|
Jovan Sterija Popovi� spada u onu grupu
srpskih pisaca o kojima je mnogo pisano, ali, na
�alost, pored nekoliko veoma dobrih i temeljnih
studija o njegovom delu, bilo je znatno vi�e
naga�anja, pretpostavki i pau�alnih ocena o
najzna�ajnijem srpskom dramati�aru 19. veka. Bez
ambicija da ulazim u polemiku s knji�evnim
istori�arima i kriti�arima koji su iznosili,
blago re�eno, slobodne i �injeni�no neutemeljene
ocene o Sterijinom delu, pomenu�u, radi
ilustracije, samo neke od njih. Doktor Hugo
Klajn u tekstu Sterijin humor (KNJIGA O STERIJI,
SKZ, Beograd, 1956) ka�e da se Sterijine
komedije �odlikuju odsustvom jedne od
najuo�ljivijih karakteristika toga �anra:
veselog zavr�etka, gde su sva glavna lica sre�na
i zadovoljna. Sterijini zavr�eci su gotovo uvek
obojeni nekom setom, u zavr�nom akordu ima
redovno i jedan disonantan ton.� Ono �to je
primetio doktor Klajn potpuno odgovara istini,
ali osim zaklju�ka da je odsustvo pravog
hepi-enda odre�eni lajtmotiv Sterijinog
komediografskog dela, u pomenutom tekstu ne
dobijamo odgovor �ta je pravo zna�enje ovakvog
postupka. Re�i da se KIR-JANJA ili RODOLJUPCI ne
zavr�avaju sre�no je i suvi�e o�igledna
�injenica, i ako je ne potkrepimo obja�njenjem
da je to su�tina Sterijine poetike komi�nog i
klju� za razumevanje jedne racionalisti�ke
komediografske didaktike, kojoj je 'namerenie'
bilo da vr�i 'ispravlenia', 'preterivanja' i
'zloupotreblenia' i na taj na�in 'osoli mozak'
gra�anstva u 'zemlji ta�toj', nismo rekli gotovo
ni�ta. Zapravo, 'disonantan ton' u zavr�noj
slici pomenutih komedija je posledica namerne
eliminacije situacijskog humora i isticanje u
prvi plan verbalne komike i i��a�enih karaktera
i naravi likova koji se ismevaju. Naravno da se
odsustvo op�teg veselja na kraju komedije,
karakteristi�nog za neka Nu�i�eva dela, i
uvo�enje elemenata crnog humora mo�e tuma�iti i
kao savremeni komediografski postupak koji
anticipira ideje moderne dramaturgije 20. veka,
a u njenom sklopu izrazita pro�imanja dramskog i
komi�nog, ili bolje re�eno tragi�nog i humornog
u jednom dramskom tekstu. Primer povr�nog
�itanja Sterijinih komedija mo�emo prona�i i u
knjizi Pavla Popovi�a RASPRAVE I �LANCI.
Analiziraju�i KIR-JANJU i porede�i ga s
Molijerovim TVRDICOM, Pavle Popovi� isti�e kao
slabost ove komedije 'Mi�i�evu nemotivisanost i
�e��e apsurdnu ulogu i razvijenost uloge Jucine
i Kati�ine bez veze sa op�tim tokom komada'.
Ali, prava vrednost KIR-JANJE, pored izuzetno
uverljivog glavnog lika, jeste u novom i
druga�ijem tretiranju sporednih likova. I kod
Plauta i kod Molijera ovi likovi su, kao �to
ka�e Nortrop Fraj, 'posve nalik jedan drugom te
ih u mraku te�ko mo�emo razlikovati' (N. Fraj,
ANATOMIJA KRITIKE, Zagreb 1979, str.190). Mi�i�,
Juca i Katica u mnogome se razlikuju od
Plautovih ili Molijerovih sporednih likova i po
izgra�enom, jasno definisanom karakteru, ali i
po funkciji koju imaju u radnji komedije.
Ovakve i sli�ne argumente u oceni Sterijinog
dela mo�emo prona�i u mnogim studijama, �lancima
i kriti�kim tekstovima, no za ve�inu njih
nikakav daljnji komentar nije potreban, kao ni
za ve� legendarne pri�e o tome da je, recimo,
KIR-JANJA Sterijin obra�un sa surovim ocem koji
mu je u detinjstvu uskra�ivao sve�e, pa je de�ak
�itao pri mese�ini. Analiziraju�i postupke
karakterizacije u POKONDIRENOJ TIKVI, KIR-JANJI
i RODOLJUPCIMA pa�nja �e, pre svega, biti
usmerena na sama dela koja su nastala iz
podsticaja sredine i nose obele�ja dru�tva toga
doba, dok �emo podatke o Steriji i njegovom
�ivotu, koji nisu neophodni za analizu ovih
komada, ostaviti po strani. POKONDIRENA
TIKVA je, kako to ka�e Milan Tokin u knjizi
VR�AC U STERIJINOM OGLEDALU, komedija o
ekonomskom uzdizanju zanatlija u Vr�cu. Me�utim,
Sterija nije napisao dru�tvenu komediju, ili ne
isklju�ivo dru�tvenu, ve� komediju karaktera
kojoj je prvenstveni cilj da deformisanu strast
dovede do krajnjeg komi�nog efekta, besmisla i
apsurda. Iako sadr�i tipi�an molijerovski motiv,
a to je te�nja ni�eg sloja tek formiranog
gra�anskog stale�a da se dokopa vi�ih dru�tvenih
slojeva, POKONDIRENA TIKVA se po mnogo �emu
razlikuje od Molijerovog GRA�ANINA PLEMI�A. Pre
svega, Sterija svojom komedijom kritikuje i
ismeva mane svojih savremenika u onda�njoj
Ju�noj Ugarskoj, nastoje�i da
prostorno-vremenskim okvirima defini�e lokalni
karakter dela. Upravo koncentrisanje pi��evog
zapa�anja na Vr�ac i njegove dru�tvene odnose
stvara mogu�nost induktivnog metoda, gde se od
pojedina�nih, jasno karakterno izdiferenciranih
likova i situacija ide ka uop�tavanju i
stvaranju univerzalnih vrednosti i zna�enja, ili
kritke zate�enog stanja. U POKONDIRENOJ TIKVI
autor je za oslikavanje onda�njeg dru�tva uzeo
dva karakteristi�na dru�tvena tipa otelotvorena
u primitivnoj opan�arici Femi, bolesno
ostra��enoj za noblesom i slavjanskom pesniku
Ru�i�i�u. Na�in na koji Sterija defini�e
centralni lik komedije Femu, ve� u prvoj sceni,
ili bolje re�eno prvoj replici, svojstveno je
isklju�ivo na�em komediografu. Bez ikakve uvodne
scene koja bi �itaoce, ili gledaoce, pripremila
na predstoje�e doga�aje, lik Feme �ini se ve�
potpuno okarakterisan i unapred psiholo�ki
profilisan. Pisac odmah isti�e njenu te�nju:
'Opet ti ka�em, devojko, ja ho�u nobles u mojoj
ku�i.' Me�utim, pogre�no je smatrati da se tim
prvim re�ima, kojim je iskazana Femina �elja,
ni�ta vi�e ne dodaje, jer �emo do kraja komedije
dobiti vrlo plasti�no naslikano lice jedne
dru�tvene pojave-snobizma i pokondirenosti. Da
bi to postigao Sterija se slu�i jednostavnim,
ali istovremeno vrlo nezahvalnim dramskim
postupkom karakterizacije kroz dijalog dva lica
u sceni. Ovim na�inom gradnje likova �esto se
dobijaju jednodimenzionalni porterti, �ak, u
nekim slu�ajevima, tek skica za lik. Autor,
me�utim, elegantno izbegava zamke u koje su
upadali mnogi savremeni dramski pisci i u
stvaranju Feminog lika on u tri uzastopne scene,
uz glavni lik, kao svojevrsnu opoziciju
postavlja tri razli�ita lika: Evicu, Vasilija i
Saru. U tim scenama Fema �e biti karakterno
iznijansirana od prostog, vulgarnog duha i
intelektualnog siroma�tva prikazanog u sceni sa
Evicom, preko autenti�nog lika opan�arice u
dijalogu sa Vasilijem, do bolesno ostra��ene i
zalu�ene Feme u sceni sa Sarom. Tek posle tri
uvodne scene, Femin lik je zaokru�en i spreman
za dalje odvijanje komi�ne radnje. Ali, i
komi�na radnja kod Sterije nema o�ekivani
razvoj, prvenstveno stoga �to u njegovim
komedijama izostaje zaplet u klasi�nom smislu.
Iako su to mnogi uzimali kao manu,
obja�njavaju�i time nesavr�enost komedija u
kompozicionom smislu, ipak se odsustvo klasi�nog
zapleta nadome�ta uslo�njavanjem odnosa likova.
To uslo�njavanje je u funkciji postizanja
vi�edimenzionalnosti, a ne u stvaranju dramskog,
odnosno komi�nog sukoba koji �e dovesti do nove
i slo�enije dramske (komi�ne) situacije. Sve to
Sterija svesno �ini, jer mu cilj nije komedija
prepoznavanja, besmislenih zapleta i sre�nih
zavr�etaka, ve� komedija koja otkriva pravi
karakter i naravi u jednom dru�tvu prepunom
izopa�enosti. Zbog toga izbegava masovne scene,
i naj�e��e se klju�ni doga�aji odvijaju uz
prisustvo dva ili tri lica. Tek u zavr�noj sceni
on dozvoljava prisutnost svih lica koja se u
komediji pojavljuju, od kojih jedno obavezno
postaje moralni sudija. U POKONDIRENOJ TIKVI to
je Femin brat Mitar, uslovno re�eno pi��ev
alter-ego. Funkcija ovog lika je izrazito
didakti�ka, moralno-vaspitna i kao po pravilu
tako zami�ljena li�nost je najmanje uverljiva,
ali je sa stanovi�ta glavne namere pisca preko
potrebna. Jo� jedna od vrlo uo�ljivih
osobenosti POKONDIRENE TIKVE jeste odsustvo
monologa, koji u dramaturgiji va�e kao osnovno
sredstvo definisanja unutra�njeg, psiholo�kog
aspekta lika. Me�utim, Steriji monolozi nisu ni
bili potrebni, jer je, s jedne strane, u sjajno
vo�enim dijalozima uspeo da uverljivo predstavi
sve likove, a s druge, da do krajnjih granica
ubrza radnju i ni u jednom momentu ne skrene u
nepotrebno karikaturisanje i komi�nu patetiku.
Posebnu dimenziju karakterizacije pisac
stvara jezikom kojim govore Fema i Ru�i�i�.
Femin jezik obele�avaju iskvareni nema�ki i
francuski izrazi, koji u kombinaciji s vulgarnim
izra�avanjem jedne opan�arice stvara so�nu
verbalnu komiku. Ako je kod Feme Sterija
pristupio otvorenom ruganju i sirovoj �ali u
satiri�noj funkciji, onda je u kreiranju
Ru�i�i�a koristio, pre svega, ironiju. Naravno
da mu je za takav lik bilo potrebno suptilnije
sredstvo, jer se po pi��evoj zamisli Ru�i�i�
obra�a prvenstveno �kolovanijoj publici. Kroz
ovaj lik, autor ismejava, kako je to primetio
Vaso Milin�evi� u knjizi JOVAN STERIJA POPOVI�
'pseudoklasi�nu knji�evnu �kolu, odnosno njene
sledbenike u nas, njihov pesni�ki ideal koji je
visokoparna teatralnost, mutna simbolika iz
klasi�ne mitologije i ruskoslavjanski jezik'.
Tako �e Sterija parodirati kroz Ru�i�i�eve
stihove i Dositeja Obradovi�a.
Ru�i�i�: Nek se na�e lepotice bele,
Kartad�ije neka karte dele,
Nek �ir-Janja koti svoje novce... Dositej
Obradovi� (Sovjeti zdravago razuma):
Nek se fali Jason s zlatnim runom
Mogolski car s mnogocjenom krunom
Nek leti orao u nebesne strane...
Ru�i�i� je, dakle, iznad svega oblikovan
jezi�kim sredstvima, ali i reakcijama drugih
likova na njegove jezi�ke egzibicije. Tako, dok
Ru�i�i� zaneseno lebdi u svom
klasicisti�ko-mitolo�ko-slavenskom poetskom
prostoru, Sara ga podse�a na prizemne stvari,
kiselu �orbu i sarmu. Sli�no postupa i Evica u
susretu sa samozvanim poetom. Sterija Ru�i�i�a
gradi kao nastranog pesnika, avanturistu i
varalicu, koji koriste�i se slavjanskim jezikom
stvara oko sebe auru u�enog �oveka, ne bi li na
taj na�in impresionirao primitivnu sredinu. Na
�alost, lik pesnika pretrpeo je izvesne
modifikcije u odnosu na prvu verziju, jer se
autor pla�io reakcija na prvobitno zami�ljen
lik. Bilo je mnogo naga�anja ko je zapravo
poslu�io kao neposredna inspiracija za lik
Ru�i�i�a, ali te pretpostavke ostavljamo po
strani. Ono �to egzistira kao jedna od mana
jeste da su se te izmene bitno odrazile na nivo
motivacije lika i donekle ostavile Femu kao
jedinu dominantnu li�nost, iako to o�igledno
nije bila izvorna Sterijina namera. Ostali
likovi komedije izgra�eni su tako da pona�anjem
i postupcima u susretu s Femom ili Ru�i�i�em
nagla�avaju karakterne crte ta dva lika, ili
stvaraju naro�itu atmosferu u kojoj se
razotkrivaju prave osobine glavnih protagonista.
Ali, za razliku od prethodnika, pre svih
Molijera, Sterija i od sporednih likova stvara
autenti�ne i me�usobno povezane li�nosti. Oni su
naj�e��e, �to je slu�aj i u ovoj komediji, dati
u, uslovno re�eno, parovima. Tako na jednoj
strani imamo An�icu, slu�avku i Jovana, �egrta,
a na drugoj Evicu, Feminu k�i i Vasilija, njenog
verenika. U prakti�nom smislu oni su tu da bi
se, donekle, ubla�ila surova satira i ironija na
ra�un glavnih li�nosti, ali i da bi prikazali
jedan drugi svet, koji egzistira uporedo sa
deformisanim svetom moralno 'osaka�enih' junaka
komedije. Jo� jedan lik kojem Sterija daje
posebnu ulogu, intriganta i pokreta�a radnje je
Sara, �ankoliza kod Feme. Da je autor pisao
klasi�nu komediju situacije, verovatno bi Sara
dobila mnogo vi�e prostora i bila psiholo�ki
kompleksniji lik, ali njena prevashodna funkcija
je da u susretu s Femom i Ru�i�i�em iz posebne
perspektive osvetli njihove naravi i pokrene
destruktivne snage u njima. Sli�an postupak
u kreiranju likova, uz odre�ene modifikacije s
obzirom na specifi�nu temu tvrdi�enja i
glorifikovanja novca kao osnovnog merila
dru�tvene vrednosti, mo�emo uo�iti i u
KIR-JANJI. Osnovna razlika, izuzmemo li tematski
sloj, jeste u �injenici da se Sterija u ovoj
komediji fokusira na jedan lik, jednu 'ljudsku
deformaciju' otelotvorenu u greciziranom
Cincarinu Kir-Janji, dok je u POKONDIRENOJ TIKVI
satiri�ko-ironijska o�trica bila raspore�ena na
duet Fema�Ru�i�i�. Takvo pomeranje te�i�ta na
samo jedan porok i analiza psihologije pojedinca
zahva�enog bole��u tvrdi�luka, zahtevao je i
odre�en odabir komediografskih sredstava kojima
�e se ovaj fenomen dovoljno uverljivo, a opet u
duhu klasicisti�ke komedije, predstaviti.
Kao prvo, u kompozicionom smislu, u odnosu
na POKONDIRENU TIKVU nema nekih bitnijih
promena. I ovde odmah na po�etku, u prvoj
izgovorenoj replici, Sterija oslikava karakter
jednog, ve� uveliko deformisanog �oveka.
'Ama prokleto sada�nje svet, o�i sve visoko
i o�i mamuzu, o�i bal, o�i fana, o�i svilena
kadifa. O tis anakis. O�i� moda. Kamo aspri?'
(KIR-JANJA, 1. �in, 1. scena) Sve to
Kir-Janja izgovara u sceni sa �enom Jucom.
Dakle, Sterija koristi model 'opozicionih
parova' kao najadekvatniji za definisanje
psihologije lika koji je nosilac celokupnog
zna�enjskog sloja. Veoma je bitno i to da autor
za razliku od Plauta, Dr�i�a ili Molijera, koji
su o fenomenu tvrdi�luka govorili s izrazitom
te�njom za uop�tavanjem, stvara lik tvrdice
Cincarina u Vr�cu, odnosno vrlo precizno odre�en
autohton tip, s jasnim odlikama sredine kojoj
pripada. Druga, bitna osobina u kompoziciji,
jeste odsustvo komi�nog zapleta. I u
POKONDIRENOJ TIKVI klasi�ni zaplet ne postoji,
iako se njegovi obrisi kriju u sceni gubljenja
lutrije i Vasilijeve potrage za njom, ali u
KIR-JANJI nema ni najmanjeg nagove�taja zapleta,
jer se doga�aji smenjuju munjevitom brzinom, u
jednom logi�nom poretku, bez razdvajanja glavne
dramske, odnosno, komi�ne linije de�avanja. Sve
je podre�eno oslikavanju psiholo�ke dimenzije
Kir-Janjinog lika i njegovog propadanja koje je
graditivno prikazano. Prava novina u
kori��enju komediografskih sredstava jeste
monolog. Razumljivo je da za ovakvu vrstu
komedije karaktera, koja je svesno li�ena jednog
od najbitnijih dramatur�kih elemenata, zapleta,
odnosno one kulminativne ta�ke u kojoj se glavni
lik potpuno razobli�ava i prikazuje u pravom
svetlu, zahvaljuju�i sukobu s drugim likom,
dijalog nije bio dovoljan za gra�enje
upe�atljivog junaka. Zato Sterija u tri navrata
ostavlja Janju samoga na sceni, kada on izgovara
antologijske monologe, koji do u tan�ina
uobli�avaju i o�ivljavaju bogati i protivre�ni
svet glavnog lika. U tim monolozima Kir-Janja
nije prevejani trgovac koji svojim �pekulacijama
neprestano pove�ava bogatstvo. On se dukatima
obra�a s izuzetnom emocijom, toplo i o�inski.
Zato �e i njihov gubitak Kir-Janju u�initi jo�
tragi�nijim. Ali, ne samo u monolozima ve� i u
neposrednom kontaktu s drugim likovima, naro�ito
notaro�em Mi�i�em, Sterija Janju prikazuje kao
vrlo slojevito izgra�en lik. Tek tada prave
protivre�nosti izlaze na povr�inu: u jednom
trenutku Janja reaguje vrlo razborito kada
shvata da dolasci Mi�i�a u njegovu ku�u mogu
izazvati samo probleme, bilo da �e tra�iti novce
za bolnicu, ili se udvarati Katici, ili �to je
jo� gore Juci, a u drugom trenutku naivno veruje
u Mi�i�eve pri�e o konjskoj masti. Mnogi su
kriti�ari ovako koncipiran lik smatrali
neuverljivim, ali treba uzeti u obzir da je
Kir-Janja u pravom smislu re�i zaposednut jednom
iracionalnom stra��u i da u takvom
psiholo�ko-emotivnom stanju reaguje vrlo
uverljivo. Najbolja ilustracija za to je scena u
kojoj Janja, i u trenutku kada planira
samoubistvo, poku�ava da ne�to u�tedi: 'Da
ukradim od Juca malo sara�iku, �to pravi belilo,
pa da si otruim. To ne ko�tui ni�ta, i ne pravi
larma.' (KIR-JANJA, 3. �in, 1. scena) Jo�
jedan od bitnih elemenata karakterizacije je i u
Janjinom slu�aju jezik. Ali, dok Femin ili
Ru�i�i�ev jezik kreira, na odre�eni na�in, i
unutra�nji svet junaka, dotle je slu�aj s Janjom
ne�to druga�iji. Jezik kojim govori Janja nije
jezik kojim se on maskira i prikazuje ne�im �to
on u svojoj biti nije, ve�, naprotiv, jezik je
sastavni deo njegovog bi�a i njime on izra�ava
pravo 'ja'. Dakle, Kir-Janja je u tom smislu
najpotpuniji i istovremeno 'naj�ivlji' Sterijin
lik koji i na verbalnom planu uspostavlja duboku
i neraskidivu vezu s celinom bi�a. Notaro�
Mi�i� je u dramatur�kom smislu pandan Sari iz
POKONDIRENE TIKVE. I njegova funkcija je da bude
intrigant, odnosno pokreta� radnje. Po�to je
radnja u KIR-JANJI svedena na samo jednu
situacionu liniju, on dobija zna�enje u procesu
Janjinog gradativnog propadanja. Zanimljivo je
to da prvi put u ovoj komediji Sterija uvodi lik
�inovnika, predstavnika vlasti, koji
zloupotrebljava svoj polo�aj za ostvarivanje
li�nih interesa. Ta dimenzija je mnoga
zna�ajnija od one druge moralizatorske koja se
na momente oseti u pojedinim replikama koje
Mi�i� izgovara. Tako prikazan, on zapravo
predstavlja novu generaciju i nove odnose koji
nastaju na ostacima sru�enog Janjinog sveta. I
Mi�i�ev lik Sterija gradi slojevito. Na jednoj
strani to je Mi�i� u dijalogu s Janjom, lukav i
prora�unat, a na drugoj u razgovoru s Katicom,
nespretan i u gestu, a pogotovo u govoru kada se
koristi slavjanskim jezikom ('prizrjadna
ka�estva' , 'budu��e ��astije'). Sterija, sli�no
kao i Ru�i�i�a, i Mi�i�a koristi da ismeje sve
one koji se na taj na�in koriste slavjanskim
jezikom, ali to ipak ne treba shvatiti kao
potpuno priklanjanje Vuku i njegovim idejama o
narodnom jeziku. Od ostalih likova treba
izdvojiti slugu Petra, koji je jedan od
najautenti�nijih Sterijinih likova uop�te. U
karakterizaciji Petra, pisac se koristi
prevashodno realisti�kim postupkom. I pored
gluvo�e, koju autor koristi kao komi�ni efekat,
Petar odgovorima upu�enim Janji i komentarima
njegovog tvrdi�luka, na jasan na�in ukazuje na
deformisanu li�nost gazde, a sve to u maniru
racionalnog posmatra�a. Ovako zami�ljen lik bio
je Steriji neophodan za potpuno razobli�avanje
Janje kao �oveka obuzetog celim bi�em stra�nim
porokom koji ga vodi u propast. Ako bi se za
POKONDIRENU TIKVU i KIR-JANJU moglo re�i da
imaju uzore u Molijerovim komadima, �to su
neopravdano koristili mnogi kriti�ari u
vrednosnoj kvalifikaciji ovih Sterijinih dela,
onda se za RODOLJUPCE bez ikakvog ograni�enja
mora ustvrditi da predstavljaju potpuno
originalno ostvarenje, naro�ito na tematskom
nivou, u celokupnoj dotada�njoj dramatur�koj
istoriji. Satira, kao osnovno stilsko obele�je
svih njegovih komedija, u RODOLJUPCIMA posti�e
maksimalni efekat. Postoji nekoliko veoma bitnih
elemenata koji ovo dramsko delo izdvajaju od
ostalih Sterijinih komada i postavljaju na
visoko mesto srpske dramaturgije uop�te.
Prva i najlak�e uo�ljiva �injenica je da se
pisac odri�e klasicisti�ke forme, odnosno
didakti�kih elemenata, prisutnih u svim
dotada�njim njegovim delima. Donekle se
klasicisti�ko-didakti�ki elementi ose�aju kod
Gavrilovi�a i Na� Pala, ali to su tek obrisi
koji se gube u jasnom realisti�kom postupku.
Uostalom, Sterija u predgovoru RODOLJUPCIMA
ka�e: 'Nastoje�e pozorje nisam izmislio, nego
sve �to se u njemu nahodi, pak i same izraze i
re�i, pokupio sam, koje iz �ivota, koje iz
novina, i �itatelji �e se iz gdekojih op�tina
za�uditi kad svoje Smrdi�e, �erbuli�e, �utilove
itd. u svojoj istovetnosti na�u.' Ako i ne
moramo uvek verovati pi��evom predgovoru, jer
njegove namere mogu biti jedno, a ostvareno delo
ne�to sasvim drugo, ipak ostaje neumitna
�injenica da ova satiri�no-istorijsko-umetni�ka
hronika doga�aja iz revolucionarne 1848. donosi
autenti�ne likove, eti�ko-moralne deformacije
vojvo�anskog dru�tva toga doba, ali i neke op�te
i vanvremenske elemente koji su aktuelni i
danas. Drugo, Sterija u RODOLJUPCIMA nije
dao glavni lik koji bi bio u centru svih
de�avanja, ve� u jednom modernom dramskom
postupku, svojstvenom srpskoj dramaturgiji 20.
veka (setimo se komada Ace Popovi�a i Du�ana
Kova�evi�a) stvara galeriju likova sli�nog
moralno-psiholo�kog sklopa. Ovde opet izuzimam
Gavrilovi�a i Na� Pala, jer oni u dramatur�kom
smislu imaju naro�itu funkciju, a nju �u
objasniti kasnije. Me�utim, iako su sve li�nosti
sli�nih osobina, ne mo�e se re�i da oni nisu
individualizovani. Sterija ih uobli�ava kao
pojedince ve� njihovim imenima: �utilov vrlo
lako menja prezime u �utilai ili �utilaji�,
Smrdi� �ije prezime ve� dovoljno govori samo za
sebe, �erbuli� �iji koren �erb na rumunskom
zna�i zmija, Zeleni�ka �ije prezime asocira na
zelenu, ma�arsku nacionalnu, boju, ili Lepr�i�
koji upu�uje na neku nestalnost. Za ovu galeriju
rodoljubaca poznati su i njihovi gresi iz
pro�losti: jedan je bio proneveritelj, drugi
robija�, tre�i je primao mito itd. Stekao bi se
utisak da se tako koncipirane li�nosti ne
razvijaju tokom odvijanja radnje, ve� su njihovi
karakteri unapred oformljeni. Ovakva primedba
jednostavno nije na mestu, jer tek unutar okvira
pri�e, u situacijsko-dru�tvenim promenama, koje
se de�avaju izvan scena, ali bitno oblikuju sve
doga�aje, likovi svojim govorom, postupcima,
me�usobnim sukobima i stalnim reminiscencijama,
uobli�avaju moralno-eti�ke principe i stvarni
karakter. Tre�a bitna odlika RODOLJUBACA je
specifi�na uloga jezika u kreiranju likova. Ako
smo utvrdili da se jezik u POKONDIRENOJ TIKVI
koristi da li�nosti poka�u sebe onakvim kakve
one zapravo nisu, a u KIR-JANJI da jezik �ini
organski deo lika i izra�ava njegovu unutra�nju
stranu, onda je jezik u ovom slu�aju
konglomerat, ili bolje re�eno, dualizam, spoj
prethodnih karakteristika. Jezik u RODOLJUPCIMA
jeste u jednu ruku maska koju akteri vrlo lako,
u zavisnosti od potrebe menjaju, ali je
istovremeno i sredstvo izra�avanja unutra�njeg
bi�a. Jednostavno re�eno, jezik nije karikiran.
Svaki od likova govori jezikom koji u bitnoj
meri odre�uje i defini�e njegov karakter. Setimo
se samo �utilovljevog rezonovanja kada se
kona�no dokopao vlasti, ili pateti�nog
lamentiranja Zeleni�ke u pozivima za kona�nim
obra�unom, kao i pesni�ko-herojskog patosa
Lepr�i�a i njegovih jezi�kih egzibicija. Da bi
tako kori��en jezik dobio pravo zna�enje
neophodno je bilo da Sterija junake 'dr�i na
okupu', odnosno grupne scene postaju dominantne,
pa delom zbog toga, a delom zbog brzine
odvijanja doga�aja, RODOLJUPCI sadr�e i obele�ja
vodvilja. Dodamo li tome melanholi�no-tragi�ni
peti �in, dobijamo vrlo slojevito dramsko delo,
u kome se smenjuju elementi komi�nog i
tragi�nog, pa se za RODOLJUPCE mo�e konstatovati
da predstavljuju dramu u naj�irem mogu�em
zna�enju. Da bi nekako uspostavio ravnote�u
u tako koncipiranoj drami, Sterija je morao da
rodoljupcima suprotstavi, u moralnom smislu,
dovoljno sna�nu kontra-silu, koja �e istovremeno
svojom prisutno��u nagla�avati
eti�ko-nacionalno-istorijske deformacije 'boraca
za nacionalno osve��enje' i zdravom logikom
ukazivati na pravo stanje stvari. U toj funkciji
kreirani su likovi Gavrilovi�a i Na� Pala. Sa
stanovi�ta moderne dramaturgije naravno da se
ponu�enom re�enju mogu uputiti zamerke, jer ova
dva rezonera prakti�no ne u�estvuju u odvijanju
dramske radnje, ve� je samo komentari�u, ali
moramo uzeti u obzir �injenicu da je Sterija
RODOLJUPCE napisao u vreme klasicisti�kog
poetskog duha u dramskom stvarala�tvu, i da je
pored toga u pojedinim elementima anticipirao
neke pojave koje �e se u na�oj dramskoj
knji�evnosti odigrati tek u drugoj polovini 20.
veka, a tu mislim i na tematski okvir, i na
kolektivni lik, i na jezik kao naro�ito sredstvo
karakterizacije, i na �anrovsku neodre�enost.
Tako, dakle, na jednoj strani imamo rodoljupce,
aktivne u�esnike u de�avanjima, zara�ene
bolesnim strastima do samog kraja, kada
razobli�uju farsi�no rodoljublje, a na drugoj
Na� Pala i naro�ito Gavrilovi�a, koji svestan
nemogu�nosti da izmeni jedan duboko deformisani
svet ostaje pasivan u ulozi komentatora. Za
postupak karakterizacije i uop�te za
kompoziciono-tematski sloj drame svakako da
odre�eno zna�enje ima �injenica da je Sterija
bio �lan Okru�nog odbora u Vr�cu, formiranog 9.
januara 1849. Upravo RODOLJUPCI na najbolji
na�in pokazuju neophodnu umetni�ku distancu koju
pisac-sudionik de�avanja mora da poseduje, kako
se umetni�ko delo ne bi pretvorilo u
hronologiju, ili istorijski dokument i time
odbacilo estesku dimenziju. Dono�enje op�tih
i kona�nih zaklju�aka o celini
komediografsko-dramskog postupka jednog autora,
na osnovu analize koja obuhvata isklju�ivo
karakterizaciju u samo tri njegova dela, bilo bi
potpuno neozbiljno. Ono �to se, me�utim, mo�e
ustvrditi paralelnim �itanjem POKONDIRENE TIKVE,
KIR-JANJE i RODOLJUBACA jeste da je Sterija
o�iveo vrlo upe�atljive i svevremene likove, i
danas prisutne na na�im scenama.
|