NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : �asopis za pozori�nu umetnost
Novi Sad, 2006. broj 1 godina XLII januar-mart YU ISSN 0036-5734

Laslo BLA�KOVI�
BEZ ROMANA

 

Pro�le godine, nekako ba� u ovo vreme (sad zvu�im gotovo bergsonovski), dobijem poziv iz Toronta od pesnika Nenada Jovanovi�a da, za potrebe nekog njegovog knji�evnog posla, napi�em svoju autobiografiju u jednoj re�enici. Na taj zov iz kanadske divljine ljubazno ne odgovorim, ne zato �to mlidijah da moj dosada�nji �ivot potrebuje vi�e re�enica (smatram ga, uz umerenu dozu la�ne skromnosti, dosadno knji�kim, bez obzira �to po njemu, u svakom smislu, povazdan kopkam, da bi se moglo posumnjati kako ma�te uop�te nemam, ve� uglavnom pripovedam kako se ne�to 110% i dogodilo), nego upravo zato �to sam se odve� pripremao, �istio grlo toliko da bi i najstrpljivijem dirigentu dozlogrdilo, pa bi zapucao u prvi bife i po�urio da me �to pre zaboravi. A tolike sam romane (i romanse, bez re�i) so�inio da bih se komotno mogao nazvati Romanom (s bar �etiri-pet romana).
Elem, rodio sam se u manje-vi�e lepoj varo�i (od Sterijine re�enice iz romana kako Vr�ac je lepa varo� i iz o�ekivano-poraznog zaklju�ka njegova epitafa da sve je � ni�ta, Vasko je Popa izveo prostu tvrdnju, pretpostavljaju�i da bi se veliki pesnik i veliki �alac mogao sotim slo�iti da: ni�ta je lepo), i u toj varo�i, na momente sestrinski sli�nog li�ca onoj Sterijinoj (mislim na zdanja dignuta istom rukom, za austrijskog vakta, pre svega), dakle, u tom na�em priru�nom Egiptu (skre-�em pa�nju da moj rodni �anac ima i bestragije isto tako egzoti�nih imena, kao �to bi bili Banglade� ili �angaj), po tom kantovskom zatvorskom krugu, koji opisuju senke varadinskih kazaljki, �epuckam ja i dan-danji.
�ta �eli� vi�e od i��ezlog ni�ta? Ali, koje je to Ni�ta �to nas sve vezuje? Presko�i�u, slede�i u poslu i primeru, u govoru i tvoru, pi��evu utrnulu �a�icu (naime, levom rukom Sterija je pisao komedije, a desnicom tragedijice), prekora�i�u svetlosnim korakom mno�inu godina u �ivotu na�eg novog Romana (koji je, kao i njegov uzor � sablja-mom�e bio nesta�an, sa svakakvim vragom upisanim u li�ni libar, kao da je bio kakav radnik na iskopavanju Sueckog kanala, a u stvari se nije bogzna kako razlikovao od ostale varo�ke dece: i on je umeo da davi zmije jo� u kolevci i da odu�ava besne, upla�ene konje od sopstvenih magare�ih senki), i eto nam Romana, cela-celcata, svr�enog maturanta iz Karlovaca, dodu�e ne sli�atelja ritorike kod Kirila Aranickog nego organizatora kulturnijeh aktivnosti kakovoj Femi ili �imperpri�i, gotov Gimnosofista, kao iz pu�ke.
Godina je, po ne�emu, 1984, i u Egipat se ide �arterletom , u paket-aran�manu (koji uklju�uje no� sa golom Sfingom), pa se na� Roman�i� odlu�uje za drugu vrstu avanture, koja od mnogih teroristi�kih pretnji najpre uklju�uje eliotovsko nasilje nad jezikom i slikom, i premda od po�etka usmeren (jer ga je mati, kako je vidila u njemu mu�ko dete, na knjigopisanije opredelila, i ova je strast tako u njemu ukorenjena da ga ni r�avo zdravlje, ni slabost o�iju, ni druga vne�nja pritiskivanja od toga odvratiti ne mogu), nameri se, nanovo misle�i da tu le�i dobar miraz, da se u Akademiju upi�e i re�iju izu�i. �mirkavi profesor koji je (nu�i�evsku) klasu primao (a ne�emo mu re�i pravo ime, budu�i da se dr�imo Aristotelovih uzusa, jer ve� smo dovoljno nisko pali) � no lako ga je prepoznati po autenti�noj perici zada pozori�nim remcima herkulovsko isku�enje: da opi�u kako bi oni postavili Sterijine Rodoljupce, valjda zato �to se i s�m, �ulo se, spremao da napravi po istoj stvari film, politi�ki program, ili tragedokomediju spospobnu da zameni postoje�i svet. Tu vam na� Roman prione na posao, i kao svaki mladi fatalni fantasta, revolucionarno izvrne delo o revoluciji 1848, ne obaziru�i se nimalo na Sterijine stihove, u kojima je slobodu, jednakost i bratstvo, te ideale svakog modernog prevrata, melanholi�ni bard zatrpao u grobnicu, u slavu neke vi�e zagrobne pravde, oslonjen, recimo, na Jungove No�ne misli, ili na sopstvenu sudbinu. A mo�ebiti ba� i ra�unaju�i na �itav taj teret, na izgubljeni prtljag jednog nesagledivog vremena. Gra�anin Gavrilovi�, satrven gorkim patriotizmom, rodoljuba�kim moralizatorstvom i rezonerstvom, na�em se usamljenom juno�i u�ini sasvim ve�ta�kim, pa izli�nim. Zato on gotovo izbaci ovaj dosadni, plo�ni lik, pa bez Gavrilovi�evih otre�njuju�ih replika �itav komad dobije izvesnu parola�ku, buntovni�ku brzinu, punu buke i besa, sa zna�enjem koje �e svaka Vilijeva seka mo�i odmah da pretpostavi. Mladi (nesu�eni?) reditelj ostavi Gavrilovi�a tek u ponekoj sceni, i tu reduciranog govora, primerice, u poslebunskoj dilemi (A di sam ja pristao?), sterijansko-kalamburski dovedenoj do no�nog bunila, do op�teljudske raskrsnice, do �oveka koji, kao u lo�oj dosetki, stoji sa dve noge u grobu, i dalje se pitaju�i kuda bi. Svog mra�nog, metafizi�kog Gavrilovi�a, Roman sme�ta pred ogledalo, koje samo uslo�njava junakov nesporazum i obra�un sa samim sobom. Dok izgovara svoj ruinirani monolog, Gavrilovi� poku�ava da (po Romanovoj tihoj zamisli) dodirne u ogledalu svoje lice, prenebregavaju�i da za to (a po mladi�evoj lirsko-melanholi�noj logici) zalog mo�e biti samo � lice. Ovom rediteljskom kragnom, ovim gu�enjem jednog lika, predstava bi, u neku ruku, dobila apsurdisti�ku obrazinu.
Po�to se Roman gnu�a istorije, bave�i se op�tom revolucijom kao principom, kao porazom, on nasilno zavr�ava svoj san o predstavi imitacijom slavne slike Sloboda vodi narod, u kojoj Sterijini rodoljupci zauzimaju mitske uloge Delakroinih revolucionara. Scena velike verbalne bure zamrzava se, sa obna�enim, amazonskim grudima gospo�e Zeleni�ke u prvom planu, i barjakom koji je jedini, na kraju pri�e, �iv. To svakako ne�e biti (misli na� Roman, grizu�i olovku) ni francuska ni srpska zastava. Ve� �e on objasniti scenografu da barjak mora biti od nekog providnog, neodredivog materijala. Od najlona ili stakla, recimo. A najpre � od belog platna (sine mu sve�ica!), �to jeste simbol predaje, simbol poraza koji je bio upisan u �ovekove gene, pre no �to se on uop�te uspravio, podigao. Dok �eka na odluku komisije, nadahnut nekim sirovim, bidermajerskim realizmom koji se stavlja nasuprot izvesnog superlativnog stila datog ve� samim rasporedom stvari, da ne ka�emo, zvezda, Roman razmenjuje pri�e sa drugim kandidatima. Sa �u�enjem saznaje da je jedan od njih odenuo pominjanog Gavrilovi�a kao Boba Dilana, koji protestuje unaokolo, vuku�i za sobom �itavu govornicu (tako ja to vidim, veli mu ponavlja� gordo), da je drugome (taj �e kasnije vrisnuti od zlatnog metka) profesor skrenuo pa�nju da, po�to nije slu�io vojsku, ne bi trebalo ni da re�ira... U tom �asu Roman shvata da je i s�m izgubljen slu�aj, da njegovo smelo tuma�enje deluje izdaleka isto kao i lupetanja njegovih slu�ajnih sapatnika, i da, uop�te, ta patnja, nije ni�ta �to ga razlikuje od bilo koga drugog, da �e mu uskoro postati savr�eno jasno da re�ija i nije umetnost, jer iza nje ni�ta materijalno i opipljivo ne ostaje, da je tu najpre re� o opseni, triku, svetlacima (ne�to �e sli�no kasnije pro�itati u intervjuu Ranka Marinkovi�a datom jednom od trojice ocenjiva�a, koji je uprav od�epasao na drvenom dadaisti�kom konji�u kroz dvori�te Akademije koje je poplavila prsla kanalizaciona cev, be�e�i od nekog nezadovoljnog bruco�kog oca, �ija je tanka tajna veza valjalo da bude). Te godine nikoga ne prime, osim nekog iznena�uju�e plavookog lekara. Razo�arani Roman nameri da glavnom profesoru smakne zla�anu, uraslu periku. Uskoro �e na� junak vapiti �to nije potom poku�ao u nekoj �koli za pisce, pa da ga i tamo, na brzaka, odu�e od poraznog spisateljskog posla, u kojem je �ovek uvek upu�en na svoju nedovoljnu glavu o�erupane hidre. Eh, kada bi imao samo pastirsku sviralu pod dudom, ili kakav pipe shop u koji katkad navrate kurve ili ovisnici od de�jih novosti!
Opet prolaze godine, i Roman ve� uspomena ima za ceo vr�a�ki milenij! I s�m je postao �to�ta. Na primer, �ubre od pesnika koji zavodi frustrirane udovice, �to nad odrom tiranskog mu�a, raspetog na kuhinjskom stolu poput glembajevske slike starog, prohujalog sveta, skrhanog porodi�nim nasiljem, nesre�om �to jest u braku, gde je sve u novcu (kao u nekoj doma�oj sapunici), gde svako majstorsko pismo na kraju ispadne � �ensko, gde seksualno i u svakom drugom smislu ugro�ene �ena sanjaju svingerske snove, pri�eljkuju tri mu�karca odjedared, vru�u liniju, krevet pored gosta, fantaziraju�i u beskraj. Za takove je pikove dame na� Roman univerzalni filozof, Bajron, rok zvezda, maneken, sponzoru�a, spreman da se, kao Homer, posle Ilijade, izgubi u Boju mi�eva i �aba. Uostalom, to je, kanda, sudba svih Romana i Sterija: uleteti u sopstvena usta. A ona kanadska autobiografija jednom �e se,valjda, i sama zavr�iti. Konac tre�e �astice
P. S.
Druga polovina Romanovog karlova�kog razreda probala je da se upi�e na glumu, i danas se mnogi od njih s tim �udom zlopate, ali se Roman nije oku�ao u toj ve�tini, smatraju�i je pomalo majmunskom, ako ga razumete. Ipak, mnogo godina kasnije, rade�i u nekoj knji�evnoj zadruzi, Roman, u trenucima izazvane veselosti, predlo�i svome glavonji da zaigra u filmu koji je ovaj pripremao, a ticao se novog rodoljublja, naime, nekih Titovih figurica u kojima podli ��ipetari �vercovahu heroin, sr�anu manu bogova.
Ipak, �ef Gruji� be�e samo scenarista, koji je hrabrio otre�njenog i predomi�ljenog Romana da glumiti nije ni�ta, te da �e se on prosto �etati, nekoj �eni re�i da je spreman. Me�utim, kad svevide�i re�iser Prle ot Mari� ugleda Romana, taki ga odbiju mladi�eva �iroka ramena, po�to svog junaka zami�lja�e lirskijim, �u�ljikovskijim. Tako Roman izgubi priliku da zaigra u najgorem filmu jugoslovenske kinematografije, i posle se tom �injenicom hvali besomu�no, tvrdo se kondire�i.

Autor je pisac iz Novog Sada i glavni urednik �asopisa Polja
Copyright: Sterijino pozorje 1998-2006.