S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2003. broj 4-5 godina XXXIX jul-oktobar YU ISSN 0036-5734

s i n t e z e
Sanja NIKČEVIĆ
Taština ulazi i grad ili W. Shakespeare "Timon Atenjanin"

 

TIMON ATENJANIN 1 jedno je od  kritički najmanje obrađenih Shakespeareovih djela, za njim posižu rijetki teoretičari  (najčešće prisiljeni objavom kakvog novog prijevoda ili postavljanjem predstave) pa zato ne čudi relativno mali popis literature na kraju ovog rada. Ali je također  jedno od najkontroverznijih Shakespearovih djela s kritičarima podijeljenim u dva tabora. Jedni mu pronalaze toliko zamjerki (nedovršenost radnje, neskladnost prvog i drugog dijela, nezaokruženost i neprofiliranost likova, greške oko imena i novca, veliki postotak proze 2, itd.... )  da mu najradije odriču Shakespeareovu ruku, tvrde da ga je netko dopisivao, da je  nedovršeno djelo 3 ili ga tumače vanknjiževnim razlozima 4. Ukoliko se netko ne poduhvati stvaranja zadovoljavajuće verzije za igranje, TIMON ATENJANIN neće biti popularno djelo, ali priroda djela fascinira studente Shaekspeareovih radnih metoda i neke su epizode sasvim dobre. 5 Tako doslovno piše na kraju jedinice „Timon Atenjanin” u uglednom oksfordskom rječniku posvećenom Shakespeareu. Ovako lapidarna  diskvalifikacija u izdanju iz edicije Oxford Paperback Reference puno govori. U Penguinovoj knjizi INTRODUCING SHAEKSPEARE uglednog profesora G. B. Harrisona koja je do 1987. doživjela dvadeset izdanja, što najbolje govori o njezinoj čestoj upotrebi, Timon će pak dobiti samo jedno spominjanje – u popisu objavljenih djela.

Loša drama dobrog bogataša
Drugi se toliko ne bave dramom kao cjelinom nego naslovnim likom koji idealiziraju. Timon je dobar bogataš u doslovnom smislu riječi. On ne gomila novac da bi zgrtao još više. Nije ni pohlepan, ni škrt. Naprotiv: on rasipa svoj novac dok god ga ima. Tek kad mora one kojima je činio dobro moliti za novac, spoznaje što njima znači novac. 6  Siegfried Melchinger izriče gotovo unisono mišljenje kritičara da je Timon „dobar bogataš”. Tako misli i John Bayley: Timon je primjer romantičarske želje za likom plemenitog mizantropa... Plemenito dobročinstvo, koje naslijedi otrovan prezir prema svijetu, u prvoj polovici 1. stoljeća bila je izuzetno primamljiva identifikacija... A prosudbe djela i danas su na istim osnovama. Timon kao simbol renesansnog duha... sa zemljom premalenom za njegove ideale. 7 Takvi kritičari imaju razumijevanja i za  najgore Timonove postupke: Timonovo nasilje može nas na jedan neobičan način pogoditi, predstavljajući nam  jedno nježno biće koje žudi za stvarima koje mrzi i baca strašna prokletstva na sve. 8 Timon je jednostavno nesretni čovjek koji je previše želio da ga vole. 9 Teoretičari koji ga žele pohvaliti stavljaju ga uz bok KRALJU LEARU (kao još jednom povrijeđenom čovjekomrscu) 10 i tumače ga kao „ne-komičku satiru u stilu Bena Johnsona”. 11  Ako već mora biti neki krivac za Timonov pad onda je to rastrošnost  i pogubna  moć novca, a čak je i Karl Marx istaknuo u  RANIM RADOVIMA da Timonov mizantropski monolog izvrsno portretira bit novca, njegovu negativnu moć. 12 Krivac Timonova pada je i svijet koji zloupotrebljava pretjeranom dobrodušno povjerenje i lakovjernosti što „logično” rađa  mizantropiju...
Jedini problem je da iz navedenih čitanja TIMONA ATENJANINA i tumačenja glavnog lika, drama doista izgleda kao nezgrapno sklopljena od dva nepovezana dijela  - kao  loša drama dobrog bogataša. U ovome bih tekstu pokušala dokazati kako niti jedan dio ovog iskaza nije točan.
Timon je, kao i svi Shakespeareovi likovi, prošao proces uljudbe. Kritičari su se s vremenom (s udaljavanjem od izvedbe) sve više okretali stihovima a sve manje brinuli za djelovanje lika. Zavedeni Shakespeareovim umijećem stvaranja stihova, 13 kritičari su likove pretvarali u puno bolje i plemenitije nego li su im to postupci pokazivali.
Likovi su postali hodajuće metafore pri čemu se zaboravljalo da su Shakespeareovi junaci prvenstveno djelatni, a govor je lika vrlo često odraz poetske konvencije vremena ili prilika za iznošenje autorovih misli o svijetu i politici. Krećući s tog stajališta uz  minimum povjerenja u autora (dakle vjerujući da u samoj drami mora postojati razlog njezine „nezgrapnosti”) dolazi se do zanimljivog čitanja TIMONA ATENJANINA kao drame o TAŠTINI. Taština je jedini ključ koji sve „neskladne dijelove” usklađuje a „nedostatno profilirane likove” jasno osvjetljava - jednom rječju ključ koji otključava TIMONA ATENJANINA kao cjelovito djelo s nevažnim greškama. 14

Dok je bio bogat...
U drami postoje tri važna lika koji su dobili vlastito  ime: Timon, Alkibijad i Apemant, dok su većina ostalih likova tek funkcije u stvaranju situacije za glavne likove. Zato umjesto imena imaju oznaku svoje funkcije  (Senatori, Građani, Pjesnik, Slikar, Draguljar i Trgovac) a ponekad dobiju tek brojeve (Timonovi prijatelji  i sluge).
Timon Atenjanin je glavni i naslovni lik. Bogataš koji svoje blago nemilice troši na bogate gozbe i još bogatije darove prijateljima, izaziva oprečne komentare sugrađana - neki ga kude, kao senator koji mu posuđuje novac zgražajući se nad tolikom rasipnosti (II,1), a neki mu se dive. Ali što je najvažnije, glas o njemu prešao je granice Atene (kad Timonov sluga odlazi Luciju uzajmiti novac tamo sreće dva stranca koji su čuli za Timona kao dična i bogata čovjeka), a njegova ljubav prema prijateljima izaziva divljenje čak i u onih koji mu zamjeraju odnos prema novcu.
Analizirajmo malo što Timon zapravo radi i je li on doista tako dobar i tako veliki prijatelj ljudima oko sebe. Timon troši preko mjere svog bogatstva,  troši na druge - na gozbe i darove. Zašto? Recimo zato što je dobar čovjek - ali što ćemo sa zaduživanjem koje ide na očitu štetu njegovih prijatelja, a naročito što ćemo s drugim dijelom u kojem želi razoriti cijeli svijet. Recimo da je rastrošan, ali što ćemo s njegovim odnosom prema Apemantu ili što ćemo s odnosom prema nađenom novcu u šumi. Oba tumačenja ne znaju uopće što bi s čitavom Alkibidijevom linijom drame i zato taj lik teoretičari koji pišu pozitivno o Timonu najčešće  ne spominju. 15
Jedini odgovor bez nedoumica glasi: Timonu trebaju gozbe da zadivi ljude, Atenu, Polis, svijet. Timon svojim novcem plaća glas o sebi, lasku, divljenje. On svoj novac ne troši na druge već na sebe. Timon plaća hranu vlastitoj taštini, a kada mu ponestane vlastita novca bez imalo skrupula,  posegnut će za imovinom svojih prijatelja. U zdravici na gozbi u I činu  Timon kaže: „Rodili smo se na svijet da dobročinstva činimo; što možemo točnije i doličnije nazivati svojim od bogatstva svojih prijatelja.” (I,2). Najčešće (slijedeći proces uljudbe i tražeći uvijek metaforiku u riječima)  je ova replika služila kao potvrda njegove dobrote, no Timonovo kasnije djelovanje pokazuje da je on to mislio doslovno. Scena u kojoj vjerovnici dolaze naplatiti dugove a Dvorski (Timonov sluga) ih kori jer su se njihovi gospodari gostili za Timonovim stolom, tumači se kao scena razotkrivanja ljudske nezahvalnosti. Međutim, situaciju valja pogledati s druge strane.
Prvo: istina je da Timon daruje, ali je darove i primao (u I,2 četiri konja u opremi od srebra). Drugo: kada mu ponestane novca on se zadužuje iako zna da dug neće moći vratiti (Dvorski: „Morate ipak čuti: sve kad date/ Što imate, još manjka polovina/ Da sadašnji se plate dugovi.” II,2) upravo kod ljudi s kojima je jeo i koje je darivao računajući da mu oni neće odbiti pozajmicu. Timon svjesno posuđuje bez pokrića, računajući na „prijateljstvo”. Ali on nikada nije darivao prijatelje, on je plaćao laskavce i pronositelje svoga glasa. Nema se prava ljutiti na njihovu „nezahvalnost”. Ako su ljudi oko njega pristali da budu plaćeni laskavci, zašto bi oni morali plaćati Timonov račun. Kao ni oni prijatelji koji su dobivene darove uzvratili.
Prvi dokaz da Timon ne želi prijatelje nego lasku je odnos prema Apemantu. Na svoju veliku gozbu na početku komada, Timon će primiti Apemanta, s visine blagonaklono slušati njegove zajedljive primjedbe o Atenjanima, Ateni i sebi samome dok ga Apenat ne pogodi u žicu rječima: „Toliko već dugo razdaješ, Timone, bojim se uskoro ćeš i sebe na papire razdati. Što će ti sve te gozbe, slave, tašte ispraznosti. (pot. S.N.)  „(I,2) Te riječi izazivaju Timonov bijes: „Ostaj mi zbogom, dođi s ljepšom glazbom” (I,2), poručit će Apemantu ne darovavši mu ništa. Jer Timon ne traži Istinu, ne želi usrećiti sve ljude od silne dobrote (kako teoretičari vole govoriti o njemu),  Timon plaća samo lasku, samo hranu vlastitoj taštini.
Apemant je pak lik koji točno komentira Timonovo stanje i definira njegovu tragičku manu, neka vrst Kasandre. Nakon što na kraju Timonove gozbe, s Timonom na  vrhuncu moći, svi odu,  Apemant će objaviti u praznu scenu:
..........APEMANT: Tako dakle. Kad nećeš slušati me sada
....................Nećeš ni poslije. Ja ti neću dati
. ...................U nebo tvoje ući. O da ljudsko uho
.... ................Laskanje čuje, za savjet da je gluho. (I,1)

Pronađeno blago
Prezadužen i „razočaran” u prijatelje, Timon se povlači iz svijeta (Atene), odlazi u šumu i postaje mizantrop. Timonu  u šumu dolaze tri čovjeka koji mu nude novac (Alkibijad), hranu (Apemant) i usluge (Dvorski). Ne znajući za blago koje je Timon pronašao sva mu trojica dolaze kao pravi prijatelji, bez ikakvog koristoljublja. Ako su trojica „nevjernih prijatelja” odbili posuditi Timonu novac i razočarali ga u svijet, ova trojica poštenih i iskrenih prijatelja uspostavljaju ravnotežu u njegovu životu. Da je to drama o prijateljstvu, mizantropiji ili tako nečemu ovdje bi se završila - Timon bi zahvalio nebu što ga je siromaštvo naučilo razlikovati prave prijatelje od lažnih i vratio se s pravim prijateljima u grad da od sad živi mudro.
Ali radi se o drami taštine i ovo je drugi dokaz da Timona ne zanimaju pravi prijatelji jer ga oni mogu iskreno voljeti kao čovjeka, a Timonovoj taštini trebaju obožavatelji i veličatelji. Da bi Timona razotkrio do kraja, Shakespeare mu upravo zato i omogućava tako lagano pronalaženje blaga u šumi (Timon zagrebe po zemlji tražeći korijenje za hranu i pronađe blago!)
Našavši blago Timon uopće ne pomišlja vratiti dugove. Koliko god je Shakespeare ponekad neprecizan u mjernim jedinicama, sve važne informacije doznamo. Shakespeare nam je vrlo precizno odredio veličinu Timonova duga u odnosu na njegov imetak, ali nam ne daje preciznu vrijednost pronađena blaga. Zato jer Timon ne bi vratio dug ni da mu je blago dostatno. Timonu nije stalo do poštenja ili dobročinstva, njemu je stalo do slave. Da vrati dugove, bio bi tek pošten ali siromašan čovjek, što taštini nije dovoljno.
Zato Timon odabire drugu krajnost, mizantropiju ista razmjera njegovoj nekadašnjoj darežljivosti, kao novu temu za divljenje i razgovor ljudima. Iako Timon navodno mrzi ljude i Atenu, jako mu je stalo da svi saznaju kako on ima zlata i to kaže Apemantu odbijajući njegovu pomoć i prijateljstvo:
..........APEMANT: Što želiš da prenesem u Atenu?
..........TIMON: Što brže samoga sebe. Ako hoćeš,
.......... ..........Reci da imam zlata, gle zbilja ga ima. (IV,3)
Zlato nije niti u jednoj situaciji sredstvo Timonove propasti (kako vole  tumačiti pobornici teorije o zloj moći novca 16), zlato je u čitavoj drami isključivo sredstvo kupovine hrane Timonovj taštini. Kao što prije nije davao zato što je dobar, Timon sada ne daje zato što je čovjekomrzac - on samo želi biti poseban, u centru pažnje, najveći. Kao što je nekada izgledalo da novac daje za ljubav i prijateljstvo, sada izgleda da želi kupiti zlo: novac daje Alkibijadu za rat protiv Atene, prostitukama da zaraze ljude, razbojnicima da ubijaju. Ali, opet daje sebe radi, radi svoje taštine. To mu Apemant i kaže kada ga posjeti u šumi:
..........APEMANT: Da hladnu kostrijet tu i mrzovolju
.......... ..........Ti navuko si da svoj ponos kazniš
.......... ..........bilo bi dobro; al to radiš silom. (IV,3)
Ne moram ni reći da se Timon razljuti na ove riječi – njegova patnja mora biti najveća, najtragičnija, najstrašnija. Zato će banditima prije darivanja održati slovo u kojem će okriviti i prokleti cijeli svemir (IV,3).
Ipak  postoji jedan detalj koji se naoko ne uklapa u teoriju o Taštini. Ako je Timon doista tašt kako to da nije prihvatio ponudu Senata. Naime, kad Alkibijad dođe pred vrata Atene senatori dojure Timonu i ponude mu obranu grada uz ispriku i  novčanu naknadu:
..........SENATORI: ...takva brda ljubavi
.......... ..........I svote blaga  da ti prekriju
.......... ..........Sve mrlje počinjenih nepravdi
.......... ..........I zlatnom brojkom zapišu u tebi
.......... ..........Njihovu naklonost; da čitajuć je
.......... ..........Znaš da su vječno tvoji. (V,1).
Timon tu ljubaznu, ali samo naoko povoljnu, ponudu odbija jer je svjestan što znači položaj vojskovođe - vojnici su u to doba bili plaćenici 17 - zarada im je ovisila o milosti senata, a slava o političkim prilikama i potrebama. Timon je taština pokazana u bogatašu, a Shakespeare nije mogao sa  Timonom  pokazati  taštinu u ratnika jer to znači nazadovanje za lik. Zato je radnju preuzeo novi lik - Alkibijad. Dok Timon svoju veličinu kupuje novcem, Alkibijad to radi snagom, nasiljem mačem.

Uvrijeđen je hrabar ratnik
Alkibijad je najveći kamen smutnje u  analizi TIMONA ATENJANINA  -  pojavi se na kratko u prvom činu, uključi se u radnju pri kraju trećeg čina i preuzme kraj komada. Tumačenja  se obično odlučuju između dvije slijepe ulice. Prva je tumačila Alkibijada kao Timonova antipoda 18 (blagi bogataš koji voli ljude i ljuti ratnik), druga ga je procesom uljudbe pretvorila u hrabra i poštena ratnika koji ne traži plaću za zasluge, a Ateni donosi red i mir. 19 I to najčešće zbog posljednjih replika koje Alkibijad izgovori ulazeći u Atenu:
..........ALKIBIJAD: Mrtav je vrli Timon, sjećanje na njega
.......... ..........I dalje živi. U svoj grad me pustite
.......... ..........I ja ću donijeti maslinu s mačem.
.......... ..........Rat nek mirom rodi, rat mirom da se spriječi!
.......... ..........Da prvo drugom vodi, da nas sve izliječi!
Pogledajmo sada što Alkibijad doista radi u drami. Alkibijad, poput Timona, ima spor s Atenom. U III činu dolazi moliti Senatore da poštede njegova prijatelja kojeg su zbog ubojstva osudili na smrt. Osim pozivanja na zasluge, svog kolegu, dakle plaćenika, Alkibijad opravdava s pet stihova:
..........ALKIBIJAD: Na ugledu svom videć smrtnu ljagu
.......... ..........S protivnikom svojim se sukobio,
.......... ..........I tako trijezna i smirena duha
.......... ..........Vladaše svojim gnijevom sve do kraja,
.......... ..........Ko da raspri kakvoj svoju stvar dokazuje. (III,5)
Senatori se ne slažu s njim, tvrde da je taj plaćenik bio „Svadlljiv je po danu, opasan u piću”. Tada se Alkibijad poziva na svoje zasluge tražeći oprost za kolegu, a kada se Senatori ogluše (I Senator: „Bili to prijatelji ili braća:/ Tko krv prolije, taj svojom krvlju plaća.” III,5) Alkibijad ih izvrijeđa. Oni se pak naljute i protjeraju ga, a on na to podigne vojsku  u namjeri da  - razori Atenu.
I Timon i Alkibijad su se zbog osobne uvrede koju im je nanio pojedinac (nekolicina) naljutili na čitav Polis (odnosno svijet) i kao jedino otkupljenje smatraju razarenje i uništenje čivag svijeta. Kazna tako nesrazmjerna uvredi pokazuje da se kazna niti ne određuje prema veličini uvrede nego prema veličini povrijeđene taštine koja je u oba slučaja ogromna. Zaslijepljen vlastitom taštinom Timon misli da ima prava posuđivati bez vraćanja i sloviti kao dobrotvor, a Alkibijad ubijati koga hoće i mijenjati zakone prema svom nahođenju.

Taština je vječna
Alkibijad doista dovede rulju pod zidine Atene. Senatori su svjesni da mu se vojno ne mogu oduprijeti, ali kao pravi političari znaju da se cilj postiže nasiljem, novcem ili laskom. Budući da znaju kako Alkibijada može pobijediti samo njegova mana, Senatori će mu ponudili lasku - otvoriti vrata grada i  dočekati ga kao oslobodioca, ponudivši mu nazad njegove časti vojskovođe. Alkibijad  naoko osvaja Atenu bez borbe, ulazi u nju kao pobjednik, ali zapravo je u vlasti Senata. Ponovo je plaćenik.
Nakon što je Alkibijad preuzeo slikanje taštine, Timon nije bio više važan Shakespeareu za radnju osim načina kako je skončao. Često se tvrdi da je završetak Timona napisan u brzini i potpuno nelogičan, ali pogledajmo ga još jednom.
Vijest o Timonovoj smrti donosi vojnik koji nije vidio tijelo ali je našao Timonov grob označen epitafima. Da je Timon doista umro, vojnik bi našao tijelo a ne grob za koji kaže da ga „je zvijer podigla”. Da je Timona netko zatrpao taj bi Shakespeareu poslužio kao glasnik i Alkibijad ne bi morao slati vojnika. Da ga je netko ubio ne bi se trudio da ga zatrpa i stavi epitafe. I koliko god Shakespeare nije mario za preciznost u navođenju novčanih jedinica prošlih vremena ili modnih detalja, odnosima likova je posvećivao dužnu pažnju. Rješenje koje se nameće:  Timon je  napravio vlastiti grob i otišao. Otišao je iz Grada u Svijet.
Zanimljivo je da je Alkibijad poslao vojnika da traži Timona i prije nego li je ušao u Atenu jer je Shakespeare htio na kraju komada pokazati što se dogodilo s oba lica Taštine. Na kraju komada mi znamo da su nosioci Taštine poraženi (Timon je izgubio blago kojim plaća taštinu, Alkibijad ponovo postao najamni ratnik)  ali  nije poražena Taština sama. Jedan njezin predstavnik odlazi u Svijet, a drugi ulazi u Grad.

Moderan junak
”Timon Atenjanin” se razlikuje od velikih tragedija koje je Shakespeare stvarao u to vrijeme. 20 Svaki Shakespeareov tragički junak, prema definiciji tragedije,  ima svoju hamartiju koju do kraja komada spoznaje. Unatoč mišljenju nekih kritičara 21 ovaj komad to nema. Neki su to kritičari protumačili kao efekt onemogućavanja emocionalnog uključenja publike posljedica emblematske radnje 22 što povlači paralelu gotovo s Brechotm. Međutim u „Timonu Atenjaninu” na kraju komada mi razotkrivamo junake kao nosioce Taštine i to doživljavamo kao njihov poraz (kao i svako robovanje strasti) ali sami likovi nisu osvijestili svoju tragičku manu. I Timon i Alkibijad su samo osvijestili sredstva kojima hrane taštinu (novac, snaga). To ne znači da je Shakespeare  zbog toga manji. Upravo po neprepoznavanju vlastite tragičke krivnje Timon je moderan junak - junak ironijskog modusa Northropa Fryea 23, onog u kojem junak zna manje od gledalaca. Ironijski modus, po Frayu, pripada našem vremenu, pa ne čudi da je tu dramu tek naše vrijeme moglo prepoznati 24.

Kraljica u gledalištu
Za analizu drame vanknjiževni elementi su nevažni (čak i kada su dokazani kao uzori likova i događaja). Drama je zatvoreni svijet koji, bez obzira na inspiraciju ili uzore, mora svoje razloge pronaći u samoj sebi. Ali na kasniji život djela, naročito  kazališni, od presudnog je utjecaja  stvarnost koju pisac živi.
Životna stvarnost Shakespeareva života nam može pomoći u objašnjavanju zašto „Timon Atenjanin” nije izveden za Shakespeareva života. Pisac koji je živio od kazališta morao je imati jake razloge da ne izvede jednu od drama nastalu u doba vlastitih hitova to više što izgleda da su sva njegova djela izvedena. Morala je postojati svijest pisca o neprikladnosti junaka koja nije bila samo literarne provinijencije neprikladnosti modusa.
Iako je svaki tekst u doba Elizabete morao pročitati „Master of the Revels” iliti cenzor, a sama je Elizabeta bila poznata kao apsolutistički vladar, teoretičari vole govoriti o labavoj cenzuri tog doba navodeći kao primjer izvedbu „Richarda III” 25 s kraljevskom abdikacijom ili „Henrika VIII” u kojem se veličaju Tudori za vladavine Stuarta. Melchinger kaže da  je kraljici  bilo jako stalo do javnog mijenja  i da je puštala izvedbe djela naoko neugodnih po nju ne bi li pokazala kako nije tiranin. Međutim, mora li se prikaz kraljevske abdikacije  u „Richardu III” tumačiti samo kao napad na ostarjelu kraljicu. Zaboravlja se da je i sama Elizabeta skinula jednu krunjenu glavu (Marije Stuart) pa je moguće da je dopustila taj čin na sceni kao legalizaciju  njezina vlastita čina.
Melchinger točno zapaža da je Shakespeareov svijet konkretan, onodobni svijet Engleske ali mu komadi nisu konkretno aktualni već je Shakespeare primjer kako da se izbjegne izravna aluzija u prednjem planu ali da se duboko rastvori pozadina prikazujući mehanizme vlasti i karaktere. Shakespeare kao „genij skrivača koji otkriva” 26 nije mogao postaviti „Timona” pred kraljicom upravo zato jer to nije drama o lažnim prijateljima, pogubnoj moći novca ili mizantropiji - već o  Taštini. Elizabeta je bila kraljica osvjedočene sposobnosti upravljanja državom ali svjedočanstva kažu da je bila prilično tašta. I to ne samo po načinu smaknuća svojih miljenika nego i po načinu vlastite smrti. Onaj tko umire stojeći tvrdoglavo četiri dana na nogama samo zato da ga okolina nikada ne bi vidjela slabog i poraženog (pa ni od samoga Boga) nije samo snažan nego i dobrano tašt. Budući da nije bila glupa, Elizabeta bi prepoznala svoju manu (makar i ovako rascjepljenu u dva lika), a Shakespere je bio isuviše realan stanovnik svoje zemlje da bi isprobao Apemantovu ulogu.

B i b l i o g r a f i j a

O Timonu Atenjaninu
William Shakespeare Timon Atenjanin, Matica Hrvatska, Zagreb, 1972, prijevod Antuna Šoljana.
H.J. Oliver u „Timon of Athens” (The Arden Shakespeare) London, 1977.
A Dictionary of Shakespeare, Oxford, 1978.
John Bayley Shakespeare and Tragedy, London, 1981. poglavlje „The Big Idea. Timon of Athens” str. 75-97.
Matej Bor „Pogledi na Shaekspearea”, Forum 4-6, 1983. str.596-624
O. J. Cambel Shakespeare's Satire,London, 1943.
Darja Dominkuš „Timon v deželi denarja” u „Timon Atenski”, programska knjižica SNG, Ljubljana, 28. ožujka 1992. (režija Vito Taufer).
David Farley-Hills Shakespeare and the Rival Playwrights 1600-1606, London 1990. poglavlje „Anger's Privilege. Timon of Athens and King lear”, str, 166-206

Ostalo:
Northrop Frye: Anatomija kritike, Naprijed, Zagreb, 1979.
G. B. Harrison Introducing Sheakespeare, London, 1987.
Arnold Hauser Socijalna povijest umjetnosti i literature
Ivo Hergešić Shakespeare, Moliere, Goethe, Zagreb, 1978.
Janet Hill Stages and Playgoers, Montreal, 2002.
John  Melchinger  Povijest političkog kazališta, GZH, Zagreb, 1989.
Louis Montrose The Purpose of Playing, Shakespeare and the Cultural Politics of the Elizabethan Theatre, Chicago, 1996
John Mortimer Will Shakespeare, Znanje, Zagreb, 1980.
Garry O'Connor William Shakespeare A Popular Life, New York, 2000.
S.S. Prawer Karl Markx and World Literature, New York, 1978.
Velma Bourgeois Richmond Shakespeare, Catolholicism and Romance, New York, 2000.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2004.
 
NAZAD NA SADRZAJ  > > >