NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2006. broj 3 godina XLII jul-septembar YU ISSN 0036-5734

FESTIVALI - 13. međunarodni festival malih scena u Rijeci
Bojan MUNJIN
PSIHOLOGIJA IZOLACIJE

 

Dvanaest sjajnih predstava iz osam evropskih država pokazale su da ovo nije tek jedan u nizu festivala s blijedunjavim konceptom po sistemu red klasike, red modernizma da bi se zadovoljila forma, ispraznila blagajna i zadovoljila taština. O iznimnom interesu govore slapovi publike iz večeri u večer, okupacija Rijeke kulturnjacima iz drugih gradova i opasna nervoza u redovima za karte koje su za pojedine predstave bile rasprodane još prije no što je festival uopće počeo.
Trinaesti međunarodni festival malih scena u Rijeci (3-10. maj), prema svemu što smo vidjeli, bio je - mimo svake kurtoazije - sjajno organizirana smotra već tradicionalno dobrog kazališta. Niti takvu izbalansiranost pronalazimo na svakom festivalu međunarodnog renomea, niti takvu kvalitetu vidimo na svakom hrvatskom kazališnom uglu, pa se nakon trinaest godina samostanskog angažmana organizatora može reći da je riječki Festival konačno dospio na mapu kazališne Evrope. Festival malih scena, osnovan 1994, započeo je svoje putovanje autentičnim porivom kazališnih poslenika i prkosnom strašću za negacijom musavih prilika u kojima se živjelo. Otac i majka ovog festivala, Nenad Šegvić, prvak Hrvatskog narodnog kazališta "Ivan Zajc" u Rijeci, bio je naime sit dugogodišnjeg šmiranja koju je godinama gledao na velikoj sceni, Rijeka je bila sita rata i nacionalizma a pokojnom kazališnom kritičaru Daliboru Foretiću, jednom od osnivača Malih scena, bila je puna kapa kusih festivala na kojima ima više publike za šankom nego u gledalištu. Tako je Festival odmah počeo dovoditi najbolje ili prve do najboljih, pa su u ovih trinaest godina na Festivalu malih scena gostovale predstave redatelja kao što su Paolo Magelli, Jurij Ljubimov, Arpad Schilling, Dejan Mijač.
Selektor Hrvoje Ivanković, dramaturg i kazališni kritičar, izabrao je psihologiju zatvorenih i izoliranih svjetova za glavni motiv ovogodišnjeg okupljanja što se pokazalo lucidnom i dobro pogođenom temom naročito nasuprot žvakanja globalističkih problema koji već svima polako izlaze na uši. Riječ je, kaže Ivanković, o patologiji mikrosvijeta koji predstave na festivalu istražuju u raznovrsnim varijantama, od onog najužeg koncentričnog kruga zatvorenosti u svoj vlastiti, unutarnji svemir, preko fizičke izdvojenosti obiteljskih i društvenih zajednica, do manipulacije ljudskom individualnošću.
Za početak treba reći da su u tako zgusnutom tematskom konceptu laku konjicu predstavljale vizualno ekspresivni, kultivirani i možda nedovoljno ambiciozni Handkeov Kaspar u izvođenju Slovenskog mladinskog gledališća iz Ljubljane, solidna ITD-ova Žaba Dubravka Mihanovića s izvrsnim glumcima, dobrom postratnom temom ali i s pomalo pomirljivim završetkom na temu PTSP-a, te na otvorenju festivala šašavo odigrana Vrata do Zagrebačkog kazališta mladih u režiji Rene Medvešeka na temu manipulacije medijima. Bio je tu i Zupančičev Hodnik u izvođenju Drame SNG-a iz Ljubljane na temu Big Brothera (kojeg smo prošle godine vidjeli na Sterijinom pozorju) i ubitačno dobra Helverova noć Kamernog teatra 55 iz Sarajeva u režiji Dine Mustafića, koja nas je oborila dobrom glumom Mirjane Karanović i tragičnom pričom iz vremena nacizma. Simpatije mnogobrojne publike mijenjale su se iz večeri u večer, ruski redatelj Kama Ginkas i njegova predstava Rotšildova violina, prema noveli A. P. Čehova, hvaljena na svim kontinentima, dočekani su kao božanstvo, ali po mom mišljenju diskretni šarm evropskog sjaja pripada predstavi Mary Stewart ubitačna podjela uloga kazališta Tart Produktion iz Stuttgarta. Već dugo nisam gledao tako rafiniranu glumu zagasitog humora i nenanaglašenih gesti, ukomponiranu u savršenu suradnju dvije visoko profesionalne glumice na sceni. Suzdržane u svojim porukama, tople u kontaktu s publikom, racionalne u iznošenju teških problema, glumice Sigrun Kilger (Mary Stewart) i Johanna Niedermuller (Elizabeta I) bile su podjednako energične i podjednako nježne svjedokinje povijesti u kojoj želja za vlašću i želja za ubijanjem neprestano hodaju ruku pod ruku do današnjih dana.
Predstava Zločin na kozjem otoku Uga Bettija, u izvedbi Talijanske drame HNK iz Rijeke i u režiji Damira Zlatara Fraya ostat će upamćena po doživljaju totalne atmosfere elementarnih sila: u scenografiji masne istarske zemlje  ljenice koja je u dva kamiona dopremljena na scenu, vidimo ljudska tijela u ljubavnoj čežnji, zločin iz strasti koji visi u zraku i čujemo pomalo zastrašujuću muziku sličnu vjetru i kozjem meketanju. Erotična napetost između tri žene i jednog muškarca u pejzažu mediteranske otočne izoliranosti, o čemu govori Bettijeva priča, upućuje nas na arhetipske sile svemirske jačine koje vladaju ljudima ispod riječi, razuma i morala. Poznatog po tome da naraciju svodi na najmanju mjeru, Fraya je i u ovom slučaju zanimalo nešto elementarnije pa je Zločin na kozjem otoku priča o .emotivnom kriminalu. i strahu od napuštenosti, što je cijeloj predstavi dalo ritualno magične razmjere. U scenografiji sirovog drveta, votke i plećatih glumaca (vrlo uvjerljivi Valerij Barinov kao Jakov) već spominjani Ginkas napravio je s Rotšildovom violinom raskošnu naturalističku rapsodiju ljudskog bivstva u neugodnim uvjetima preživljavanja u kojoj smo jednako bili zagledani u tamu čovjekove duše kao i u specifični folklor ponašanja ruskih seljaka na granici mitova, alkohola i fantazije. Da je tog naturalizma i grubosti bilo manje a fantazije i prigušene napetosti više ova bi predstava vjerojatno raspametila publiku no ovako, vrlo solidna Rotšildova violina ostala je negdje na pola puta između Tihog Dona i Marka Chagalla. Predstava Sclavi (Emigrantova pjesma) kazališnog studija Farma u pećini iz Praga pokazala je što pokret, muzika i ples mogu učiniti u jednom etnološkom istraživanju. Jer Sclavi su započeli kao priča o Slavenima koji putuju tražeći sreću a završili su, u fenomenalnoj igri praških glumaca bez riječi, kao oda nemirnom ljudskom srcu i neobuzdanoj strasti. Taj, ko to tamo peva, praški fantazmagorični mjuzikl pun ritmiziranog i isprekidanog pokreta, unutarnje energije i cilika harmonike pokazao je okrepljujuću činjenicu (uz to što je dobio glavnu nagradu festivala) da znatiželji u modernom scenskom pokretu kraja nema.
Svaki dobar festival ima i jedan promašaj, u ovom slučaju bio je to hvaljeni sofijski Dom Bernarde Albe koji se raspao između plesa i drame. Za predstavu Skakavci Jugoslovenskog dramskog pozorišta karte su bile razgrabljene već prvi dan ali erosa te večeri iz nekog razloga nije bilo i odličan tekst Biljane Srbljanović i sjajni beogradski glumci prošli su mlako. Veliki iskorak Festivala malih scena bili su okrugli stolovi koji su u prosjeku okupljali po dvjestotinjak ljudi koji su u grozdovima i s pivom u rukama uzbuđeno pratili sukobe na ljevici u koloniji bjelosvjetskih kazalištaraca. Razgovori, na kojima su bile prisutne i inozemne trupe i domaća publika a sudjelovali mnogi, od beogradske dive Svetlane Bojković, preko zagrebačkog glumca Vilija Matule, do besprizornog Paola Magellija, kretali su se tematski u rasponu od Karla Marxa i seksualne revolucije do katoličkog fundamentalizma i postmoderne. U toj gužvi, od svega sam upamtio jednu rečenicu Jovana Ćirilova: Što sam veći zagovornik novih tendencija, to mi je draža klasična forma. Zaista, 13. međunarodni Festival malih scena u Rijeci, oslikavao se kroz organsku povezanost plesnog, fizičkog i dramskog kazališta. što je ovom događanju mainstreama dalo posebnu draž. To estetsko šarenilo riječkog festivala, uz dvije predstave dnevno, otvorenje izložbi, promocije knjiga i razgovore u sitne sate završavao se u pravilu u šest ujutro kada je visoko profesionalno osoblje hotela Bonavia. s osmijehom punim razumijevanja otpravljalo na spavanje goste poleglih krila.
Trinaesti međunarodni festival malih scena ne samo da je uspio krajnje respektabilnim repertoarom aktualnih tema i kvalitetnih izvedbi nego je pokazao da je Rijeka bez ostatka prigrlila jedno multikulturno događanje u kojem se ljudi s raznih strana osjećaju više nego ugodno i gdje se nikome ne broje krvna zrnca.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2006.