NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2008. broj 4 godina XLIV oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

Modeli pozorišnog organizovanja - stara i nova iskustva
Vitomira LONČAR
KAZALIŠNA TRANZICIJA U HRVATSKOJ – ZAKONSKI ASPEKT

 

Kontekst

Padom Berlinskog zida započinje novo doba za velik broj država koje su tijekom XX stoljeća pripadale krugu komunističkih zemalja1 a većina njih su zemlje Europe2. Započinje doba post-komunizma, započinje tranzicija koja je, prema svim predviđanjima, trebala trajati između deset i dvadeset godina. Bližimo se kraju dvadesete godine, no već sada je jasno da će proces trajati puno duže nego što se očekivalo.
Stvaranje civilnog društva, privatizacija, višestranačje, jačanje demokracije, atomizacija društva, slobodno prakticiranje vjere i jačanje kapitalističkih odnosa, osnovne su promjene nastale početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Premda je formalno hrvatska država nastala gotovo dvije godine nakon pada Berlinskog zida, utjecaj promjena osjetio se na ovim prostorima istodobno kao i u ostalim državama istočne i jugoistočne Europe. No, za razliku od svih ostalih segmenata društva na koje su promjene djelovale naglo i drastično (ponekad i bolno), kazalište kao da je i do danas ostalo nedirnuto, kao da nije ostalo u XX nego u XIX stoljeću, kako to često ističe kazališni kritičar Jasen Boko3.
Privatizacija, koja je prva ušla u sve pore društva, nezamisliva je kad je u pitanju kazalište, čak i sad, nakon gotovo dva desetljeća.
Cijela bi se tranzicija u kazalištu u Hrvatskoj mogla opisati jednom rečenicom: sve je ostalo isto, osim što ima više privatne inicijative. I to ne bi bilo daleko od istine, ali ipak, bio bi to falsifikat.

Početak devedesetih – Zakon o kazalištima iz 1991.

Kako bi se što egzaktnije opisala situacija uzrokovana tranzicijom, sama se po sebi nameće analiza zakona koji nužno (ne) utječu na organizaciju kazališta. Premda se mnogi zakoni iz različitih domena tiču rada u kazalištima4 u ovom će se tekstu analizirati samo tri zakona koja su ostavila više ili manje traga na hrvatsko kazalište. Sva su tri donesena vrlo ambiciozno, no samo za jedan od njih možemo reći da je zaista promijenio našu kazališnu stvarnost. To su Zakon o kazalištima (1991), Zakon o kazalištima (2006) te Zakon o samostalnim umjetnicima i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva (1996).
Jedan od prvih zakona u Republici Hrvatskoj bio je Zakon o kazalištima izglasan u Hrvatskom Saboru5 9. studenog 1991.6 Zbog čega se u zemlji koja je bila u ratu toliko žurilo s izglasavanjem Zakona o kazalištima, nije sasvim jasno. Dapače, kako vrijeme odmiče sve je apsurdnije da se Vlada u tom trenutku bavila zakonom koji je trebao promijeniti desetljećima petrificiran kazališni život. S druge strane pak, logično je da nova država želi urediti svoje kazalište tako da ono što bolje prenosi nove ideje koje nužno dolaze s novom državom pa je, tako gledano, žurba razumljiva. Osim toga, na snazi je u to vrijeme bio Zakon o kazališnoj i scensko-glazbenoj djelatnosti iz 1982, pisan rječnikom ZUR-a7 i samoupravljanja i svojim je ne-umjetničkim duhom bio vrlo omražen u Hrvatskoj. Briga za književni jezik, primjerice, koja je bila sastavnim dijelom svih bivših zakona, u Zakonu iz 1982. bila je potpuno izostavljena. Kad se uzmu u obzir sve te činjenice, žurbu bismo, dakle, ipak mogli opravdati.
Tekst novog Zakona o kazalištima pripremao se od studenog 1990, kada je okupljena Komisija za izradu zakona u čijem su sastavu bili glumci, teatrolozi, dramaturzi, dakle praktičari i teoretičari kazališta, sa svrhom izrade što bolje zakonske regulative. Zavod za kulturu Hrvatske izradio je, po nalogu ministra, radni materijal od preko stotinu stranica. No nakon šest sjednica teatrološki dio komisije, u kojem su bili i aktivni kazališni umjetnici, više nije pozivan. Tko je u ime komisije izradio konačni prijedlog zakona ne zna se, no zna se da brojni prijedlozi gotovo uopće nisu respektirani u tekstu prijedloga Zakona koji je došao pred Sabor. Jedan je od prijedloga za novi zakon bio da se u roku od 90 dana od stupanja na snagu Zakona svi zaposlenici u kazalištima otpuste i da počne zapošljavanje prema novim pravilima, no to je izazvalo negativne reakcije u javnosti pa se odustalo od tako drastične mjere.
Rasprava oko Zakona u Hrvatskom Saboru svela se na diskusije dvaju zastupnika (Mejovšek i Sagner) pa je tadašnji predsjednik Sabora dr. Vlatko Pavletić zaključio raspravu riječima da je Zakon izradila kompetentna skupina stručnjaka8. Zakon je izglasan9 ali nikad nije zaživio u praksi.10
Svakodnevna praksa u to vrijeme (početak devedesetih) pokazivala je da je najveći problem hrvatskog glumišta nepridržavanje bitnih zakonskih odredaba, a ta nas praksa prati do danas.
Zanimljivo je da su upravo oni koji su se pokušali držati novog Zakona imali problema. Naime, Zakon je bio predvidio zapošljavanje umjetnika na određeno vrijeme, na rok od dvije godine odnosno za vrijeme trajanja uloge11, što je uistinu moglo dovesti do veće fluktuacije umjetnika i poboljšati sliku glumišta. No, problem je bio u tome što Zakon o kazalištima nije bio usklađen sa Zakonom o radu pa bi, shodno tome, ravnatelj koji je nakon nekoliko produžetaka ugovor želio prekinuti, bio tužen sudu i svaki put izgubio spor, a nezanemarive sudske troškove snosilo bi kazalište.
Prema Zakonu iz 1991. zakonodavac nudi i mogućnost osnivanja kazališnih kuća, ne bi li oživio kazališta u manjim sredinama (Zadar, Pula, Šibenik, Karlovac), no te kuće, kao način organizacije kazališta, nemaju umjetnički kadar i zapravo samo ugošćuju predstave tj. daju tehničku podršku. U tom su se razdoblju kazališne kuće uglavnom borile s obnovom zgrada koje su u većini slučajeva bile oštećene za vrijeme Domovinskog rata.
Što se privatne inicijative tiče, Zakon iz 1991. daje mogućnost da kazališta mogu biti u vlasništvu domaćih pravnih i fizičkih osoba12, da se mogu osnovati kao ustanove, trgovačka društva ili umjetničke organizacije. Početkom devedesetih, u Hrvatskoj kao trajne radne zajednice registrirana su tri kazališta: Teatar u gostima, GD Histrioni i kazalište Mala scena i to prema jedinom zakonu koji regulira rad samostalnih umjetnika i kazališta nastalih kao privatna inicijativa, naime prema Zakonu o samostalnim umjetnicima od 20. studenog 1979. Taj zakon omogućava udruživanje umjetnika u trajne ili privremene radne zajednice, a o umjetničkim organizacijama koje spominje zakonodavac u Zakonu iz 1991, u tom trenutku nema govora.
No one se pojavljuju kao deus ex machina hrvatskoga kazališta pet godina kasnije, točnije, 31. svibnja 1996. Tada Sabor Republike Hrvatske donosi Zakon o samostalnim umjetnicima i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva.

Druga polovica devedesetih – Zakon o samostalnim umjetnicima i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva

Sasvim je jasno gdje se do tog trenutka događa kazalište u Hrvatskoj: u nacionalnim kazalištima (Zagreb, Rijeka, Split i Osijek) i javnim gradskim (i županijskim) ustanovama, dakle, isključivo u javnom sektoru: dolaskom ovog zakona, situacija se naglo mijenja te drugi i treći sektor dolaze na scenu hrvatskog kazališta.
Niti jedan zakon u novijoj hrvatskoj povijesti nije donio toliko pozitivnih pomaka u kazalištu kao što je to učinio Zakon o samostalnim umjetnicima i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva13, sa svojim podnaslovima; „Prava samostalnih umjetnika”, „Umjetničke organizacije i financijske mjere za poticanje kulturnog i umjetničkog stvaralaštva”. Privatna je inicijativa odjednom procvjetala. Od tri, četiri privatna kazališta koja su do tog trenutka radila i koja su se borila s nejasnom administracijom te, zapravo, bila nelegalno registrirana, odjednom se brojka penje na preko 100 privatnih kazališta (umjetničkih organizacija) pa privatna inicijativa, bez obzira na broj zaposlenih, broj publike i izvedbi, postaje najčešći oblik registracije kazališta u Hrvatskoj!14
Zakonodavac se u tom zakonu prvi puta bavi poreznim olakšicama za kulturu i to je, donekle, prvi zakon u Hrvatskoj15 koji direktnim i indirektnim financijskim mjerama podupire kazalište i umjetnike. Uz organizacijske promjene ovaj je zakon nužno donio i repertoarne promjene. Male umjetničke organizacije nisu se bavile nacionalno-povijesnim repertoarom kakav je u to vrijeme vladao na pozornicama institucija javnog sektora. Oživljavaju male forme, putujuća kazališta, kazališta za djecu, budi se plesna scena i krajem devedesetih slika kazališnog života u Hrvatskoj potpuno je drugačija od one s početka. Dakle, možemo reći da prava tranzicija u kazalištu započinje tek nakon Zakona o samostalnim umjetnicima.
No njegova loša strana, koja se isprva nije primjećivala, ostavila je traga u sljedećem desetljeću. Naime, Zakon o samostalnim umjetnicima u svoje je članke imao upisano ono što možemo nazvati rak-ranom hrvatskog glumišta danas, a to je sukob interesa. Gotova sva društva u tranziciji imaju taj problem s kojim se nakon desetljeća komunizma vrlo teško nose. Naime, u članku 11. stavak 2 Zakona o samostalnim umjetnicima piše da umjetničke organizacije osnivaju umjetnici. No nije specificirano koji umjetnici, pa je pravno bilo moguće da to budu samostalni, ali i zaposleni umjetnici.16 Nažalost, dugogodišnja kriva praksa dovela je do toga da sami umjetnici ne vide da su u sukobu interesa u odnosu na svog poslodavca s kojim imaju potpisan ugovor o radu. Ono što je sasvim nemoguće u kazalištima u zapadnoj Europi, u Hrvatskoj je moguće, što je nemoguće u bilo kojoj drugoj struci u Hrvatskoj, u kazalištu je moguće! Do koje je mjere ta devijacija ušla u svakodnevni život kazališta u Hrvata pokazuje činjenica da je pri izradi Zakona o kazalištima iz 2006. upravo oko ovog pitanja bilo najviše spora, pa je i novi, Zakon o kazalištima, taj problem riješio polovično. Prvi puta se u kazališnom zakonu čak dva odjeljka bave tom problematikom: „Sukob interesa”17 i „Sprječavanje natjecanja kazališnog radnika s kazalištem”18, no čak je i u njima samima upisano ono protiv čega želi djelovati, a to je sukob interesa.
Taj nedostatak osjećaja za problematiku sukoba interesa kulminirao je 2004, kada je započelo snimanje prve hrvatske sapunice. Osim u privatnim kazalištima/umjetničkim organizacijama, zaposleni glumci/glumice počinju snimati nove tv-forme i uskoro u kazalištima postaje nemoguće organizirati i izvedbe a kamoli probe. U pojedinim kazalištima19 čak 80% glumaca snima neku tv-formu i, naravno, nemaju vremena za obavljanje posla koji su ugovorno obavezni obavljati u svome matičnom kazalištu.
U ovom se trenutku u Hrvatskoj snima preko dvadeset novih tv-formi i sasvim je razumljivo da ih snimaju i zaposleni umjetnici. Suvišno je i govoriti o tome kako takav način rada utječe na kvalitetu posla u kazalištu i ostavlja traga na kazalište u cjelini.

Zakon o kazalištima – 2006.

U međuvremenu je, nakon dugogodišnjeg rada, donesen novi Zakon o kazalištima20. Već je sada, nakon samo godinu i pol od stupanja na snagu nove regulative, jasno da cijela profesionalna zajednica ignorira novi Zakon.
U radu na novom Zakonu ključna je riječ bila odgovornost i ta je ideja donekle provučena kroz zakonske članke. No, ponovno ugrađen sukob interesa, onemogućava da zaživi reforma koja bi nužno trebala djelovati na umjetnički i organizacijski segment kazališta. Osim toga, u trenutku kada je u cijelom društvu zapošljavanje na određeno vrijeme gotovo jedini način zapošljavanja, u kazalištu smo dobili Zakon u kojem se umjetnici zapošljavaju na određeno i neodređeno vrijeme u pravilu na četiri godine, a već nakon dvadeset godina rada u kazalištu, glumac ima pravo tražiti ugovor na neodređeno vrijeme. Zbog ovih pretpostavki, ansambli će s vremenom postati zatvorene cjeline s minimalnom fluktuacijom i teoretski je moguće da neka ustanova godinama ne može angažirati niti jednog novog člana ansambla. Što to znači za kazalište kao umjetničku instituciju, nije potrebno objašnjavati. Postojeći ugovori o radu onemogućavaju temeljne postavke europskih stremljena u kulturi, a to su mobilnost umjetnika, mobilnost umjetničkih djela i međukulturni dijalog21.
Osnovni problem Zakona o kazalištima iz 2006. jest taj da zakonodavac nije imao jasnu viziju o tome što bi želio napraviti s kazalištem pa je i rezultat takav – skup kompromisa koji nikoga ne obavezuju, ni umjetnike ni zakonodavca. U radu na Zakonu22 sudjelovala je, s jedne strane, mala skupina ljudi što želi promjene, a s druge strane Sindikat zaposlenih glumaca s kojim zakonodavac nije želio ulaziti u sukobe pa je krajnji rezultat ovog Zakona sasvim logičan – kompromis. No može li se s kompromisom ostvariti promjena koja je tako neophodna hrvatskom kazalištu?
Novim Zakonom zakonodavac je ponovo želio oživjeti manje sredine te je predvidio da se kazališne kuće pretvore u kazališta, no temeljni je problem u toj dobroj ideji što danas, kada su zgrade obnovljene, nema umjetnika koji bi željeli otići izvan centra u kojem je najviše kazališta i u kojem se najviše snima.
Izgleda da na kraju drugog desetljeća tranzicije, kazalište više nikoga ne zanima: umjetnici većinom (čast iznimkama!) pokušavaju snimati tv-forme, glumiti u nekom privatnom kazalištu kad stignu, sinkronizirati crtane filmove, voditi tv-emisije, nikako ne žele otići u manje sredine te žele zadržati plaću u kazalištu s kojim imaju potpisan ugovor o radu, i pri tom ostati u radnom odnosu do kraja svoga radnoga vijeka. Zakonodavac sve to dopušta a kazališna se umjetnost ne tiče više nikoga. Kazalište, koje je kroz povijest imalo središnje mjesto u društvenom životu gotovo svake zajednice, ostalo je negdje sa strane, nesvjesno da je izgubilo svoju vodeću poziciju.
Činjenici da sâmo kazalište, kao institucija, ne shvaća što se događa, pomoglo je to što su u Hrvatskoj i dalje na snazi tradicionalni način planiranja i financiranja. Što to konkretno znači? To znači da bez obzira na rezultate, nacionalne kuće i javna gradska kazališta (dakle, cijeli javni sektor) i dalje dobivaju isto (čak i veće) financiranje bez obzira na to što i kako rade. Evaluacija je riječ koja još nije došla do naših prostora. Vrlo rijetko i uglavnom u pojedinačnim slučajevima svjedoci smo pokušaja kvantitativnog evaluiranja rada kazališta, no kvalitativne evaluacije još nema. Niti jedno javno gradsko kazalište/nacionalna kuća nije objavilo svoj strateški plan rada. Ako znamo da je jedini pokušaj stvaranja strategije23 u kulturi u Hrvatskoj neslavno završio, onda je logično da je strateško planiranje, kao najbolji način planiranja u zemljama tranzicije i u turbulentnim vremenima, miljama daleko od hrvatske kulture pa tako i kazališta.
Odnos financiranja operativnih troškova (tzv. hladni pogon) i programa u javnom sektoru još je 80% naprema 20% što je izrazito nepovoljan omjer, dok se treći sektor financira isključivo kroz programska sredstva i nema mogućnosti prijaviti se za ostale stavke poslovanja. Ove je godine Ministarstvo kulture prvi puta dalo mogućnost drugom i trećem sektoru da se prijave za sredstva koja nisu isključivo programska i to je veliki iskorak u dosadašnjem načinu financiranja. Ostale, lokalne, jedinice još nisu započele tu praksu.
U cijelu priču o teškoćama hrvatskog kazališta u tranziciji još nismo ni upleli tehnologiju, koja je svojim napredovanjem još jače gurnula kazalište u drugi plan te joj svakodnevno odvlači ono zbog čega kazalište postoji – publiku. Gdje je u cijeloj toj priči publika? Podržava li ona svoje kazalište? Obraća li itko pozornost na nju? Što želi publika?
Nažalost, niti na ta pitanja nemamo odgovore jer u Hrvatskoj nije provedeno ni jedno temeljito istraživanje tržišta iz kojeg bismo mogli iščitati kako publika vidi kazalište u Hrvatskoj danas, krajem prvog desetljeća XXI stoljeća. Kazalište Mala scena provelo je istraživanje o interesima i potrebama mladih od 13 do 19 godina na reprezentativnom uzorku od 1.480 ispitanika i rezultati nisu povoljni za budućnost kazališta: samo 1,28% mladih odlučuje se za kazalište kao ispunjenje slobodnog vremena, od svih umjetnosti kazalište ih najmanje zanima (samo 4,04%), a u kazalište uvijek idu samo organizirano24.
Kako stvari sada stoje, nema mjesta optimizmu kad je riječ o hrvatskom kazalištu, osim ako promjene uskoro ne započnu.

(Autorka je direktorica kazališta Mala scena iz Zagreba i doc. na Akademiji dramske umjetnosti, odsjek Produkcije)

..1 Početkom 1989. godine 23 zemlje definiraju se kao komunističke, a pet godina kasnije ostalo ih je samo pet: Kina, Kuba, Laos, Sjeverna Koreja i Vijetnam, prema: Leslie Holmes, Post-communism, Duke UP, 1997.
..2 Europske zemlje: Albanija, Bugarska, Čehoslovačka, Istočna Njemačka, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Sovjetski Savez i Jugoslavija, ne-europske: Afganistan, Benin, Kambodža, Mozambik i Južni Jemen
..3 Jasen Boko, Zapisi iz kazališnog sumraka, Književni krug, Split 2007.
..4 Zakon o javnim ustanovama, Zakon o radu, Zakon o porezu na dohodak, Zakon o javnoj nabavi i još brojni drugi zakoni.
..5 Samo dan ranije, Hrvatski Sabor na svojoj je sjednici proglasio neovisnost Hrvatske.
..6 Sjednica se zbog ratne situacije u zemlji održavala u podrumu zgrade tvrtke INA, prema: „Izjava zastupnika Nikole Maka”, fonogram 20S5/128/1/SG od 8. lipnja 2006.
..7 Zakon o udruženom radu
..8 Nikola Batušić, Krležini dani u Osijeku 1995, druga knjiga, Osijek–Zagreb, 1997, str. 121–133.
..9 NN 61/91, 50/95, 13/97 i 127/00
10 Ministar Antun Vujić u Slobodnoj Dalmaciji od 22. svibnja 2002. „Svi su govorili o Kazališnom zakonu, da bi sad svi priznali kako Zakon uopće nije loš, nego se ne primjenjuje. Možemo i preko noći laboratorijski donijeti još bolji pa se neće ni on primjenjivati. Treba, dakle, raditi na tome da se stvore uvjeti za primjenu tog zakona.”
11 Kazališni umjetnici koji čine kolektivna umjetnička tijela javnog kazališta u operi, baletu i orkestru također na određeno vrijeme, najmanje dvije a najviše četiri godine.
12 Zakon iz 1982. nije davao tu mogućnost.
13 Zakon o kazališnim umjetnicima i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, NN 43/96.; NN 44/96.
14 Podaci iz Registra umjetničkih organizacija pri Ministarstva kulture, lipanj 2006: UMJETNIČKE ORGANIZACIJE UKUPNO REGISTRIRANO: 203, KAZALIŠNA DJELATNOST: 94 (od toga ih je 14 kazališna + još neka druga djelatnost: ples (1), multimediji (3), film (5), glazbeno-scenska (5), GLAZBENA DJELATNOST: 33 (od toga 1 u kombinaciji s primijenjenom umj.) GLAZBENO-SCENSKA: 9 (nekoliko kombinacija s kazalištem i literarnom), FILM: 19 (nekoliko su kombinacija s multimedijom ili likovnom), MULTIMEDIJI: 6 (u kombinaciji s glazbeno-scenskom, plesom ili literarnom PLES, BALET: 20, LIKOVNA 21, LITERARNA: 1, a na dan 13. listopada 2008. u Registru je zavedena 231 umjetnička organizacija.
15 Kazališno zakonodavstvo u Hrvatskoj se bilježi od 1861, kada se donosi tzv. Članak LXXVII, prvi hrvatski kazališni zakon, koji je sadržavao 11 članaka.
16 Preko 50% osnivača umjetničkih organizacija upisanih u Registar umjetničkih organizacija pri Ministarstvu kulture RH bilo je zaposleno u nekom od javnih gradskih kazališta do stupanja na snagu Zakona o kazalištima iz 2006.
17 Članak 30 Zakona o kazalištima iz 2006.
18 Članak 48 Zakona o kazalištima iz 2006.
19 Osobno istraživanje od studenog 2007. do siječnja 2008.
20 Stupio je na snagu 1. 1. 2007.
21 Izjava o europskoj strategiji za kulturu u globaliziranom svijetu.
22 Rad na novom Zakonu trajao je od 2002. do 2006.
23 Strategija kulturnog razvitka, Hrvatska u 21. stoljeću, Ministarstvo kulture, 2003.
24 V. Lončar, „Kazalište u Hrvatskoj i mladi (1950–2007)”, časopis Kazalište 33/34, Hrvatski centar ITI 2008

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2008.