NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2006. broj 4 godina XLII oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

SAVREMENICI I SAPUTNICI O LjUBIŠI RISTIĆU
Razgovor s Nadom Kokotović / Branka KRILOVIĆ
RISTIĆ JE ČINIO ČUDA

 

Kada ste prvi put došli u dodir s Ljubišinim radom i šta ste tada pomislili s obzirom na to da ste oduvek želeli „nešto više” na polju plesa i teatra?
– Ne bih tako formulirala pitanje; to „više na polju teatra i plesa” u ono vrijeme nije bilo aktuelno, jer sam ja u to vrijeme radila svoje projekte za Muzički bijenale u Zagrebu 1971, 1973, 1975. i imala premijere u HNK, a kao plesač izuzetne plesne grupe KASP (Komorni ansambl slobodnog plesa) i 1969. Dobila sam nagradu Sedam sekretara SKOJ-a 1971. za koreografiju mog baleta Lied na muziku Ive Maleca, a i ranije sam u Italiji i Francuskoj već dobila nagrade za koreografiju. Osim što sam plesala u HNK, sa KASP-om, najznačajnijm modernim plesnim ansamblom u bivšoj Jugoslaviji, gostovala sam po Evropi, a počela sam i raditi koreografije u dramskim predstavama. Surađivala sam, u ono vrijeme, s najznačajnijim režiserima u Hrvatskoj, Radojevićem, Parom, Violićem, Spaićem u Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama 1971, 1972, 1973. i 1976. sa Billom Gaskilom na Edipu i Edipu na Kolonu. U to vrijeme sam već studirala režiju i bila dvije godine na Airexovoj i Fordovoj stipendiji u SAD, pisala sam plesne kritike. Onda sam tek srela Ristića. Od tada smo krenuli zajedno. To je bio logični nastavak mog dotadašnjeg rada.

Koji je vaš prvi zajednički projekat?
– Krležin Michelangelo u Splitu 1977. Bio je to poseban zajednički rad, divna, nova i jedinstvena predstava. Na njoj se počelo sa svim onim što je kasnije bio zajednički znak i posebnost naših predstava; zajedništvo i međusobni utjecaj mnogih različitih ljudi koji su na njoj radili, o njoj mislili i u njoj sudjelovali. Već je i prostor predstave bio ono što smo i kasnije često koristili, a to je prirodnost prostora, misao o prostoru, duh prostora. Jednostavno, scena je bila u gledalištu a publika je bila na sceni. Mora se uzeti u obzir da je prostorna posebnost proizašla i iz činjenice da je splitski teatar izgorio i da je tamo igrati značilo sagledati novu mogućnost za igru.

Zatim ste osnovali KPGT; kako sad vidite vaš zajednički, zagrebački period?
– KPGT smo osnovali 1978. radom na predstavi Oslobođenje Skopja Dušana Jovanovića. Družili smo se, radili, bilo je spontano i divno. Bilo je to u Zagrebu, jer smo tamo našli ljude koji su to s nama želili raditi. U to isto vrijeme i sljedeće dvije godine slijedili su važni projekti kao Kamov, smrtopis i Držićev san u HNK u Zagrebu, Toska u Celju i Misa u a-molu u Ljubljani kao i film Luda kuća za Jadran film Zagreb i TV film Balade Petrice Kerempuha za TV Zagreb, zatim još Splitsko ljeto sa 1918. od Krleže, Vojnom tajnom, Hamletom. Onda smo 1980. došli u Beograd.

Šta je bilo presudno u udruživanju vaših stvralačkih energija?
– Mislim da smo se naprosto razumjeli i bez posebnog dogovora i imali apsolutno povjerenje jedno u drugoga a i izvrsno smo se dopunjavali u radu. Jednostavno smo radili i živili zajedno.

Značajne godine proveli ste u Subotici gde ste dokazali da visok stepen nacionalne tolerancije  može biti snažna pozorišna inspiracija. Ristić je verovao u čuda?
– Ristić nije vjerovao u čuda, Ristić je činio čuda. Pokretao je ljude tako prirodno i jednostavno da nitko nije ni primjetio što se dešava, a sve smo radili po principu: Hoćemo.
Hoćemo. A onda „shaking hands”. Nacionalna tolerancija je za mene bila nešto toliko samo po sebi  razumljivo da o tome i nisam posebno razmišljala. Činjenica je da do našeg dolaska u Suboticu članovi Mađarske drame i Srpskohrvatske drame nisu uopće komunicirali. No, to nije bila prepreka da sam prvog dana rekla: „A sada, u 10 sati, počinjemo svi sa vježbama, svi zajedno.” Nije bilo pogovora, a i bilo je tako kao da nikada nije ni bilo drugačije. Onda smo radili Madacha gdje su svi glumci igrali i gdje su svi ne-mađarski glumci pjevali na mađarskom jeziku i igrali zajedno. Bilo je to nevjerovatno iskustvo. Za nas je inspiracija bila „novi zadatak”, ostvariti nešto dobro, posebno za taj grad, a na osnovu onoga što smo znali, razumjeli i umjeli.

Iz tog perioda značajan je vaš zajednički rad na predstavi „Blady Mary”?
– Blady Mary je bio jedan od niza izuzetnih projekata koje smo u tih mojih šest godina zajedničkog rada u Subotici ostvarili. Za mene je rad na toj predstavi važniji kao metodološki pristup muzičkom i tekstovnom materijalu i kako iz nečega što parcijalno postoji napraviti jedan novi žanr, muzičku dramu. A bilo je tu toliko nevjerovatnih, mogli bismo reći „podviga”. Prije svega, ljetni festivali na Paliću 86, 87, 88, 89, 90, 91. i zatim Grad teatar Budva (koji postoji još i danas) 1986. i festival u još 15 gradova, paralelno, tog istog ljeta, gostovanja u Mexicu itd. Jedno izuzetno vrijeme.

Na mapi ristićevskog načina osvajanja prostora našla se i koreodrama „Otelo”  izvedena na Paliću. No, može se reći da ste vi tu otišli korak dalje od njegove najsmelije ideje – Dezdemona je umrla u vodi. Godinama kasnije, u beogradskoj Šećerani, Ristić će napraviti veštačko jezerce, opet zarad jednog Šekspira. Ne slučajno, reklo bi se?
– Moj Othello je bila važna i lijepa predstava, a da je on u Šećerani napravio jezerce, to ne znam.

Kolektivizam, energija i stvaralački eros zajedništva... na tome se hranio KPGT?
– Da, sami ste odgovorili na pitanje: kolektivizam, energija i stvaralački eros, ali i znanje i misao i emocija i talenat.

Pozorište, pametni, kulturni ljudi su jedini pouzdani kapital, trebalo bi imati hrabrosti i prepustiti im stvar u ruke” (citat, Ljuša) – setite li se toga sad, dok prebirate po svojoj okolini u potrazi za konkurentnim sagovornikom?
– Sa Ljubišinim citatom se slažem, ali mislim da ima sve manje tih ljudi. Starimo, zaboravlja se svjesno ili ne svjesno. Nažalost, u Njemačkoj uopće nemam takvog tipa sagovornika, ovdje su ljudi vrlo oprezni i o vlastitim idejama se ne govori, ili samo izuzetno. Ljudi se osjećaju uznemireni ako se bilo što preispituje i stavlja u kritički odnos.

Šta vam iz vremena zajedničkih, ljutih teatarskih polemika i nesporazuma najviše nedostaje?
– Upravo te polemike i analize i razgovori uopće, sve mi to nedostaje.

U Nemačkoj nastavljate ideju KPGT-a, vi ste možda trenutno jedini aktivni praktičar te ideje?
– Ne vidim razloga da bih napustila tu ideju. Ona je, naravno, doživjela neke promjene i dopune, ali prije svega živi od mnogojezičnosti u predstavama, od kolega glumaca i od tema kojima se bavimo Neđo Osman i ja u našem Teatru TKO. Igramo Brechta, Heinera Müllera i pisce iz prostora bivše Jugoslavije i prije svega se, od prošle godine posebno, bavimo „postratnom dramaturgijom”, što ćemo i nastaviti, jer ima vrlo dobrih komada. Posebno me veseli što se tom temom bave žene pisci.

Kretanje, kretanje... to je bio smisao KPGT-a i Ljubišinog gesla, ne ostati nigde toliko dugo da ideja i misao ostare. Vi ste se, međutim, poslednjih godina malo „skrasili”, što ne znači da nemate svoja intimna putovanja?
– Kretanje je bila nužda i potreba KPGT, a ja sam se samo utoliko „skrasila” što živim skoro 15 godina u Njemačkoj a krećem se i dalje, jer smo na pr. do sada živili u četiri grada i devet stanova. Nije li to dovoljno? A što se tiče mog rada, ja režiram od Konstanze, preko Štuttgarta, Tübingena, Saarbrückena, Beograda, Kölna, Würzburga i svake godine sam najmanje četiri mjeseca odsutna iz stalnog mjesta boravka. To nikako ne bih nazvala „skrašenim” životom i mirovanjem, a da intimna putovanja i ne spominjemo.

Kad bi, kad bi... vam stigao poziv iz Šećerane za saradnju, da li biste...?
– Na ovo pitanje mi je vrlo teško odgovoriti, jer koliko znam Ristić uopće nema mogućnosti da radi teatar i Šećerana je samo jedan mogući teatarski prostor. Prvo, saradnja nikad nije ni prestala, vrijeme i okolnosti su se promjenili, a da bi poziv stigao bilo bi logično, jer se ne može zaboraviti da je on svoju teatarsku „avanturu” i stvaranje KPGT-a upravo krenuo i sproveo sa mnom. Da bi se tako nešto ponovo desilo, trebalo bi tog čovjeka prvo rehabilitirati i njegov umjetnički rad odvojiti od njegovog političkog angažmana. On je izuzetan umjetnik, praktičar, teoretičar i pokretač najnevjerovatnijih teatarskih projekata, a možda je upravo i zato to što se s njim dešava. U historiji se već mnogo puta desilo da su umjetnici imali, u određenom trenutku, neprihvatljiva politička stanovišta, ali ih to nije negiralo i „sataniziralo” kao umjetnike. Na pr. Heine, Heidegger, Nietzsche a u novije vrijeme Handke. Ili najnoviji primjer Grassa, koji je u mladosti bio član SS jedinice, ali to ne može umanjiti njegov doprinos Njemačkoj i svjetskoj književnosti, samo će dovesti u pitanje njegov moralni integritet. A kad bi takav poziv i stigao, onda bih ja sama odlučila, kao što sam odlučila i 1977. godine.

Razgovarala Branka KRILOVIĆ
Copyright: Sterijino pozorje 1998-2006.