NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2006. broj 3 godina XLII jul-septembar YU ISSN 0036-5734

FESTIVALI - Eurokaz 2006
Bojan MUNJIN
ISKAZ U VLASTITO IME

 

Ne znam kada je hrvatski repertoarni teatar bio u goroj situaciji nego danas, ali je kazališna alternativa s ove strane Save sada življa nego ikada. Za objašnjenje jednog i drugog trebala bi deblja naučna studija ali moguće je i objašnjenje onako popreko. Naime, sve moguće turbulencije u životu mlade demokracije u zadnjih petnaest godina do bljutavosti su otupile službeni estetski nerv na daskama koje život znače ali su gurnuvši je na marginu  na neki mračan način dale zamaha kazališnoj subverziji svake vrste.
Otoci takve kreativne neobuzdanosti su međunarodni festival novog kazališta Eurokaz koji se već dvadeset godina održava u Zagrebu i koju godinu stariji Tjedan suvremenog plesa. Ključna riječ u slučaju Eurokaza zove se angažman: ono što svi beskičmenjaci ovog svijeta u teatru nazivaju skandalom to je u ozračju Eurokaza stalna težnja traženja novih formi koja se na kazališnim daskama ne zadovoljava zabavom i pokazivanjem već nagrađuje nove ideje i hrabrost suočavanja s nepoznatim. Čelično pravilo Eurokaza koje mu priznaju i najljući protivnici je što on  dobar ili loš zazire od svakog ponavljanja, od atmosfere već viđenog i traži od protagonista iskaz u vlastito ime: sučeljavanje s pitanjima koje uobičajena logika ne uočava i poigravanje s formama koje svakodnevni senzibilitet ne dotiče.
Taj osobni potpis, uvid u umjetnost bez kalkulacija i marketinških primisli, preduvjet je za bilo koju eurokazovsku ekspediciju bez obzira radi li se o kazalištu trećeg svijeta, Bobu Wilsonu, pseudopornografskim predstavama grupe La Fura Dels Baus ili temi novog cirkusa. U tom smislu Eurokaz je sve ove godine duboko angažiran jer je u orbitu poslao umjetnike od Anne Terese De Keersmaker, Jana Fabrea i Jana Lauwersa do Dragana Živadinova, Branka Brezovca i Bobe Jelčića, bivajući pri tome nježan prema radikalnim otpadnicima svih vrsta i potpuno hladan i nezainteresiran prema zvijezdama evropskog i hrvatskog intelektualnog mainstreama.
Ove godine, u okrugloj obljetnici svoga postojanja, Eurokaz je već toliko žanrovski superioran i estetski potentan da nije imao potrebu igrati se dimom i vatrom i bacati vrelo ulje publici u oči već se u programu od desetak solidnih predstava namjerno neslavljenički koncentrirao na tri imena iznimne poetske energije i radikalnog scenskog rukopisa.
Zagrebački redatelj Branko Brezovec, kojeg zbog njegovih dekonstrukcijskih predstava u širokom luku zaobilazi tradicionalna publika, ovaj se puta pojavio s izvedbom Timon Atenjanin što je kratko rečeno najbolje što je ovaj čuvar zloglasne formule ikonoklastičkog teatra. u zadnjih deset godina napravio. To da će Williama Shakespearea Brezovec rastaviti na sastavne dijelove znali smo unaprijed ali Timon Atenjanin u prvom je redu predstava furiozne energije glumaca koji se doslovce bacaju u naručje gledaocima i ispaljuju onako preko reda monologe o oholosti i izdaji ravno u crijeva. Taj svojevrsni Shakespeare na kokainu i izvedba antičke tragedije kao pred streljačkim strojem koju Brezovec naziva spuštanjem problema na nultu poziciju, za gledaoce je bilo iskušenje visokog rizika: publika je sjedila podijeljena u tri pokretna kontejnera s kojima su glumci kao s oklopnim kolima jurcali na sve strašnija mjesta pa Timon Atenjanin funkcionira i kao neka vrsta starogrčke bitke na Sutjesci uživo u kojoj se uz dim, znoj i smrad, gledaoci mogu rukovati s maljavim protagonistima klanja i nasilja. U predstavi u kojoj publika ništa ne shvaća ali sve razumije, taj multikulturalizam smrti pokazuje se zapravo zastrašujuće aktualnim pa je za to staro pitanje tko kome radi o glavi i zašto je Brezovec ujedinio Tursku dramu iz Skoplja, makedonski ansambl iz Bitole i glumce Laboratorio Nove iz Firence.
Uz drugo važno ime ovog festivala, slovenskog redatelja Bojana Jablanoveca i njegovu trupu Via Negativa, vezana je i možda i najbolja izvedba ovog Eurokaza, Viva Verdi. Najavljena kao predstava koje neće biti. Viva Verdi zapravo je krajnje bolan i iskreni iskaz glumaca u vlastito ime o muci i smislu umjetničkog posla. Dok smo u pozadini kao neupitnu umjetnost gledali velelepni ansambl opere HNK kako pjeva ariju iz opere Nabuko, glumci se iz protesta i očaja ogoljuju do kraja, svlače do gola i trape u potocima znoja da bi pokazali da se umjetnost kao i svaki drugi posao događa između ideala i razočarenja i između ljubavi i izmeta. Predstava Viva Verdi nije vulgarna već radikalno iskrena izvedba u kojoj su glumci na sceni izvadili i svoje srce i svoj želudac da bi naprosto demonstrirali jednostavni iskaz o teškom.
Treći iz trolista velikih bio je Bela Pinter s predstavom Korcsula. S obzirom da govori o čuvenom zagrljaju mađarskih turista i hrvatskih iznajmljivača soba, ova predstava funkcionira kao neka vrste operete na plaži ali u toj grotesknoj rapsodiji ručnika, flerta, eura i šlagera s hotelske terase, Korcsula je na inteligentan način suštinski iskaz o banalnom koja opet intimistički do gaća ogoljuje ljudska providna nadanja i temeljne strahove. Uz ironične dijaloge i karikaturalne geste, glumci malo govore a malo i zapjevavaju, malo su komični a malo i jadni pa je Korcsula zapravo priča o tome da je njegovo veličanstvo Odmor za većinu ljudi drvena proteza iza koje se krije permanentna nervoza i očaj.
Bio je na ovogodišnjem Eurokazu i bečki Burgtheater s predstavom Babilon prema tekstu nobelovke Elfride Jelinek i u režiji Nicolasa Stemanna na temu Iraka i psihoanalize, pa Mundijalu posvećena plesna predstava Maracana Deborah Colker, zatim John Jaspers i njegovi, Niko Goršič, trupa Bacači sjenki. Jedne je publika ispratila ovacijama, druge je strastveno mrzila, ali to predstavlja već uobičajenu živost Eurokaza kojem nije potrebno neko posebno napinjanje mišića.
Tjedan suvremenog plesa koji već godinama funkcionira kao međunarodna haiku poezija pokreta i tijela i koji je bez pretjerivanja Zagreb uvrstio na plesnu mapu Evrope ove je godine najbolje objasnila njegova direktorica Mirna Žagar kao eklektički prikaz onog što jesu trenutni evropski plesni trendovi. To bi značilo da se ples nakon obilja raznovrsnih tendencija zapravo vratio plesnosti no cijeli festival mogao bi se u slobodnom prijevodu podijeliti na grupu predstava intimističkog larpurlartizma i na grupu plesnih kozerija, iako strasti nije nedostajalo ni jednima ni drugima.
Ako se prisjetimo prošlogodišnjih radova Willi Dornera, Jožefa Nađa i Daniela Leveillea i činjenice da nam je na momente bio potreban napor pred tim autorefleksivnim koreografskim gromadama, onda smo ove godine nekako sretni svake večeri odlazili kući. Kako nitko od publike niti izvođača nije bio stariji od dvadeset osam godina, uz raznolike lucidnosti na pozornici, atmosfera tipa sve je lako kad si mlad doprinosila je općoj ležernosti programa. Ipak, počelo je s najboljima, s Michaelom Nunnom i Williamom Trevittom, bivšim prvacima londonskog The Royal Balleta i s njihovom trupom George Piper Dances uz koju stoji marketinški podatatak da ju je vidjelo ukupno tri milijuna ljudi, s nekom verzijom otočne škole klasičnog baleta obogaćene improvizacijom na višoj razini. U domeni apstraktnog plesa. pravi princ festivala bio je izraelski koreograf Emanuel Gat koji je s puno strasti i senzibiliteta povezao erotičan ples i Posvećennje proljeća Igora Stravinskog. Kako je pariški Le Figaro napisao nakon premijere, radi se o salsi na vrhu vulkana. ali iz festivalskog kuta gledano Gat je publiku digao na noge kombinacijom iskrenosti, energije i vizualno fascinantnog izraza.
Predstava puna socijalnih komentara i ledenog društvenog taloga zvala se Vladivostok Michele Murray koja je kao neka vrsta oglednog grada. predstavljala paradigmu urbane atmosfere u kojoj umjesto pitomih vrtova vladaju beton, bešćutnost i nasilje. Predstava protječe u vrlo promišljenom ali začudnom plesu bez plesa, uz bizarne spodobe iz tranzicijskog podzemlja, pa tog mračnog Pinokija iz Rusije, publika ukoliko nije zamrzila u prvih pola sata sigurno je zavoljela do kraja izvedbe. Već spomenuti šarm mladosti na festivalu bio je upotpunjen činjenicom da su dvorane bile ispunjene i u dva popodne i u deset navečer, da su nastupi, na primjer Jorme Uotinena i Inbal Pinto, bili rasprodani i da su lokalni hip-hoperi poludjeli za vrijeme nastupa trupe Roberta Hyltona. Sve u svemu, moderni ples zanimljiv je jer u njemu ne vlada diktatura koreografa već demokracija plesača, jer se u njemu može težiti perfekcionizmu s jedne strane i pušiti na pozornici s druge, može se igrati u isto vrijeme i Bob Wilson i Tennessee Williams, može se biti bolno introspektivan i politički angažiran, može se biti strog prema sebi i krajnje duhovit prema publici. Zato su Tjedan suvremenog plesa, kao uostalom i Eurokaz, tako uzbudljiva mjesta koje tradicionalna publika tako bagatelno propušta.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2006.