NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2006. broj 4 godina XLII oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

LjUBIŠA RISTIĆ - POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE
Vesna KESIĆ
SUBOTIČKE ŽIVE SLIKE

 

Avangardni režiser Ljubiša Ristić cijelu je Suboticu pretvorio u pozornicu, prikazavši predstavu Madač, komentari prema poetsko-filozofskom djelu mađarskog romantičarskog pisca Imrea Madača Čovjekova tragedija. Hoće li se ostvariti Ristićev san da Suboticu upiše u evropsku kazališnu kartu?
Predstava počinje ovako: tristotinjak gledalaca ne ulazi u teatar kroz povećani portal, nego će kroz stražnji ulaz, gdje se unose i iznose kulise, stići ravno u „trbuh” teatra – na pozornicu. Pri tom, dakako, obrat rituala ulaska u Talijin hram ne pretendira ni na kakvu „avangardnost”, jer je Ljubiša Ristić u toj maniri još prije petnaestak godina doveo publiku pred zatvorena vrata kazališta u kojem su glumci štrajkali (Igrajmo tumor u glavi ili Zagađenja zraka). Glumačka pobuna završila je tada porukom da se revolucija ne izvodi u kazalištu ili, da parafraziramo Sen-Žista (koji će se pojaviti i u predstavi o kojoj je ovdje riječ): Oni koji revoluciju izvedu tek u teatru samo kopaju sebi grob. Ali, da kazalište ipak može mijenjati svijet ili barem uznemiriti čitav jedan grad, pokazao je Ristić predstavom Madač, komentari upriličenom nedavno u subotičkom Narodnom pozorištu prema poetsko-filozofskom djelu mađarskog romantičarskog pisca Imrea Madača Čovjekova tragedija. Naime, da bi se Subotica upisala u evropsku kazališnu kartu, kako je to zacrtano u sedmogodišnjem planu novopečenog (i novoošišanog) direktora Ristića, najprije je u Subotici trebalo stvoriti kazalište, jer ružna kazališna zgradurina s pseudoklasicističkim pročeljem i opustošenom baroknom pozornicom, te sto dvadeset zaposlenih u njoj, još ne čine ni pristojan Burgtheater, a kamoli kazalište o kojemu sanja i koje se najčešće događa Ljubiši Ristiću. I tako je pozornica postala cijela Subotica!

BOGOVI I LjUDI

Krenimo redom! Pogled gledalaca koji su se, došavši ravno s ulice, našli na samoj pozornici u potpunom mraku – zarobit će prizor plavetnog nebeskog pejzaža smještenog na balkonu gledališta gdje zbor anđela i impozantno prosjed dragi Bog, pod svjetlucanjem šarenih lampica, mašu krilima i pjevuše umilno aranžirane melodije iz Kalmanovih opereta – općepriznatog stereotipa mađarske potrošne kulture. I dok im se oči još svjetlucaju zbog „ljepote prizora”, a tjela već polako gibaju u ritmu poznatih melodija, gledaoci će kroz uski prolaz biti istjerani u „rajske vrtove”, to jest – u kazališno dvorište gde se događa drugi prizor Madačeve Tragedije. To je nešto zakasnjelo (prvi put objavljeno 1861), ali tipično djelo mađarskog Sturm und Dranga, koje se stavlja u isti red s Bajronovim Kainom, Geteovim Faustom i djelima Viktora Igoa.
U Ristićevim Komentarima Madačeve kozmogonije rajski su vrtovi predstavljeni kao mitski prostor folklora, u kojem sve trešti od potcikivanja i narodne glazbe iz žica ciganskog orkestra, vijore se šarene vrpce i vezene narodne nošnje, a crveno se vino neštedimice razlijeva po bijelim stolnjacima. Ali, to je i prostor prvog „povijesnog” izazova Čovjeku – onog što mu ga je uputio Lucifer: da kuša plodove s drveta spoznaje, a što sa sobom povlači i prvi sukob među spolovima (prvu bračnu svađu između Adama i Eve). Ristić i Madač izbacit će tada svoje Adama i Evu, Sotonu i gospodina Boga, zajedno sa svim ostalim glumcima, „začetnicima čovječanstva” i publikom željnom senzacija, iz kazališnog zabrana ravno na središnji gradski trg koji postaje poprište dvijetisućugodišnje povijesti civilizacije.
No, dok je Madač u svojim romantičarskim zanosima, usponima i padovima „svijet koji stari pred našim očima” promatrao s „gorkim iskustvom jednog sve hladnijeg srca” (Gabor Halas) – kako taj isti hod povijesti može izgledati nama stotinjak godina kasnije? Autori Komentara odgovaraju: medijski posredovani vašar povijesnih anegdota, velika gala-predstava ili popularna točka iz poznatih mjuzikala. Adam i Eva proći će tako kroz tragičnu sudbinu grčkog vojskovođe Miltijada u deseteračkoj preradi autentičnog vojvođanskog guslara, zatim će uz intenzivni zvuk evergrina Karavan svjedočiti kamenovanju princeze iz Saudijske Arabije, uhvaćene u ljubavnom prekršaju; glumački prenapregnuti Robespjer, Danton i Sen-Žist predstavit će svoju retoriku slobode i terora, da bi završili na kazališnoj giljotini, a na kraju će se, uz škripu kočnica četiriju automobila, zaglušnu pucnjavu, povike i zastave Crvenih brigada, usred trga – pozornice dogoditi uistinu impresivna scena otmice i ubojstva Alda Mora. Čitava ta spektakularna TV-povijest odvija se na fonu raznobojnim svjetlima prošarane vodene prašine subotičke fontane, dimnih zavjesa, baklji, potpurija popularne glazbe i – jedne zvijezde koja je slučajno proparala nebo baš za vrijeme „talijanske scene”. Pomoćnik režije i koreograf jest, dakako, Nada Kokotović.

VRLI NOVI SVIJET

S trga i iz pučkog zabavišta predstava nas zatim vodi u subotičku Gradsku kuću, jedno od onih čudesnih zdanja panonske secesije, koje svojim tornjem, kupolama i lukovima, ukrašenim slikovitim keramičkim reljefima, sliči na veliku tortu. Zgrada, koje su krila povezana u četverokute unutar kojih se nalaze dvorišni prostori, sagrađena je, saznajemo, za dvije godine (od 1908. do 1910) novcem koji je neki ambiciozan i maštovit gradonačelnik prikupio rasprodajući pješčane površine (ostatke Panonskog mora), koje su dotad ležale neiskorištene u okolici grada.
U vrijeme dok se u Gradskoj kući ne događa predstava, u njoj funkcioniraju uredi gradske uprave, sizova i ostale društvene infrastrukture, prodajna galerija, muzej sa zanimljivom zbirkom slika, a u gradskoj vijećnici, ukrašenoj drvenim intarzijama i rezbarenim namještajem, sve do početka premijere (bila je subota) odvijala su se vjenčanja. U početku trećeg sata trajanja predstave, publika se počinje kretati po labirintu hodnika i dvorana gdje prolazi pored ili ulazi u muzej živih slika i žanr-scena što se odvijaju simultano. Istodobno, dok se iz mračnog dvorišta čuju rafali strijeljanja čileanskih rodoljuba iz slike Allende e muerto, a iz susjednog krila zgrade kroz prozore dopire svjetlost iz prizora A-bomba, u kojoj zapravo vidimo Mariju Kiri zauzetu kućanskim poslovima i „kuhanjem” radijuma, gledalac se zaustavlja pred stiliziranim prizorom čiste vizuelne ljepote, naslovljenim Portret umjetnika u mladosti i promatra kako Džems Džojs, negdje početkom stoljeća u Puli ili u Trstu, podučava engleski kapetana bojnog broda Mikloša Hortija, poslije poznatog po ulozi u gušenju ustanka u Boki Kotorskoj i mađarske Komune. Iza ugla dočekat će ga na TV-monitoru pornić koji je gledao Ali Agdža, atentator na Papu, a zatim će proći kroz scenu hapšenja jugoslovenskog komunista Đuke Cvijića 1937. u SSSR-u ili kroz morbidnu atmosferu petorazrednog njujorškog hotela u kojem se nakon potpisivanja pakta Hitler–Staljin ubio njemački emigrant, revolucionar i lijevi pisac Ernst Toler. Koincidencije svakodnevice i autentični ljudi i događaji spojeni su avangardističkim postupkom montaže i kolažiranja, u tom dijelu predstave, u veliku povijesnu mizanscenu „vrlog novog svijeta”.

POSLEDNjA VEČERA

Nakon gotovo jednosatnog boravka u Gradskoj kući, gledalac će se ponovno naći na prohladnoj i sada već opustjeloj ulici, a zadatak mu je da se uputi do subotičke sinagoge, velike građevine izrazite ljepote, nastale u isto vrijeme kad i Gradska kuća. U tom prostoru, koji je kao i sve sinagoge svijeta, bremenit vlastitim značenjima i tragičnošću – nekad vrlo brojna židovska zajednica danas je isuviše mala, i sinagogu je prepustila gradu – događa se posljednji dio Madačeve Tragedije, odnosno Ristićevih Komentara: prizor Posljednje večere, u kojem na središnje mesto sjeda Antikrist, kao trajni izazov božjem poretku i izazivač Adama na njegovu putu kroz povijest. Apostoli su Bakunjin, Daniel Kon-Bendit, Garibaldi, Viktor Igo, Lajoš Košut, Karl Marks, Šandor Petefi...
Ritualni završetak tog velikog kazališnog moraliteta ujedno je i posvećenje novog subotičkog teatra koji Ljubiša Ristić iz stare zgrade seli u sinagogu. Trebalo bi to biti kazalište novog umjetničkog senzibiliteta i drukčijih organizacijskih rješenja u koje bi bili uključeni i istomišljenici iz svijeta. Namjere su vidljive već u toj predstavi koja je prvi put – iako uglavnom igrana na mađarskom jeziku — objedinila i sprskohrvatsku i mađarsku Dramu subotičkog Narodnog pozorišta, a tako, vjerojatno, i obje publike. Predstava će se odigrati dvanaest puta, trebalo bi imati oko 4000 gledalaca, a zatim se kreće u produkciju novog projekta.
Kao ni Brehtu, ni Ristiću nije stalo do osvajanja postojećeg kazališta u kojem bi se izvodila bolja ili suvremenija djela, jer on želi osvojiti teatar za jednu drugu publiku. A moglo bi se možda citirati i Žaka Langa: „Evropa će ili imati kulturu, ili je neće biti!”

(Iz publikacije Madač, komentari)

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2006.