|
Na poziv Roberta �ulija oti�la je u
Nema�ku l990. i do l993. bila stalni scenograf
Theater an der Ruhr. Tri godine kasnije seli se
u Vupertal gde ostvaruje scenografije za dramu i
operu i ima sre�u da prisustvuje probama i
stvarala�kom procesu Pine Bau�. Posle toga
(1995) prelazi u Hamburg, u status slobodnog
umetnika. Ostvaruje scenografije za pozori�ta u
Dizeldorfu, Bremenu, Majncu, Rostoku, Kilu,
Lincu, Libeku, Antverpenu, Klagenfurtu,
Hanoveru, Hamburgu, Sarbrikenu, Vajmaru,
Berlinu. Na poziv mlade �ur�e Te�i�, u Ateljeu
212, 2003. ostvaruje scenografiju za predstavu
EVERYMAN (SVAKO) po tekstu Gorana
Stefanovskog.
� Ovamo me je, pre svega, dovela mogu�nost da
posle mnogo godina radim jedan Goranov tekst i
to u Beogradu, u Ateljeu i s mladom rediteljkom
�ur�om Te�i�, koja je bila u�esnik moje
radionice pre tri godine, tako�e u Beogradu.
Privla�ila me je nespektakularnost tog mog
�povratka� u Beograd, normalna repertoarska
produkcija, po�etak karijere jedne talentovane
rediteljke, susret s glumcima i sa Goranom. Ili:
Unutra�nji Ritual, neka vrsta zatvaranja
krugova. Preispitivanje sopstvenog se�anja...
�ta Vas iz same drame privla�i i �ta,
mo�da, prepoznajete kao sli�nost s na�im
�ivotima? � Drama me je privukla zbog
teme i dramske strukture. U zapadnom dru�tvu
�SMRT VI�E NIJE U MODI�, kako u poslednjoj
knjizi ka�e Albahari. Medicina uspeva tehni�kim
dostignu�ima da produ�i �ivot tela, da uspori
starenje... Ali, �ta je s du�om? �emu
produ�avanje �ivota tela ako je du�a ve�
godinama mrtva? Mi �ivimo u vremenu globalne
ideologije da se samo konzumiranjem mo�e do�i do
sre�e, a da, pri tom, ni u jednom trenutku ne
poku�avamo da defini�emo pojam sre�e ili da
preispitamo sopstvene �ivotne modele. U zemljama
u tranziciji konzumiranje poprima posebno
neukusan, egoisti�ki, povr�ni i primitivni oblik
dru�tvenog pona�anja.
Da li je tu, kako Stefanovski re�e, zaista
smrt u krizi, ili su i dalje, ipak, u krizi mali
ljudi? � Smrt nije u krizi, u krizi je
na�e poimanje smrti. U savremenim dru�tvima
smrt, bolest i siroma�tvo shvataju se kao li�ni
neuspeh. Mislim da nije re� o krizi malih ljudi
ve� o neokonzervativnom stavu da je svako sam
kriv za svoju sudbinu (pojam �kriv� �esto se
krije iza pojma ODGOVORAN). Na Zapadu je
konkurencija tako surova! Od straha da ne
izgube radno mesto ljudi kriju svoje bolesti. U
2003. u Nema�koj je izostanak s posla zbog
bolesti bio ispod jedan posto i to ne zato �to
su svi fit i zdravi, ve� �to je strah za
egzistenciju nepodno�ljiv. Bolest i smrt se
tabuiziraju, odla�u, negiraju... pre�utkuju.
Bilo je sentimentalnosti u susretu sa
Stefanovskim; prepoznajete li to kao nostalgiju
za zemljom iz koje ste oti�li, ili pak niste
uop�te nostalgi�ni? � Ako defini�emo
NOSTALGIJU kao bol za domovinom, ili �e�nju za
pro�lo��u, ili �eznju za povratkom, onda je moj
odgovor: NISAM NOSTALGI�NA. Nostalgija je neka
vrsta zamene za Utopiju, ili za ona vremena kada
nam se �inilo da je utopija mogu�a. U
me�uvremenu sam ostarila, ne verujem ni u svoje,
privatne, ni u dru�tvene utopije... Zemlja iz
koje sam oti�la pre 15 godina vi�e ne postoji,
moji prijatelji su rasuti po svetu, veliki
povratak delim na puno malih povrataka.
Mogu�nost druga�ijeg odgovora: Moja domovina
je pozori�te, tamo gde radim, tamo gde
u�estvujem u kulturnom �ivotu. Tamo je moj
centar. Ako sam nostalgi�na, onda sam
nostalgi�na prema nekim pozori�tima.
Posle niza godina radite me�u svojima; da
li je to olak�avaju�a ili ote�avaju�a
okolnost? � I jedno i drugo. S jedne
strane ja poznajem svoj grad, pozori�ta u kojima
sam puno radila 80-tih, poznajem mehanizam
procesa pravljenja predstave... ali, s druge
strane, sve se promenilo, ulice imaju nova
imena, dru�tvo je kroz godine nezadovoljstva,
rata i embarga ogrubelo, osiroma�ilo... Problem
malih dr�ava je nedostatak kriterijuma,
nedostatak produktivne konkurencije i svega
onoga sto �ini dru�tvo dinami�nim. U tom malom
pozori�nom beogradskom kosmosu vladaju neki
lobiji, male mafije koje poseduju mo� i koje se
me�usobno mrze, tra�are... kao da imamo sve
vreme sveta za takve igrice!
Kad uporedite proces rada u beogradskom i
nema�kom, ili nekom drugom evropskom pozori�tu,
�ta uo�avate? � Na nivou teatra, u
Nema�koj postoji sasvim druga podela mo�i i
odgovornosti. Prvo, intendant (direktor)
pozori�ta ima apsolutnu mo�, ali i odgovornost
za repertoar i uspe�an rad pozori�ta. On dovodi
svoj tim: ansambl i saradnike. �to zna�i: niko
nema do�ivotan ugovor, ni on sam, i sa svakim
novim intendantom sve se menja. Pozori�te je
dinami�no i niko ne mo�e sebi da dopusti
uljuljkivanje u sigurno radno mesto, igrao ne
igrao. Ja kod nas �esto �ujem glumce koji ka�u:
za 300 evra mese�no ne�u da igram dve ili
tri godine! Kad izra�unamo, taj glumac ko�ta
godi�nje 3600 evra, plus penziono, socijalno i
zdravstveno osiguranje... E, pa to nigde nema!
Nema te zemlje koja nekome za nerad poklanja
3600 evra. �ao mi je �to ovo tako brutalno
ka�em, ali to je istina.
�ta Beogradu, odnosno na�im pozori�nim
ljudima, nedostaje da bi dostigli evropske
produkcijske standarde? � Istra�ivanje i
jaki dramatur�ko-rediteljski koncepti. Hrabrost
�itanja tekstova na moderan na�in, istra�ivanje
pozori�nih sredstava u odnosu na moderno dru�vo
ili u odnosu na rascepljeno dru�tvo kao �to je
na�e. �ta je slika, �ta je jezik, koje se
mogu�nosti kriju u jeziku, sta je ti�ina, �ta je
�utanje, �ta je telo, �ta i kako upotrebiti nove
medije u teatru... Kako prekinuti tradiciju
linearnog pripovedanja... Na�e pozori�te jo�
je gluma�ko, dok je u Nema�koj pozori�te ve�
decenijama rediteljsko-dramatur�ko, �to ne zna�i
da glumci nemaju �ta da ka�u, samo su zadaci
druga�iji, hrabriji u konceptualnom �itanju
teksta i u istra�ivanju. Glumci ne probaju ve�
istra�uju unutar svojih gluma�kih sredstava.
Osim toga, postoji jedan paradoks da u gradu
u kome 40 godina postoji jedan od najboljih
festivala, isti taj festival nije uop�te ostavio
traga u pozori�nom �ivotu. Naprotiv, u
beogradskoj pozori�noj parohiji se �bitefovski�
ili �nema�ki� koristi kao negativna odrednica.
Pozori�na iskustva nisu nacionalna, ona su
deljiva!!!
�ta nosite iz beogradskih susreta? Jeste
li, ipak, imali nekih nadahnutih
razgovora? � Nosim neka ose�anja tuge i
besa i bespomo�nosti. S jedne strane saznanje da
je grad osiroma�io, da penzioneri �eprkaju po
kontejnerima... s druge strane rasko�,
Prada-Armani-nosioci, besramno bogatstvo, a da
niko to ne tematizuje. Kao i smrt, te teme nisu
u modi ili su se ofucale kroz razna politi�ka
usta. S jedne strane povr�na imitacija Zapada, s
druge �alteri na kojima se jo� mora stajati
pognut pred bogom-slu�benikom-birokratom. A
upravo od tih �altera po�inje demokratija.
Beograd je postao grad suprotnosti
latinoameri�kih razmera, grad koji se jo�
uljuljkuje u svoj stari �arm velegrada a da ne
prime�uje kako ga iznutra izjeda
provincijalizam.
Godinama ste bili nezamenjiv Ma�elijev
scenograf, tri godine ste radili u �ulijevom
teatru u Milhajmu... Me�utim, ka�ete da ne
�elite da budete ni�iji do�ivotni saradnik i
zato radite s mladom �ur�om Te�i�? �
Dugogodi�nja saradnja s jednim rediteljem je,
naravno, lepa, kao i ose�aj zajedni�kog
stvarala�tva, formiranje rukopisa, zajedni�ko
prola�enje kroz dobro i zlo pozori�nog
pe�albarstva. S druge strane, nastaje neka vrste
rutine, rad prestaje da bude uzbudljiv, jer oba
saradnika znaju �ta onaj drugi misli. Osim toga,
nastaje neka vrsta osetljivog spoja
profesionalnog i prijateljskog, granice postaju
nejasne, i mogu�nost me�usobnog povre�ivanja se
pove�ava a da to nema nikakve veze s pozori�nim
radom...
U prilici ste da prisustvujete procesu
rada Pine Bau�; �ta vas fascinira u njenom
konceptu? � Fasciniralo me je da Pina,
iako svetska legenda, prilazi novim projektima
jo� iz neke po�etni�ke nesigurnosti, ne�no,
pipaju�i, ne tvrde�i da zna put. Ta sposobnost:
vratiti se u poziciju po�etnika, po�etni�ke
naivnosti, nesigurnosti u radu na svakom novom
projektu je, �ini mi se, u pozori�tu dragocena.
Pozori�te je jedino mesto gde se mo�e sopstvena
nesigurnost tematizovati. Mi radimo pomo�u te
nesigurnosti. A onda, slika te lepe �ene, u
mu�kom odelu, tihe i ne�ne, kako ide kroz
pozori�nu kantinu i posmatra svoje umorne igra�e
kako gutaju kantinsku hranu... Njene
predstave imaju u sebi neku melanholiju sli�nu
melanholiji polupraznih vupertalskih kafea u
kojima sedi grupica usamljenih kreatura... I
uvek u njenim predstavama postoji samoironija
ili ironi�no tematizovanje same sebe. Tu vrstu
samoironije poseduju samo veliki umetnici; oni
rade ozbiljno, ali sebe ne uzimaju ozbiljno!!!
Re�irali ste i prvu operu HYPERION u
muzi�koj akademiji u Rajzenbergu, �to je mo�da
neki Va� novi put? � Da, jedan od puteva
kojim idem. HYPERION je savremena opera japanske
kompozitorke Mayako Kubo. Mene zanima neka vrsta
�primenjene re�ije� ili re�irane instalacije, a
to ima veze s povezivanjem razli�itih umetni�kih
iskustava, od slikarstva, preko govora pa do
muzike (nova muzika). Ja sam u pripremi
jedne muzi�ke instalacije o ukradenom mozgu
Ulrike Majnhof, koji posle mnogo godina lutanja
od laboratorije do laboratorije, biva prona�en.
Nau�nici su hteli da istra�ivanjem njenog mozga
doka�u da je terorizam posledica tumora u njenom
mozgu! Za mene je zanimljivo pitanje za�to je
mozak ba� sada prona�en a, pri tom, takva
interpretacija terorizma skida svaku odgovornost
sa dru�tva i stanja u dru�tvu. Postavlja se
pitanje: kada nastaje terorizam, da li je to
politi�ka kategorija ili fiziolo�ka?
Kada razmi�ljate i radite tako mnogo,
setite li se uop�te odakle ste? � Mislim
da rad nema ni�ta sa se�anjem. Se�anje dolazi
neupitano i iznenada. Odakle sam? S Balkana, iz
eks-Jugoslavije, iz Srbije, iz Beograda, ali
slike se�anja su uvek fragmentarne, vezane za
neki miris, ili boju, ili mirnu, �iroku ulicu u
Banatu...
�ta danas zna�i biti Beogra�anka, Srpkinja
u Evropi? � Danas ne zna�i ni�ta. U
vremenima u kojima je na�a zemlja bila
svakodnevno na naslovnim stranama svetskih
novina, to je zna�ilo pitanje: ODAKLE STE? � Iz
Jugoslavije. ODAKLE TA�NO? � Iz Beograda. Dug,
ispitiva�ki pogled, prekinut tok razgovora...
Taj isti ispitiva�ki pogled sada se zaustavlja
na Avganistancima, Ira�anima... Ipak, �iveti u
dve kulture, imati jedno drugo kulturno i
istorijsko se�anje, biti integrisan u evropsku
kulturu, biti stranac sa dva �ivota, sve to
ose�am kao neopisivo duhovno bogatstvo.
Goran Stefanovski je otvorio zanmiljivu
temu da nisu svi �emigranti� iz Jugoslavije isti
pred Evropom, kao �to nisu isti ni posle
povratka u zemlju. Ne mo�e, naime, nekome
klju�ni umetni�ki argument biti to da je oti�ao
iz Jugoslavije. Niti bi to trebalo da mu bude
privilegija u dobijanju posla. Jer mnogi su
oti�li bez biografija i takvi se i
vratili? � Ja sam oti�la iz zemlje sa
biografijom, na poziv Roberta �ulija i shvatila
da to na Zapadu nikog ne zanima. Ako ih i
zanima, to je samo u kontekstu politi�kih
zbivanja a ne zbog kvaliteta nosioca te
biografije. Bilo je nekih na�ih umetnika koji su
u takvim situacijama poverovali u sopstvenu
va�nost, ne prime�uju�i da su manipulisani od
jedne mo�ne politi�ko-medijske ma�ine. Ja sam u
Nema�koj gradila novu biografiju, i uspela da
radim kontinuirano u svom poslu, velike projekte
i u dobrim pozori�tima. Ali, da budem pravedna,
ni ovde nikog nije interesovala moja biografija,
niti moje pozori�ne nagrade. Kad sam odlazila,
nijedno pozori�te nije poku�alo da me zadr�i,
osim Toma�a Pandura u Mariboru. Ja nisam bila
nikada primljena u Udru�enje scenografa Srbije,
nikada nisam dobila atelje ili stan, niti imam
monografiju... Dakle, za mene je klju�ni
umetni�ki argument isti i za odlazak odavde i za
dolazak u Nema�ku: TEATAR!
�ta je sada trend u pozori�noj
Evropi? � Ne postoji trend; postoje
trendovi, vezani za odre�ene reditelje, njihov
rukopis i poetiku. Ali svima je zajedni�ko:
KONCEPT i ISTRA�IVANJE. Po meni se u ovom
trenutku vrlo radikalni koncepti de�avaju u
operi!!! Na primer, re�ije Petra Konwitschny ili
Jossi Wieler.
Novi sentimentalizam kao odgovor na
brutalizam? � Mislim da je re� o novoj
ironiji, o saznanju koliko je teatar bespomo�an
u odnosu na svet, dru�tvo i globalizaciju
nadolaze�e katastrofe i koliko je sme�no
verovanje da teatar mo�e da promeni svet, kao i
da je teatar moralna institucija. Koje�ta! Ta
nova ironija u odnosu na sopstvenu veli�inu,
�ini teatar hrabrijim u kori��enju pozori�nih
izraza, utoliko se mo�e re�i da je to i novi
sentimentalizam, kao ironi�no poigravanje sa
izgubljenim emocijama ili izgubljenom
sposobno��u da zaista ose�amo. �ta mo�e
pozori�te svetu koji je izgubio lepotu? Ni�ta!
Teatar nema nikakvu misiju u ovim vremenima.
Samo mi, samozaljubljeni umetnici, verujemo u tu
bajku o teatru kao moralnoj instituciji. Teatar
nema re�enja za svetske probleme (za�to bi, kad
re�enja nemaju ni vlade ni stru�njaci?). U
najboljem slu�aju, teatar otkriva suprotnosti,
postavlja pitanja, iritira i provocira. U
najboljem slu�aju!!! U najgorem slu�aju, teatar
slu�i da zabavlja mase. I, kako Handke ka�e,
pozori�te nije sredstvo kojim se pro�iruje svest
gledaoca; njegova svest postaje PRECIZNIJA (u
najboljem slu�aju).
|