Naravno, imam ja veze. Cure s hitne odmah su mi javile i ja prva uletjela... Kod tih stvari moraš brzo reagirati.
GRUŠA: Ali, dušice, zašto si se trošila? Sigurno je bio jako skup!!
VARJA: Nisi pazila, puslice! Htjeli su ga reciklirat'. Nije Dunjina bolnica muzej, oni prate najnovije trendove...
DUNJA (Ignorira Varjin upad): Ma, nije to ništa, skidat će mi s plaće... Na godinu dana...
GRUŠA: Moram dobro promisliti kako ću ga najbolje iskoristiti.
DUNJA: Ne bojim se ja za tvoju maštu.
VARJA: Možeš peći tost na elektrodama.
GRUŠA: Vidiš, vidiš, dobra ideja...
VARJA: Možeš i peckati svoje ševce, he, he!! Naravno, one koji imaju tih sklonosti. A sadistima možeš...
DUNJA: Varjaaa!
Najstarija Makarova skuži da je pretjerala, da je najmlađoj ipak jebeni rođkas. Nije ni Varja stalno tvrdokuhana... Brzo poljubi Grušu.
VARJA: Šali se, seka... Nego, nismo mi još gotovi s darovima!
Varja iz jednog kuta  izvuče pribor za čišćenje: spužve, veliko pakiranje tekućeg deterdženta, gumene rukavice i slična sranja... Sve povezano velikom mašnom.
VARJA: Šta kažeš na ovo?!
GRUŠA (Ljubi sestru): Mila, mila moja!
VARJA: Praktičnost prije svega. Ovo svaka kuća treba.
DUNJA (Varji): Čini se da ti je gazda dijelio višak?
VARJA: Idemo za stol!
GRUŠA: A fotkanje?
VARJA: Ručak će se ohladiti.
GRUŠA: Molim te, molim teee!!
DUNJA: Hoćemo slikanje!
VARJA: Svaki rođendan jedno te isto. Hajde, može... Jedna brza runda!
GRUŠA: Super!!
Lete seke. Slikanje se ne propušta. To je stari ritual ovog doma. Eno, tamo već Dunja krepko gura jumbo mural. Gruša si uvježbanom kretnjom lijepi brkove i protura glavu kroz rupu onog krznenog machosa. Dunja pak proviri iznad poprsja žene s redenicima.
Varja okida iz plastičnog reklamnog aparata u obliku narančaste Shellove školjke.
VARJA (Prekine foto session): Dosta kreveljenja! Vrijeme je ručku!
Odvode Grušu na čelo stola.
VARJA: Slavljenica na čelo!
GRUŠA: Mogu nešto pomoći?
DUNJA: Neee, samo se ti opusti... Danas je tvoj dan.
Dunja i Varja donose jelo. Splačine, budimo iskreni. Jednom nazovimo stvari pravim imenom. Ali jedu sestre, žilavo je to....
GRUŠA: Mmmm... Što je to? Moraš mi dati recept.
VARJA: Štruca.
DUNJA: Dobro, svi vidimo da je štruca, ali od čega?
VARJA: Trećina mljevene svinjetine...
DUNJA: One s trihinelicom?!! (Prasne u smijeh.) Oprosti, nastavi...
VARJA: I... ne biste nikad pogodili – dvije trećine sjemenki pistaccia!!
GRUŠA: Kako egzotično...
VARJA: Treba mi dva mjeseca za pola kilograma.
GRUŠA: Kako dva mjeseca?
VARJA: Frcaju okolo. To su iz onih keramičkih zdjelica sa šanka.
GRUŠA: Aha, pametno.
Dunja donosi pivo. Varja odnekud izbunari flašu votke.
DUNJA: Pivica!
VARJA: Votkica!
Dunja otvara konzerve piva. Varja podijeli čašice. Dobro, ne baš prave, nego one limene rolnice u kojima se nekad davno čuvao film.
VARJA (Toči votku): S koridora! Litra votke za litru tekućeg sapuna!
GRUŠA (Brizne u plač): Šta bih ja bez vas...
DUNJA: Zato se ti lijepo vrati kući!
GRUŠA (Odmah stanu suze): E, to ne mogu. Moram se osamostaliti.
VARJA: Pizdo.
Varja odšeće do kupa od riže i čokolade. Zatakne na vrh ružičastu svijeću u obliku broja četrdeset i zapali je. Donosi desert na stol. Zapjeva zdravicu. Pitaj boga zašto, ali iz nje zabruji glas kopirač legendarne Marilyn.
VARJA: Happy Birthday, Mr. President!! Happy Birthday...
DUNJA: Kakav te predsjednik spopao? Daj, lijepo pjevaj...
VARJA: Sretan rođendan tiii, sretan rođendan tiii...
DUNJA: Sretan rođendan, draga Gruša!!
Kliktanje, kucanje pivom, eksiranje filmskih rolnica... Jedu rižu.
VARJA: Četiri banke, mala moja, da, da... Nije to više zajebancija. Sad ćeš tek vidjeti šta znači život...
GRUŠA: Samo da je više ovakvih tuluma.
DUNJA: Kad bolje razmislim, nije fer da je tata umro baš na današnji dan.
Gruša brizne u plač.
VARJA (Dunji): Kozo!
DUNJA (Tješi Grušu): Nisam htjela...
GRUŠA: Jadni tatica, tako je bio pun planova... (Trenutak se izgubi.) Varja, hoćeš nam malo čitati?
DUNJA: Da, morala bi. Kad već mi ostali ne možemo do te relikvije...
VARJA: Svake godine me isto piliš! Tatina je želja bila da najstarija čuva njegov dnevnik. Kad mene više ne bude...
DUNJA: Okej, okej...
GRUŠA: Daj, daj, od početka!
Varja donese metalni cilindar. Otključa poklopac i izvuče mali kožnati rokovnik.
VARJA (Čita): „Na žalost, od Moskve sam vidio jedino aerodrom...”
GRUŠA: Moskva... Kad ćemo u Moskvu, Varja?!
VARJA: Hoćeš da čitam ili nećeš?!
GRUŠA: Evo, šutim k'o periska.
VARJA (Čita): ... „Presjeli smo na avion za Njižnevartovsk, let je trajao tri i pol sata. Zatim još dva sata vožnje sibirskim autoputem do grada Radužnjeg i još dva sata prema sjeveroistoku i stigli smo na Bijele noći...”
Varjin turistički ekspoze prekine kuckanje po staklu. S vanjske strane staklenog zida domahuje im nekakva prilika.
VARJA: Ma 'ko sad davi?!!
Daje znakove nepoznatom liku da ode okolo.

EKATARINA
Uđe štrkljava, okretna djevojka.
Na leđima tegli ogromni ruksak a preko ramena debelu mornarsku vreću. Ona kao da stiže s pohoda na Himalaje. Nosi i takvu nekakvu kapu, šarenu, vunenu.
Trojka Makarov začuđeno bulji.
EKATARINA: Trenutak, samo da skinem toga...
Ona spusti ruksak i vreću na pod, skine jaknu i kapu. Rasap guste, valovite kestenjaste kose. Guza – tvrda breskvica. Sisice – isti slučaj. Može joj biti nekih dvadesetak godina.
EKATARINA: Fuck! Rame mi narezao.
VARJA: Koga ste vi trebali?
EKATARINA: Sorry! Malo sam zdrkana putujući.... (Pruži ruku Varji.) Ekatarina Popovački.
VARJA: Obitelj Makarov.
EKATARINA: Znam. Odmah sam raspoznala sve.
VARJA: Dakle, što hoćete od nas?
DUNJA (Povuče Varju na stranu, šapće): Daj, ponudi joj da sjedne, nismo divljakuše...
VARJA: Sjednite.
EKATARINA: Hvala! (Osvrće se.) Je l' se svukuda puši?
GRUŠA (Isceri se): Ovisi.
VARJA (Gruši): Prostačo.
DUNJA: Ma naravno, smijete zapaliti... U ovoj kući gost je zakon.
Kao, njima svaki dan horde gostiju protutnje kroz kuću...
Mala ionako već s užitkom pljuga.
EKATARINA (Odjednom skoči): Oh, baš sam prostački imala upad! Pa, ja nosim nešto vama...
Mala spretno zaroni u  svoje ruksake i pronađe wok od blještavog inoxa. Digitalni. Postavlja ga na stol.
EKATARINA: Revival kineske kuhinje!
DUNJA: Niste se morali trošiti...
EKATARINA (Zacereka se): To je otimana roba. Za malo para. Dila moj frend...Taj wok nosi sam svoje ćelije i može svukuda sa familijom koja ga ima – na stol, u kupatilo, na obalu... Trebam neko meso da dignem demonstraciju kako kuha... (Pokazuje Dunji gdje je dugme za start.) Go, go!
Ne'š ti bežičnoga woka. Kustos se ne da ignorirati.
GLAS IZ ZVUČNIKA ... pakao otvorio. Stravičnu pjesmu „kaćuša” dopunjavala je metodična vatra teških minobacača. Počeo je proboj na desnoj obali Dunava. Otvarao se prolaz Sovjetskoj armiji ka Beču i Budimpešti...
Nadrkana Varja zgrabi daljinac i išteka wok. I kustosa.
VARJA: Ja ću stvarno pošizit' u ovoj ludari!
DUNJA: Nemoj tako. Da nam tvoj gazda nije ovo iznajmio, sad bismo bili na ulici.
EKATARINA (Okreće se i gleda okolo): Mi kao da smo u performance.
DUNJA: Tu je nekad davno bio nekakav muzej.
VARJA: Nije nekakav muzej, nego je na ovom mjestu Crvena armija...
EKATARINA: Who the fuck is Crvena armija?
VARJA: Zaboravite. Nego, vi kao da nas poznajete?
EKATARINA: Yeah! (Pokazuje prstom.) Varja, Dunja, Gruša...
GRUŠA: Fantastično!
VARJA: U čemu je trik? Prvi put se vidimo.
EKATARINA: Jedna kanadska mreža puštala je dokumentarski movie... Serija o fucking stambeni problem trećeg svijeta...
VARJA: Ma, nemojte!
DUNJA: Šta kaže?
GRUŠA: Izgleda da je iz Kanade.
EKATARINA: Toronto. Jedna epizoda startala s vama.
VARJA: Kakva epizoda? Šta muljaš, otkud si znala da smo to baš mi?!
EKATARINA: Vaš brat je moja ljubav... Ex-ljubav, da sam precizna.
Sestre se smrznu k'o one stvari.

3

DUNJA
Nedjeljna večer. Wok je postavljen na pod, u sredini prostorije. Ekatarina i Dunja kleče oko woka kao oko nekog Graala i griju ruke iznad njegovih isparenja.
Varja i Gruša sjede po strani. Gruša na ofucani bolnički ogrtač prišiva male žute plišane piliće. Varja nervozno puši.
Granica izdrka čovjeka dok kažeš keks.
VARJA: Kao da nemam dosta trutova na vratu.
GRUŠA: Dobro, šta sad... Neka prespava jednu noć.
VARJA: Meni nije do zajebancije. Ja noćas radim i umjesto da se odmaram, tu dvorim kojekakve avanturistice.
GRUŠA: Stišaj malo.
VARJA: Znala sam da će nam tvoje orgije jednom doći glave.
GRUŠA: 'Ko bi mislio da oni Kanađani stvarno hoće snimati?!
VARJA: Sjećam se kao da je bilo danas. Rekla sam „Gruša, tucaj se s cijelom ekipom ako hoćeš, ali mi ih ne dovodi u kuću!” I evo gdje smo završili zbog tvoga svrbeža – na kanadskoj televiziji! Cirkuska atrakcija.
GRUŠA: Šta je cirkus, Varja?
VARJA Ne skreći s teme!
Tresak woka digića. Dunja urla, Ekatarina pukne u plač...
DUNJA: Sebi prste! Kako se usuđuješ?!
EKATARINA (Jeca): Ja... ja sam htjela bit korištena...
DUNJA: Šta imaš biti korisna po mojoj faci?!
VARJA (Priđe bliže): Kakva je to buka? Dunja, šta se pjeniš?!
DUNJA: Ova čaplja me je dirala po ustima!
EKATARINA: Htjela sam pomagati... (Još uvijek jeca.) Izbrisavala sam slince...
VARJA (Ekatarini): O, pa ti si još dobro prošla, mala moja!
Gruša odloži svoje novo remek-djelo. Priđe Ekatarini, zagrli ju i povede na stranu.
GRUŠA: Dunja nije htjela biti gruba prema tebi... Znaš, ona je strašno alergična kad netko reagira na njenu anomaliju...
DUNJA: Ti si anomalična, majmunice jedna!
GRUŠA: Tatica je htio samo najbolje.
VARJA: Rani pubertet – nije bilo lako. Dijete je imalo komplekse zbog tankih usana... I toliko je tušila taticu...
GRUŠA: Dok ju jednoga dana nije pozvao k sebi u Sibir.
Dunja demonstrativno ode iza magnum murala, proviri kroz lice crvenoarmejke, šuti i prči se.
EKATARINA: To mi je odmah bilo prepoznato... (Zagleda se u kalendar sa pumpericom.)... White Nights! Dok smo živjeli međusobno, Sergej mi je sve kazao o tati na nafti...
VARJA: Vraga se Sergej sjeća. Zdimio je prije trideset godina i nikad se nije javio. Reci, majke ti, koliko si izdržala s tom gnjidom?
EKATARINA: Dvije godine i tri mjeseca.
VARJA (Zvizne): I noga u dupe.
EKATARINA: Ne baš kao tako. Hodali smo na perfect večernje jelo. Onda je kazao da nismo zajedno više. Neka ja raselim svoje stvari.
GRUŠA: Zašto?
EKATARINA: Mlađa cura.
GRUŠA: Od tebe?!
VARJA: Naravno. To je način Serjože bezmudog.
GRUŠA: Ja ga se jedva sjećam.
DUNJA (Otrovno, iz murala): Niste završile temu, alapače!
VARJA: Trenutak...
Varja uzme tatin dnevnik. Lista po njemu.
VARJA: Aha, evo te epizode... (Čita.) „Sutra dolazi Dunjica... Hvala bogu, sve je sređeno! Doktor Tkačenko radi zahvat za šest naših plaća... Sad će moja curica opet biti vesela. Moći će spokojno krenuti u osmi razred, s novim usnicama, s novim osmjehom na licu... Kakva sreća da ovdje imamo takve stručnjake!”
Dunja se vraća. Varja prestane čitati.
DUNJA (Brunda): Fušere.
GRUŠA: U početku uopće nisu bile loše.
DUNJA: Marš!
VARJA: Majstor Tkačenko usavršio je neku metodu s tekućim silikonima koje su tamo koristili za podmazivanje naftnih bušilica...
DUNJA: Jednoga dana probudila sam se s krvavom džigericom ispod nosa!
VARJA: Tatica se morao odreći još šest plaća da onaj štemer izvadi svoja govna van.
GRUŠA: Otada joj malo curka iz usta.
VARJA: Inače je okej.
Tišina.
Gruša pregledava svoju novu instalaciju.
EKATARINA (Nježno Dunji): Sorry, nisam htjela izrugati se.
DUNJA: Nema veze.
VARJA: Je li neko za hladetinu?

VARJA
Ekatarina klopa hladetinu da sve puca. Dunja sjedi za stolom i s uživanjem promatra malu. Pored velikog kreveta sad je sklepan još jedan manji – na plastičnim gajbama. Varja baš dovršava improvizaciju posteljine.
Gruša je u fashion fazi.
EKATARINA: Super je ovaj žele.
VARJA (Razvlači slogove): Hla-de-tina...
EKATERINA: Whatever, prva liga!
DUNJA: Kolege u bolnici klali i niko neće uši. Ja svima razglasila, neka slobodno meni donesu.
VARJA: Budale.Uši su najbolje za hladetinu.
Priđe Gruša s ogrtačem. Pilići se hrabro drže na bolničkoj pozadini.
GRUŠA (Ekatarini): Daj probaj ovo.
EKATARINA: Jao, što je cool!
Mala ukliže u ogrtač i euforično skakuće po Muzeju.
EKATARINA (Pokazuje na druge Grušine radove): Ti si pravi artist!
GRUŠA: Oh, hvala ti.
VARJA: Jest amaterka ali se trudi.
GRUŠA: Naravno, nisam profesionalka koja iz zatvora polaže prijemni za povijest umjetnosti!
Muzejska tišina. Ili grobna. Vrlo važno.
EKATARINA (Impresionirano): Fuck, bila si u zatvoru?!
GRUŠA: Ma ne, to ja tako od milja zovem Akademiju...
VARJA: Dobro, Gruša, usrala si motku... (Ekatarini.) Da, bila sam. U maloljetničkom. Pet godina.
EKATARINA: A ja gledam imaš super tattoo na vratu a to su...
VARJA: Zatvorski brojevi.
EKATARINA: Zašto si...?
GRUŠA: Ja ću! Bilo je to ovako: tatica se brijao električnim aparatom i ostavio ga je na veš mašini pored kade. Na trenutak je izašao a Varja se zatrčala, zapela za aparat i pljus...
VARJA (Suho): Srušila sam uštekani aparat u kadu.
EKATARINA: Gdje je catch?
GRUŠA: Pa mamica je bila u kadi!
DUNJA: Kupala se sirotica.
EKATARINA: Jesus! A u koje vaše doba?
VARJA: Ne sjećam se više. Ujutro valjda.
EKATARINA: Ne, pitam koliko ste odrasle bile?
VARJA: Ja sam bila trinaest godina.
DUNJA: Osam.
GRUŠA: Tri.
EKATARINA: A Sergej?
VARJA: Jedanaest. (Odsutno.) Djetinjstva nismo imali... (Vraća se.) Ali, dušo, nisi shvatila... Mi Sergeja brišemo kad god možemo. Mogla bi se i ti naviknuti.
EKATARINA: Hoću. Fali meni trening.
VARJA: Eh, vrijeme je da se ubije oko.
EKATARINA: Ubiti oči?!
GRUŠA: Razlaz na spavanje.
Varja donosi svijeću.
VARJA: Prvo da se pomolimo za dušu jadnog tatice.
EKATARINA: Otkad je on tako mrtav? Mene Sergej ništa nije informirao...
VARJA: Opet ti o govnaru.
EKATARINA: Sorry, pazim sad zauvijek.
DUNJA: Tatica je preminuo na današnji dan 2000. godine. Prije trideset godina...
EKATARINA: Kako to?
GRUŠA: Zaspao je vani, na terenu.
VARJA: Cure, malo pažnje, molim.
Ritual godišnjice. Velika svećenica Varja daje znak. Sve četiri poredaju se oko svijeće. Varja zapali svijeću i počne listati dnevnik.
VARJA (Čita): „Sjeverno od BIJELIH NOĆI nema ničeg osim vječnog leda i snijega. Nema ničeg drugog... Nije ugodno, ali čovjeka obuzme čudan osjećaj mira i prostranstva... Jučer smo išli nas trojica, s tri vozila. Vodili smo tipa iz Uprave u Moskvi... Prije mjesec dana su ga premjestili iz Zagreba...”
GRUŠA (Ekatarini): Znaš, mi stalno planiramo u tu Moskvu...
VARJA: Gruša!
GRUŠA: Baš sam našla jedan povoljan aranžman...
VARJA: Trebaš posebnu molbu da umukneš?
Nakon što se Gruša ugasi, Varja nastavi čitati...
VARJA: „... Prvi put sam vidio polarno svjetlo... Nebo kao da je eksplodiralo, mijenjaju se jake boje – žuta, crvena, zelena, bijela... Ne mogu izdržati, sutra idem opet tamo. Sam...”
DUNJA: Vozilo mu se pokvarilo.
GRUŠA: Naftaši kažu da su jako dugo strugali inje s njegova lica, ali da se ispod kore blaženo smijao...
VARJA: Pomolimo se... Milostivi Bože, čuvaj našeg tatu na svemirskom ledu... Daj da budu sretni i svi naši dragi, i djedica i mama i naša Laika...
EKATARINA: Laika je...?
DUNJA: Naša mačka. Jednom smo bili u krizi i priredili smo ju kao zeca – s višnjama...
VARJA (Krsti se): U ime Oca i Sina...
Varja se odjednom zgranuto zabulji u šogoricu... Šta to tamo petljaju njeni prsti??
VARJA: Stop!!
Sve cure smjesta prestanu s radnjama.
VARJA (Ekatarini): Čekaj, mustrice... De pokaži, majke ti, kako si se prekrstila?
EKATARINA: Šta...?
VARJA: Da te vidim, no... U ime Oca i Sina...
EKATARINA (Krsti se): Je l' ovako?
VARJA (Zamračila je): Tri prsta!! Drž'te kučku!!
GRUŠA: Ali, Varja...
DUNJA: Šta ti je odjednom?!
VARJA: U Dunav s njom!
Varja se prva baci na šogoricu. Vuče ju prema izlazu.
VARJA: Gruša, Dunja, šta čekate?!!
Seke se nevoljko pridruže porodičnom obračunu. Mala šogorica vrišti.

4

EKATARINA
Ipak ništa od malog kućnog linča.
Noćne osvetnice vraćaju se neobavljena posla. Guraju Ekatarinu, s koje se cijedi voda i mulj. Sve tri seke stenju i teško dišu. Mala se solidno drži, s obzirom da je bila namakana u Dunavu.
VARJA (Ljuta je sto na sat): S kim ja radim...
GRUŠA (Trlja mišiće): Ja više nisam mogla.
DUNJA: Ni ja. Ruke su mi utrnule.
GRUŠA: A kako sam se tek smrzla...Do jutra se neću zgrijati...
VARJA (Bijesno): Daj, ne cmizdrite.
Furija Varja odvlači malu i baci ju na stolicu.
VARJA (Mrmlja): I nilski konj bi se već ugušio... (Vikne sestrama.) Hitno mi nađite nešto da ju svežem!
Dunja izabere jednu od gumiranih bolničkih plahti. Gruša uzme škare, reže trake i dodaje ih Varji. Ova posljednja, spetljava šogoricu.
VARJA (Ekatarini): Je l' ti to imaš neke tajne škrge, ha štukice? Kako si samo uspjela tako dugo izdržati pod vodom?
EKATARINA: Cool. Ronilanje na dah.
DUNJA: Šta je ronilanje?
EKATARINA: Ja sam jezerski šampion. Znaš, Ontario...
VARJA: Ona roni bez onih vražjih flaša s kisikom! Ne mogu vjerovat'! I to baš meni da zasjedne za vrat... Ali dosta sranja. Dunja, donesi tatinu reflektorku!
Eto Dunje skok na skok. Donosi baterijsku reflektorku – pogodnu za naftaše, drvosječe, policijske zasjede, manijake... Varja preuzme reflektorku i aktivira je.
VARJA (Uperi jak snop svjetla u Ekatarinu): Ime?
EKATARINA: Fuck, pa kazala sam već...
VARJA: Ime?
EKATARINA: Ekatarina Popovački.
VARJA: Mjesto rođenja?
EKATARINA: Toronto, ali...
VARJA: Državljanstvo?
EKATARINA: Kanadsko.
Reflektorka izdajnički crkne.
VARJA (Prodere se): Šta je sad?!
DUNJA: 'Ko zna kad su mijenjane baterije...
VARJA (nervozno šišne reflektorku daleko od sebe): Do vraga i šklopocija!!
Varja nastavlja s torturom.
VARJA: Otkud ti to ime?
EKATARINA: Dedina ideja.
VARJA: To nije kanadsko ime!
EKATARINA: Deda se raselio iz Beograda. Ime je po nekom bendu, kazala je mama. Deda je bio njihov zaklani fan.
DUNJA: Šta su ga zaklali?
VARJA: Mislila je zakleti, kravo, i ne ometaj me više!
Inkvizicija brije dalje.
VARJA: Ime majke.
EKATARINA: Bety. Pokojnica.
VARJA: Ime oca?
EKATARINA: Ne znam. Nemam ga.
GRUŠA: Jadnica... Baš kao i nas tri.
VARJA: Jesam li ja nešto rekla?!
DUNJA: Čekaj, Varja, ne ide to tako. Zašto ti, zapravo, mučiš našu šogoricu?
GRUŠA: Tako je, imamo pravo znati!
Ekatarina šalje puse Dunji i Gruši. Hvala obrani.
Gruša i Dunja se gurkaju i nešto dogovaraju. Šutljiva većina izgleda je odlučila progovoriti...
VARJA: Šta je ovo? Neka pobuna?
DUNJA: Nije, ali mislimo da si pretjerala.
GRUŠA: Odjednom si izgubila živce. Napadaš rodbinu bez razloga.
VARJA: Amebe jedne retardirane, vi ne vidite šta se događa?
GRUŠA: Ne.
DUNJA: Otkrij nam tajnu, pa da se ne mučimo.
VARJA: Uši ću ja tebi nategnuti, znaš!
Varja se iskezi prema Ekatarini i upre prstom u nju, optužujući.
VARJA: Pod jedan, nismo mi nikakva rodbina s ovom ovdje. Biće da su vam uši atrofirale, pa ću ponoviti: ljigava glista Sergej torpedirao je malu. Dakle, nikom ništa. Pod dva, ne pada mi na pamet pod stare dane slizat' se s nekom „tamo daleko” ekipom...
DUNJA: Šta tamo daleko? Od koga daleko?
VARJA: Ne prekidaj me! Dakle, ne želim imati bilo kakve rodbinske veze s pravoslavcima... Ja sam jednu njihovu dobro popušila svojedobno u zatvoru. Kad god je ona bila u smjeni evo ti nje u moju ćeliju pa – naguzi se Varjice!
EKATARINA: Može pitanje?
VARJA: Ne može!
EKATARINA: Vi ste fucking Rusi?
VARJA: Šta te briga?!
GRUŠA: Jesmo, jesmo, po tatinim precima! I ja im stalno govorim, čim dođemo u Moskvu, onda...
VARJA: To nije predmet našeg slučaja.
DUNJA: Šta sad izvodiš,Varja? Pa ti si nam čitala da je naš djedica davno stigao sa nekom Crvenom armijom...
EKATARINA: Ja nisam religijska u duši ali ja nekako pamtim da su Rusi pravoslavljeni...
VARJA: Možda u tvojoj kretenastoj Kanadi. Ovdje se zna 'ko je 'ko. Mi smo fakat katolici. (Odjednom daje gas.) Jebote, ja tu gubim vrijeme s povjesničarkama a moram na posao! Još će me gazda nogirat' zbog vaših pizdarija!
Varja grabi svoju opremu za podzemlje. Zaustavi se još jednom pred Dunjom i Grušom.
VARJA (Gruši): Ti noćas ostaješ ovdje.
GRUŠA: Ne dolazi u obzir. Ja imam dogovoreno...
VARJA: Da nisi pisnula! Na rubu smo katastrofe a tebi je do fukanja! (Dunji.) Ti oka ne skidaj s ove male govnare... Ja ću se vratiti nešto ranije i onda ćemo vidjet' čija majka crnu vunu prede...
Varja izlazi van.
DUNJA: Kakva vuna? O čemu ona to?
GRUŠA: Nemam pojma.

VARJA
Prigušeni sintetički bubnjevi.
Varja sjedi na svom položaju pred zahodom. Puši. U kabini nečije tijelo tresne na pod... Previše smeća je netko utovario u svoj mladi dosadni život...
VARJA (Iznervirana): Šta je, malo smo se previše natovarili?
Varja zapjeva Stingov song „Russians”.
VARJA: In Europe and America, there's a growing feeling of hysteria...
Mr. Krushchev said we will bury you...
Gdje ih samo vadi?? Te songove. Njeno je skladište neiscrpno.
ŽENSKI GLAS (Ušlagirano): Ba-ba sero... Ko-ja ti je to lji-ga...?
VARJA: Ne znam. Ako te živcira, a ti nemoj slušat'!
Tišina. Struganje tijela o vrata kabine.
ŽENSKI GLAS: Baba se-ro...
VARJA: Šta je?!
ŽENSKI GLAS: Pjevaj još, moo-lim te...
VARJA: ... Mr. Krushchev said we will bury you...

GRUŠA
Pred jutro. Polumrak. Gruša i Dunja spokojno hrču na krevetu-splavi. Ekatarina se klati u svojoj gumiranoj mreži.
Otvaraju se vratašca u podu i proviri Varja.
VARJA (Izdere se): Diž' se!
Gruša i Dunja se meškolje i protežu. Ekatarina digne glavu.
GRUŠA (Zijeva): Ne može to malo nježnije?
VARJA: Ajmo, ajmo, vrijeme leti!
Spavalice se napokon iskobeljaju iz kreveta. Sve tri se grupiraju oko Ekatarine.
VARJA: Da vidimo... Gdje smo ono stale?
DUNJA: Kod vune.
VARJA: Kakve vune?!
GRUŠA: To si sinoć rekla.
VARJA: Ne palamudite u ranu zoru, jer ću vas sad sve potamanit'!
DUNJA: Dobro, smiri se...
VARJA: Ja rješavam složene obiteljske traume a vi se zajebavate. Pokret!
EKATARINA: Idemo opet na plažu?
VARJA: Samo se ti preseravaj, nećeš dugo.
GRUŠA: Znaš, Varja, mi smo zauzele stav.
VARJA: Ma, daj!
DUNJA: Da. Gruša i ja smo noćas dugo razgovarale i zaključile smo da ne odobravamo tvoje metode.
VARJA: Bogati!
GRUŠA: Tako je. Mi smo protiv nasilja.
VARJA: I šta ćemo sad?
DUNJA: Ništa. Samo da znaš.
GRUŠA: Da se mi ne slažemo.
VARJA: Dobro, evidentirali smo šta kaže većina i možemo na posao.
EKATARINA (Zatuli): Ne, neee, milost!
VARJA: Ne cvili! Preživjet ćeš.
EKATARINA: Cool.
VARJA: Sjedim ja noćas kod onog zahoda, lupam glavu, lupam... i shvatim da se uopće ne isplati zbog tebe zaradit' doživotnu.
GRUŠA: Bravo!
VARJA: Eto, čim se neke stvari ne riješe spontano, čovjek odmah počne vagat'... Nije to dobro... (Sjeti se Dunjine i Grušine aljkave asistencije.) A to je sve zato što vi mimoze, niste malu držale kako spada... Uh!
Varja uzme nož skakavac iz džepa, aktivira ga i priđe Ekatarini.
VARJA: Dakle, kokoško...
EKATARINA: Neeee!
VARJA: Dobro, šta ja kineski govorim? Jesam li ja rekla da nemam namjeru prljati ruke s tobom?
EKATARINA: Meni se tako izgledalo.
VARJA: Pa šta se onda ritaš?!
Prereže maloj gumenjake oko tijela. Ekatarina masira utrnule udove.
VARJA: Bit ćeš prognana. Imaš deset minuta da pokupiš svoj drlog i da se izgubiš iz ove kuće!
EKATARINA: Ali tu je jedan problem...
VARJA: Ništa ne znam... Vrijeme: sad!
EKATARINA: Gdje da se ja odvedem?
VARJA: Boli me, vrati se u Kanadu, idi u jebeni Beograd, idi u samostan, šta ja znam! Odluči sama, nisi mala...
DUNJA: Varja, nije mi baš jasno to sa samostanom...
VARJA: Ne trudi se, Dunja!
EKATARINA: Natraške u Kanadu ne idem. No way! A Beograd je prazan od mojih rođaka.
GRUŠA: Jadnica, ona je sama na svijetu!
VARJA: Sereš da nemaš nikoga.
EKATARINA: Zakunem se! Vi ste mi jedini.
Malo tišine, malo oklijevanja. Em, smo humanisti...
VARJA: E i za to me zabole. Imaš još pet minuta i noga!
Gruša i Dunja opet nešto urotnički šuškaju.
DUNJA: Znaš, Varja, mi smo nešto razmišljale...
VARJA: A da se vi malo odmorite od te bujice ideja? Prokuhat ćete!
GRUŠA: Ne, slušaj, uopće nije glupo.
VARJA: Pjevajte! (Ekatarini.) A ti mala, još ne vidim da se pakiraš?!
Ekatarina se počinje pakirati a Gruša povede sestre u stranu.
DUNJA: Ono, ako malu pustimo, tko zna gdje će odlutati... Možda stvarno završi u Beogradu i upozna nekog njihovog tipa...
VARJA: Skrati!
GRUŠA: Poševit će se, naravno!
DUNJA: I eto njih još više.
GRUŠA: Original.
DUNJA: Bolje da mi nju zadržimo kod sebe pa te stvari možemo kontrolirati...
GRUŠA: S kim će i kako će.
Varja ih promatra i razmišlja.
DUNJA: Uostalom, mi baš sinoć pričamo, Gruša i ja... Znaš, dobro je mala pitala kako to da smo mi Rusi porijeklom a vjera nam je...?
VARJA: Kuš!
DUNJA: Pitam samo... Ti valjda znaš.
Varja se zagleda u Ekatarinu koja trpa stvari u ranac.
VARJA: Mala, ostavi to i dolazi ovamo!
Ekatarina priđe bliže.
VARJA: Promjena plana. Zasad ostaješ ovdje.
EKATARINA: Yes!
VARJA: Ne bacaj se u trans. Rekla sam, zasad. Nisam luda još jedna usta tegliti na svojoj grbači, znaš...
EKATARINA: Cool.
DUNJA (Povede Ekatarinu stolu): Sad ćemo nas dvije smisliti nešto za doručak...
GRUŠA: Znaš, Varja, mogle bismo sve četiri otići za Novu godinu u Moskvu...
VARJA: Da, da, da... Samo što nismo...
GRUŠA: Ne, stvarno... Čula sam da će se preko Dunjine bolnice ići na deset rata... Šta fali...
VARJA: Ne pili, Gruša!

K R A J

Osijek, prosinca 2002.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2004.
 
NAZAD NA SADRZAJ  > > >