NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2006. broj 4 godina XLII oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

FESTIVALI: 11. jugoslovenski pozorišni festival u Užicu
Bojan MUNjIN
GEOGRAFIJA, AVANGARDA, ZABAVA

 

Hajde da to kažemo ovako: Jedanaesti jugoslovenski pozorišni festival u Užicu bio je dobar a predstave su bile slabe. Okruglo pa na ćoše? Ne, živa istina, bio sam tamo. Ono što smo o kvaliteti festivala pisali prošle godine vrijedi i danas a vezano je prvenstveno za socijalnu energiju domaćina koji hoće od kulture svog grada nešto da naprave kao i za mnogobrojnu užičku publiku koja u kazalištu hoće nešto da vidi. Ta novembarska kreativna napetost u Užicu vidjela se ove godine po tome što su svi festivalski kompleti karata bili rasprodani još pre početka festivala, po neprestanoj gužvi u foajeu svih sedam dana, po ogromnom broju novinara pred vratima dvorane kao da je stigao Putin i prema podočnjacima scenskih radnika koji su spavali danju a radili – noću. Gužva pred golom koja međutim traje već dvije godine odnosi se prvenstveno na selekciju Maše Stokić u kojoj je napravljeno nekoliko grubih prekršaja vezanih za duele avangardnog i tradicionalnog kazališta a penali će se – nadajmo se – ispucavati iduće godine. Iako se u rogobatnoj selekciji, u kojoj je bilo i nemušte avangarde i ocvalog staromodnog šarma, osjeća borba za „ispravljanje krive Drine” u srpskom glumištu u kojem ima nemalih problema, službeno, Užički festival je smotra najboljih srpskih pozorišta, neslužbeno on je prezentacija građanskog teatra u dobrom smislu i to bi Maša Stokić morala da zna. Svuda u svijetu, pa čak i na ovim prostorima, postoje festivali modernog dramskog teatra i oni koji njeguju postdramsku alternativu i – uz manja preklapanja – ti se pojmovi ne miješaju. U selekciji za Užički festival, Maša Stokić ne samo da je pobrkala dramski i avangardni teatar nego i – dobro i loše kazalište. Jedna Laža i paralaža somborskog Narodnog pozorišta u režiji Gorčina Stojanovića kao i Život broj 2 Beogradskog dramskog pozorišta u režiji Anje Suše zaista nisu imali što tražiti na festivalu najboljih, uz činjenicu da ove dvije predstave, žanrovski i izvedbeno, ni po čemu se ne mogu usporediti.
Somborska Laža i paralaža slaba je predstava temeljena na dobrom Sterijinom komadu u prvom redu zato što se Gorčin Stojanović nije dovoljno potrudio da vokabular, odnose i probleme srpske provincije iz sredine XIX stoljeća prebaci u polje modernog senzibiliteta fokusirajući se na moralne dileme koje vrijede i danas. On je htio biti i staromodan i moderan u isto vrijeme i na kraju nije ispalo ništa. Scenom je dominirao polomljeni crkveni zvonik šagalovske provenijencije i pozornicom su cijelo vrijeme promicale neke psihodelične spodobe valjda da potcrtaju lažno u ljudskim odnosima a pri tom su glumci igrali na način neke razblažene komedije razbibrige od pre pedeset godina. Šta je u toj ušećerenoj vodici veliko i šta je tu najbolje?
Selektorka Maša Stokić branila je na Festivalu i rukama i nogama (priznajem, hrabro) svoj autorski koncept i upad avangarde u polje mejnstrima ali i sa stajališta alternative Život broj 2 nije dobra predstava. Kao što sam napisao i u festivalskim novinama, od modernog kazališta, kao i od umjetnosti uopće, tražimo da nas udari u želudac i ošamuti simbolima, znakovima i značenjima a ne da bude nerazumljiva. Nismo od juče, a nije to bogami ni užička publika, gledali smo stotine takvih predstava, od Bitefa do Avignona i od Krakova do Eurokaza, ali Anja Suša, osim što je, kako sama kaže, „citirala” neke zvijezde Bitefa i osim što je prema vlastitom priznanju namjerno željela „šokirati i ironizirati očekivanja publike” – nije napravila ništa. Predstava Život broj 2 nerazumljivi je performans u kome su izmiješani i mikrofoni i zaumni monolozi, i ruska avangarda i Bog i televizija, i duševna bolnica, crkva i psihodelija, koja samo pokazuje koliko je velika razlika između banalnog šokiranja i suštinske provokacije.
Slijedile su predstave Edmund Kin Narodnog pozorišta iz Niša po komadu Hadija Kurića i u režiji Irfana Mensura i Čičkovac Újvidéki Színháza iz Novog Sada, prema romanu Nandora Giona i u režiji Kinge Mezei, opet vrlo različite po rukopisu i s jednom zajedničkom karakteristikom – bile su osrednje. Sami Novosađani kažu da im je ovo najlošija predstava u zadnjih pet godina a Čičkovac to jasno i pokazuje: umjesto govora tijela, ritualnog teatra i koreografirane radnje u čemu je Színház najbolji, ova izvedba bila je neko prepričavanje u trapericama Gionovog romana i predstavljanje pomalo infantilnog problema dječačkog odrastanja kao univerzalnog simbola.
Komad Edmund Kin koji prati stvarnu sudbinu jednog od najboljih i najkontroverznijih engleskih glumaca Edmunda Kina (1787–1833) predstavljao je dobar štof za uzbudljivu predstavu ali nedostajalo je malo više redateljske pitkosti, glumačkog šarma (naročito Dejana Cicmilovića u naslovnoj ulozi) i spisateljeve hrabrosti da ne napravi obavezni happy end – pa da ovo zaista bude festivalska predstava.
Ono što je na Užičkom festivalu stvarno vrijedilo bio je JDP-ov Brod za lutke Milene Marković i u režiji Slobodana Unkovskog i (donekle) Pomorandžina kora Maje Pelević i Ateljea 212, u režiji Gorana Markovića. Prva predstava posjedovala je suptilnu i bolnu temu o ženi i ljudskoj prostoti, odlične glumce i razliveni redateljski postupak na rubu sna i jave, a druga opet važnu priču Maje Pelević o današnjoj konzumerističkoj imitaciji života, vrhunsku glumu ali i – komercijalnu zavodljivost.
Uz činjenicu da smo gledali još jedan neuspješan eksperiment – Romea i Juliju novosadskog SNP-a (redatelj Predrag Štrbac) – uz video igrice, digitalne projekcije i neku klauneriju iz daleke budućnosti, zaista se postavlja pitanje kako je po principu red geografije, red avangarde i red zabave, Maša Stokić uspjela sastaviti selekciju za ovogodišnji Užički festival? Takva selekcija zaista ne izoštrava kriterije niti u jednom pravcu i šalje poruku da na ovaj Festival može doći baš svatko, a o izgubljenim parama i očekivanjima da ne govorimo. Da li je to smisao jednog Festivala koji se trudi da bude respektabilan? Ako je o već o postdramskom kazalištu riječ, zašto u Užice nije otišla predstava Cirkus istorija Bitef teatra u koreografiji Sonje Vukićević za koju se publika danas grabi, zašto „za zabavu” Užičani nisu mogli vidjeti fenomenalni Čikago Pozorišta na terazijama i zašto nije pozvan „ozbiljni” Trg heroja Ateljea 212? Zato što su prve dvije predstave premijerno izvedene tek u septembru i oktobru kada je selekcija već završena i zato što treća puno košta? Pa šta onda! Mnogi svjetski festivali „predviđaju” dobre predstave, zovu na neviđeno ili izvan konkurencije ali u svakom slučaju puno je više hrabrosti i novaca potrebno da se dovedu osrednje i loše predstave nego odvažnosti da se napravi jedan ispravan korak nakon službene selekcije. Ovih dana diskutira se da li da Festival iduće godine poprimi i regionalni karakter i da se u Užice zovu i predstave iz Bosne, Hrvatske i Slovenije (što zaista ne bi bilo loše) ali što god bilo važno je, u odnosu na htijenja, potrebe i negativna iskustva, da ovaj Festival konačno postane mjesto – najboljih predstava.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2006.