NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2006. broj 4 godina XLII oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

LjUBIŠA RISTIĆ - POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE
HEROJSKI TRENUCI

 

Bio je to rijetko viđen herojski trenutak kazališta. Zbio se na sarajevskom Festivalu jugoslavenskog teatra, na platou ispred Skenderije, točno u ponoć između petka i subote, 10. i 11. travnja. Tek što je počela predstava Shakespeareova Richarda III u izvedbi Narodnog pozorišta iz Subotice, grunuo je pljusak. Žestok i uporan, monsunski.
Glavni junak, glumac Aleksandar Cvjetković, vuče se na metar visokim koturnama, po stazi svoje patnje, gol do pojasa, obliven kišom. Njegovim žrtvama, što se poput sablasti kovitlaju pred njim, kostimi su slijepljeni uz tijelo. I redatelj kisne zajedno s glumcima. Kiša gasi baklje i vatre, koje se ponovo pale. Nikome ne pada na pamet da prekine predstavu. Jer, Richard III predstava je za sva (i meteorološka) vremena. I onda dolazi do fascinantnog prizora. Videći da glumci ustrajavaju, publika koja je ispunila čitav središnji deo platoa, također se ne miče. Tu i tamo ponetko odlazi. Otvaraju se kišobrani, podižu na glavu kapuljače i kaputi, neki se pokrivaju novinama i papirnatim kutijama.
Predstava je odigrana do kraja. Unatoč kiši, publika ju je pratila s napregnutom pažnjom. A onda je došlo do potresnog trenutka. Glumci izlaze na poklon, publika sklapa kišobrane  da bi im uputila dug, srdačan pljesak, pomiješan s uzvicima „bravo” i – kisne zajedno s njima. Zaista, rijedak primjer kazališne solidarnosti. Publika nije, naravno, ostala na kiši samo zato da dade podršku glumcima. Magija prizora koji  su se odvijali pred njom stvorila je čudesnu, gotovo zavjereničku spregu protiv elemenata prirode između nje i izvođača, stopila ih je u jedinstven organizam.
Richard III bio je zvjezdani trenutak nastupa subotičkog Narodnog pozorišta na sarajevskom festivalu. Kazalište pod umjetničkim vodstvom Ljubiše Ristića predstavilo se u jedno veče s tri predstave, pokazavši svu raznorodnost izraza, ali i istovetnost tendencija u predstavama koje se tamo ostvaruju. Richard III, u adaptaciji i režiji Ljubiše Ristića, nastao prošlog ljeta na Shakespeare-festu, na onoj čudesno bakljama i vatrama osvijetljenoj palićkoj aleji, krunski je dokaz takvih strijemljenja: i zbog vremenskih prilika, ali dijelom i zbog prostora, ta ambijentalna predstava u Sarajevu nije dosegla savršenstvo poetičnosti, ali je svim svojim parametrima pokazala da je sigurno jedna od najznačajnijih predstava nastalih u ovim našim prostorima u poslijednje vrijeme.
(...)
U svojoj sažetosti (jedva da traje pun sat) ta predstava je nalik savršeno brušenom briljantu, u čijim se oktaedrima gledaocu, koji u koliko god velikoj masi bio, gledajući je uvijek kao da je sam, reflektira neke asocijativne slike koje predstava u sebi sabija, naslućujući ih. Lapidarnom, a toliko zgusnutom peripatetičkom izvedbom, Ristić je pronašao nove, izuzetno aktualne valere ove zlokobne tragedije.
Taj Richardov monstruozni put u vlastitom predsmrtnom sjećanju, put je svake vlasti, koji se u trenucima agonijskog bljeska, u osvrtanju na ono što je prijeđeno, sagledava s užasom. Uz zaglušnu solmitetnu glazbu čudna povorka kroči stazom. U sredini, na visokim koturnama, je Richard, mlad, zgodan čovjek, u punoj snazi. Oko njega su štitonoše i bakljonosci. Povorka se sporo kreće, a iza nje sredinom staze ostaje vatreni trag. Došavši do mjesta gdje je čeka publika, povorka zastaje i okreće se. Po vatrenom tragu kao putokazu sjećanja počinje mučno Richardovo probijanje kroz uspomene.
Richard i svita sporo se kreću, a pred njega na njegov put izbijaju žrtve koje je u svom usponu ka kruni uništio. Tek dvije ga prate uzastopce. Poluluda Margareta (Ruiš Kadirova) na nekoliko koraka je ispred njega, s bakljom, u svakom zastanku sunuvši mu s njom u lice. Vojvotkinja od Yorka, njegova mati (Eva Amanatidu), raspeta na visokim štulama, oslanjajući se na štake, poput nekog čudnog, velikog pauka, ili šišmiša sklopljenih krila, stalno je negdje uz njega.
I ostale žrtve obogaljene su, sablasne. Sve one žestoko za svoju nesreću i smrt okrivljuju Richarda, bacaju mu svoju istinu u lice. Tromim, teškim korakom povorka ih gura i kreće se dalje. Stigavši na mjesto odakle je krenula, pred Richarda izlazi Richmond, ne čovjek, već bijeli anđeo. Nema dvoboja između njih. Richard na koturnama iznenada klone, spuzne s njh i pred nama je tek malen, običan, izgubljen čovjek. Žrtve ga okružuju i proklinju ga. Na Richmondov znak dovode konja i stavljaju Richardovo tijelo na njega. Uz zaglušnu glazbu, u punom svjetlu, otvaraju se vrata kazališta. Konj i tijelo koje je nakad bilo čovjek ulaze u njega. Povijest je ostala pred njegovim vratima.
Ristićeva dramaturška obrada velike Shakespeareove tragedije savršena je. On je u njoj pronašao toliko malo poznatih, a u novom kontekstu toliko asocijativnih mjesta, tako ih vješto sklopio, da se čini da je riječ o potpuno novoj, nepoznatoj drami. A ta drama ne bavi se specifičnim slučajem velikog klauna zla, duhom superiornog, fizički nakaznog, kako je Gloucestera zamislio Shakespeare, već onom masom zločina koje čovjek mora počiniti želi li se popeti na vlast i grozničavim stanjem njegove svjesti, izazvanog teškim opterećenjem savjesti.
U Ristićevu viđenju Richarda ima neke samilosti prema njemu. Čitavom impostacijom predstave on mu daje tragedijski oprost rezigniranim pokazivanjem puta koji mora proći čovjek na vlasti. Richard nije slučaj. On je jedan od mnogih. A Aleksandar Cvjetković pokazao je Richarda kakav je on u vlastitom snu o vlasti bio: veličanstven, uzvišen, pun snage i reskosti.

(Tekst objavljen u zagrebačkom nedeljniku „Danas”, 17. juna 1987. U dostupnoj dokumentaciji nema imena autora)
Copyright: Sterijino pozorje 1998-2006.