S C E N A : �asopis za pozori�nu umetnost
Novi Sad, 2004. broj 1 godina XL januar-mart YU ISSN 0036-5734

i n t e r v j u - Marina �uturilo-Hellmann, scenografkinja
razgovarala Branka KRILOVI�
PREISPITIVANJE SE�ANJA

 

Na poziv Roberta �ulija oti�la je u Nema�ku l990. i do l993. bila stalni scenograf Theater an der Ruhr. Tri godine kasnije seli se u Vupertal gde ostvaruje scenografije za dramu i operu i ima sre�u da prisustvuje probama i stvarala�kom procesu Pine Bau�. Posle toga (1995) prelazi u Hamburg, u status slobodnog umetnika. Ostvaruje scenografije za pozori�ta u Dizeldorfu, Bremenu, Majncu, Rostoku, Kilu, Lincu, Libeku, Antverpenu, Klagenfurtu, Hanoveru, Hamburgu, Sarbrikenu, Vajmaru, Berlinu. Na poziv mlade �ur�e Te�i�, u Ateljeu 212, 2003. ostvaruje scenografiju za predstavu EVERYMAN (SVAKO) po tekstu Gorana Stefanovskog.

� Ovamo me je, pre svega, dovela mogu�nost da posle mnogo godina radim jedan Goranov tekst i to u Beogradu, u Ateljeu i s mladom rediteljkom �ur�om Te�i�, koja je bila u�esnik moje radionice pre tri godine, tako�e u Beogradu. Privla�ila me je nespektakularnost tog mog �povratka� u Beograd, normalna repertoarska produkcija, po�etak karijere jedne talentovane rediteljke, susret s glumcima i sa Goranom. Ili: Unutra�nji Ritual, neka vrsta zatvaranja krugova. Preispitivanje sopstvenog se�anja...

�ta Vas iz same drame privla�i i �ta, mo�da, prepoznajete kao sli�nost s na�im �ivotima?
� Drama me je privukla zbog teme i dramske strukture. U zapadnom dru�tvu �SMRT VI�E NIJE U MODI�, kako u poslednjoj knjizi ka�e Albahari. Medicina uspeva tehni�kim dostignu�ima da produ�i �ivot tela, da uspori starenje... Ali, �ta je s du�om? �emu produ�avanje �ivota tela ako je du�a ve� godinama mrtva? Mi �ivimo u vremenu globalne ideologije da se samo konzumiranjem mo�e do�i do sre�e, a da, pri tom, ni u jednom trenutku ne poku�avamo da defini�emo pojam sre�e ili da preispitamo sopstvene �ivotne modele. U zemljama u tranziciji konzumiranje poprima posebno neukusan, egoisti�ki, povr�ni i primitivni oblik dru�tvenog pona�anja.

Da li je tu, kako Stefanovski re�e, zaista smrt u krizi, ili su i dalje, ipak, u krizi mali ljudi?
� Smrt nije u krizi, u krizi je na�e poimanje smrti. U savremenim dru�tvima smrt, bolest i siroma�tvo shvataju se kao li�ni neuspeh. Mislim da nije re� o krizi malih ljudi ve� o neokonzervativnom stavu da je svako sam kriv za svoju sudbinu (pojam �kriv� �esto se krije iza pojma ODGOVORAN). Na Zapadu je konkurencija tako surova! Od straha da  ne izgube radno mesto ljudi kriju svoje bolesti. U 2003. u Nema�koj je izostanak s posla zbog bolesti bio ispod jedan posto i to ne zato �to su svi fit i zdravi, ve� �to je strah za egzistenciju nepodno�ljiv. Bolest i smrt se tabuiziraju, odla�u, negiraju... pre�utkuju.

Bilo je sentimentalnosti u susretu sa Stefanovskim; prepoznajete li to kao nostalgiju za zemljom iz koje ste oti�li, ili pak niste uop�te nostalgi�ni?
� Ako defini�emo NOSTALGIJU kao bol za domovinom, ili �e�nju za pro�lo��u, ili �eznju za povratkom, onda je moj odgovor: NISAM NOSTALGI�NA. Nostalgija je neka vrsta zamene za Utopiju, ili za ona vremena kada nam se �inilo da je utopija mogu�a. U me�uvremenu sam ostarila, ne verujem ni u svoje, privatne, ni u dru�tvene utopije... Zemlja iz koje sam oti�la pre 15 godina vi�e ne postoji, moji prijatelji su rasuti po svetu, veliki povratak delim na puno malih povrataka.
Mogu�nost druga�ijeg odgovora: Moja domovina je pozori�te, tamo gde radim, tamo gde u�estvujem u kulturnom �ivotu. Tamo je moj centar. Ako sam nostalgi�na, onda sam nostalgi�na prema nekim pozori�tima.

Posle niza godina radite me�u svojima; da li je to olak�avaju�a ili ote�avaju�a okolnost?
� I jedno i drugo. S jedne strane ja poznajem svoj grad, pozori�ta u kojima sam puno radila 80-tih, poznajem mehanizam procesa pravljenja predstave... ali, s druge strane, sve se promenilo, ulice imaju nova imena, dru�tvo je kroz godine nezadovoljstva, rata i embarga ogrubelo, osiroma�ilo... Problem malih dr�ava je nedostatak kriterijuma, nedostatak produktivne konkurencije i svega onoga sto �ini dru�tvo dinami�nim. U tom malom pozori�nom beogradskom kosmosu vladaju neki lobiji, male mafije koje poseduju mo� i koje se me�usobno mrze, tra�are... kao da imamo sve vreme sveta za takve igrice!

Kad uporedite proces rada u beogradskom i nema�kom, ili nekom drugom evropskom pozori�tu, �ta  uo�avate?
� Na nivou teatra, u Nema�koj postoji sasvim druga podela mo�i i odgovornosti. Prvo, intendant (direktor) pozori�ta ima apsolutnu mo�, ali i odgovornost za repertoar i uspe�an rad pozori�ta. On dovodi svoj tim: ansambl i saradnike. �to zna�i: niko nema do�ivotan ugovor, ni on sam, i sa svakim novim intendantom sve se menja.
Pozori�te je dinami�no i niko ne mo�e sebi da dopusti uljuljkivanje u sigurno radno mesto, igrao ne igrao. Ja kod nas �esto �ujem glumce koji ka�u: za 300 evra  mese�no ne�u da igram dve ili tri godine! Kad izra�unamo, taj glumac ko�ta godi�nje 3600 evra, plus penziono, socijalno i zdravstveno osiguranje... E, pa to nigde nema! Nema te zemlje koja nekome za nerad poklanja 3600 evra. �ao mi je �to ovo tako brutalno ka�em, ali to je istina.

�ta Beogradu, odnosno na�im pozori�nim ljudima, nedostaje da bi dostigli evropske produkcijske standarde?
� Istra�ivanje i jaki dramatur�ko-rediteljski koncepti. Hrabrost �itanja tekstova na moderan na�in, istra�ivanje pozori�nih sredstava u odnosu na moderno dru�vo ili u odnosu na rascepljeno dru�tvo kao �to je na�e. �ta je slika, �ta je jezik, koje se mogu�nosti kriju u jeziku, sta je ti�ina, �ta je �utanje, �ta je telo, �ta i kako upotrebiti nove medije u teatru... Kako prekinuti tradiciju linearnog pripovedanja...
Na�e pozori�te jo� je gluma�ko, dok je u Nema�koj pozori�te ve� decenijama rediteljsko-dramatur�ko, �to ne zna�i da glumci nemaju �ta da ka�u, samo su zadaci druga�iji, hrabriji u konceptualnom �itanju teksta i u istra�ivanju. Glumci ne probaju ve� istra�uju unutar svojih gluma�kih sredstava.
Osim toga, postoji jedan paradoks da u gradu u kome 40 godina postoji jedan od najboljih festivala, isti taj festival nije uop�te ostavio traga u pozori�nom �ivotu.
Naprotiv, u beogradskoj pozori�noj parohiji se �bitefovski� ili �nema�ki� koristi kao negativna odrednica. Pozori�na iskustva nisu nacionalna, ona su deljiva!!!

�ta nosite iz beogradskih susreta? Jeste li, ipak, imali nekih nadahnutih razgovora?
� Nosim neka ose�anja tuge i besa i bespomo�nosti. S jedne strane saznanje da je grad osiroma�io, da penzioneri �eprkaju po kontejnerima... s druge strane rasko�, Prada-Armani-nosioci, besramno bogatstvo, a da niko to ne tematizuje. Kao i smrt, te teme nisu u modi ili su se ofucale kroz razna politi�ka usta. S jedne strane povr�na imitacija Zapada, s druge �alteri na kojima se jo� mora stajati pognut pred bogom-slu�benikom-birokratom. A upravo od tih �altera po�inje demokratija. Beograd je postao grad suprotnosti latinoameri�kih razmera, grad koji se jo� uljuljkuje u svoj stari �arm velegrada a da ne prime�uje kako ga iznutra izjeda provincijalizam.

Godinama ste bili nezamenjiv Ma�elijev scenograf, tri godine ste radili u �ulijevom teatru u Milhajmu... Me�utim, ka�ete da ne �elite da budete ni�iji do�ivotni saradnik i zato radite s mladom �ur�om Te�i�?
� Dugogodi�nja saradnja s jednim rediteljem je, naravno, lepa, kao i ose�aj zajedni�kog stvarala�tva, formiranje rukopisa, zajedni�ko prola�enje kroz dobro i zlo pozori�nog pe�albarstva. S druge strane, nastaje neka vrste rutine, rad prestaje da bude uzbudljiv, jer oba saradnika znaju �ta onaj drugi misli. Osim toga, nastaje neka vrsta osetljivog spoja profesionalnog i prijateljskog, granice postaju nejasne, i mogu�nost me�usobnog povre�ivanja se pove�ava a da to nema nikakve veze s pozori�nim radom...

U prilici ste da prisustvujete procesu rada Pine Bau�; �ta vas fascinira u njenom konceptu?
� Fasciniralo me je da Pina, iako svetska legenda, prilazi novim projektima jo� iz neke po�etni�ke nesigurnosti, ne�no, pipaju�i, ne tvrde�i da zna put. Ta sposobnost: vratiti se u poziciju po�etnika, po�etni�ke naivnosti, nesigurnosti u radu na svakom novom projektu je, �ini mi se, u pozori�tu dragocena. Pozori�te je jedino mesto gde se mo�e sopstvena nesigurnost tematizovati. Mi radimo pomo�u te nesigurnosti. A onda, slika te lepe �ene, u mu�kom odelu, tihe i ne�ne, kako ide kroz pozori�nu kantinu i posmatra svoje umorne igra�e kako gutaju kantinsku hranu...
Njene predstave imaju u sebi neku melanholiju sli�nu melanholiji polupraznih vupertalskih kafea u kojima sedi grupica usamljenih kreatura... I uvek u njenim predstavama postoji samoironija ili ironi�no tematizovanje same sebe. Tu vrstu samoironije poseduju samo veliki umetnici; oni rade ozbiljno, ali sebe ne uzimaju ozbiljno!!!

Re�irali ste i prvu operu HYPERION  u muzi�koj akademiji u Rajzenbergu, �to je mo�da neki Va� novi put?
� Da, jedan od puteva kojim idem. HYPERION je savremena opera japanske kompozitorke Mayako Kubo. Mene zanima neka vrsta �primenjene re�ije� ili re�irane instalacije, a to ima veze s povezivanjem razli�itih umetni�kih iskustava, od slikarstva, preko govora pa do muzike (nova muzika).
Ja sam u pripremi jedne muzi�ke instalacije o ukradenom mozgu Ulrike Majnhof, koji posle mnogo godina lutanja od laboratorije do laboratorije, biva prona�en. Nau�nici su hteli da istra�ivanjem njenog mozga doka�u da je terorizam posledica tumora u njenom mozgu! Za mene je zanimljivo pitanje za�to je mozak ba� sada prona�en a, pri tom,  takva interpretacija terorizma skida svaku odgovornost sa dru�tva i stanja u dru�tvu. Postavlja se pitanje: kada nastaje terorizam, da li je to politi�ka kategorija ili fiziolo�ka?

Kada razmi�ljate i radite tako mnogo, setite li se uop�te odakle ste?
� Mislim da rad nema ni�ta sa se�anjem. Se�anje dolazi neupitano i iznenada. Odakle sam? S Balkana, iz eks-Jugoslavije, iz Srbije, iz Beograda, ali slike se�anja su uvek fragmentarne, vezane za neki miris, ili boju, ili mirnu, �iroku ulicu u Banatu...

�ta danas zna�i biti Beogra�anka, Srpkinja u Evropi?
� Danas ne zna�i ni�ta. U vremenima u kojima je na�a zemlja bila svakodnevno na naslovnim stranama svetskih novina, to je zna�ilo pitanje: ODAKLE STE? � Iz Jugoslavije. ODAKLE TA�NO? � Iz Beograda. Dug, ispitiva�ki pogled, prekinut tok razgovora... Taj isti ispitiva�ki pogled sada se zaustavlja na Avganistancima, Ira�anima... Ipak, �iveti u dve kulture, imati jedno drugo kulturno i istorijsko se�anje, biti integrisan u evropsku kulturu, biti stranac sa dva �ivota, sve to ose�am kao neopisivo duhovno bogatstvo.

Goran Stefanovski je otvorio zanmiljivu temu da nisu svi �emigranti� iz Jugoslavije isti pred Evropom, kao �to nisu isti ni posle povratka u zemlju. Ne mo�e, naime, nekome klju�ni umetni�ki argument biti to da je oti�ao iz Jugoslavije. Niti bi to trebalo da mu bude privilegija u dobijanju posla. Jer mnogi su oti�li bez biografija i takvi se i vratili?
� Ja sam oti�la iz zemlje sa biografijom, na poziv Roberta �ulija i shvatila da to na Zapadu nikog ne zanima. Ako ih i zanima, to je samo u kontekstu politi�kih zbivanja a ne zbog kvaliteta nosioca te biografije. Bilo je nekih na�ih umetnika koji su u takvim situacijama poverovali u sopstvenu va�nost, ne prime�uju�i da su manipulisani od jedne mo�ne politi�ko-medijske ma�ine. Ja sam u Nema�koj gradila novu biografiju, i uspela da radim kontinuirano u svom poslu, velike projekte i u dobrim pozori�tima. Ali, da budem pravedna, ni ovde nikog nije interesovala moja biografija, niti moje pozori�ne nagrade. Kad sam odlazila, nijedno pozori�te nije poku�alo da me zadr�i, osim Toma�a Pandura u Mariboru. Ja nisam bila nikada primljena u Udru�enje scenografa Srbije, nikada nisam dobila atelje ili stan, niti imam monografiju... Dakle, za mene je klju�ni umetni�ki argument isti i za odlazak odavde i za dolazak u Nema�ku: TEATAR!

�ta je sada trend  u pozori�noj Evropi?
� Ne postoji trend; postoje trendovi, vezani za odre�ene reditelje, njihov rukopis i poetiku. Ali svima je zajedni�ko: KONCEPT i ISTRA�IVANJE. Po meni se u ovom trenutku vrlo radikalni koncepti de�avaju u operi!!! Na primer, re�ije Petra Konwitschny ili Jossi Wieler.

Novi sentimentalizam kao odgovor na brutalizam?
� Mislim da je re� o novoj ironiji, o saznanju koliko je teatar bespomo�an u odnosu na svet, dru�tvo i globalizaciju  nadolaze�e katastrofe i koliko je sme�no verovanje da teatar mo�e da promeni svet, kao i da je teatar moralna institucija. Koje�ta! Ta nova ironija u odnosu na sopstvenu veli�inu, �ini teatar hrabrijim u kori��enju pozori�nih izraza, utoliko se mo�e re�i da je to i novi sentimentalizam, kao ironi�no poigravanje sa izgubljenim emocijama ili izgubljenom sposobno��u da zaista ose�amo. �ta mo�e pozori�te svetu koji je izgubio lepotu? Ni�ta! Teatar nema nikakvu misiju u ovim vremenima. Samo mi, samozaljubljeni umetnici, verujemo u tu bajku o teatru kao moralnoj instituciji. Teatar nema re�enja za svetske probleme (za�to bi, kad re�enja nemaju ni vlade ni stru�njaci?). U najboljem slu�aju, teatar otkriva suprotnosti, postavlja pitanja, iritira i provocira. U najboljem slu�aju!!! U najgorem slu�aju, teatar slu�i da zabavlja mase. I, kako Handke ka�e, pozori�te nije sredstvo kojim se pro�iruje svest gledaoca; njegova svest postaje PRECIZNIJA (u najboljem slu�aju).

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2004.
 
NAZAD NA SADRZAJ  > > >