S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2003. broj 4-5 godina XXXIX jul-oktobar YU ISSN 0036-5734

k n j i g e
Sanja NIKČEVIĆ
Car je gol i druge priče
Anja Šovagović Despot, Divlja sloboda, Mozaik 2003.

 

DIVLJA SLOBODA Anje Šovagović Despot čita se nadušak jer autorica  je glumica koja odlično piše. Ima  izrazito pitak stil i dinamičnu rečenicu koju lomi čak i grafički zanimljivo, a potpomaže se uzvicima i ostalim rječcama koje je teško razvrstati u podjeli riječi, ali ovdje pridonose osebujnosti. Njezin jezik je tečan, dobra  kombinacija kolokvijalizama i hrvatskog normiranog govora za koji svi kažu da je suh i neprirodan, a ovdje je, vidi čuda (da budemo u Anjinom stilu), odjednom živ.
Njezino pisanje korespondira i s lakoćom koju mnogi zovu površnost  suvremene umjetnosti u kojoj je glavni junak sam autor koji se analizira, (auto)ironizira vlastiti život i svijet oko sebe, postavlja pitanja i ne daje odgovore nego ostavlja upitnike i nedovršene rečenice. A tu su i postmoderni citati autoreferencijalnosti, odnosno spominjanje druge literature. Kada je Fabijan Šovagović ostavio kćer da čeka, odvezao se na kolodvor kiklopovskim tramvajem a u opisu kazališnog simbolizma na sceni pojavljuje se na pijesku, ni od kog iz dubine gledan, prosjak jedan. Neka od sjećanja na oca su poput pjesama u prozi simbolističke francuske škole, a čitava je knjiga kolažno organizirana u pet naoko raznorodnih poglavlja.
Njezino je pisanje duhovito ali, što je još važnije - samosvojno. Razlikuje se i od knjiga drugih glumica (memoaristike Elize Gerner) ali i od obiteljskog spisateljskog nerva (nema iznošenja teza i rasprava kao u očevim GLUMČEVIM ZAPISIMA ali ima sceničnosti kao u bratovljevom dramskom nervu jer Anja i prozu misli u replikama).
Istovremeno će imati i memoarske zapise o ocu u poglavlju „Pod Šovinom slikom” koje otvara sjećanje na razgovor s Božidarem Violićem oko nerealizirane Hede Gabler (koja se na sceni HNK trebala odigrati sa Šovinim portretom na mjestu portreta Hedina oca), a zatim je niz slika iz djetinjstva - sjećanja na oca i njegove uloge kao i sjećanje na njegova nastojanja da je odvrati od tog poziva naročito u zajedničkim projektima (Shakespeareovi OLUJA i LEAR gdje su glumili oca i kćer).
U  poglavlju  „Uloge koje pamtim”, analizom vlastitih glumačkih iskustava progovorit će o glumačkoj umjetnosti o onim tankim nitima iz kojih glumac tka ulogu i to kako kroz uloge koje je voljela raditi i koje su bile kruna njezine karijere (Čehovljeve junakinje Ljubov Andrejevna iz VIŠNJIKA, 1994, Gavella i Maša iz TRI SESTRE, 1997, ZKM u režiji Paola Magellija) kao i one koje su je razarale (Polly u Brechtovoj PROSJAČKOJ OPERI, 1989 režija Roberto Ciulli, HNK Split).
Ne samo da će znati prepoznati ljekovitost razračunavanja sa zabludama koje nosiš kroz lik koji igraš kao što se njoj dogodilo s Ljubov Andrejevnom (Ona  me je neprestano iznenađivala. I gestom i glasom i postupkom. Čudila sam se toj ženi i puštala da me nosi njezina energija i njezina volja, njezin nerv. Nisam je htjela objašnjavati, ni sebi ni drugima, glumila sam predano i s velikim zadovoljstvom nečije tuđe godine, nečije tuđe nepromišljenosti, nečije tuđe definicije, nečije tuđe ludosti.) nego će znati artikulirati vlastite trenutke najvišeg dometa i stanja glume kao igre na oštrici noža, kao igranje Maše na gostovanju TRI SESTRE u Bogoti (Osjećala  sam. Nisam glumila. Bilo je to kao da sam upala u neki bezdan tuge iz kojeg nema povratka, gdje stvarnost ne postoji. I bilo je savršeno opasno. Poslije sam, poslije predstave, dugo dolazila k sebi,  predugo. Nisam se mogla nikako fizički smiriti, tresla sam se, suze su mi neprestano curile, nisam ništa mogla govoriti... Htjela sam da prestane ta Maša u meni, a zapravo je nisam željela pustiti jer je to bilo samo tada u životu. Pri čemu se može otvoriti do kraja priznavajući važnost publike u svom pozivu kao u igranju Polly:  bilo je grozno, ali ja sam ih molila da me vole, ja sam te ljude tako očajno molila da me prihvate da budu sa mnom, da me ne izdaju. I oni su mi pljeskali.
No, ako su ti dijelovi zanimljiva artikulacija iskustva, ostatak knjige prerasta u literaturu - uglavnom  (auto)ironijsku literaturu inspiriranu kazalištem i vlastitom pozicijom u njemu. U „Kazališnoj šizofreniji” kratkim tekstovima opisuje vlastite osjećaje prema kazalištu od mržnje (Ja zapravo ne podnosim kazalište) preko depresije (Zbilja mi se smučilo. Ne mogu više. Ne znam dalje), tuge (Uopće mi nije stalo do kazališta), smijeha (Časnije je biti u mojim mukama nego njegovim govnima),  apatije  (I šutjeti), predaje (Najbolje je ništa ne raditi), bijesa (Dosta mi je. Pun mi je kufer svega.) do krajnjeg cilja razotkrivanja temeljne potpune ljubavi (Taj osjećaj iznenadne i neopisive ljubavi koju osjećam za svoj posao, taj osjećaj sulude moći koju sam u trenutku osvojila jer sam osvojila ULOGU).
”Novi teatar” je poglavlje sa pet iznimno duhovitih, do apsurda ogoljenih, opisa trendova u hrvatskom kazalištu kroz opise nepostojećih predstava. Sjedi lokalni prvak na sceni u gaćama još i prije početka prvog čina. Publika ulazi. On polako oblači kostim. Pjeva. Zapravo fućka. Fućka se njemu što se u teatru ne smije fućkati. To je baš ono. Onda počne bend. Živa glazba. Normalno. Nepodnošljiva. Sugerira tešku dramu. Onda svi glumci koji sudjeluju u predstavi istrče na pozornicu. Svaki glumi svoju scenu, svi u jedan glas. Sa stropa padne ormar. U razbacanim stvarima pronalaze kostime. Oblače ih u žurbi. U ormaru, jedva živa, glavna glumica. Gola. Nema više šta za obuć, ovi joj sve pokupili. Početak je ekspresionističke predstave kojoj su kasnije pridruženi još i „Simbolizam”, „Novi hrvatski igrokaz” i „Ambijentalizam”.
Posljednje poglavlje, „Režije”, na prvu loptu će najviše zanimati kazališnu sredinu jer su ironizirani živući vladajući hrvatski redatelji kroz njihove vlastite replike – njihovi argumenti, nagovaranja, objašnjavanja, opravdavanja i estetike. Kada se tim poglavljima pribroje i dva teksta o tome zašto je odbila neke uloge (Fedra Sarah Kane) odnosno bjelosvjetske redateljske veličine koje rade predstave za šest izvedbi  (Euripidove BAKHE u Gavelli), jasno se ocrtava o čemu ova knjiga govori. Izlazi na vidjelo njezina koherencija unatoč kolažnoj formi.
Ova knjiga artikulira krik koji najbolje može objasniti fenomen devedesetih hrvatskog kazališta - glumce koji pišu drame kao zagrebački komediografski četverokut Svrtan, Stazic, Zoričić, Ljuština ili medijski eksponiraniji splitski dramski trokut Šovagović, Bošnjak, Jurkić. Anja progovara iz glumačke frustracije desetljećem koje je nakon vladavine čelične ruke redateljske estetike dovelo loše tekstove pod bombastičnim nazivima trendova ili „nove evropske drame” nudeći praznu scenu ispunjenu tek nasiljem. Odjednom više nije bilo potrebe za talentom i umijećem (jer nije bilo karaktera) tek za „hrabrošću da se igra istina o građanskom društvu” što je uglavnom podrazumijevalo neku gnusobu na sceni. Čak i izvan scene – kao, na primjer, da žena koja je upravo rodila glumi na sceni porod i ubijanje vlastitog djeteta u spomenutim BAKHAMA. Baš zato. I onda su neki glumci propisali drame e da bi barem tako imali priče koje žele glumiti, replike koje će izgovarati, teme koje ih zanimaju.
A Anja je kriknula na drugi način. Prvakinja jednog od hrvatskih najznačajnijih dramskih kazališta, DK Gavelle, glumica koja je „mogla igrati što je htjela” shvatila je da nema više što igrati. Pobunila se protiv te lažne i prazne estetike na najbolji mogući način, ironijski duhovito, razorno, boreći se na dva fronta - i za glumca i za publiku. Pobunila se protiv kazališta u kojem je glumac objekt i koje kako je rekao jedan redatelj nije ništa napravilo ako pola publike ne izađe van, protiv kazališta koje je nemoćno u govorenju o pravim stvarima pa ruje po smeću i izmetu. To je krik za estetikom koja je protjerana s pozornice, za povratak temeljnim vrijednostima kazališta. I odnosima u njemu. Zašto ja moram sebe privatno psihički izmoriti, iznuriti i poistovjetit s onim što ću prikazati na sceni do te mjere da postajem pacijent u rukama ne psihijatra nego redatelja koji bi, na kraju krajeva, trebao biti moje objektivno ogledalo, moj odraz, moj ispravak, moj partner u muci i veselju stvaranja, moja inspiracija?
U takvoj situaciji Anja je iskoristila svoju divlju slobodu i od prvakinje kazališta postala glumica koja ne igra jer, jednostavno, ima kriterije. Ali zato piše. Još dok sam čula za tu knjigu zvala sam je radno CAR JE GOL I DRUGE PRIČE na temelju objavljenih tekstova u časopisu „Kazalište”. Jer usuditi se reći da je car gol nije lako, progovoriti o vlastitom cehu nosi odgovornost. Ali, glumci su uvijek pod lupom javnosti, sva njihova privatnost i svi njihovi potezi, oni su kao javne ličnosti paradigma i naših osobnih traženja i pitanja i zato je važno progovoriti. O caru i njegovoj odjeći.
 Ovu knjigu od one spomenute lakoće površnosti suvremene literature štiti jasna i precizna misao. Poruke koje nam šalje  dopiru do nas. Autorica je otvorena do kraja, opisujući svoje uloge i svoje traženja, ona je iskrena pa makar pokazivala svoje boli u privatnom životu (neostvarena potreba za očevom blizinom i priznanjem) ili porazima u kazalištu (potreba za ulogom), ona je divlja i svoja i čitajući knjigu može se čuti onaj njezin smijeh na pozornici. Jer ova knjiga zapravo afirmira temeljne ljudske vrijednosti i pozitivne emocije kao ljubav, obitelj, djecu, umjetnost.  Uobličivši svoje privatne i profesionalne poraze u knjigu ona ih je pobijedila i u tom egzorcizmu lošeg i potvrđivanju temeljnih vrijednosti (malograđanskih, zar? rekla bi Anja) ponovo pronalazi snagu, staje iza svojih vrijednosti koje joj je kraj prošlog stoljeća pokušao oduzeti.
Roberto Cuilli joj je jednom rekao da nije velika umjetnica jer nije imala veliku tragediju, a umjetnost se rađa iz katarze, ali je zaboravio da senzibilna bića nose u sebi dubinu iz koje se može rađati umjetnost – dubinu tragike ljudskog života  u potrazi za smislom (moj vlastiti konačni mir), svojim mjestom, Bogom, biti umjetnosti (u mojoj potrazi za suštinom kazališta) kroz afirmaciju temeljenih vrijednosti a ne destrukciju. Senzibilna osoba zna da je to velika potraga, a nagrada tek nagovještaj rješenja. I da to tražimo od početaka. Ona pokazuje da senzibilne osobe nalaze važno i u malom, a one prazne ne mogu niti u najgorim tragedijama jer će ih tek potrošiti na efekt.
I u tome je tajna razumijevanja ove knjige čak i ljudima koji ne poznaju redatelje ili estetike koje ironizira.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2004.
 
NAZAD NA SADRZAJ  > > >