NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2006. broj 3 godina XLII jul-septembar YU ISSN 0036-5734

FESTIVALI - Eurokaz 2006
Sa Gordanom VNUK, direktoricom Eurokaza
KOPRODUKCIJAMA DO EVROPSKE KAZALIŠNE ČINJENICE

 

Prošao je dvadeseti Eurokaz, ovaj puta bez naročitog dima i vatre, ali s dovoljno drugačijih predstava, zanimljivih rukopisa osebujnih redatelja i s tektonskim podrhtavanjima koje ovaj festival trajno stavljaju u središte vitalnosti hrvatskog teatra. O sadašnjosti i budućnosti Eurokaza razgovaramo s njegovom direktoricom Gordanom Vnuk.

Svaki Eurokaz iza sebe ima neki tematski koncept, mali intelektualni esej ili barem pismo namjera. Što je bila tema Eurokaza ove godine?
Za dvadesetgodišnjicu Eurokaza nismo željeli otvarati spektakularne teme nego smo namjerno napravili neku neslavljeničku atmosferu. Većina predstava okupljena je oko teme intime u teatru. što znači da ove godine istražujemo odnos izvođača i publike do te mjere da taj odnos u nekim predstavama postaje vrlo prisan, što vidimo kod Jima Jaspersa (Ispruži se), Branka Brezovca (Timon Atenjanin), Borisa Bakala (Ex-pozicija) i Saše Božića (Sramota). Ukinuli smo dakle tradicionalnu vezu između gledalaca i glumaca a istraživali smo i intimu izvođača u odnosu na lik koji glume. Taj prisni odnos nastavlja onu temu teatra i interakcije koju smo započeli prije nekoliko godina.

Zašto danas baš intima kao tema?
Za desetgodišnjicu Eurokaza pružili smo publici jedan revijalni pregled kada smo saželi neke teze današnjice i kada su na Eurokazu bili Jan Fabre i Bob Wilson, a ovaj puta smo možda iz neke skromnosti rekli da na dvadesetgodišnjicu nećemo velike teme. Napravili smo, što je novost na Eurokazu, četiri kooprodukcijske izvedbe ali opet bez spektakularnih namjera već razmišljajući da sami napravimo neke predstave i neke nove spojeve pa da vidimo što će se dogoditi. Željeli smo na primjer vidjeti što se zbiva kada se udruže performeri s opernim pjevačima u predstavi Viva Verdi slovenskog redatelja Bojana Jablanovca, kada se mađarski autor Bela Pinter bavi hrvatskim temama u predstavi Korcsula, kada slovenski redatelj Niko Goršič u predstavi Grmače radi sa zagrebačkim glumcima. Takvih povezanosti inače na festivalima nema, pa zato funkciju festivala vidim u tome da, iako nema svoj ansambl, kazališnu zgradu i budžet za projekte, inicira određene veze u stvaranju predstava.

Kako ovogodišnji Eurokaz sa temom intime stoji u odnosu na pitanja koja su trenutno dominantna u evropskom kazalištu?
Mi se bavimo samo jednim segmentom tema evropskog kazališta. Njemačko kazalište danas bavi se, na primjer, temom politike: problemi globalizacije i politički tratar danas su jako u modi. Općenito, zapadni teatar se nakon jedanaestog septembra konačno dočepao svoje teme. Svi se bave aktualnom zbiljom i prijetnjom terorizmom što na Eurokazu vidimo u predstavi Babilon bečkog Burgtheatera u režiji Nicolasa Stemanna koja se bavi Irakom. Za razliku od nas ovdje, koji smo imali svoju (ratnu) temu, oni na Zapadu je nisu imali, gubili su se u formalnim eksperimentima i nisu se bavili ničim. Ono što mene zanima su umjetnici koji dolaze iz vanevropskih kultura i rubnih zemalja Evrope s načinom kako se bave lokalnom tradicijom. Primjer za to su Bela Pinter iz Mađarske i Emma Dante sa Sicilije, no meni se recimo sviđa ono što rade redatelji iz Uzbekistana i Turske ili kod nas Branko Brezovec. Svi ovi autori su primjer kako se vlastitoj kulturi i tradiciji pristupa s modernim redateljskim postupcima i kako se iz toga radi jedan radikalan ali u isto vrijeme široj publici vrlo privlačan teatar. U takvoj orijentaciji svjetskog teatra danas krije se najzanimljiviji potencijal za budućnost kazališta.

Kojim pitanjem će se baviti slijedeći Eurokaz?
Tema će biti Tito. Prikupljamo projekte, domaće i inozemne, koje bi mi kooprodukcijski inicirali za niz predstava koje će tematizirati temu Tita, jer mi jednostavno mislimo da je to ime zavila duboka šutnja. O njemu na prvi pogled postoji višak mišljenja, ali njemu nitko još nije pristupio ozbiljno na način da se o njemu napiše dobra knjiga, napravi relevantna predstava ili film. Možda je za to potrebna vremenska distanca ali ta tema kod nas još nije obrađena.

Koji vas kontekst u vezi sa Titom zanima?
Taj projekt zapravo pripremamo već dvije godine u suradnji s hamburškim Kampnagelom i prema svemu kako do sada stvari idu, to će biti jedna anarhistička fantazmagorija: jedan pravac unutar te teme bavit će se nesvrstanima, Naserom, Nehruom i Titom, drugi, koji ćemo raditi sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Ljubljane, bavit će se Kocbekovim putovanjem u Jajce.

Iako postoji višak mišljenja. o Titu, danas kao da postoji manjak stvarnog interesa za njega?
S time se ne bih složila. Mi ne možemo naprijed ako ne obavimo prošlost i netko se mora baviti idejama iz te prošlosti. Osim toga, ako govorimo o aktualnosti Tita danas, onda govorimo o ideji trećeg puta. koji je jako zanimljiv od Blaira na dalje, put između socijalizma i kapitalizma, između istoka i zapada. Kada govorimo o suočavanju s prošlošću, Branko Brezovec je napravio predstavu Peto evanđelje o ustaškim koncentracijskim logorima koji su bili još dalje od našeg vremena ali s njim imaju i te kakve veze. Ne možemo tako živjeti da zaboravimo jedno vrijeme kao da svega toga nije bilo. Generacije iz Titovog vremena još su žive, neke su na vrhuncu svoje snage uključujući mene samu, i ja bih se jako rado suočila sa svojom vlastitom prošlošću. Ja nisam počela živjeti s hrvatskom samostalnom državom: odrasla sam u tom vremenu i ne mogu danas reći da ono nije postojalo. Odgovori na ova pitanja ne bi smjeli biti ideološki, nego ako o kazalištu govorimo poetski. Dramaturg cijelog projekta je Branko Brezovec, u zagrebačkoj predstavi sudjelovalo bi šezdeset glumaca, Tita bi igrao Rade Šerbedžija, a Jovanku Milena Dravić.

Predstava Babilon. na ovogodišnjem Eurokazu nije baš intima priča, nego se bavi srazom svijetova i globalnim temama?
Ta predstava je kulturološko i antropološko putovanje u ponore naše civilizacije. Zato u Babilonu ima svega, od obitelji, psihoanalize, do rata i krvavih slika. Predstava želi biti sintetička u smisla svijeta u kome živimo i slika koje taj svijet proizvodi. Mi živimo u kulturi oka i predstava je voajeristički, dakle intimni, pogled na tu civilizaciju. Cijelo vrijeme se postavlja pitanje koliko nasilja i krvi možemo podnijeti s jedne strane i koliko smo ravnodušni na to nasilje s druge. Tako nešto smo okusili i u našim ratovima i pitali se zašto se, na primjer, nakon slika sa sarajevske tržnice koje su obišle planetu, u svijetu ništa nije dogodilo.

Ovaj Eurokaz je bio festival vlastitih koprodukcija. Što znači biti producent predstava za festival i koliko takvi radovi zadovoljavaju aspiracije Eurokaza?
Kod gostujućih predstava na Eurokazu nema puno posla, ali koprodukcije traže ogromnu energiju gdje dvadesetak činjenica treba neprestano držati u stalnoj koordinaciji. To znači da sam ja visila na svim probama od jutra do mraka, diskutirala sa autorima predstava, dogovarala se sa izvođačima, tehnikom, financijerima. Festival je koštao dva milijuna kuna sakupljenih od različitih donatara, države, inozemnih ambasada do sponzora i sve je to trebalo držati pod kontrolom. Bez malog ureda Eurokaza, požrtvovnosti uposlenih na čelu s Kornelijom Čović, to ne bi bilo moguće. S druge strane, informacijski, mi smo postali zasićena otopina: kazališnih gostovanja i festivala imamo i previše i sada bi trebalo zahvatiti u domaću kazališnu praksu i kulturnu politiku. Hrvatska teatarska praksa je zaostala i ona nije kazališna činjenica u Evropi osim nekoliko slučajeva autora poput Bobe Jelčića, Nataše Rajković i Branka Brezovca. Sa ovakvim kooprodukcijama mi bismo na takvu praksu htjeli utjecati.

Zašto je na Eurokazu otkazana predstava Mala klaonica nježnosti.?
To je trebao biti zanimljiv projekt. Željeli smo angažirati bend Hladno pivo, redatelja Nika Đurića i vrućeg autora komada Milka Valenta koji je sa svojim žestokim tekstovima zaslužio da ga se radi u teatru. Ovo otkazivanje velika je šteta jer smo Milka Valenta, koji je vrući krumpir za mnoge, željeli udružiti sa jednim performans režiserom kao što je Nik Đurić. Neka ružna priča dogodila se u Gradskom uredu za kulturu u vezi financiranja naše predstave ali i mi smo se razljutili i od Milka Valenta u budućnosti ne odustajemo.

Razgovarao Bojan MUNJIN
Copyright: Sterijino pozorje 1998-2006.