NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2008. broj 4 godina XLIV oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

TEATRALIJE
INTERVJU: DINO MUSTAFIĆ, REDITELJ, POZORIŠNI PEDAGOG, DIREKTOR MESS-A
REŽIJA JE SVJETONAZOR
razgovarala Ana ISAKOVIĆ

 

Dino Mustafić, pozorišni reditelj, profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Sarajevu, direktor međunarodnog internacionalnog festivala MESS u Sarajevu, boravio je tokom avgusta u Mostaru, pripremajući predstavu Zver na mesecu Ričarda Kalinoskog, koja je premijerno izvedena 3. septembra, na sceni Mostarskog teatra mladih.
Beogradskoj publici Dino Mustafić poznat je po režiji komada Tomasa Bernharda Pred penzijom u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Helverova noć Ingmara Vilkvista u koprodukciji Ateljea 212 i Kamernog teatra 55 u Sarajevu. Gostovao je i s predstavom Četvrta sestra Januša Glovackog u Ateljeu 212.
Ovom prilikom, govori o pozorištu, sebi u pozorištu, društvu... o pristajanju ili nepristajanju na kompromise.

Zašto ste se odlučili za režiju kao životni poziv?

– Režija je način života. Mislim da se za režiju nisam odlučio ja, već sam jednostavno došao u poziciju da svijet promišljam iz rediteljske vizure. Kada to kažem, smatram da je režija svjetonazor, da je režija i filozofija, da je režija profesija koja omogućava da svoju osnovnu emocionalnu i misaonu intenciju multipliciraš u što veći broj suradnika, umjetnika, prijatelja, kasnije i u publiku, i da onda polako nestaneš. Mislim da je režija profesija poništavanja samoga sebe. Možda sam je zato i odabrao.

Šta vas prvo privuče tekstovima koje odaberete da režirate?

– Jako se uzdam u prvi čitalački impuls, u smislu da li me je neki tekst uznemirio, da li me je negdje zakačio, da li je nešto otvorio u mojoj percepciji svijeta, da li sam iz tog čitanja izašao bogatiji za jednu drugačiju spoznaju. Volim u tekstovima da otvaram rubne teme, delikatne stvari, jer smatram da je pozorište mjesto gdje imamo pravo da postavimo najviše pitanja, ali to je i mjesto gde dobijamo najmanje odgovora. Pozorište koje daje odgovore, koje vrši agresiju na gledaoca, nije dobro pozorište.

Vaša predstava po Bernhardovom komadu „Pred penzijom” naišla je na izuzetan prijem u Beogradu. Kako procenjujete pozorišni život u Beogradu i da li beogradska publika može uskoro da očekuje vaše rediteljsko gostovanje?

– Ne znam koliko sam ja kompetentan da svojim povremenim prisustvom, pre svega kao gledalac, a onda selektor festivala i reditelj koji je imao priliku da izađe pred beogradsku publiku, generalizujem o njoj. Dobrim dijelom je podjeljena u odnosu na činjenicu u koja pozorišta ide. Pozorišta u Beogradu su izdiferencirana i žanrovski i stilski, svako pozorište ima svoje recepciono polje, svoju kritičku masu gledalaca. Ono što ja znam, i što mi se čini najzanimljivije u beogradskim pozorištima, jeste da je to publika koja ima tradiciju odlaska u pozorište, a zatim kult glumca i kult dobre dramske riječi, dobro ispisane replike. Odatle proizlazi sve što je u srpskom glumištu uvijek fasciniralo, a to je duhovitost, šarm, iskrenost, istinitost. Da ne nabrajam sva velika glumačka imena koja su dobrim dijelom označila jugoslovensko glumište, pa do toga da su zapravo reperi modernosti u režiji kretali od velikih rediteljskih persona koje su, upravo u Beogradu, nalazile najbolje tlo za nicanje svojih vizija i noviteta, od Bojana Stupice, pa nadalje.

Velika je hrabrost postaviti Tomasa Bernharda na scenu. Čini se da scensko izlaganje Bernhardove poetike zahteva potpuno, precizno predavanje i koncentrisanost. I najmanja omaška bila bi vidljiva. U vašoj estetici kao da se često pojavljuju minuti tišine u kojima se ne dešava ništa, a dešava se sve. Da li su takvi momenti na sceni za vas izazov?

– To je opčinjavajuće. Za mene tišina u pozorištu ima sakralnost. Tišina u pozorištu može nekada mnogo više da kaže nego stotine hiljada riječi. Nekada samo intenzitet reflektora na glumcu, gašenje i paljenje, može da otvori cijeli jedan mikrosvijet. Tišina je teatarski podtekst. Ja se tišinom koristim kao podtekstom, kontekstom i nadtekstom pojedinih scena u onome što me zanima. S druge strane, ja jesam proteklih godina radio pisce koji su predstavnici onoga što se može nazvati literarni teatar ili dramski teatar, teatar riječi, ali nisu te moje predstave tek tako bile scenske brbljaone, u kojima se bombardovalo količinom teksta, nego smo uspjevali kroz glumačku radnju i glumački odnos da i najkompleksnije misli pretvorimo u scenski konkretno, životno iskustvo. Mislim da odabir tekstova uvek polazi iz našeg iskustva. Ako glumac kroz sebe filtrira to iskustvo, ako duboko vjeruje u sebe, ako vjeruje da to što, igrajući karakter, igra i dijelom svog iskustva, iz okolnosti u kojima živi, iz svog emocionalnog pamćenja... Ako se on u tom trenutku razgolićuje, kopa po sebi, onda sam siguran da predstava ima prođu. U takvim stvarima, i kada se događaju greške, one su samo tehničke naravi. Ja volim teatar s greškom, čeznem za istom. Ljudi su zapravo s greškom. Nisam pobornik bespogovorno upakovanih, tehnološki izgrađenih teatarskih cjelina. Volim teatar koji je živ, koji je prisutan, koji može da ima pravo na greške.

U komadima koje odabirate čini se da je u središtu čovek sa snažnim psihološkim previranjem koje nije uvek vidljivo. Naročito je to izraženo u komadu Jana Fosa „Noć peva pesme svoje” koji ste režirali u Zagrebačkom kazalištu mladih. U kojoj meri i zašto vas privlači minimalistički izraz u pozorištu?

– To je stvarno najteži i najsavršeniji put. Ne mislim da je to slučaj samo u teatru, već uopće u umjetnosti, u bilo kojem mediju. To je savršenstvo u jednostavnosti izraza, u lapidarnosti iskaza, bez obzira na to da li je ta forma stara ili nova. U tom smislu su me i privlačili tekstovi koji su ostavljali prostor da pokušam da režiju dovedem imanentno iz teksta, iz situacije, iz karaktera i iz glumca, da što manje činim stvari koje su spoljna rediteljska sredstva i da pokušam da sve promišljam tako duboko, skriven čak i od samoga sebe. Fos je upravo dobar primjer za to. Fosova inspiracija bili su ljudi iz norveških pejzaža koji uvijek u onome neizgovorenom kažu esencijalne stvari. Tu on tretira vrlo bolnu, savremenu temu: filozofiju dosade, života koji gubi eros, života u kome je radikalni izraz samo smrt, u kome je to jedino uzbuđenje. Meni je bilo zanimljivo kako Fos od početka do kraja komad vodi vrlo jasno, bez ikakve potrebe da dramatizira, da gledaoca iznenadi ili da ga prevari. Neverovatno je kako je on surovo istinit. Ja sam pokušavao da to s glumcima nađem na sceni. Fos je jedna posebna literarna pojava, pisac koji je uprizoren u mnogo zemalja, ali različite su reakcije na njega. Predstava koju sam radio, delovala mi je u toku proba da će biti jako hermetična. Međutim, ona se u Zagrebu dobro igra, dobro gleda. A, opet, nisam imao takav dojam na festivalu u Rijeci, nisam siguran da je kod publike prošla tu barijeru. Čudan je život te predstave i tog teksta.

Zašto ste odlučili da postavite „Zver na mesecu” Ričarda Kalinoskog na sceni Mostarskog teatra mladih?

Zvijer na mjesecu je potpuno suprotan tekst. Vrlo jasno napisanih karaktera, motivacija i linije radnje. To je melodramski tekst u svim žanrovskim karakteristikama melodrame. Ja volim melodramu, jer melodramu je teško igrati u teatru. Za nju je teško naći mjeru. Ona traži glumce vrhunske kreacije, maštovitosti, glumce s velikom mjerom u emocionalnosti. Malo iskliznuće iz toga može da vodi u lažnu emociju, patetiku, kič, neke uzvišene tonove uz koje ide negativan i pežorativan značaj melodrame. S druge strane, melodrama nam je potrebna. Ona može da nas ohrabri, može da bude afirmativna kada je u pitanju optimističniji i ljepši pogled na svijet. Dakle, Zvijer na mjesecu u bosanskohercegovačkom uprizorenju ima posebnu težinu, pogotovo u Mostaru, u gradu koji je preživio najstrašnija razaranja, gdje su duševni ožiljci i danas vrlo prisutni, gradu podjeljenosti. Upravo ta priča o pobjedi života, trijumfu života, jeste nešto što je mene privuklo ovom tekstu i nešto čemu smo mi dali i scensku dužinu. Završavamo predstavu scenom kojom smo dozvali svoje asocijacije kada smo bili sretni, koliko smo se puta nasmijali i kako su to rijetki trenuci u našem životu. Emigrantska književnost, književnost logora, književnost koja se bavila progonima, uvijek je nosila ideju koju je Šalamov, sada parafraziram, opisao na sljedeći način: „Čovjek samo opstaje tako što ružne i zle slike briše iz svog sjećanja, a prisjeća se lepih i radosnih trenutaka, iako ih je zapravo jako malo.”

Da li i dalje mislite da je generalno mali broj glumaca koji su istinski posvećeni teatru? Da li smatrate da je obrazovanje kod pojedinih glumaca na nezavidnom nivou, i zašto je to tako kada se očekuje od glumca da „izgrize” život sa svih strana?

– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Radim s glumcima za koje držim da su posvijećeni profesiji, da u životu mogu biti samo glumci i da su to. Mislim da su se glumci na našim prostorima izdiferencirali. Tu su oni koji igraju u vrhunskim filmovima i serijama, i oni koji shvataju da teatar može da bude komercijalan. Generalno, to je civilizacijsko pitanje, pitanje površnosti, pitanje profesije, kiča, ono što, nažalost, ide uz atribute glumačke profesije. Ali, čak i kada sam u situaciji da, u takvoj varijanti, vidim nekog glumca za koga sam uvijek mislio da je darovit i da bi mi bilo zadovoljstvo sresti se s njim ili s njom, to ne želim ni da gledam. Prebacim kanal ili uopće zanemarim tu stvar, jer ne želim da kvarim predodžbu o glumačkoj umjetnosti za koju smatram da je najkompleksnija izvođačka umjetnost. Promišljam teatar iz glumca i mislim da je pozorište par ekselans glumačke profesije.

Šta za vas znači ostvariti dobru komunikaciju s glumcem?

– Za mene je to tajna koja se svaki put u procesima odigrava spontano, intimno, intuitivno, suptilno, nježno. Za mene je taj fluid transfer energije i misli, istinitosti, koji se događa između reditelja i glumca; to je čist teatarski orgazam.

Pre nekoliko godina izjavili ste da u BiH postoji „kriza publike u teatru”. Da li se u međuvremenu nešto promenilo?

– Kriza publike proizlazi iz jednog devastiranog školskog sistema, obrazovanja i anticivilizacijskog i antiintelektualnog odnosa političke oligarhije prema scenskoj umjetnosti uopšte. Za njih je pozorište medij koji dobro ne poznaju, u kome se dobro ne snalaze. Pozorište traži intelektualni anganžman, a mislim da to kod nas sve više gubi smisao.

Čini mi se da ste se u istom intervjuu, s izvesnom nostalgijom, prisećali atmosfere saradnje reditelja i glumaca, teatarskog požrtvovanja i beskompromisnosti za vreme rata. I pomenuli da se nužnost kompromisa nametnula u mirnodopskim uslovima. Rekli ste i da su se zahtevali idejni kompromisi. Takođe, „da je sarajevski teatarski život ušao u sramne kompromise s publikom”. Na kakve ste kompromise, posebno idejne, mislili? I da li je i danas takva situacija?

– Teatar ne poznaje kompromis. Teatar ne podnosi izdaju. Izdaju svog estetskog principa, izdaju etičkih principa na kojima počiva. Teatar je uvijek sumnjiva rabota, mjesto dileme. Ovdašnje vrijeme, ovdašnje stanje duha ne podnosi dilemu. Zapravo, mislim da su ti kompromisi bili najjeftiniji, jer su koketirali s politikom, s novcem, s tržištem, niskom razinom gledalačke obrazovanosti i kratkoročno su davali neki rezultat. Ali, dugoročno za teatar mogu da budu vrlo pogubni. Ja smatram da je teatar elitistička stvar. Kada kažem elitistička, ne mislim da je to jedna grupa zavjerenika koja, kao neka nadnaravna bića, imaju privilegiju na metafizičku relaciju s teatrom. Kada kažem elitistička, mislim da ona traži empatiju, ona traži kontemplaciju, ona traži one procese za koje morate i kao gledalac biti otvoreni u teatru, a za koje mi samo kažemo da nemamo vremena. Zato mislim da teatar traži vrijeme, tajming, mada ovo vrijeme koje mi živimo ne može da istrpi taj tajming i zato su kompromisi uvijek bolni. Najčešće pitanje koje čujem u posljednje vrijeme je: „Koliko traje predstava?”

Izjavili ste i da je „bosanskohercegovačko pozorište u ozbiljnoj autorskoj, organizacijskoj i tehničkoj krizi” i da se „forsira nacionalromantičarska i populistička literatura”. Da li primećujete bilo kakve znake oporavka?

– Kompromisi su doveli do toga da se teatar promišlja kao nacionalna institucija koja će nacionalnim repertoarima, jeftinim manipuliranjem emocija, vađenjem iz arhive petparačkih romana, pričati priče o velikim junacima i koja će, kao najvažnije, pronositi scenom nacionalni barjak, bez želje da izgovori jednu smislenu rečenicu. Za vreme opsade Sarajeva, što je zanimljivo, teatar nije bio takav. Mir je donio te priče. Ja govorim sledeće: onog trenutka kad su teatar počele patronizirati društvene institucije koje ga ne osjećaju iznutra, one od njega prave samo instrumentarij ili oruđe kojim suptilno prenose svoje zapravo političke ideje.

U beogradskom listu „Politika” preneta je, iz lista „Dani”, vaša izjava da Sarajevo „naprosto više nije grad po mjeri čovjeka” i da je „vlast promijenila oblik nacionalizma i s etničkog prešla na građanski nacionalizam, suptilan, perfidan, podmukao”. Možete li preciznije da kažete kako se to manifestuje?

– Manifestuje se tako da sugrađani koji žive pored tebe, koji su druge nacionalnosti ili etničkog porijekla, mogu da žive pored tebe, ali će ih na šalteru dočekati vjerski pozdrav, svoje dijete će teže upisati u školu i obdanište, teže će doći do posla, skoro pa nikako neće obavljati javne funkcije... No, biće prisutni u društvenom životu: sjedeće s nama u kafanama, restoranima, dolaziti na određene ceremonije, svečanosti. Pojedinci će biti i uspješni. Kada izađete van nekog svog svijeta, van umjetničkih zajednica, onda vidite da obični ljudi žive vrlo teško. Taj, zapravo otvoreni, etnonacionalizam koji je proizveo krvave sukobe i ratove, preobučen sada u građansko ruho, nazvao sam perfidnim građanskim oblikom nacionalizma, na koji nije imuna ni Evropa sa svim svojim ksenofobijama i rasističkim predrasudama. Ali, bosanskohercegovačko društvo je uvijek bilo koegzistentno i uvijek je imalo ozbiljne tektonske poremećaje onog trenutka kada se ta koegzistencija narušavala. Ja sam u tom smislu govorio da Sarajevo uopće više nije grad po mjeri čovjeka: od konkretnih životnih problema, od zelenih trotoara, sigurnosti građana.

Bez obzira što je režija svakog komada za vas nesumnjivo novi kreativni izazov, i svaki zahteva poseban pristup, šta, kada se osvrnete, prepoznajete kao osnovnu nit vodilju u svom rediteljskom radu, neki osnovni motiv ili estetsku i idejnu nameru?

– Mislim da sam još uvijek mlad reditelj da bih mogao sam o sebi tako nešto rijeći.

Vaš, da ga tako nazovem, „internacionalni angažman” je impresivan i pun uspeha. Nema sumnje da je bosanskohercegovački prostor za vas tesan. Ali ono što me interesuje, jeste: koji su vaši osnovni utisci s tih gostovanja i kako procenjujete pozorišni život na prostoru nekadašnje Jugoslavije?

– Mogu da kažem da je ex-jugoslovenski umjetnički prostor opstao, bez obzira što su ratovi koji su vođeni na Balkanu proteklih godina bili i ratovi protiv tog kulturnog modela u kome nas je povezivao jezik. Ti i ja se jako dobro razumjemo, bez prevodioca, bez titla i mislim da jezik, što kaže Danilo Kiš, „određuje našu domovinu”. Dakle, moj duhovni prostor ostao je isti od mojih školskih dana, pa sada i moje profesije i mislim da je pozorište taj prostor odnjegovalo, sačuvalo i nije ga izdalo. Ex-jugoslovenski teatar nije izdao samoga sebe, a to pre svega znači da je bio okrenut univerzalnim vrijednostima koje integriraju pojedinca, a ne onim situacijama u kojima se teatar razgrađuje, parča i destruira.

Kakav je koncept ovogodišnjeg MESS-a? Koje su promene u konceptu u odnosu na prošlogodišnji?

– Velika je razlika u odnosu na prošlogodišnji koncept. Ima veći broj predstava, a podjeljen je u četiri kategorije: World Mess, s fokusom na predstave s drugih kontinenata: imaćemo prilike da vidimo predstave iz zapadne Afrike i Južne Amerike, Miteleurope MESS, Future MESS (program za mlade reditelje do 30 godina), zatim i program za najmlađe – Children MESS. MESS čini 27 predstava u 40 repriznih izvedbi, iz 17 zemalja (Njemačka, Grčka, Hrvatska, Makedonija, Argentina, Brazil, USA, Mađarska, Srbija, Belgija, Meksiko, Slovenija, Francuska, Benin, Republika Češka, Švicarska, Bosna i Hercegovina) s četiri kontinenta. U pratećim programima MESS OFF su zanimljivi koncerti, izložbe, promocije novih teatarskih knjiga, workshopovi i okrugli stolovi kritike.

Šta volite da vidite u pozorištu? Šta je za vas pravo pozorište?

– Volim pozorište u kome su emocija i misao iskreni, istiniti. Volim pozorište u kome, posle odgledane predstave ili realiziranog procesa, pozorište ima vrlo jasnu subverzivnu djelatnost. Kada kažem subverzija, ne mislim samo društvena, za koju držim da je veoma važna kada je o pozorištu reč, već i unutarnja. Mislim da pozorište treba jako da prodrma, da nas okrene naopačke, da u tom momentu izađu stvari za koje nismo vjerovali da ih imamo u sebi, pa nekada i one najmračnije, skrivene u podsvjesti i kutovima za koje sami sebe iznenadimo da ih posjedujemo.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2008.