Haris Pa�ovi� je na sebe skrenuo pozornost publike s podru�ja biv�e Jugoslavije u osamdesetim: kao reditelj zapo�eo je u novosadskom Akademskom pozori�tu Promena, zatim nastavio �ivjeti u Beogradu gdje je napravio neke od kultnih predstava Jugoslovenskog dramskog pozori�ta. Po�etkom 1992. odlazi u �vedsku odakle se vra�a u opkoljeno Sarajevo. Nedavno je, nakon �estogodi�nje pauze, ponovo radio u pozori�tu: predstava ROMEO I JULIJA izvedena je ljetos na platou ispred Skup�tine BiH. Danas �ivi i radi kao profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, i ovo je njegov jedini intervju koji je u posljednjih jedanaest godina dao nekom mediju iz onoga dijela biv�e domovine koji se danas (jo� uvijek?) zove Savezna Republika Jugoslavija. Razgovor je i pored obostrane �elje da intervju pro�e �to �bezbolnije�, po�eo dosta te�ko... I zavr�io dosta prijatno.

Harise, dugo se poznajemo, nekad smo i sara�ivali, ali poznaju�i va�u konzistetnost u odluci da nikada ne govorite ni za jedan medij iz SRJ, nije bilo lako predlo�iti ovaj razgovor. Koji su razlozi pristanka na intervju?

� Nisam htio govoriti za srbijanske medije jer, naprosto, nisam smatrao va�nim da nekome obja�njavam ��ta se to doga�a.� Istina, �Scena� za mene nikada nije bila srbijanski medij, uvijek sam je do�ivljavao kao �asopis za pozori�te i �ini mi se da ne bi bilo prepreka da je do ovog razgovora do�lo i prije. No, molim da se moja odluka da ne govorim o ratu i ovdje po�tuje, jer sada bi bilo, zaista, i prete�ko i deplasirano da se vra�am u to vrijeme...

... u redu, hajdemo onda od kraja. �est godina niste re�irali u pozori�tu, a onda ste, po�etkom pro�le godine, krenuli u pripreme �Romea i Julije�, predstave koja je u Sarajevu izvedena po�etkom augusta. �ta je bio razlog tako dugotrajnog uzmaka od pozori�ta?

� Mo�e vam zvu�ati neskromno, ali ve� sam prije rata osjetio da mi teatar na podru�ju biv�e Jugoslavije pomalo postaje tijesan, da mi nije ostalo prostora da djelujem. To je najvi�e bilo povezano sa okolnostima u kojima se radilo: jednostavno mi nije bilo dovoljno da radim pod onim uslovima koji su nam se davali i osje�ao sam da ne�u mo�i ostati dugo u tome. Malo mi je bilo i dosadilo da stalno tra�im neko vrijeme koje mi treba da zavr�im neku predstavu kako mislim da treba. Kao da je postojao neki zazor od mene koji sam tra�io tri mjeseca za rad na nekoj predstavi ili osam, kao �to je bio slu�aj sa DOZIVANJEM PTICA, a ja sam se osje�ao nekako zasi�enim. Onda su po�eli ratovi: za vrijeme onog u Sloveniji radio sam �EKAJU�I GODOTA i to je bila posljednja SFRJ premijera. U pauzi te predstave smo �uli da su tenkovi JNA krenuli na Sloveniju. Poslije toga radio sam u Subotici na Ki�Festu, ali teatar je ve� tada poprimio drugi oblik. Mislio sam da je raditi u pozori�tu ne�to �ime se definitivno mo�e pomo�i da se stvari eventualno smire, da nekako utje�emo na sve �to se doga�a. Gledano iz ove perspektive bila je to utopijska misao, ali nekako �u sebi oprostiti tu naivnost. Za vrijeme rata u Sarajevu, kad je teatar dobio ono puno zna�enje, onu osnovnu supstancu, radio sam dosta i nakon toga dobio sam �elju da se, jednostavno, odmorim. Duga pauza i onda ROMEO I JULIJA, za mene vrlo uzbudljiv projekat koji je produkcijski podr�ao MESS, danas valjda najbolji teatarski festival u ovom dijelu Evrope.

Koji je ponovo uspostavljen u ratu, i to u situaciji u kojoj ste sa dvoje ili troje saradnika po�eli tako da ste o�istili i okre�ili prostorije predratnog Festivala. Ipak, �ini se da su u posljednje vrijeme � �to ne mora biti povezano s ratom � energija i kvalitet pozori�ne produkcije u Sarajevu, ipak, pali.

� �ini se da smo svi mi za vrijeme srpske opsade Sarajeva bili druga�iji ljudi. Kad je do�ao mir, neki od nas su se umorili. S druge strane, valjalo je pre�i i na mirnodopske uslove u kojima valja obezbijediti neke uslove, neka sredstva, neke pare, �to je uvijek bilo te�ko i �to biva sve te�e. A kako ja nikad i nisam nisam bio �repertoarski� reditelj, valjalo je razmisliti o ne�emu druga�ijem.

Kad se govori o �Romeu i Juliji� valja spomenuti i to da ta predstava ima dva kraja. To bi se moglo prokomentarisati i kao jedna vrsta kompromisa.

� Valja re�i da mi igramo tu predstavu u centru grada, u okolini koja je i danas dobrim dijelom sru�ena. Tu su 6. aprila 1992. bile demonstracije na koje je vojska, koja je sebe zvala srpskom, pucala, i tu ubijala ljude. Ta scena je za mene jedna od najuzbudljivijih na svijetu, jer nosi fizi�ke o�iljke, tamo su jo� rupe od granata. Jedan od saradnika koji je radio na predstavi tu je u maju 1992. izgubio brata blizanca. Pored zgrade Skup�tine bila su i dva sarajevska nebodera koja ljetos jo� nisu bila sasvim obnovljena i na neki su na�in podsje�ali na nebodere WTC-a u New Yorku. Predstava se de�ava u nekoj bliskoj budu�nosti: Romeo i njegovi su muslimani, Julija i njezini su kr��ani. Da, i�li smo na to da predstava ima dva kraja. U prvom kraju, Romeo i Julija umru i nakon toga nastane op�ti masakr u kojem svi stradaju osim Romeovog prijatelja Baltazara. Drugi, alternativni kraj je onaj u kojem se predstava vra�a na klju�no mjesto, ono u kojem Tibalt dolazi da ubije Romea i ubija Merkucija. U tom kraju Tibalt ne ubije Merkucija nego umjesto toga govori �uveni Shakespeareov sonet : �Sit svega toga napustio sve bih kad smr�u ljubav ostavio ne bih.� Tu, zapravo, prestaje razlog za tragediju i tu smo poku�ali pokazati da je mogu�e zaustaviti taj krug ubijanja i zlo�ina, da neko mora odustati. U zavr�noj sceni gdje svi glumci pjevaju pjesmu Imagine dok u drugom planu pod pirotehnikom �gore� ta dva nebodera, nekako su se prona�la ta dva vremena u kojem su gorjeli gradovi. Glumci su otpjevali tu pjesmu na bosanskom, arapskom, engleskom i hebrejskom i to je uvijek bio emocionalno nabijen kraj, jer to je jedini grad u kojem je to mogu�e izvesti. Mi smo rade�i sve te stvari i u ratu i poslije njega, sasvim sigurno, uspjeli o�uvati tu multietni�ku sliku jezgre grada i time u dobroj mjeri spasili obraz prostora i mnogo �irih od ovih na�ih.

To je u nekoj mjeri istina, ali poslijeratno Sarajevo nije ba� najsretnija sredina da se u njoj provede �ivot, jer u dobroj mjeri pati od poratnih i tranzicijskih boljki. Kako ste vi � i pored �injenice da je va�a poetika u dobroj mjeri bila �nebalkanska� � ipak donijeli odluku da �ivite i radite u Sarajevu, a ne na nekom drugom mjestu?

� Jednom donesete takvu odluku i vi�e ne mislite o njoj. �to se Sarajeva ti�e, ono je, ipak, pobijedilo jer nije ostalo razru�eno onoliko koliko je bilo predvi�eno. Ta pobjeda stoji, unato� �injenicama da je od preko 10.000 poginulih u gradu bilo vi�e od 1500 djece, da je nakon rata ostao veliki broj invalida i da je desetak godina na�ih �ivota ukradeno.

U planu drame Narodnog pozori�ta za sezonu 2003/2004. stoji i sljede�i projekt Harisa Pa�ovi�a: �I konje ubijaju, zar ne�?

� �ini mi se da je to vrlo dobra pri�a o onome �to se zove tranzicija, a to �e svakako biti adaptacija. Ovdje se moram vratiti na ono �to ste govorili kad ste spominjali �nebalkanski� na�in odnosa prema teatru. Oko toga se uvijek �irila nekakva fama: te da tra�im vi�e od ostalih, da sam zahtjevniji, da �mu�im� glumce ... Ne, oni trebaju biti spremni, i fizi�ki i psihi�ki da podnesu ono �to jeste njihov posao, a teatar je jedan te�ak i ozbiljan rad. Glumac mora da se kre�e i metafori�ki i fizi�ki u svim pravcima i to bi trebalo da se podrazumijeva. Vrlo je malo onih predstava u kojima je dovoljno da glumci sjede i razgovaraju, ja razmi�ljam u drugom pravcu. Planova ima, me�u njima je i ideja da radim i igrani film.

Je li to razmi�ljanje posljedica utjecaja pozori�ta Petera Brooka koji je dosta vidljiv u nekim va�im predstavama, kao �to je, recimo, �U zemlji posljednjih stvari�.

� Ma, nisam ja nikada bio pod nekim velikim utjecajem, ali postoje ljudi �ije pozori�te volim; Brooke je svakako me�u njma, tu su i Grotowski i Wilson, dakle potpuno razli�ite vrste teatra. O pozori�tu koje radim volim misliti kao o ne�emu �to utje�e, a ne ne�emu na �ta se utje�e. U mom slu�aju to uvijek ima i politi�ku dimenziju i to u onoj mjeri u kojoj se teatar ti�e onoga �to se doga�a. �to se ti�e onog dijela moje li�nosti koji pripada javnom �ivotu, ja sam se morao reflektirati oko nekih stvari, javno ponuditi svoje mi�ljenje i ponosan sam na to �to je ispalo da sam na pravoj strani.

Akademsku karijeru ste po�eli u Novom Sadu, gdje ste diplomirali i po�eli raditi kao asistent Bori Dra�kovi�u. Danas ste profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kakva je veza izme�u tih dvaju dijelova va�eg �ivota?

� Da, nakon zavr�etka intermedijalne re�ije u Novom Sadu, mi smo u Sarajevu prenijeli taj koncept i u odre�enoj ga mjeri unaprijedili. Ponosan sam na taj pedago�ki dio svoje karijere. Istina, u Sarajevu nije bilo tako jakog akademskog teatra kao �to je bila novosadska �Promena�, ali sada dosta na�ih autora ima jake rezultate u filmu. Lijepo se iz onog vremena sjetiti Draginje Voganjac, Borisa Isakovi�a, Vesne �drnja, Jace, �e�e ili Verice Milo�evi�, Vlade Ka�anskog ili pokojnog Vladete Popova. Jedna od mojih najdra�ih saradnica i najboljih glumica koju sam ikada vidio bila je Aleksandra Pleskonji�-Ili�. To je recimo jedna od osoba koja je to �udo teatra odnjegovala u meni i nekim mojim kolegama do te mjere da smo se mogli uvijek vratiti na izvor.

Kako posmatrate teatar biv�e Jugoslavije nakon njezinog raspada. �ini se da su Slovenci oti�li najdalje �to se inscenacije ti�e, a da su Makedonci imali najbolje tekstove...

� Ne bih se slo�io s tim. Najve�i su rezultati ipak postignuti ovdje u Sarajevu, jer smo mi radili teatar u smrtnoj opasnosti �etiri godine. Bili su tu i Peter Schumann, Susan Sonntag. S druge strane, odr�ali smo i MESS koji je u posljednje vrijeme ugostio veliki broj relevatnih svjetskih trupa � od Boba Wilsona do Jo�efa Na�a, da ne nabrajamo dalje. U svim sredinama biv�e Jugoslavije teatar je, �ini mi se, ostao mononacionalan, ta�nije monokulturan. A teatar ima stvarni smisao samo onda kada se ljudi razli�itih iskustava i razli�itih pogleda na stvari udru�e i rade zajedno. Sve dok to nije mogu�e, ne mo�emo govoriti ni o kakvim rezultatima. To je jedan od razloga zbog kojih mislim da su se najuzbudljivije stvari, ipak, dogodile u Sarajevu u kojem nisam mislio stanovati, jer sam ve�i dio umjetni�ke karijere i �ivota proveo u Beogradu i Novom Sadu i taj dio nisam izbrisao. Sa ve�inom ljudi koje sam smatrao prijateljima �  od Mikija Manojlovi�a, preko Sa�e Pleskonji�, Sa�e Ala�a, Vesne �ip�i� � ostao sam u kontaktu.

Razgovarao Ahmed BURI�