NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2006. broj 4 godina XLII oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

LjUBIŠA RISTIĆ - POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE
Darko LUKIĆ
ŠTA TO RADI LjUBIŠA RISTIĆ?

 

U vremenima kada iz najvećih, u tradiciju i sopstvenu historiju učahurenih, kazališta u zemlji dopiru staračka dahtanja ili bolesnički hropci, Narodno pozorište u Subotici zajedno s čitavim gradom, kako to Ljubiša Ristić kaže, „počinje da diše punim plućima”.
Prije godinu dana Ristić je izabran za direktora subotičkog pozorišta među čijim su dotrajalim i posustalim zidovima ansambli mađarske i srpske drame životarili bez kontakta među sobom. Godinama se za njihov rad nije nigdje čulo, teatarski festivali i smotre u zemlji nisu bilježili nastupe subotičkog pozorišta niti im je ono imalo šta pružiti.
U ovom kratkom periodu „Ristićeva vremena” (aluzija na Andrićeva „konzulska vremena” nije tek literarni ukras tekstu) od petnaestak premijera dobar dio je najednom svratio pozornost najeminentnije kritike, sa nevjerojatnim interesom dočekano je sedamdeset nastupa Subotičana po Jugoslaviji, organiziran je famozni „Shakespeare-fest ’86”, a Narodno pozorište iz Subotice s velikim uspjehom pojavilo se na Splitskom ljetu, Ohridskom ljetu, očekujemo, evo, i na Bitefu! Pred njim je program turneja po Njemačkoj i SAD, i nastavak gostovanja po Jugoslaviji. U istom periodu Subotičani su vidjeli impozantan broj gostujućih predstava, u toku „Shakespeare-festa” izložbe i koncerte o kojima je dojučerašnja provincija mogla tek sanjati. Ista je manifestacija uposlila ili ugostila jugoslavensku pozorišnu elitu, najznačajnija imena naše glume, režije, kritike i kazališne teorije.

Kad čaršija sudi

I mada se sve to dešavalo i dešava daleko od Andrićeve priče, u srednjoevropskoj klimi bogate tradicije i kulture, valja nam se opet prisjetiti Andrićeva stalnog upozorenja da sve što se u kasabi izdigne i uzdigne nad njene mrtvaje i uparložene istodnevnice postaje isturen cilj bespoštednih napada i progona koji ni od čeg ne prežu. Stoga i kod svih navedenih uspjeha, Ristić je od mnogih u Subotici dočekan „na nož”. Lokalna štampa zašiljilja je postojeće plajvaze i počela razpredati o legalnosti, odnosno samoupravnoj korektnosti pojedinih Ristićevih odluka i poteza, a nije se prezalo ni od klevetničkih pikanterija što ih samo najgušća duševna pomrčina može iznjedriti. Tako, na primjer, Ristić uspije otvoriti prolaze u debelom zidu što odjeljuje srpsku i mađarsku dramu, uklanjajući nacionalne različitosti u ime istovjetnosti umjetnosti, a onda ga zbog tog proglase šovinistom koji „ukida Mađare”. Potom se radnici počnu plaćati prema rezultatima rada, pa se i to nazove nesamoupravnim. Onda opet uklone fotelje iz neupotrebljive sale koja nije podobna za predstave iz prostog razloga što se stari strop može obrušiti na glave publike zaljubljene u kazališni pliš i fotelje, i onda to postane prvorazredni problem. Ko ima pravo samozadovoljnom malograđaninu oduzeti njegovu izlizanu fotelju u koju će svaliti svoju svilu i pozlatu prigodom gostovanja kakve kičaste operetice? 

Grad – teatar

Jedna gluva kazališna zabit postaje centar jugoslovenskog teatra. Koncept „grad-teatar” ponudio je predstave na trgu, ulici, u fantastičnom i gotovo zapuštenom zdanju Sinagoge, u staroj ciglani, napokon u ambijentu Palićkog jezera, koje kao da je stvoreno kako bi ugostilo teatar. To je, razumije se, ponajprije omogućilo razvitak teatra oslobođenog preživjelih konvencija buržoaskog zdanja i uputilo ga suvremenijim tokovima, teatar se demokratizirao do krajnjih mogućih granica, otvorio se i ponudio najrazličitijoj publici čiji je broj drastično povećan. Razotkrio je i funkcionalnost i ljepotu gradskih prostora.
„Shakespeare-fest” je ponovo otkrio napušteni Palić, njegovu izuzetnu ljetnju pozornicu, prostor Velike terase, kupalište pretvorio u pozornicu jedne raskošne i spektakularne koreodrame, oživjela su neka odavna mrtva mjesta.

Jugoslavenski koncept

Nikakva genijalnost, a ponajmanje veliki novac nisu bili potrebni da se namjesto otpadaka i pacova u te prostore usele teatarski ljudi, samo se toga, naravno, trebalo dosjetiti. Trebalo se dosjetiti i odvažiti pa izmješati u istoj predstavi srpske jugoslovenske glumce i mađarske jugoslovenske glumca, dovesti im režisere iz Ljubljane, Sarajeva, kolege iz Zagreba, Beograda, Skoplja, Novoga Sada… Na istu pozornicu i u istu predstavu staviti glumca Roma, balerinu iz Zagreba, Mađare, Srbe i Hrvate, a publiku, nacionalno još raznovrsniju, na (istom) splavu otisnuti u jezero da sve to gleda. Zar nas činjenica da možemo biti tako svi zajedno na istom mjestu poslje ovoliko godina zajedničkog života uistinu treba toliko šokirati u Subotici?
Čak i kada bi kvalitet predstava koje su napravljene bio ispod svakog podnošljivog nivoa, nije li postignut jedan drugi kvalitet, nešto što neprestano pokušavamo postići, ili još više učvrstiti, nije li već to prvorazredan doprinos našoj (zajedničkoj) zajednici? Doda li se tome još podatak da nijedna predstava ne pada ispod razine vrlo korektne, a da se neke otiskuju u najviše domete YU teatra, i doraslo iskoračuju prema svijetu, jedno jedino pitanje koje se može postaviti je ko su ljudi kojima svesrdan napredak, umjetnost i prevladavanje nacionalnih zidova toliko smeta. I kakav to koncept teatra i života oni nasuprot ovog Ristićevog nude?

(„Naši dani”, 1986)

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2006.