(...) Evropsko kazalište je u traganju za piscem uzelo jedna britanski trend i proglasilo ga  „novom evropskom dramom”. Ali to nije novo dramsko kazalište (konvencije su i dalje realistične i u rukama su redatelja) tek jedan trend, val koji donosi jedinu novost – nasilje kao osnovu temu i sadržaj. Trend je nakon pet-šest godina prestao u  Britaniji ali njegov utjecaj traje u Evropi i danas. Nasilje je postalo uobičajena (obavezna tema), a publika je ponovo otjerana.
 
Mogući razlozi
Mogući razlozi, taština redatelja koji žele vladati pod svaku cijenu, redateljska želja da šok terapijom prodrmaju publiku, redateljska želja da šokom prodrmaju same sebe jer su u traženju novih konvencija došli do zida, moguća sličnost svijeta koji se prikazuje sa svijetom u kojem redatelji žive – nije mi dovoljno kao objašnjenje. Ako je stvarno bilo takvo obilje drama u Britaniji u to vrijeme zašto su redatelji izabrali baš ove da ih nameću.
Mora biti još neki uzrok. Na primjer istjerivanje emocije iz umjetnosti, u ovom slučaju sa scene. Kad je polovinom dvadesetog  stoljeća započelo protjerivanje kiča iz umjetnosti kao lažna ljepota, lažna vrijednost i lažna umjetnost, do kraja stoljeća protjerana je iz umjetnosti svaka emocija.  Naročito pozitivna. Samo je intelekt, misao i vizija bila priznata kao „velika umjetnost”. Emocije su označene kao lažna umjetnost i kao kič, zajedno sa žanrovima koji su ih njegovali (melodrama, krimić) a unatoč nekim mudrim ljudima koji su se borili za drugačije viđenje (Umberto  Eco ili  Milivoj Solar i Pavao Pavličić u Hrvatskoj). Kad izbacite emociju automatski izbacujete i priču jer priča (od mita do danas) prenosi  neki događaj publici a s namjerom da kod publike izazove emocije dovodeći je do razumijevanja, suosjećanja, katarze…  Priča se pak priča uz pomoć likova koje razumijemo i prihvaćamo…
Izbacivanje pisca iz kazališta u vrijeme vladavine redatelja značilo je izbacivanje priče, karaktera  i emocija.   A želja za njegovim povratkom bila je zapravo želja za povratkom ove tri osnovne sastavnice kazališta (vidjeti Aristotela).
Tako priča o   „drami koja udara u lice” postaje jedna trik. Na prvi pogled redatelji su vratili pisce u kazalište ali su ih vratili sa strogo kontroliranom temom koja im se savršeno uklopila u njihovu sliku.
Nakon što su nam redatelji tvrdili da je pozitivna emocija kič, sada su nam našli pisce koji su nam pokazivali u svojim dramama da pozitivna emocija ne može postojati. Zato su redatelji proglasili vizije „drame koja udara u lice” „istinom i realizmom”, njezin stav hrabrošću da pokažu svijet kakav doista jest.   Zato su nam pokušavali objasniti da je svo to nasilje zapravo ljubav i ostale pozitivne emocije jer su znali da su upravo te pozitivne emocije ono što želimo u kazalištu.  Naravno da nitko pri zdravoj svijesti neće tvrditi da je silovanje ljubav ali je redateljima to odgovaralo. Jer s   „dramom koja udare u lice” poturenom kao „Nova evropska drama” proces istjerivanja emocija sa scene je došao do kraja.
Potreba za  piscem je potreba za predstavama koje će nama, publici, prikazati relevantne probleme (ne samo redateljske vizije upakirane u skupe predstave)  bila je iznevjerena ovim insistiranjem na realizmu. Realizam je doista bio magnet za publiku umornu od redateljskih   vizija ali publika nije dobila ono što je željela.  To nije njezin svijet, nego najgori mogući svijet, kao da su se redatelji nadali da ako publici pokažu neki doista strašan svijet kao realizam onda će kasnije biti zahvalna kad dobije opet „hladne redateljske vizije” i više neće gnjaviti tražeći „realne i tople priče”.
Zato sam ostavila navodnike na „potrazi na zanijekanim korijenima”. Kazališni redatelji nisu zapravo tražili pisca, samo su nam ponudili lažni izlaz iz kazališne krize koju su sami stvorili.  Upravo zato su čim su shvatili da   trend nije ispunio njihova očekivanja i da odumire odustali od svojih genija. Kao  Dromgoole u svojoj knjizi.
Evropsko kazalište je umorno od umjetnosti koja udara u lice, od redatelja koji nam uporno govore da umjetnost mora biti dosadna i hladna i da je zabranjeno osjećati u kazalištu. Mi trebamo priče koje će nas dirnuti, likove koje ćemo razumjeti, mi trebamo emocije s kojima ćemo komunicirati. I sigurna sam da svatko od nas ima u svom dvorištu, unatoč svoj ovoj medijskoj presiji,  takvu vrst kazališnog senzibiliteta s predstavama koje nam čine da se osjećamo dobro nakon njih.  Ali kako to javno reći. I riskirati etiketu „staromodne” osobe. One koja treba emocije. Možda kad bi se usudili suočiti s tim optužbama one bi izgubile svoju snagu pa bi možda mogli pomoći da e pokazale kao lažne i otpale. A mi bi mogli početi suditi prema vlastitom ukusu i osjećaju, vlastitom senzibilitetu, a ne presiji mode i trendova. I time možda pomoći ovom oboljelom kazalištu..
U hrvatskoj su zbog krize u koju su redatelji doveli kazalište  glumci preuzeli razne funkcije. Neki pišu   (glumci iz  HNK Split: Elvis Bošnjak, Trpimir Jurkić, Filip Šovagović ili zagrebački komediografski kvartet – Zoričić, Ljuština, Stazić,  Svrtan) a neki režiraju  (Rene Medvešek, Matko Raguž, Vili Matula). Jedan od najznačajnijih je   Rene Medvešek koji stvara kroz glumačku igru predstave pune emocija i topline. Vrlo su važne i drame Mire Gavrana  se vraća priči, emociji i likovima (njegova zdanja drama je antiglobalistička Kako ubiti predsjednika ). Taj novi senzibilitet, nešto kao novi ili moderni romantizam se razvija i traži svoje nove konvencije.
Osobno vjerujem da nas teatar treba podučiti, učiniti boljima, obradovati, zamisliti, probuditi  ali ne uništiti.  Postoji teorija koja kaže da sve što vidimo odlazi u našu podsvijest i utiče na nas. Zato više ne želim gledati „drame  koje udaraju u lice”. Unatoč vlastitoj ovisnosti o kazalištu i svemu što se postavi na scenu.  Ne želim više zagađivati vlastitu podsvijest. I baš me briga ako me proglase nazadnom.