NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2006. broj 4 godina XLII oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

LjUBIŠA RISTIĆ - POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE
Dalibor FORETIĆ
TO BAČKA NIJE VIDJELA

 

Sve počinje u kazalištu. Bog stvara svijet uz gromoglasne zvuke Kalmanove Kneginje čardaša. A onda se malo odmara, zadovoljno promatra djelo koje je stvorio, malo se svađa s Luciferom, pa ga šalje u raj ne bi li iskušao najmiliju djecu božju – Adama i Evu. Tim prizorom otvara se predstava Madač, komentari na sceni subotičkog Narodnog pozorišta, a zatim odlazi iz njega, da se u njega više i ne vrati.
Još otkako je negdje početkom rujna u javnost procurila vijest da je tvorac i enfant terrible „jedinstvenog jugoslavenskog kazališnog prostora” Ljubiša Ristić otišao u Suboticu, gdje mu je ponuđeno mjesto direktora Narodnog pozorišta, koje je već dulje vremena u permanentnoj krizi, mnogi su se pitali, što će on tamo uraditi? Znači li to da je pristao na instituciju? Povremene glasine što su dopirale iz Subotice uvjeravale su u suprotno, a pravi odgovor bila je predstava koja je premijerno odigrana 12. listopada, podigla prašinu u inače tihom i mirnom gradu na sjeveru Bačke, podijelila mišljenja, kako to već Ristićeve produkcije znaju, ali izazvala i oduševljene ovacije publike koja na takav stil kazališne igre nije navikla.
Kao predložak za predstavu Ristić je izabrao Čovjekovu tragediju, dramski spjev Imrea Madača, jedno od najvećih djela mađarske književnosti 19. stoljeća, koje neki, ne samo po kronološkom redoslijedu stvrstavaju između Geteova Fausta i Ibzenova Per Ginta. Neki opet Madačev spjev smatraju velikim, moronosnim snom o povijesti čovječanstva, od početka svijeta do francuske revolucije, u kojem se Bog i Lucifer nadmeću za čovjekovu dušu.
Ristić, naravno, nije postavio Čovjekovu tragediju. Od nje je zadržao samo okvirnu konstrukciju, nadopisano je dosta novog teksta, predstava ispunjena novim, ne manje moronosnim snovima i vizijama. Na projektu je okupljena velika ekipa suradnika. Na režiji su uz Ristića angažirani i Nada Kokotović (ujedno i koreograf), Želimir Žilnik i Dragan Živadinov, dramaturške poslove obavili su Laslo Vegel, Dragan Klaić i Janoš Siveri, potonja dvojica su, uz Petra Albijanića, Belu Čorbu i Ota Tolnaija, sudjelovali i u pisanju tekstova, dok su na scenografiji i kostimima, uz Ristića radili i Ištvan Hupko, Bjanka Adžić-Ursulov i Ana Atanacković. Glazbu je pripremio Gabor Lenđel. A na kast-listi predstave su, uz 53 izvođača, navedeni još i: Kamerni ženski hor Muzičke omladine Subotice, Hor penzionera, orkestar Narodnog pozorišta, članovi KUD-a „Mladost” i učenici srednjih škola „Bosa Miličević”, „Svetozar Marković”i M.E.S.C.
Nadigravanje Boga i Lucifera oko čovjekove sudbine započinje već u raju. Prizori raja odigravaju se na pozornici u dvorištu teatra.
Rijeka publike kreće se iz dvorišta na temeljito rekonstruiran i lijepo uređen Trg slobode gdje se probija kroz masu radoznalaca koji su se natisnuli oko prostora za igru. U tom prostoru predstava poprima nešto od onih masovnih kazališnih svečanosti kakve su se održavale u vrijeme francuske i poslije oktobarske revolucije: Madačevi dijalozi između Adama i Eve, te Lucifera vode kroz radnju, spretno razdvojenu baletnim točkama, ali glavni događaji su rekonstrukcije istinskih povijesnih događaja, kratkim sumarom velike povijesti beščašća.
On počinje slučajem Miltijada, spasitelja atenske demokracije pobjedom kod Maratona, kojeg su Atenjani godinu dana poslije toga na osnovu lažnih optužbi osudili na smrt.
Tek što na štitu iznesoše Miltijadovo tijelo, na scenu izlazi prava, živa deva koju vodi beduin. Ona nas uvodi u prizor iz srednjega vijeka 20. stoljeća: kamenovanje saudijske princeze i njena ljubavnika, pučanina. Gomila holivudski fazoniranih bula i beduina obavlja taj čin, dok se pred mikrofonom u kakofoniji jezika nižu glasovi prosvjeda sa svih strana svijeta.
Poput sjena nestaju deva i beduini, a dva raskošna dvoprega dovest će pred postament s giljotinom Robespiera, Sen Žista i Dantona da izgovore svoj strasni disput o apolonijskom i dionizijskom principu revolucije, koji će završiti – dekapitacijom posljednjeg.
Dvoprezi zamiču među publiku, a iz prolaza sunu limuzina talijanske registracije. Aldo Moro drži govor koji će ga koštati otmice od strane Crvenih brigada, „revolucionarnog suđenja” i smrti.
Svi ti događaji nadovezuju se jedan na drugi kao na tekućoj traci, u nekoj čudnoj mješavini sajamskih panoptikuma i cirkusanerske ironije koja autentičnost pretače u teatralnost. Ali zbivanja na trgu tek su uvod u pravo samoposluživanje povijesti, u Muzej živih slika 20. stoljeća, koji je napunio čitavu Gradsku kuću, najčuveniju subotičku građevinu, u prekrasnom secesijskom slogu u samom središtu grada.
Gomila nas nosi kroz uzana željezna vrata. A u dvorištu Gradske kuće svrstavamo se u beskonačnu povorku što promiče pred „eksponatima”, prepuna one prave velesajamske radoznale užurbanosti. Prolazimo dvorištima, penjemo se stepenicama, tumaramo dugačkim hodnicima, zavirujemo u sobe i sobičke prepune živih slika. Umjesto prospekata u ruke nam turaju letke s opisima više povoda nego stvarnih zbivanja koja gledamo.
Što se sve nije moglo vidjeti na tom hepeningu koji se ponavljao odmjerenom brzinom da bi svi radoznalci mogli promotriti u cijelosti svaki prizor. Filozof Lukač i proleterski pjesnik Atila Jožef susreću se u emigraciji u berlinskoj kavani na Unter den Linden, gdje razgovarajući piju kavu sa šlagom. Slijedi prizor strijeljanja španjolskih republikanaca. Pogibija Jovana Mikića i Tivadara Felegija u borbi prsa u prsa s mađarskom žandarmerijom u Subotici. Mladi Džojs u Puli uči engleski kapetana bojnog broda Mikloša Hortija. U sobi do njih debela žena kolje kokoš, a njena krv se cijedi u posudu. Klečeći na podu, jedan dječak pušta lađice da plove po toj krvi. (Neće li taj prizor izazvati nove prosvjede Društva za zaštitu životinja u kazalištu?)
Muhamed Ali Agdža i neidentificirani pripadnik organizacije Sivi vukovi u porno-kinu na hamburškom Reperbanu. Marija i Pjer Kiri u svom skromnom pariskom stanu gdje su otkrili radij i polonij. Govor Đuke Cvijića na londonskom antifašističkom antiprocesu u povodu lajpciškog procesa. Željeznička stanica u Subotici u trenutku kada u nju upadaju pucajući prvi oslobodioci. Andreas Bader i Ulrike Majnhof. Partizanska bolnica u oslobođenoj Subotici. Sklapanje pakta Hitler-Staljin i samoubojstvo Ernsta Tolera u nekom četvororazrednom njujorškom hotelu zauzima čitav jedan trakt. Po stepeništu su se navrzle prostitutke u drečavim haljinama, glasno razgovarajući, dok osvijetljeni lift klizi od prizemlja do potkrovlja i natrag.
Događaji se smjenjuju brzo i sustižu u letu. Nedavna smrt Orsona Velsa inspirirala je tvorce sajma da postave sliku u kojoj autor Rata svjetova i Građanina Kejna u nekom distingviranom društvu raspravlja o umjetnosti. Novi prizori iz povijesti Subotice: prvi kinematograf iz 1900. Sjećanje na časopis Hid, pod utjecajem Komunističke partije. U prizemnom holu vidimo Madača kako s nekim razgovara telefonom. Bog i Lucifer su isto tako tu negdje. Odmjerenim dokonim korakom šeću se Adam i Eva. Na kraju smo izložbe. Prolazimo pored nogometnih momčadi postrojenih u trenutku sviranja himne (Mađarska–Jugoslavija 2:1 na olimpijadu u Helsinkiju, poslije one naše urnebesne pobjede nad SSSR-om), pa kroz dvorište ispunjeno razbijenim stvarima i smećem, te ljudima koji se pripremaju da nešto odsviraju („Predmeti u transportu su na žalost temeljno zbrkani, pa će klasifikacija dugo potrajati, a biće neophodno obezbediti i dodatna sredstva SIZ-a za kulturu”, upućuje nas letak), da bismo se ponovo našli u vedroj, prohladnoj subotičkoj noći.
Kratki predah do odlaska u sinagogu. Prekrasna napuštena građevina. Bitka za nju trajala je do posljednjeg trenutka. Uređen je okoliš, srušene su dvije straćare, sagrađena u njoj scena i gledalište. Glumci su u nju ušli dan prije premijere. A tu se odigrava završni prizor ove predstave: pasha. Ali nije to obična rekonstrukcija drevnog židovskog vjerskog obreda. Po impostaciji prizor podsjeća i na Posljednju večeru, ali i na neku ovovremenu političku konferenciju. Partijsku, recimo. Prizor počinje razgovorom Ane Frank sa starim rabinom. Ona mu prilično naivno postavlja pitanja o pashi, a on joj vrlo didaktično odgovara. Dramaturški najslabija scena predstave. Oni odlaze, a na scenu, jedan po jedan, predstavljajući se, dolazi dvanaest apostola koji su svi odreda povijesne ličnosti. Uz sudionike mađarske revolucije iz 1848. (Artur Gergei, Lajoš Košut, Šandor Petefi, Ištvan Sečenji, Mihalj Tančič i Mihalj Verešmarti), tu je još nekoliko Madačevih suvremenika: Mihail Bakunjin, Đuzepe Garibaldi, Viktor Igo, Karl Marks i Đuzepe Verdi. Na njegovu pojavu zbor s balkona pjeva O va pensiero. Tek jedna ličnost naš je suvremenik: Daniel Kon-Bendit. Dječačić u mornarskom odijelcu.
Dolaze Bog i Lucifer, Adam i Eva. Bog se povlači u pozadinu, Lucifer zauzima predsjedničko mjesto, a ostali posjedaju duž stola. Drugarica Eva vodi zapisnik. „Apostoli” traže riječ, dižu se i izgovaraju nasumce izabrane tekstove iz svojih govora i spisa. Za riječ se najčešće javljao drug Marks koji je pročitao nekoliko odlomaka iz Kapitala. U međuvremenu, prostor između Boga i stola tiho ispunjaju sve preostale ličnosti iz sajma u Gradskoj kući, stvarajući masu.
Diskusija za stolom je završena. Kakofonija jezika je zamrla. Svi nijemo gledaju preda se. Masa otpozadi se pokreće i formira povorku, nalik na one prvomajske, nekadašnje, kakvih se sjećamo sa slika i požutjelih fotografija. Nekoliko puta obilaze oko stola pjevajući neku sjetnu mađarsku pjesmu. I to je kraj predstave.
Ne treba u njoj tražiti čvrstu dramsku radnju, niti joj pokušati sagledati krajnji smisao. Zaigran poput djeteta, s onom djetinjom iskrenošću i radoznalošću, Ristić slaže kaleidoskop nasumce istrgnutih povijesnih sjećanja, po vlastitom afinitetu. Prepun atrakcija i senzacija, prožetih finom ironijom, ovaj veliki karneval povijesti nudi nam krhotine sjećanja kao odslik jedne rasute svijesti u jednom turbulentnom vremenu, kada za povijest više nitko nema vremena. Memento historiae, čovječanstvo! I uspori svoj ludi trk prema propasti.
Predstava koja se poigrava svojom otvorenošću, neobaveznošću, koja bombardira čula i obuzima dušu. Izlazeći iz sinagoge, čini mi se da je ova predstava preobrazila sav taj veliki, lijepi, obamrli grad, spojila svoju teatralnost s njegovom. Pogled mi pada na drvce pred ogradom, čija se koršnja presijava u svjetlu reflektora. Baš u tom trenutku s nje su se otkinula tri lista i tiho otplovila ka zemlji. Poput tri suze. I u tom trenutku učinilo mi se kao da je Ristić izrežirao čitavu ovu večer, i ta tri padajuća lista kao tri suze. Samo za mene.

Danas, Zagreb,22. oktobar 1985. (Iz publikacije Madač, komentari)

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2006.