NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2006. broj 4 godina XLII oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

FESTIVALI: MESS 06
Bojan MUNjIN
BUDI REALIST, UČINI NEMOGUĆE

 

Kao što to čini i sve ove godine, Sarajevo je dočekalo Četrdeset šesti međunarodni kazališni festival MESS (15–30. listopada), mijenjajući se lagano u hodu, ali s podjednakim brojem oštrih ožiljaka koji kronično određuju njegovu postratnu fizionomiju. U vrijeme bajramskog blagdana, grad djeluje nekako pitomo i umirujuće, obitelji se uz čestitare „iz mahale” okupljaju na svečani objed, tradicionalna bosanska jela i baklavu „da kuća zamiriše”, ali u toj posvećenoj atmosferi miroljubivosti i lampiona ulicama kao sjenke promiču prosjaci i invalidi koji, ukoliko im udijelite (konvertibilnu) marku, zazivaju Boga, sreću i zdravlje. Tek toliko da podsjete da je jedanaest godina nakon rata i dalje duboko povrijeđena duša ovog grada, koju staklo i beton renoviranih zgrada i preplanula lica međunarodnih službenika jedva da mogu nekako zaliječiti.Stoga se i 46. MESS odvijao pod sloganom „Budi realist, učini nemoguće” njegova direktora Dine Mustafića, jer u zemlji u kojoj trenutno uspijeva jedino nacionalna podijeljenost, kriminal i bijeda, kazalište predstavlja dva sata utjehe, koje nigdje drugdje nema i angažman u koji nitko drugi ne vjeruje. U državi u kojoj ništa nije izvjesno duže od dvadeset četiri sata, festival je trajao cijelih dva tjedna, a respektabilni popis prvorazrednih predstava i renomiranih svjetskih redatelja kao da je htio pokazati da u postratnoj „bitci za komšiluk”, Bosna i Hercegovina lakše može komunicirati sa svijetom nego što se može sastati sama sa sobom. Tako je nekako funkcionirala i dinamika ove maratonske kazališne smotre.
Bosanskohercegovačkih predstava bilo je malo, neke od njih napravljene su golorukim jurišem na budžet, kazališne zgrade i uvenulu administraciju, dok je međunarodna produkcija na MESS-u bila scenski raskošna, estetski raznolika i za publiku vizualno provokativna. To se u prvom redu odnosi na predstavu Na tri kralja iz rumunjskog grada Craiove i u režiji proslavljenog Silviu Purcaretea. U melankoličnom tonu i sa scenografijom ogledala i ormara, ova precizna i suptilna predstava „između koncerta i teatra” odletjela je u nebo i pokazala, kao i izmaglica bosanske socijalne stvarnosti, da danas živimo u svijetu nejasnih granica, između nezajažljivih htijenja i neodgovornih postupaka.
Sarajevom tako danas dominiraju mišićavi mladići u bossovim odijelima iza kojih marširaju djevojke ispod tradicionalnih velova s lookom guccija ili prade dok se u pozadini čuje tiho kuckanje kujundžija s Baščaršije... Tranzicijskih tema na festivalu bilo je na svakom koraku, od neizbježnog Paola Magellija (Adieu Europe, Europe adieu) do Tuminasovog Višnjika inspiriranog litvanskom verzijom kapitalizma, ali sve su to bile predstave gorke intonacije, raspadnutog osjećanja i mračnih pretskazanja. U jednima (Brod za lutke, JDPBeograd) ljudskost je otišla u vražju mater, u drugima (Don Juan, Dramski teatar Skoplje) loši momci su zapravo bolji od onih dobrih, a u trećima (Četvrta sestra, Kamerni teatar 55, Sarajevo) običnim ljudima ostaje da se snalaze kako znaju.
Ali ni u životu nije bilo ništa drugačije. Scenski radnik iz litvanske predstave izboden je nožem u Zenici, crna kronika Oslobođenja puna je klanja i ubijanja među izbjegličkom populacijom, a Bosnom i Hercegovinom danas upravljaju „umjereni” političari za koje upućeni tvrde da su gori od najcrnjih nacionalista. Uz taj samrtni osmijeh u životu i na pozornici, mračni princ glume na ovogodišnjem MESS-u bio je skopski glumac Nikola Ristanovski koji je briljantnim ulogama (Nigdje nikog nemam i Don Juan) pokazao ako ništa drugo da superiornosti klasičnog glumca ne mogu naškoditi novotarije modernog teatra. Bilo je na MESS-u i „kazališta u trapericama” i zavodljivih plesnih izvedbi, ali ono čemu je sarajevska publika najviše pljeskala bila je dobra priča i živi glumci na pozornici.
Dobro raspoloženje Festivala spasile su predstave o običnim ljudima i poetika svakodnevnih problema. Predstava S druge strane Zagrebačkog kazališta mladih u režiji Bobe Jelčića govori o ženama izgubljenim među neplaćenim računima i životnim razočaranjima kao i o tome kako igraju glumci kada zaista vjeruju u ono što rade. Izvedba U Palermu Emme Dante pokazala je kako funkcionira Sicilija između dnevne sobe i kuhinje, a njemačke Tri sestre Jurgena Goscha pričale su kako izgleda današnji osjećaj usamljenosti, a da se pri tome ne spominje široka ruska duša. U skladu s lokalnim šarmom privremenosti, potmule mržnje i iščekivanja na rubu plača, bosanskohercegovačka produkcija na MESS-u kretala se između očajničkih pokušaja i megalomanskih promašaja. Tako je odličan tekst Noć dugih svjetala Damira Šodana o ratnim tajkunima, „rodijačkoj” etici i trgovini ljudima mogao izvesti jedino Mostarski teatar mladih za koji nitko pouzdano ne zna kojoj strani rijeke on stvarno pripada.
Ovaj „poligon za gubitnike” možda je najvitalnija točka podijeljenog Mostara sa dva univerziteta, dva nogometna kluba i dvije medicinske škole i u kojem ima više automatskog oružja nego na crnom tržištu u južnom Bronxu. S druge strane, do bola dosadna i nerazumljiva predstava Faust Harisa Pašovića, „koju je publika ispratila iznenađujuće hladno” (Dnevni avaz) i u koju je ulupano maltene više novaca nego u sva bosanska kazališta zajedno, možda indirektno dobro pokazuje sliku ovog društva koje autistično želi demonstrirati vlastiti značaj, bez svijesti što u stvari želi i kuda zapravo ide.
Ipak, u takvoj atmosferi gdje se „veselost” ulice pomiješala s „tragikom” pozornice, Sarajevo je još uvijek jedini grad u Evropi u kojem će taksist Himzo voziti poznatog beogradskog glumca besplatno pet minuta duže okolnim ulicama da bi mu ispričao vic, u kojem su žene podjednako lijepe bez obzira na nacionalnost i u kojem se „Kod Kibeta” jede najbolji burek na Balkanu... Što će s Bosnom u budućnosti biti, nitko ovdje pouzdano ne zna, ali što god bilo, Sarajevo će sigurno živjeti vječno ako ni zbog čega drugog onda zato jer grad s četiri crkve u radijusu od sto pedeset metara nikako ne može zamisliti svoj život bez raje, šege i teatra.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2006.