NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2008. broj 4 godina XLIV oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

Festivali - 6. festival svjetskog kazališta, Zagreb
INTERVJU: JAN FABRE
ESENCIJA LJEPOTE JE NEŠTO VRLO LJEKOVITO
razgovarala Jelena GAJEVIĆ

 

(Intervju je napravljen za vrijeme Festivala svjetskog kazališta u Zagrebu, prije predstave Another Sleepy Dusty Delta Day koju je režirao Jan Fabre)

Another Sleepy Dusty Delta Day” je solo performance, što se čini pravom formom za vrlo usamljeničku situaciju, kao što je situacija onoga ko doživi samoubistvo nekoga bliskog, što je motiv „Ode to Billy Joe” Bobby Gentry, kao i onoga ko ima iskustvo dugog i bolnog umiranja majke, što je autobiografski element koji je pokrenuo stvaranje vaše predstave. Da li smo sami u situaciji kada naši voljeni umru? Da li je to generalno usamljenička situacija?

Fabre: Da, mislim da jeste. Posebno kada umru majka i otac, to je neka vrsta novog početka i osjećaj da niste božanski, kroz svijest da ste smrtni. S tim dolazi usamljenost.

Vaš solo performans, s ne tako puno elemenata na sceni, može se smatrati i vrlo jednostavnom formom. Da li je jednostavnost tu kao primjerena forma kada se govori o osnovnim stvarima kao što su život i smrt, kao i izbor, uključujući izbor da se umre?

Fabre: Može se reći da je stvaranje solo performansa uvijek prakticiranje jednostavnosti, jer izgleda jednostavno, ali vrlo je kompleksno. Tu se istražuje artikulacija mišića, pokreta, riječi, svakog daha. Dobar solo izgleda jednostavno, ali vrlo je minuciozan radni proces. Na pres konferenciji ranije sam rekao da moram biti inspiriran da uradim solo, ali to je istraživanje i prakticiranje osnovih stvari teatra, pokreta, to je kao ponovno izumljivanje i ponovno pisanje abecede. Zato još volim to da radim. Nekad je, nakon produkcija za 20–30 ljudi, dobro vratiti se esenciji. Kad se stvara solo, stvara se intenzitet. Drugačija je koncentracija, jedan na jedan. To je uvijek otvaranje novih vrata za kasniji rad.

Another day” je fraza iz stiha „Another Sleepy Dusty Delta Day” uzetog iz „Ode to Billy Joe”, ali je i paradoks da je „još jedan dan” samo novi dan u životu većine ljudi, dok je za druge to dan kada se sve mijenja, sve preokrene ili sve stane. Oni koji prežive takve dane pitaju se kako da nastave život poslije toga.

Fabre: U tome je i razlog mog naslova. A u nekom američkom smislu, to je opuštajući dan. Ali, tu je i pospanost koja je brat smrti, pepeo je tu jer dolazimo iz pepela i njemu se vraćamo. To je i duhovna konotacija koja dolazi iz Biblije.

Tu je i pitanje vremena. Okrutni kontinuitet vremena za one koji nastave živjeti nakon što im neko blizak umre, ali nastave bespomoćno osjećati tugu i prazninu bez voljenih. Vrijeme postaje bolna nagrada za one koji ostaju.

Fabre: To je naš pristup dramaturgiji ovog teksta. To je u karakteru Ivane Jozić u predstavi. Ona oproštajno ljubavno pismo skoro pojede, ona ga čita stotinu puta. Istovremeno, ona je ljuta, usamljena, ne slaže se, razumije ga, ima različite emocije, razumije političke i društvene dimenzije pisma. U dramaturgiji teksta i akciji to ide u različite pravce, to je kao leptir, ide u smjerovima različitih emocija, poput leptira.

Pročitala sam da je „Ode to Billy Joe” enigmatski blues o samoubistvu mladog Billy Joea i da je to vrlo upečatljiva pjesma koja odmah izaziva dejstvo na ljude, ali je i misteriozna. To je pjesma čiji je centralni motiv jedno samoubistvo, ali ona ne otkriva ono što obično zanima ljude kada je u pitanju samoubistvo. Zašto? Ne govori o razlogu samoubistva. A to je i pjesma o zabranjenoj ljubavi i zabranjenom samoubistvu. Tabu i misterija obično prate samoubistvo, izbor da uradimo sa životom ono što želimo. Tabu i misterija su, nekako, uvijek tu.

Fabre: Slažem se, rekao bih isto.

Samoubistvo se može shvatiti kao sloboda izbora, apsolutna sloboda izbora. Ljudi nekad imaju pravo na taj izbor. Ali, ponekad je taj izbor oduzet ljudima. Paradoks je da se ta sloboda ljudima oduzima baš onda kad su jako bolesni i nemaju šanse za izlječenje. Dugoročno ne mogu preživjeti, ali im nije dozvoljeno da umru brzo i bez boli. Šta biste rekli o tome? Znam da je to bolno pitanje za vas, ali ste se njime bavili i kroz ovu predstavu.

Fabre: Ja vjerujem u ideju patnje kada ona ima cilj. Ali kada patnja vodi samo u smrt, s njom se više ne slažem. Mislim da ljudi imaju pravo da odluče da ovaj svijet napuste sa svim dostojanstvom.

Izbor da umremo postoji kao mogućnost barem za neke ljude i u mnogim situacijama, ali izbor da živimo često je van naše kontrole. Jednostavno se rodimo i često nismo svjesni važnosti da reafirmišemo život u svemu što radimo u životu, svakodnevno. Izbor da se živi, a ne samo da se umre, također je vrlo složeno pitanje.

Fabre: Mislim da individua koja ima svijest o smrti više poštuje život. Većina ljudi ne vidi smrt kao važan dio ciklusa života, vidi je kao nešto loše, neproduktivno, kao tabu. Ovu predstavu sam napravio ne iz nepoštovanja, nego upravo iz poštovanja života.

Oproštajno pismo napisano osobi koja voli onoga koji odlazi u smrt jedan je od centralnih motiva predstave. Koliko je ljubav slaba u bici života i smrti?

Fabre: Mislim da je to jedna od esencija ove predstave i onoga što se razotkriva igrom Ivane Jozić. Ona istovremeno razumije intelektualni koncept, ali se emocionalno s njim ne slaže. Za nju je to konflikt, koliko god otkriva kao privatna i kao scenska osoba. Kada razmišljate, postanete pomalo komični, a kada osjećate, postajete tragični. To je jedan od suštinskih konflikata unutar predstave.

Teško je kada se mora pustiti da ode neko blizak. Nije to problem samo u slučaju samoubistva, već i svaki put kada treba prihvatiti činjenicu da je neko nama blizak umro. Nikad zapravo nismo spremni za to. A vaš je stari recept saradnja i kolektivno stvaranje s ljudima koji razmišljaju slično kao vi, pa tako i s hrvatskom koreografkinjom i plesačicom Ivanom Jozić. Jedna od vaših specijalnosti, ako se tako može reći, jeste i izražavanje duhovnog bića kroz fizičko tijelo. Tu su eros i tanatos, erotičnost tijela i ples konfrontirani s procesom umiranja. Mora biti prilično teško plesati vizije smrti i reakciju na smrt koristeći erotične pokrete koji, zapravo, reafirmiraju život kao takav.

Fabre: Nikada ne pričam s mojim glumcima i plesačima o erotizmu ili seksu. Mislim da su nervne ćelije te koje igraju, i to onako kakve one jesu. Seksualnost koja se razotkriva u performansu je dar, a ne konstrukt.

Puno je načina i formi izražavanja koje koristite u svojim brojnim umjetničkim aktivnostima. Vaše predstave mogu se posmatrati i kao vizuelna umjetnost, neki ih zovu „living installations”. Slike u teatru i teatar u slikama prisutni su...

Fabre: Ne, ne slažem se s tim. Mislim da je tu greška, mislim da teatar i ples imaju različitu memoriju od historije vizuelnih umjetnosti. Ja sam na neki način umjetnik prerušavanja, koristim sredstva prerušavanja da nađem nove veze, recimo studirajući ljudsko postojanje i insekte da bih našao nove interpretacije, ali to ne znači da su prirodne nauke pogodne za proučavanje društvenog ponašanja. To su različite oblasti. Naravno, jedni interesi utiču na druge moje interese. Ali, u mom radu jasno je kada radim izložbe, skulpture, a kada radim predstave. Ja to ne miješam, ja nisam „media artist”. Prisutan stav da je moj teatar sav u slikama je pogrešan. Moja scena se temelji na individualnoj snazi, pogledu i inteligenciji mojih performera. Naravno, ja sam vizualni umjetnik i dobar sam u prostornom postavljanju, u strategiji prostora, u raspoređivanju u prostoru. Ali radim teatar jer vjerujem u ljudsko tijelo koje se znoji, krvari, koje se umara, to čini teatar, to je drama, nešto drugačije od vizuelnih umjetnosti.

Neki će reći da ima ljepote u izvjesnosti. Život i smrt i sve njihove transcendentalne dimenzije čine sve nesigurnim. Kako gledati na smrt roditelja i ostalih koje volimo a da nas to ne uplaši i da se ne osjećamo izgubljeni bez njih i bespomoćni u tome svemu? Možda kroz umjetničko rekreiranje života i smrti? Kada smo suočeni sa slabošću i smrtnošću ljudi, umjetnost nas može bolje pripremiti da živimo s tim tako što će dati neki smisao smrti. Da li je bolno ponovno zamišljati i stvarati proces umiranja na sceni i prihvatiti tu smrt kada imamo i lično iskustvo koje to čini bolnim? A to je bolan proces i za publiku, jer svi se možemo identificirati s nekim dimenzijama toga. Tu, pretpostavljam, ima i neke katarze, kao rezultat vaše predstave. Katarze koja nam pomaže da damo neki smisao smrti i sjećanjima na one koji su nam bili bliski i da prihvatimo njihove sudbine kao ne tako konačne.

Fabre: Mislim da je moje pozorište pozorište farmacoma. Farmacom je grčka riječ i znači lijek koji vas može izliječiti ili ubiti. Da, kao što ste rekli u svom malom eseju, u mojoj predstavi ima katarze. Moja predstava je na neki način utemeljena na grčkoj tragediji, ona je i o herojima u tragičnim situacijama, ali i o pobjedama. Ali mislim da je esencija ljepote nešto vrlo ljekovito, jer ljepota na neki način liječi poremećene odnose koje mi, ljudska bića, stvaramo.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2008.