Ve� prije desetak godina nova generacija dramati�ara ozna�ila je prijelomni trenutak u hrvatskom dramskom stvarala�tvu uspijevaju�i djelomice utjecati i na sliku hrvatskog teatra, mijenjaju�i joj izglede i �ine�i je u pojedinim njezinim segmentima uzbudljivijom. Dramski pisci, ve�inom jo� studenti dramaturgije zagreba�ke Akademije dramske umjetnosti, Asja Srnec-Todorovi�, Ivan Vidi�, Pavo Marinkovi� i Lada Ka�telan vjerno su u dramskim tekstovima svjedo�ili o rasulu ideolo�kih sustava i velikih iskaza, odmaknuv�i se od duge tradicije politi�kih pobuna u poslijeratnoj hrvatskoj drami. Na mjestu rezerviranom za �lice neprijatelja� i realna politi�ka ogor�enja koji su pedesetak godina na ovim prostorima vjerodostojno odre�ivali smjerove dramskih rukopisa velikih dramati�ara poput Miroslava Krle�e, Marijana Matkovi�a, Ranka Marinkovi�a, Antuna �oljana, Ive Bre�ana i Slobodana �najdera, iznenada je ostala praznina koju je bilo gotovo nemogu�e ispuniti. Da bi izbjegli zbiljnost u cjelovitosti komunikativnog iskustva, mladi su dramati�ari aktivirali razli�itost poni�tavaju�i prija�nje vladaju�e paradigme te pronalaze�i u novim dramskim prostorima zamjenu za stvarnost. Najave kataklizmi i ratnih katastrofa posredno su se upisale u njihova djela, ponaj�e��e bez njihova izbora ili otpora. Rije� je o dramama �to su nosile vijest o smrti i izvodile na pozornice mrtve likove koji su se �esto �inili mnogo �ivotnijim od stvarnih karaktera, doga�ale su se u praznim sobama, bile ispisane nedovr�enim re�enicama, okupljene oko fragmenata radnje, strukturirane pomo�u ti�ina i nespojivih situacija, izvedene iz kolektivnih �udnji i strahova.
�Boli li ta smrt?� � pitat �e K�i Majku u MRTVOJ SVADBI Asje Srnec-Todorovi�, jednom od paradigmatskih dramskih primjera takozvane �nove hrvatske drame�, pojma koji je nastao krajem 80-ih i po�etkom 90-ih godina, a ozna�ava prekid u tradicijskom lancu i uspostavljanje novih, rasutom vremenu prikladnijih dramskih pravila. U jesen umire Majka, a u zimi se ubija K�i. U prvom �inu u lijevom je krilu ormara, skvr�ena u crvenoj haljini sjedila majka, u drugom �inu u lijevom krilu ormara krvava i bljedunjava sjedi k�i. Na po�etku prvog i drugog �ina u sobu ulazi Mlado�enja. Cikli�ko kretanje dopu�ta samo odgode te nikoga ne iznena�uje �to se svadba odga�a za prolje�e. MRTVA SVADBA pokazala je kako se �ivot odr�ava pomo�u smrti i obrnuto te kako se ta dva pojma ne ugro�avaju, ve� neprestance isprepli�u. Ona je iscrtala nacrt dramaturgiji koja sna�nim binarnim oprekama (�ivot/smrt, mu�ko/�ensko, sredi�nje/rubno, prisutnost/odsutnost�) i opsesivnim slikama (�ivot se predo�ava domom, poljupcem, kruhom, prozorom, suncem, cvije�em, smrt krvlju, vodom, trule�i, blatom, mrakom, ki�om, ormarom, drugom obalom�) govori o dvojnosti svijeta u kojem je nemogu�e prona�i bilo kakvo razrje�enje i svojim govorom priziva stvarnost nagla�avaju�i time njezinu podvojenost.
Kada progovaraju o nekom drugom, likovi u dramama generacije hrvatskih dramati�ara, �iji su tekstovi tiskani u �Novom Prologu� i potom izvo�eni na sceni Teatra ITD, govore ve�inom o sebi i pri tom opisuju rascjep izme�u vidljivog i osjetilnog svijeta kroz odnos me�usobne ovisnosti. Dramska se radnja u tim tekstovima vi�e ne uspostavlja po zakonitostima �usredi�tenog� subjekta, ve� je izravno podlo�na strukturi. I budu�i da je u procesu zaustavljanja povijesti subjekt izgubio svoju povla�tenu poziciju, njegov izostanak ili rascijepljenost postaje op�im mjestom dramaturgije nesigurnih i nesabranih junaka. Ponajbolji primjer za to je NETKO DRUGI Ivana Vidi�a � drama o odsutnom karakteru. Iako ga nema na pozornici, prema njemu su usmjerene sve �elje i od njega kre�u svi odnosi. Njegova odsutna prisutnost pokre�e zbivanja i opravdava nedjeljne obiteljske susrete. Bez njega postojanje ostalih likova bilo bi besmisleno. Jer dok pri�aju o njegovom �ivotu, �lanovi obitelji sumiraju vlastite gubitke i proma�aje, svjedo�e�i o vlastitoj �e�nji za odsutnim, za onim �to nisu, ali bi �eljeli biti. Izostavljeni subjekt nadomjestak je za stvarnost bez doga�aja, a njegovo se prazno mjesto u ovom slu�aju neprestano govorom iznova obnavlja. Jer poku�avaju�i sabrati krhotine pro�lih doga�aja i prizvati rasute dijelove imaginarne slike o sebi, svatko od �etiri �lana obitelji �eli biti netko drugi.
U POSLJEDNJOJ KARICI Lade Ka�telan aktiviranjem uspomena u sada�njosti se pokre�u zbivanja iz 1944. i 1971. godine �to u vremenskom slijedu imaju ravnopravnu poziciju kao i ona iz aktualne zbilje. Na pozornici se susre�u tri generacije � majka, k�er i baka, svaka u svojoj trideset�estoj godini, svaka pred gotovo identi�nim problemom uvjetovanim tragi�nim povijesnim zbrkama, svaka osu�ena na sli�nu ili istu tragediju. Razli�iti prostori i vremena radnje prikazana su simultano, te je vrijeme preuzelo oblik prostora, a prostor u�ao u proces temporalizacije. I dok je sve te�e utvrditi gdje i kada se ne�to dogodilo, isprepletanjem prostornih i vremenskih fragmenata, ponaj�e��e kroz (nepouzdanu) rekonstrukciju pro�lih doga�aja, likovi, gube�i �vrsto upori�te, odvajaju se od stvarnosti.
Parodiju te iste stvarnosti ispisuje Pavo Marinkovi� u drami FILIP OKTET I �AROBNA TRUBA. �Moj Filoktet ne �ivi ni u kojem vremenu te mo�e istodobno biti i partizan i gr�ki junak�, ka�e autor i prevodi Sofoklovog stradalnika, s otoka na kojem su ga ostavili podmukli suborci, u uro�enika koji nije slu�ajno prepu�ten osamljenosti, ve� je oduvijek bio u njoj. Kod Sofokla je osamljenost oznaka sfere junaka, kod Marinkovi�a to je klima �ivotarenja �malih varalica�. Herojskom smjeru Sofoklove osamljenosti, �to je mo�da samo naponska situacija za imenovanje veli�ine i osvit vrijednosti, Marinkovi� suprotstavlja krivulju �ivotnih nedoumica, nesigurna naga�anja i besciljnu vrtnju koja samo umara.
Zanimljivost tekstova nastalih po�etkom 90-ih bila je upravo u njihovom neizravnom govoru, u dramskim prizorima koji su odbijali komentirati zbilju, odre�ivati se prema njoj, povla�ivati joj ili joj se suprotstavljati, a opet su se po svom senzibilitetu posve podudarili sa senzibilitetom nesigurnog vremena kojeg neki teoreti�ari vole nazivati krajem povijesti, a koji �e se na ovim prostorima pamtiti po ratnim tragedijama. Ubrzo su se (ve� sredinom 90-ih) ti mladi autori, �iji su tekstovi radikalno mijenjali perspektive hrvatskog dramskog pisma, izgubili poput njihovih odsutnih likova, a hrvatska drama se na samom kraju XX stolje�a priklonila najrazli�itijim stilovima i �anrovima. Rat i poratna stvarnost upleli su se u poneke dramske primjere � sna�no i sugestivno u ZMIJIN SVLAK (koji jo� nije do�ekao premijeru u nekom hrvatskom kazali�tu) Slobodana �najdera, rasuto u dramsku trilogiju Filipa �ovagovi�a, s realisti�nim prizvucima u drame Zorice Radakovi� i Damira �odana, poeti�no u dramske tekstove Ivane Sajko.
�ovagovi�eva CIGLA, praizvedena 1988. godine, u re�iji Paola Magellija u devastiranom splitskom hotelu �Ambasador� koji je prije rata bio vlasni�tvom Jugoslavenske narodne armije, izravnim govorom ocrtava sudbinu mladih ljudi suo�enih s osobnim i povijesnim nesre�ama, portretira anonimne gubitnike � one kojima je rat pomutio perspektive i poni�tio �ivotne izlaze. Kratkim re�enicama i fragmentima zbivanja �ovagovi� predstavlja privatnu i kolektivnu stvarnost u vremenu koje nas je promijenilo. Prikazuje �ivotne pri�e �etvorice bra�e, njihovih djevojaka i susjeda, bilje�i njihove razli�ite do�ivljaje ratnih trauma kao i njihovo naprasno odrastanje i suo�avanje s pitanjima na koje ne mogu prona�i odgovore. Pri tom ne pristaje na kompromise, ve� se nastoji obra�unati s dramati�no��u neposredne pro�losti i trenutkom u kojem �ivimo. Nude�i gledateljima sliku svijeta iz perspektive generacije ro�ene 60-ih i 70-ih godina, CIGLA kao da tra�i prepoznavanje i suosje�anje s generacijom koja je pro�la kroz rat nalaze�i se bez ikakve katarze u jednoj druga�ijoj, mo�da �ak i traumati�nijoj stvarnosti. Slijede�i smjerove �ivota sa�etog u kriku izgubljene generacije redatelj Paolo Magelli vodi i glumce � Milana Ple�tinu, Luciju �erbed�iju, Josipa Gendu, Milivoja Beadera, Adrijanu Vickovi�, Trpimira Jurki�a� � i publiku do rubova gdje se pod pritiskom politi�kih napona u kazali�tu bri�u granice izme�u fikcije i stvarnosti.
�to se dogodilo s junacima CIGLE u vremenu tranzicije, na maglovitim raskri�jima neizvjesne budu�nosti? � pitao se Filip �ovagovi� u svojoj drugoj drami PTI�ICE koja se doga�a u zatvoru. Kao, u literaturi odavno ve� poznata, metafora poreme�ena svijeta zatvor je idealan pejza� za �ovagovi�eve postratne dramske sindrome, u ovom slu�aju okupljali�te likova koji su unaprijed izgubili sve svoje i tu�e igre, osu�eni na suo�enje s proma�enom pro�lo��u, tjeskobnom sada�njo��u i nemogu�om budu�no��u. A oni su: nje�ni agresivac iz �ibensko-kninske �upanije, intele-ktualac koji je �elio biti voza� tramvaja, ali je za ljubav obitelji postao kriti�ar, Ciganin koji je u potrazi za �ergom postao �rtvom urbanizacije, u�itelj zatvoren zbog sitne utaje poreza� ka�njenici koji osnivaju zatvorski band kojeg nazivaju �Pti�ice� i sanjaju o nastupima po svadbama i njima prili�no imaginarnom izlazu. Za njih je, ako je vjerovati autoru, uvijek prekasno. Magelli postavlja PTI�ICE, u programu Splitskog ljeta 2000, u zapu�teno dvori�te iza splitskog kazali�ta. Hrvatsku stvarnost optere�enu neuroti�nim sje�anjima, dnevnopoliti�kim frustracijama, socijalnim stresovima� Filip �ovagovi� ne �eli prikriti simbolima, lirskim slikama ili cini�nim komentarima. Magelli pak slijedi dokumentaristi�ki pristup u tom fragmentarnom oslikavanju neuljep�ane zbilje. Predo�ava na pozornici dnevni kaos u kojem neprestano sudjelujemo bri�u�i granice izme�u ozbiljnog i trivijalnog, uzvi�enog i cini�nog, dramati�nog i pateti�nog, tragi�nog i komi�nog, kazali�ta i estrade. Njegova re�ija suo�ava prizore lake zabave i tjeskobne teme iz zatvorsko-dru�tvene zbilje, naprasne realisti�ne citate i poeti�ne izvode kako bi kroz to suo�enje jo� sugestivnije nazna�ila agresiju koja priziva sve i �iri se izvan rubova kazali�ta ukazuju�i na ono nasilje kojem smo svakodnevno izlo�eni. To je re�ija koja ne �eli za�tititi niti glumce (Gorana Navojca, Milana �trlji�a, Milana Ple�tinu, Arijanu �ulinu, Brunu Bebi�-Tudor, Nives Ivankovi�), a ni publiku od direktnog upliva stvarnosti u prostor kazali�ta.
Posljednji dio �ovagovi�eve trilogije FESTIVALI, ponovno u redateljskom vi�enju Paola Magellija, doga�a se na splitskom ran�irnom kolodvoru, izme�u dva rastanka. Rastrzana struktura drame bliska je rasutoj slici svijeta �ije krhotine likovi uzaludno poku�avaju zadr�ati i sakupiti. Svaki poku�aj sabiranja i povezivanja rezultira jo� ve�om disperzijom da bi se napokon posve izgubila iluzorna mogu�nost veze u prostoru i vremenu, kao �to svaki poku�aj rekonstruiranja neke izvanjske kronologije vodi do niza kontradikcija. Junaci �ovagovi�eve drame govore u isto vrijeme, ne slu�aju jedan drugoga, ne slu�aju ni sebe, �ure se, odlaze i vra�aju, ne znaju gdje su bili, ni kamo bi trebali krenuti, smu�eni su, gube se u bujici rije�i koje izgovaraju i koje su ve� odavno izgubile smisao, poku�avaju se sakriti u frazama i stereotipima i ne uspijevaju. Govor koji se ne ostvaruje u cjelini, neprestano se nastavlja i nemogu�e ga je zaustaviti, jer je nemogu�e zakloniti se, ni prona�i uto�i�te ili predahnuti. Ostaje samo trajanje u rastrganim sekvencama, bez jasnog cilja i znanog odredi�ta. Shizofrena stvarnost ispisuje shizofrene dramske rukopise i kroz to se prepoznavanje ponajbolje razumijemo. O tome svjedo�i Filip �ovagovi� u FESTIVALIMA � jer nas danas vi�e ne zanimaju zamagljeni pogledi kako bismo potisnuli ili odgodili realnost, ne tra�imo teatarske ugodnosti u prikrivanju i la�nim snovima, ne �elimo biti za�ti�eni i time udaljeni od zastra�uju�e neizvjesnosti koja nas susti�e svakoga jutra kad se probudimo.
S mnogo vi�e �pouzdanih� realisti�nih znakova Zorica Radakovi� oslikava predratnu stvarnost u drami SUSJEDA (nagra�enoj 2000. godine na natje�aju za tekstove na jezicima biv�e Jugoslavije, u organizaciji be�kog Teatra M.B.H.), koja deset godina kasnije s pozornice nudi sliku Hrvatske, onu s po�etka 90-ih, trude�i se da poka�e kako je rat izgledao tu, u blizini, u na�em susjedstvu. Da bi o �velikim i va�nim� temama govorila s rubova, a time njezina drama bila jo� uvjerljivija, Radakovi�ka se bavi srednjom klasom, �malim, obi�nim� ljudima koji su se u knji�evnosti, filmu i teatru pokazali kao naj-atraktivniji gubitnici. Njezina je junakinja Vjera vjerna supruga i dobra prijateljica, revnosna bankovna �inovnica, bri�na susjeda� no, ratne prijetnje stvaraju pukotine u njezinu svijetu mijenjaju�i mu izglede. I zapis �ivotnih usputnosti mijenja smjerove i prevodi se u tragediju; svakodnevica se pogubila pred navalama neke druge, zastra�uju�e zbilje i Vjerin slom o�itava se kao najava sloma �itavog dru�tva. U pogo�enom neuroti�nom ritmu redateljica Ivica Boban, s glumcima Zagreba�kog kazali�ta mladih Nata�om Dor�i�, Ur�om Raukar, Suzanom Nikoli�, Doris �ari�-Kukuljica, Zdenkom Marun�i�, Maricom Vidu�i� i Sa�om Ano�i�em, predo�ila je razvoj histerije u paralelnom odvijanju dru�tvenih napetosti i zaloma u osobnim do�ivljajima svijeta pojedinih likova. Na klaustrofobi�nom prostoru pozornice prikazala je, trude�i se �to vi�e sa�eti dramski materijal, nezaustavljiv proces tragedije, nacrt �ivota u koji se slu�ajno uplela povijest, sudbinu �ene u kaoti�nim ratnim vremenima.
A na istom natje�aju be�kog Teatra M.B.H. prvonagra�ena drama ZA�TI�ENA ZONA tridesetosmogodi�njeg Damira �odana, tako�er praizvedena u Zagreba�kom kazali�tu mladih, nudi zanimljiv prikaz �balkanske ludnice� � one stvarne i one naizgled imaginarne, koje su ovdje neodvojive i postoje samo u odnosu jedno za drugo ili jedno prema drugom. Ludilo koje se �iri �odanovom dramom nemogu�e je kontrolirati, ono se prepoznaje podjednako u pona�anju zdravih i oboljelih, u apsurdnim situacijama �to prate grupu du�evnih bolesnika i pripadnika Kanadskog bataljuna koji na Badnjak tisu�u devetsto devedeset i neke, negdje u Bosni, na �ni�ijoj zemlji� uzaludno poku�avaju uspostaviti vezu s centralom UN �ekaju�i izbavljenje. Pred njihovim o�ima raspada se jedan svijet i oni se spoti�u o te krhotine, a to spoticanje nerijetko poprima komi�ne izglede. Upravo je spoj tragi�nog i komi�nog u nemogu�em vremenu nastojao naglasiti redatelj Du�an Jovanovi� u zagreba�koj predstavi poigravaju�i se op�im mjestima ispisanim iz nekad zajedni�ke pro�losti, prepoznatljivim i bliskim generacijama ro�enim prije 70-ih godina XX stolje�a, stvaraju�i scenski puzzle od glazbenih brojeva, isje�aka iz televizijskih serija, filmova� � nude�i u shizofrenoj zbilji ludnice priliku za obnavljanje sje�anja. Biv�a frizerka, biv�a slu�benica SDK, biv�i referent za ONO i DSZ, biv�i Lacanovac, biv�i re�imski slikar� protagonisti su predstave zapletene u pro�lo vrijeme koja balansira izme�u ske�a i estetiziranog dokumentaristi�kog prikaza razli�itih oblika represije u doba ratnih stradanja. To izmjenjivanje dviju perspektiva prati cijelu izvedbu, dok se u pojedinim i najatraktivnijim dijelovima perspektive promatranja preklapaju i �odanova se drama doima kao dirljiv zapis osobnih i povijesnih lutanja po slijepim ulicama, a kazali�te, napokon, kao mjesto otvoreno za propitivanje dobro�udnih duhova ili zastra�uju�ih sablasti pro�losti.
Jo� uvijek s margine, drame Ivane Sajko svjedo�e o poeti�nim svjetovima izgubljenih junaka koji za svoj prostor ne izabiru ulicu, niti su optere�eni opsesijama dnevne zbilje, ve� se spoti�u o metafizi�ke nemogu�nosti, smje�teni negdje na pola puta �izme�u zemlje i neba�. Gotovo sve je u njezinim tekstovima neodre�eno � NARAN�A U OBLACIMA (praizvedena u Zagreba�kom kazali�tu mladih) doga�a se �u neodre�enom mjestu pred zoru, mogao bi biti disco klub pred umornim fajruntom. Mogla bi biti �ekaonica nekog popljuvanog kolodvora, moglo bi biti i �istili�te kada bi u to vjerovali�, u 4. SUHA STOPALA likovi su u �utrobi monumentalne konstrukcije koja poput uterusa �titi nejaki porod�, drama REKONSTRUKCIJA �komi�an je sprovod prve re�enice�, a REBRO KAO ZELENI ZIDOVI susret je Guliverovog sina i Strijelca �vjerojatno ispod zemlje��, u svakom slu�aju u unutarnjim prostorima autori�inih traganja za spasom u potro�a�ko doba pogubljenih vizija kao i traganja za teatrom koji bi prepoznao i uspio predstaviti njezine scenske slike.

* * *

Rasuti fragmenti stvarnosti koji se sla�u u novim hrvatskim dramskim tekstovima odgovaraju rasutim fragmentima dana�njeg hrvatskog kazali�ta. Ni�ta se u njemu vi�e ne mo�e sabrati oko jedne ideje, bliskih interesa, sli�nih opsesija, jasnih smjernica ili, barem, zajedni�kih zabluda. Od vremena kada je izgubilo sna�ne politi�ke predznake, �to se poklopilo s povijesnim promjenama koje su pratile isto�noeuropske euforije i razo�aranja s kraja 80-ih te s traumati�nom ratnom zbiljom u prvoj polovici 90-ih, hrvatsko kazali�te gubi kontinuitet, odnosno prepoznatljivu liniju nekog koherentnog pogleda i rasipa se na razli�ite stilove i poetike, nestalne primjere raznovrsnih scenskih interpretacija. Tu otvorenost scene, koja sli�i shizofrenom raslojavanju stvarnosti, mogli bismo o�itati kao posttraumatski kazali�ni sindrom u sredini koja traga za novim dru�tvenim i kulturnim modelima. Gdje se taj scenski pluralizam pretvara u kaos i gdje se zanimljivost kazali�nog dinamizma pretvara u neinspirativnu slobodu pukog nizanja razli�itih teatarskih avantura �to iscrpljuje gledatelje? � pitanje je koje ostaje otvoreno. Recentni govor hrvatskog teatra izvodi se iz razli�itih poetika i raznolikih nastojanja dramati�ara i redatelja da na pozornici ispi�u pokus s ovim vremenom, da potro�e svijet ili barem ocrtaju njegov okvir. Od povratka politi�kog kazali�ta, odnosno kazali�ta koje se izravno obra�unava sa zbivanjima na ulici, do ikonoklasti�kih teatarskih nacrta � u luku od politike do estetike, hrvatsko kazali�te poku�ava osvojiti prostor razli�itosti oslu�kivaju�i ushite, sumnje, proma�aje, izazove� svoga zbunjenog vremena.
Odre�uje ga i pojava nekolicine redatelja mla�e generacije, koji su se odgajali na iskustvima Eurokaza, u posljednjih desetak godina kod nas jedinoj mogu�nosti pregleda svjetskih teatarskih kretanja, a koji su svojim predstavama ispisali druga�ije smjerove i izglede predvidljive teatarske stvarnosti. U scenskim projektima Bobe Jel�i�a i Nata�e Rajkovi� NESIGURNA PRI�A i USPORAVANJA, izvo�enim u Teatru ITD, te GRAD U GRADU, prikazanom u Zagreba�kom kazali�tu mladih, politika je u kazali�te ulazila slu�ajno, kroz onu svakodnevicu koja nam je svima zajedni�ka. Pojedinci se stoga nisu prepoznavali kroz dru�tvenopoliti�ke situacije, nego pomo�u Drugoga, preko onih s kojima �ive i koje iz dana u dan ponovno susre�u. A ti su susreti odre�ivali smjerove svakodnevice i omogu�avali da problemi s ulice u�u u prostore dnevnih boravaka, kuhinja i spava�ih soba te postanu na�om stvarno��u. NESIGURNA PRI�A tako proti�e u obiteljskom ozra�ju, doga�a se unutar jednog sata jedne ve�eri kada se vrijeme zaustavlja u fragmentima prizora �to oslikavaju �ivotne nemo�i junaka iz na�eg susjedstva. Majka, k�erka, dvojica sinova i djevojka (karakteri koji �e biti protagonisti i sljede�eg Jel�i�evog projekta USPORAVANJA) prepri�at �e uvjerljivo na pozornici sve �to im se toga dana dogodilo i u suodnosu s nekim Drugim odrediti svoju obiteljsku poziciju. Dokumentaristi�ki redateljski postupak Bobe Jel�i�a upu�uje na neobi�nost koja proizlazi upravo iz nijeme prisutnosti realnosti na mjestu gdje je ne o�ekujemo � u teatru. Po na�elu slu�aja sastavljaju se krhotine zbivanja �to se ne povezuju u pri�u, ve� podcrtavaju otvorenu formu koja se tek kandidira za dramu. Voajerski pogledi u tu�e �ivote tuma�e se kao akutni znakovi suvremenosti, a disparatnost redateljskog rukopisa te�i i raspadu i ostvarenju poput postupka koji posljednje desetlje�e rado koristi literatura. Glumce (Anu Kari�, Dra�ena �ivaka, Nata�u Dangubi�, Katarinu Bistrovi�-Darva�, Tvrtka Juri�a) i autore NESIGURNE PRI�E ne zanima rezultat, ve� proces � istra�ivanje mogu�nosti kazali�ta da zaustavi trenutak svakodnevice. Ono �to odre�uje zbivanja na pozornici vi�e nisu ni radnja ni akcija, nego dramska situacija, utemeljena napetost, a ne zaplet koji bi vodio do nekog rje�enja. U NESIGURNOJ PRI�I, a potom niti u USPORAVANJIMA, ni u GRADU U GRADU ne postoje likovi, ve� glumci koji na pozornici imaju pravo na svoju privatnost i koji se ne skrivaju iza unaprijed zadanih uloga. Rascjep izme�u onoga �to je do�ivljeno i onoga �to je izgovoreno, slu�ajni pokreti, ti�ine izme�u re�enica� pokazuju pukotine izme�u nas i svijeta, ponor koji nas uvijek prije�i da budemo na drugoj strani. U svojoj dosljednosti, predstave Bobe Jel�i�a nude bijeg od zadatosti politi�ke zbilje i upravo ih to �ini iznimno zanimljivijima ne samo pred doma�om ve� i pred stranom publikom.
Taj bijeg redatelj Ivica Buljan ostvaruje pomo�u klasi�nih dramskih predlo�aka. Od Racinove FEDRE, hit predstave Teatra ITD, preko Pasolinijeva PILADA izvedenog tako�er u Teatru ITD, Koltesova POVRATKA U PUSTINJU, s pozornice splitskog Hrvatskog narodnog kazali�ta, do Senekina EDIPA, prikazanog u devastiranom prostoru splitskog Kulturnog doma mladih, Buljan kroz formule ispisane u poznatim predlo�cima progovara o sada�njosti koja svjedo�i o nepovratnoj izgubljenosti mitova, o subjektivnosti koja poni�tava svaku izvjesnost, o povijesnoj nemo�i �to nas uvijek vra�a na po�etak, o osobnim tragedijama koje se iscrpljuju u univerzalnim usamljenostima. Njegova namjera nije rekonstruirati jedno ipak zaboravljeno i nama daleko vrijeme ispisano u FEDRI ili EDIPU, ve� konstruirati tragi�ni svijet po uputama �to ih nudi tekst i uvesti ga u sliku na�e suvremenosti, ostvariti dijalog dviju kultura i pokazati �to nas jo� uvijek �ini, na odre�eni na�in, i Racinovim ili Senekinim suvremenicima. On zna da politi�ki teatar nakon 1989, barem u ovom dijelu Europe, ne mo�e govornicu zamijeniti pozornicom te da ne podnosi manifeste. Stoga se priklanja scenskoj poeziji (a ona se lako i��itava u djelima autora koje izabire) �to osvaja gledatelje strukturom iskaza, ne prikrivaju�i se iza istro�enih modela pro�lih ili suvremenih rituala, ve� uspostavljanjem jasno�e ideja pro�iruje granice objektivne stvarnosti. Sve je u njegovim predstavama izvedeno iz minimalisti�kog pristupa oslobo�enog optere�uju�eg tereta psihologizacije i �pro�i��enog� od bilo kakvih naslaga onog kazali�ta koje bi ra�unalo na �u�ivljavanje� gledatelja. Takav teatarski pristup iziskuje i izniman napor glumaca �ija je interpretacija li�ena psiholo�kih karakterizacija i ��vrstih upori�ta�, a zahtjeva osobnu ekspresiju na mjestu zadanog lika kako bi u suodnosu glumca i karaktera te tra�enju i nala�enju podudarnosti nastale slike osje�ajnosti �to nude priliku za prepoznavanje na pozornici i u gledali�tu.
Najmla�i redatelj Mario Kova� prije no �to se predstavio u institucionalnom teatru s velikim je uspjehom provocirao javnost u amaterskom kazali�tu �Schmrtz�. Za prvi istup u oficijelnom kazali�tu, na Sceni �Mamut� Dramskog kazali�ta �Gavella� odabrao je tri jedno�inke ameri�kog pisca Davida Ivesa objavljene u knjizi ALL IN THE TIMING priznaju�i da ga je osvojio pi��ev apsurdno groteskni rukopis koji se bavi trivijalnim temama, opsjednut poigravanjem jezikom i knji�evnim konvencijama. Prvi dio predstave SJAJNO PROLAZNO VRIJEME, pod nazivom NEMA BEDA osmi�ljen je kao niz improvizacija na zadanu temu i ostvaren jezi�nim stereotipima kojima su optere�ene rije�i �to ih izmjenjuju dvoje mladih koji sjede za stolom jedan nasuprot drugome. U nagla�enom apsurdnom tonu nadrealisti�kog predznaka i sa sje�anjem na literarna �u�enja Danila Harmsa zatvara se druga scenska slika VARIJACIJE NA TROCKOGA u kojoj Trocki s planinskim klinom u glavi poku�ava osmisliti posljednjih 24 sata svog �ivota. O (ne)mogu�nosti knji�evnog stvaranja i o svijetu koji se trajno opire interpretaciji govori tre�a jedno�inka RIJE�I, RIJE�I, RIJE�I u kojoj glumci osvajaju pozornicu opona�aju�i majmune i obru�avaju�i se na pisa�u ma�inu u uzaludnom poku�aju da zabilje�e ono slavno �biti ili ne biti�.
Kova� je ostao zaokupljen Ivesom i nakon svoje prve predstave te je pro�le jeseni postavio jo� dva njegova teksta JESTE LI ZA SEKS? u Teatru ITD i KARLOVAC (po Ivesovoj PHILADELPHIJI) u alternativnom zagreba�kom klubu �Mo�vara�. I u ostalim predstavama DIES IRAE (Teatar ITD), KROVNA UDRUGA (splitski HNK), SLU�AJ HAMLET (DK �Gavella�) bavi se �anrovskim pomije�anostima u potro�a�kom dobu u kojem teatar ostaje osupnut pred navalama televizijskog reality showa, agresivnih filmova i zavodljivih novih tehnologija. Zanima ga upravo upliv tih drugih medija u prostore teatra i mogu�nost zamijene govora, istro�enost tradicionalnih modela koji dopu�taju prela�enje granica najavljuju�i neke nove ili barem druga�ije scenske upitnosti.
Subverziju u ustaljene kazali�ne prostore pro�le je godine u�inila novoosnovana kazali�na skupina �Kufer� (Kazali�na udruga frustriranih redatelja) koja je na rubu grada, u napu�tenoj zagreba�koj Tvornici kotlova �Jedinstvo�, smje�tenoj uz savski nasip, predstavila dva projekta nastala po klasi�nim dramskim tekstovima � TRAGEDIJI MOZGOVA Janka Poli�a Kamova i ADAMU I EVI Miroslava Krle�e. Namjera mladih redateljica Dore Ru�djak i Franke Perkovi� te mladih glumaca, studenata Akademije dramske umjetnosti, bila je predstaviti dramsku ba�tinu iz nekog novog interpretativnog kuta i time je u�initi zanimljivijom mladim gledateljima. Uspjeli su u predstavama, �to su premijerno za pedesetak gledatelja izvedene pro�le zime na �20 stupnjeva u tvorni�koj hali, zadr�ati autenti�nost nerije�enih pitanja o kojima svjedo�e literarni predlo�ci, ali ih smjestiti u drugo, isto tako histeri�no, no jo� beznadnije vrijeme.

* * *

Hrvatske kazali�ne institucije posljednjih sezona u ve�ini slu�ajeva ispisivale su scenske redovitosti, bave�i se klasi�nim ili suvremenim komadima na manje-vi�e uobi�ajene scenske na�in � u boljim ili lo�ijim izvedbama �to su se pribli�avale ili udaljavale od zadanih tekstova i njihova ili na�a vremena. Iznimke su splitsko Hrvatsko narodno kazali�te u �etverogodi�njem mandatu intendantice Mani Gotovac i ravnatelja Drame Ivice Buljana, Zagreba�ko kazali�te mladih kojeg vodi Slobodan �najder, donekle Hrvatsko narodno kazali�te u Zagrebu krajem pro�le sezone i posljednja sezona Dubrova�kih ljetnih igara.
Splitsko se kazali�te u vremenu od 1998. do 2002. izdvojilo na hrvatskoj kazali�noj sceni mo�da �ak vi�e no �to to pokazuju krajnji rezultati, svojom otvoreno��u i raznoliko��u u programskim izborima. Orijentiralo se prema istra�ivanju novih tendencija u scenskoj umjetnosti, pozivaju�i strane redatelje da ostave trag u hrvatskom teatru rade�i sa splitskim glumcima. Francuski redatelj Francois-Michel Pesenti re�irao je u Splitu antologijsku predstavu novijeg hrvatskog teatra �EST LICA TRA�E PISCA po slavnoj drami Luigija Pirandella, uvode�i pri�u o gradu koji u tranzicijskim vremenima gubi svijest o sebi u scensku pri�u o drami bi�a koja tra�e autora. U vizualno impresivnim scenskim prizorima, po na�elima redukcije zabilje�ene u Pirandellovu djelu, poigrao se s formom i kroz tu igru potrage za formom postavio niz pitanja proiza�lih upravo iz trajnog izostanka forme na mjestima gdje se ona pani�no tra�i. Splitskim teatrom pro�li su i mladi slovenski redatelj Tomi Jane�i� koji je postavio zanimljivo vi�enje Rostandova CYRANOA DE BERGERACA, makedonski redatelj i ruski �ak Ivan Popovski koji je ponudio Splitu druga�ijeg, scenski neumoljivog Koltesova prijestupnika ROBERTA ZUCCA, te ruski redatelj Ale-ksandar Anurov koji je na splitskoj pozornici re�irao dvije Krle�ine drame � GOSPODU GLEMBAJEVE i U AGONIJI, prvu u operetno-vodviljskim tonovima, drugu po na�elima cabareta. Trude�i se do�arati salonske tragedije iz pomaknutog pogleda, s rubova s kojih je nastojao svjedo�iti o razaranju strukture i dramske forme i obiteljskog uto�i�ta. I dok se u tom novom, odmaknutom od tradicije i potom ponovno tradiciji primaknutom i��itavanju GOSPODE GLEMBAJEVIH tro�ilo i vrijeme i sudbina karaktera i dramski impulsi, Anurov je dramu U AGONIJI predstavio kao sam tro�ak, sa�imaju�i i zbivanja i dinamiku odvijanja, sti�avaju�i ili lepr�avo nagla�avaju�i tonove, klone�i se patetike i velikih gesti �esto kori�tenih u interpretaciji najpopularnijih Krle�inih dramskih tekstova.
Zagreba�ko kazali�te mladih s ravnateljem Slobodanom �najderom otvorilo je prostor polemi�kim scenskim interpretacijama koje se ne skrivaju iza (kvazi)estetskih paravana, ve� ulaze u dijalog sa svojim vremenom ne obaziru�i se na ishod tog dijaloga. �Politi�ko kazali�te o kojem sanjam zapravo je trans-politi�ko; sigurno je trans-ideologijsko. To je teatar koji zagovara jedan svijet u kojem politika prestaje biti sve-odre�uju�im faktorom na�eg �ivota. Da je sudbina danas politika, izreka je koja se pripisuje Napoleonu. Vrijedi i obrat: da je politika sudbina. U tome nema nikakvog obe�anja sre�e. Ako je ne�to danas jasno, onda je jasno to�, ka�e �najder u intervjuu. Primjer njegova politi�kog teatra spektakularni je projekt VELIKI ME�TAR SVIJU HULJA jedna od najzanimljivijih predstava u hrvatskoj kazali�noj sezoni 2001/02. U obljetni�koj godini Miroslava Krle�e, ne�to prije nego �to su posljednji sanduci s njegovom ostav�tinom otvoreni, redatelj Branko Brezovec poku�ao je razotkriti tajne tog velikog rukopisa i �obra�unati� s dramati�arom koji je po mnogo �emu kod nas obilje�io turbulentno XX stolje�e. Monolog suradnika �Hrvatskog slova� Ljube Kraljevi�a Brezovec je povezao s ulomcima iz Krle�ine poezije, drama, romana, eseja i drugih pripovijedaka te s tekstovima drugih autora kako bi �to vi�e naglasio shizofrenu strukturu i dru�tvene stvarnosti i scenskog doga�aja. Spektakularna forma predstave, u kojoj sudjeluje �etrdesetak izvo�a�a, okupljena je oko brojnih teatarskih atrakcija u rasvjetljavanju velikog mehanizma koji pokre�e Kraljevi�evu zbilju, a o�itava se u povijesnim nesre�ama �to ve� stolje�ima izmi�u kontroli ili barem onima �to su svijet u�inili nemogu�im prostorom od 20-ih godina pro�log stolje�a do danas. Zrakom leti klavir, zidovi se pomi�u, sobe se sklapaju i rasklapaju, ljesovi spu�taju s vrha pozornice, a vu�jaci zatvoreni u kaveze kru�e pozornicom� Scenske slike ni�u se po zamr�enim postmodernisti�ko-brechtovskim na�elima, u histeri-�nom ritmu konceptualnih zaloma. �ele�i ilustrirati ono �to je Krle�a napisao, Brezovec ulazi u razlomljenu svijest glavnog junaka i predo�ava je na pozornici svim mogu�im sredstvima, poigrava se dostignu�ima scenske tehnologije, dekonstruira stanja i doga�aje i na taj na�in ih demistificira kako bi ih u kona�nici pokazao u svoj njihovoj strahoti, izobli�avaju�ih figura i zna�enja te time ispisao scenski komentar Krle�ine slike svijeta. San, vizija, ekstaza � pokre�u Brezov�evu ma�tu, scenografska promi�ljanja Tihomira Milovca, koji se svojom mobilnom arhitektonskom slagalicom, �to do�arava i interijere i eksterijere, uklopio u traumati�ne prostore Kraljevi�evih psihoti�nih traganja za smislom, i energiju glumaca � Vilija Matule, Marice Vidu�i�, Doris �ari�-Kukuljice, Ur�e Raukar, Suzane Nikoli� koji su ponajvi�e slu�ili ideji poput znakova u kolopletu neurasteni�nog scenskog mozaika.
Predstava VE�ERAS IMPROVIZIRAMO, premijerno izvedena krajem pro�le sezone, ocrtala je znatan pomak u programu i ambicijama Drame zagreba�koga Hrvatskog narodnog kazali�ta. U prostorima teatra, u kojemu se godinama improviziralo, i to na�alost ne uvijek dobro, najnovija �improvizacija� po Pirandellovu predlo�ku, posve�ena Gavellinoj inscenaciji istoga djela iz 1941. i 40. obljetnici smrti dr. Branka Gavelle, oslobodila je prili�no hrabro na pozornici sjene fikcije, ali i sjene pro�losti. O Gavelli se u zagreba�koj izvedbi govori mnogo, njega se na pozornici prisje�aju njegovi u�enici, on je onaj �usmjereni prijenosnik� sila dramske radnje koji osigurava protok scenskih zbivanja. I dok hrvatsko glumi�te ve� dugo traga za izgubljenim Gavellinim duhom, redatelj Zlatko Sviben s glumcima Bo�idarom Bobanom, Perom Kvrgi�em, Ivom Gregurevi�em i Almom Pricom kao protagonistima te zavodljive igre teatra u teatru, na trenutak ga poku�ava obnoviti. On i sam improvizira tijekom Pirandellovih improvizacija, ubacuju�i tekstove �to svjedo�e o recepciji Gavellinih teatarskih ideja, o njegovom u�enju, dilemama hrvatskog teatra i hrvatske stvarnosti. Prvi je dio predstave podre�en suptilnim susretima razli�itosti i potrebi za njihovim razotkrivanjem, dopadljivim prijelazima i prekidima, �armantnom diskontinuitetu izvedenom po pirandelovskim zamislima, po-igravanju s formom, situacijom, funkcijom i likom. U drugom dijelu kao da je to pirandelovsko preispitivanje i teatra i zbilje ipak pomaknuto u neke druge planove, te se gotovo po registrima scenskog realizma odvijaju prizori obiteljskih tragedija, umno�enih u iluzionisti�kim slikama �to se imenuju kazali�nom stvarno��u. No, na mjestima se jo� uvijek prepoznaju namjere u igri dvostrukosti, u glumljenim improvizacijama koje upu�uju na one stvarne, u razlomljenom govoru �to podcrtava nemogu�u situaciju � istodobno biti i lik i glumac, biti ja i netko drugi.
Ne toliko izvedbenim novinama, koliko iznena�enjima u odabiru tema i njihovom preslikavanju na realne prilike prostora u kojem se izvode, iznenadio je gledatelje dramski program 53. dubrova�kih ljetnih igara. Bavio se Gradom i to onim u kojem je nastao, hrabro polemiziraju�i s njegovim izgledom u doba turbulentnih promjena. U prostoru biv�e dubrova�ke tvornice ulja �Radeljevi�, u gru�koj luci, redatelj Ivica Kun�evi� s Festivalskim dramskim ansamblom postavio je tragi�nu komediju Friedricha D�rrenmatta POSJET STARE DAME. Devastirana se tvornica ulja pokazala idealnim mjestom za dramu o nestajanju grada G�llena, o njegovom izvanjskom i unutarnjem uru�avanju, o potkupljivosti njegovih stanovnika i njihovim moralnim dvojbama, o sjenama nekih pro�lih zbivanja i njihovim zloslutnim odjecima u sada�njosti. Pri�a o G�llenu, u Kun�evi�evom redateljskom vi�enju, poprima aktualne perspektive i postaje na�om pri�om, tragi�no razumljivom u ovom trenutku i na ovom mjestu, svjedo�anstvom o tranzicijskim (ne)snala�enjima, porukom, poukom i upozorenjem �to teatru pripisuje mnogo zna�ajniju ulogu od puke ilustracije zabilje�enih dramskih zbivanja. Jer Kun�evi�, u suptilnom povezivanju D�rrenmattovih scenskih slika, koje neumoljivo vode do ubojstva zbog jednom neprihva�ene ljubavi, a danas osvete, ispisuje konzekventno provedenim scenskim govorom i dramu na�e suvremenosti, precizno nagla�avaju�i njezine tragi�ne izvode. Realizam s po�etka pribli�ava se grotesknim iskazima, Kun�evi�evo postupno demaskiranje g�llenovske stvarnosti prevodi se, u zavr�nici, u simboli�ke znakove �to prelaze rubove D�rrenmattove drame. A Festivalski dramski ansambl sastavljen ve�inom od doajena hrvatskog glumi�ta Vanje Dracha, Pere Kvrgi�a, Borisa Buzan�i�a�, s Milkom Podrug Kokotovi� u glavnoj ulozi, slijedio je redateljske upute u komi�no-tragi�nim razotkrivanjima likova suo�enih izravno sa svojim nemogu�nostima. Tako je nastala predstava koja se uklopila u onaj vidljivi izvanjski ambijent i onaj drugi ne toliko vidljivi, ali po tragovima koji ostavlja mo�da �ak i zbiljskiji prostor na�ih svakodnevnih nedoumica.

* * *

Svi ti primjeri suvremenog hrvatskog kazali�ta scenska su istra�ivanja koja nastoje na pozornici preslikati barem obrise ovog vremena i postaviti, naj�e��e u tragovima, pitanja na koja jo� uvijek, nakon povijesnih nepouzdanosti i nesporazuma, ne uspijevamo odgovoriti. To je teatar koji se, u sjeni posljednjih velikih scenskih zbivanja iz 80-ih godina sada ve� pro�log stolje�a, iznova tra�i i poku�ava na razli�ite na�ine prona�i neku novu formu ili nove smjerove svoga izra�avanja. Mo�da je upravo to pani�no traganje hrvatskog teatra trenuta�no najzanimljivije, ta nemogu�nost da se prona�e izvjesnost i jasan orijentir, to tranzicijsko i��ekivanje ne�ega �to je neimenovano i jo� posve neodre�eno, ta rasutost (ponajvi�e gluma�kih) energija u razli�itim smjerovima, ta stilska ispremije�anost u izostanku ucrtanih pravila i trendovskih odre�enja, ta zavodljiva zbrka izazvana gubitkom bilo kakvog upori�ta, ta postavljenost na raskri�je i nemo� da se odlu�i kamo �e krenuti.