O Biljani Srbljanovi� ne treba posebno govoriti, niti u srpskim, niti u evropskim okvirima, jer od Beogradske trilogije, preko Pada i Supermarketa do Amerike, njeni komadi, prevedeni na dvadeset �etiri jezika, igraju se na oko sto �etrdeset svjetskih pozornica. Ove drame, koje govore o bezna�u, jadu i moralnoj �izofreniji, rasprostiru se sa mra�nim temama i bolnim senzibilitetom, kao crni talog preko ex-jugoslavenskog prostora koji se u me�uvremenu, u mr�nji, ratovima i moru krvi raspao na najgori mogu�i na�in. Zato premijera najnovijeg komada Skakavci Biljane Srbljanovi� u Zagreba�kom kazali�tu mladih u martu ove godine, djeluje i kao politi�ka �injenica jer trebalo je �esnaest dugih godina, nakon svega, da se jedan srpski autor igra u Hrvatskoj. Ova "politi�nost" trenutka na paradoksalan na�in sadr�ana je u krajnje neispolitiziranoj atmosferi te ve�eri u Zagrebu; na premijeru su do�li Biljanini roditelji, Cveja i Cvele, odnosno Branko Cveji� i Svetozar Cvetkovi�, direktori Jugoslovenskog dramskog pozori�ta i Ateljea 212, kazali�ni kriti�ar Ivan Medenica, Bogdan Dikli� i - pun autobus kazali�taraca iz Slovenije. To postpesimisti�no bratstvo ljudi od kulture, koji u ratovima nisu ni luk jeli, ni luk mirisali, radovalo se u toj no�i punog Mjeseca jednom primarno umjetni�kom doga�aju iskreno i bez la�nih osmijeha kao da skakavci nisu pojeli sve te godine i kao da se svi ti ljudi nikada ni rastajali nisu. O predstavi Skakavci u Jugoslovenskom dramskom pozori�tu (koje je tekst i naru�ilo) u re�iji Dejana Mija�a, u kojoj predvode sjajni glumci beogradske �kole kazali�nog realizma, Voja Brajovi�, Renata Ulmanski, Rade Markovi� i ostali tako�er se ve� sve zna, no ono �to zagreba�ku premijeru Skakavaca �ini karakteristi�nom jest specifi�no vizualna ekspresija tog mra�nog, sumanutog sjaja koji primarno prebiva u porodi�nim odnosima i du�ama Biljaninih junaka. U prvom dijelu, dok se u nekoliko verzija izvodi tu�njikavi �lager Colea Portera Night&Day, scena se jednoli�no rotira poput kakvog psihodeli�nog ringi�pila na kraju grada i kad god se on zaustavi vidimo lica na�ih susjeda ili sebe samih; roditelje koje mrzimo jer nam nisu ostavili ni�ta, djecu koja nas ne po�tuju jer mi njima ne ostavljamo ni�ta, vidimo prijatelje koje smo izdali, ljubavnice koje ne ljubimo i �ene koje ne volimo... Dijalozi su rascjepkani i fragmentarni, jedinstvo vremena i prostora ne po�tuje se nimalo, nema tu ni naro�ite radnje ni naro�ite drame, sve se ve� dogodilo, ratove, korupciju i nezaposlenost nikada do kraja nismo zakrpali, nego pomalo pla�ljivi i pomalo zli, kao urojeni skakavci, gledamo tupo u pustu ledinu koju smo opusto�ili i - tupo trajemo.
Kada se zagreba�ki Skakavci pogledaju s pristojne udaljenosti sasvim je dodu�e sigurno da je redatelj Janusz Kica napravio kultiviranu i suptilnu predstavu nakon koje se ne bi smjeli osje�ati dobro, ali ako se tom sumornom osje�anju smije ne�to prigovoriti onda se radi o tome - da smo se u taj crni i vla�ni bunar nagnuli tek nakratko. To ima veze s nekim javnim osje�anjem vremena i stanjem duhova u Hrvatskoj �to je sasvim nekazali�na pri�a, ali to osje�anje vrlo posredovano ali nepogre�ivo djeluje na stupanj crnila koji su ovda�nji teatarski ljudi na scenu u stanju izbaciti. S obzirom da ovaj tekst nije politolo�ki esej, za potrebe kazali�ne kritike treba re�i samo to da je (javno) stanje stvari u Hrvatskoj danas takvo, da zbog Evrope, dr�avnog optimizma i potreba nacionalne samoidentifikacije, ljudi subjektivno �ele vjerovati da im je dobro iako se objektivno osje�aju veoma lo�e. Kratko re�eno, hrvatsko dru�tvo se u moralnom smislu nalazi razapeto izme�u slike koju o sebi �eli imati i realne stvarnosti u kojoj se stvarno nalazi.
Problem iz hrvatskog ugla je u tome �to, kako bi rekao Oscar Wilde, postoji "slika na tavanu u koju se ne smije pogledati" pa se ova tektonska napuklina vidi i u zagreba�kim Skakavcima, u prvom redu u igri glumaca. Neki od njih bili su mehani�ki prenagla�eni, neki "negativci" tek na prvu loptu, ali s obzirom da su Skakavci primarno drama stanja nedostajalo je one zadnje snage da se "vijetnamskom sindromu" na nacionalnoj razini do kraja pogleda u o�i. Zato smo na nekim mjestima, umjesto scenske apatije gledali gluma�ku mlakost, umjesto apsurda vidjeli smo rutinu. Oni koji su bili dobri i u gluma�kom smislu spasili ovu predstavu, podvla�im masnim slovima. Nata�a Dor�i� donijela je superiornom lako�om i uvjerljivo��u prostodu�nu Nade�du o �ijem se �ivotu "nema �to re�i", Doris �ari� Kukuljica s istan�anim nervom za granicu izme�u crnohumornog i tragi�nog bila je bravurozna kao ku�na sponzoru�a Dada, a Rajko Bundalo kao dementni starac koji ne govori, mokri ispod sebe i gleda u jednu to�ku pridodao je svojim staklenim pogledom op�e deprimantnom tonu ove predstave. Dvoje glumaca na suprotnim polovima, sjajna Barbara Prpi� kao dijete-ru�na bomba i Bo�idar Boban, neobi�no sugestivno tu�nog lica kao gospodin Simi�, "nitko i ni�ta, nikome ni�ta" zatvorili su putanju ove predstave u ledenim prostorima u kojima ni�ta vi�e nije va�no. U tom prostoru, na ironi�noj podlozi najzelenijeg travnjaka kojeg sam na sceni ikada vidio, ostat �e zale�eni svi akteri ove drame osim jednog, jednostavne Nade�de koja, prebaciv�i torbicu preko ramena, i ne osvrnuv�i se odlazi�
Na kraju, ipak se mora re�i da su zagreba�ki Skakavci preko rampe uspjeli u gledali�te prebaciti poruku, toliko potrebnu svim na�im musavim dru�tvima, da za apatiju i sve prije toga ne mo�e biti nimalo razumijevanja, jer to rasprostranjeno zlo u zadnjih petnaest godina - napravili smo svi skupa.