Kad bi postojala generacija svjesna svog vremena, postojala bi i jedna koja je nadiđena. U svakom slučaju, život svih prethodnih epoha bio bi razriješen u današnjoj, tako da nikog ne bi zanimao problem obnavljanja klasičnih pisaca, jednako kao što zbog Shakespearea zapravo zaboravljamo sve što mu je prethodilo. Živi dijelovi bili bi apsorbirani, a ostali bi otpali ili bi bili izbrisani. Naše bi vrijeme bilo dovoljno jako da nove doživljaje suprotstavi prošlim na taj način da nam se kod klasičnih komada ne bi učinila izlišnom, praznom, pa čak i smiješnom samo njihova konstrukcija, već jednako tako i dio onog što se odnosi na njihov sadržaj. (Kakav je napredak od poštanske kočije do aviona, od pisma koje putuje tjednima do radija, kakav napredak u ratovanju od 1814. do 1915, od malograđanske rezidencije do kapitalističke i proleterske svjetske internacionale.) Ali mi smo oglušili od rike stvarnosti. Generacija koja nam je prethodila s pucnjevima u Sarajevu izgubila je tlo svojih ideala, a današnja su zbivanja pritisla uza zid. Udarac je bio jak. Polako treba uhvatiti dah i formulirati čelično čvrste spoznaje iskušane pod rikom
topova.
U međuvremenu (iz unutrašnje i izvanjske nužnosti) "zvijer kazalište" mora žderati, pa u literaturi prošlosti grozničavo tražimo kongruentne dijelove. Utvrdimo tezama koja su to načela s kojima, ispunjeni nadom u budućnost, možemo pristupiti datostima kakve jesu.
1.
Kad ocjenjujemo opravdanost ili neopravdanost preoblikovanja klasičnih scenskih djela za potrebe modernog kazališta, oslanjati se na paralele s drugim područjima umjetnosti je pogrešno. Prema slikarskim i kiparskim djelima zapravo još uvijek gajimo posve muzealan odnos. Na žalost! Naprotiv, scensko djelo se mora, a u tome se svi slažu, bez obzira na čisto povijesni, etimološki interes, uklopiti u predodžbu svake generacije publike.
2.
Za razliku od lirske pjesme koja svoju bezvremenost zahvaljuje titraju osjećaja koji titra još stoljećima, dramska je umjetnina (uz malo iznimaka) izvanjski vezana za svoje vrijeme, zavisnošću od svih elemenata dana, društva, privrednih problema. (Kazalište svih razdoblja uvijek je stajalo ili padalo sa svojom "aktualnošću".) Vrijeme koje prolazi objašnjava ili zasjenjuje ove ili one elemente komada. Svako razdoblje nalazi kongruentne dijelove u proteklim razdobljima i dovodi ih na svjetlo dana.
3.
Redatelj ne može "služiti djelu", jer djelo nije nešto kruto i konačno, jer, kad se jednom pojavi, ono srasta s vremenom, poprima patinu i asimilira nove sdržaje svijesti. Iz toga proizlazi zadatak redatelja da pronađe ono stajalište s kojeg se može otkriti korijen dramskog ostvarenja. Do tog stajališta se ne može doći mudrovanjem niti se može odabrati svojevoljno: stajalište koje mu je zajedničko s presudnim snagama koje oblikuju bit epohe uspjet će fiksirati samo onaj redatelj koji se osjeća slugom i eksponentom svoga doba.
4.
Kako mora izgledati takvo stajalište? Može biti određeno umjetnički ili svjetonazorno. Samo u potonjem slučaju bit će iznađen odnos koji nadilazi pojedinačan slučaj i obvezuje snage budućnosti. Umjetničko stajalište ne ostaje samo izvanjsko, već se nužno gubi u samovoljnim kombinacijama.
5.
Gdje počinje ta samovolja? U našoj slabosti. U našoj nejasnoći. U našem kolebanju, u nespoznavanju onog što je misaono i emotivno već postignuto. U spekulaciji s dobrim poslom, priznanjem, originalnošću. U našem izmicanju apsolutnom koje uvijek i svake sekunde zahtijeva opredjeljenje. U prikrivanju postojećih nedostataka doživljaja i mašte. U zaobilaženju neposrednog koje zahtijeva čin i u bijegu u ono "rješenje" koje se pretvara u nijansu.
6.
U doba svog procvata, kazalište je uvijek bilo nešto što je najdublje povezano s narodom kao zajednicom, a danas, kad budi politički život širokih narodnih masa koje zahtijevaju da se oblik države ostvari prema njihovim idejama, sudbina kazališta, ako ne želi biti preciozna stvar gornjih pet stotina, povezana je na život i smrt s potrebama i zahtjevima i patnjama tih masa. U krajnjoj liniji, njegov je zadatak da ljudima koji dolaze u kazalište pokaže sve ono što više ili manje nejasno ili zamršeno živi u njihovoj podsvijesti.
Zaključak: nisu li rat i revolucija silno utjecali na naše doživljavanje, naše iskustvo, naš pogled na svijet? Ako nisu, umjetnost gubi opravdanje. Svaki pokušaj izgradnje humane kulture, svaki pokušaj da se čovjek približi čovjeku a ljudi svijetu, izgleda beskoristan.
Sasvim jednostavno, bez patetike, bez neprijateljstva, bez predrasuda, bez partijnosti: što je umjetnost? Što su ti njezini elementi? Nisu li njezini elementi, želje ljudskog srca i njegovi prohtijevi, također i uvjeti koje postavlja zdrav razum? A ne rastu li želja i zahtjev svakim danom što ga valja proživjeti? Ne bubri li nezasitno ono što nije ispunjeno proteklih desetljeća? Može li opstati idol koji ne dokučuje realni zahtjev života?
(Iz: Erwin Piscator, Političko kazalište, Prolog/velika edicija; Zagreb 1985)