NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : �asopis za pozori�nu umetnost
Novi Sad, 2008. broj 2-3 godina XLIV april-septembar YU ISSN 0036-5734

IN MEMORIAM - �ivojin Milenkovi� (1928�2008)
Milo� LAZIN
NARODNI GLUMAC

 

Da, mislim da se �ika (ne mogu ga ni sada zvati kr�tenim imenom jer ga je njime, koliko mi je poznato, malo ko oslovljavao a, potom, u srpskoj pozori�noj tradiciji uvre�ilo se to tepanje, prisvajanje glumaca) upravo tako ose�ao a znam da ga je beogradski pozori�ni milje u vreme mog ulaska u pozori�te takvim i smatrao: narodnim glumcem. Razlika je bila samo u tome �to se �ika time ponosio a �to smo mi taj kvalifikativ upotrebljavali pomalo pe�orativno. Sigurno je tome doprinela �ikina estradna karijera, dugove�no radijsko Selo veselo.
�Estrada� (kako smo tada zvali gluma�ke �tezge�, verovatno po imenu firme koja je �vaninstitucionalne� varijetske nastupa glumaca organizovala diljem tada�nje Jugoslavije) pored televizije (u ne�to manjoj meri radija), bila je jedan od vektora popularnosti glumaca, i, indirektno, popularizacije pozori�ta; jer, televizijska slava privla�ila je publiku da popularnog heroja vidi i �u�ivo� (teza je Mucijeva, iz onog vremena). Ta �vanpozori�na� slava omogu�avala je glumcu da otelotvori tipski lik (poput �aplina, u jednom drugom vremenu), u meri da je ponekad ime lika zamenjivalo glum�evo: Ljuba Moljac, Burdu�, Bubuleja. �ika je svoj privatni nadimak pozajmio svom estradnom liku (��ika i �ivka� u Selu veselom), odatle i ra�ireno uverenje da se sa njim poistove�uje. Verovatno je zato i u pozori�tu Milenkovi� do�ivljavan kao ��ika�, prostodu�ni srpski seljak, dobrodu�ni hedonista ali vispreni, lukavi komentator �ivota okolo.
Estrada (kao za�etak ��ou-biznisa� u socijalizmu) obezbe�ivala je zvezdama i izvesno blagostanje, dodatak relativno skromnim platama: �ja to za kiflu�, �ini mi se da mi je rekao �ika tokom jedne od prvih kafa u o�ekivanja probe Sentandrejske rapsodije. Izrekao je tu re�enicu, ukoliko me se�anje ne vara, s nekakvim izvinjenjem, dodav�i odmah da je �pozori�te za leba� (od tada, �im �ujem re�i �estrada� ili ��ou-biznis� odmah pomislim na � kiflu, gurmanski dodatak neophodnijem hlebu).
Te 1982. (�ika Milenkovi� imao je ta�no onoliko godina koliko ja danas) ni�ta nas nije povezivalo; on � �narodni� glumac, jedan od simbola popularnog pozori�ta i, tada i te kako nipoda�tavanog, �selja�kog� mentaliteta, ja � nadolaze�i mladi reditelj, dogmati�no reformisti�ke orijentacije, zadojen bitefovskom �avangardom�, po duhu u stvari � elitista. Udru�ila nas je tada�nja pozori�na organizacija (traje u dobroj meri i danas). Mladi reditelji povremeno su ubacivani (ili su se �ubacivali�) u institucije kako bi razbili rutinu stalnih ansambala, pokrenuli ga na umetni�ki napor, u vreme kada zvani�na umetni�ka vo�stva nisu mogla (neka nisu ni htela, ili, jo� jednostavnije, nisu umela) da umetni�ki osmisle kabastu produkcijsku strukturu, a za �ije se reforme nije imalo smelosti (ni ideja?).
Upao sam u Beogradsko dramsko sa svojim ��vapskim� rasporedom proba i organizacijom rada koji su nedeljama unapred odre�ivali ko i kad treba, i �ta, da radi. Do�ekao me je �ika svojim ni�ta manje preciznim planom � tezgi. Nudi mi trampu (�ini mi se da sam tada to tako do�iveo): otprilike, ti ispo�tuj moje � a ja �u tvoje. Ukoliko me se�anje ne vara, u pitanju je bio �etvrtak, i to od 12 sati (kada je kretao autobus na snimanje Sela veselog). Samo sam sekundu oklevao te prihvatio �ponudu�. Bilo je u zahtevu ne�eg autoritarnog (�ika je voleo da se predstavlja kao pater familias, takvim se verovatno i ose�ao, mene je podse�ao na o�eve porodi�nih zadruga iz pripovedaka Laze Lazarevi�a) ali i snishodljivosti, u�inilo mi se (i to mi je verovatno imponovalo) i (budu�e) vernosti.
Nisam se prevario. �ika je bio profesionalac prvog reda: ��vapski� ta�an, uvek u odelu, tamnom, bela ko�ulja, kravata (sigurno je na probe dolazio i druga�ije odeven, ali tih se �izuzetaka� danas ne se�am; jer se�anje oblikuje sliku vr�e�i selekciju prvotne percepcije). Moje iznena�enje bilo je jo� ve�e kada sam (vrlo brzo) shvatio da je u ogromnom (skoro trideset glumaca) ali ansamblu skepti�nom prema mojim �izvodijadama� od scenskih re�enja za Lebovi�evu adaptaciju Ignjatovi�eve proze (simultane scene, ples i tekst i tsl.) �ika �stao na moju stranu� (za razliku, na primer, od maltene vr�njaka mi Laze Ristovskog, koji je projekat napustio nakon prve probe). Video sam u tome novi kvalitet �ikinog profesionalizma: po�tovanje �tu�ih� teatarskih vjeruju (a bio sam tada ube�en da on moje ne deli). I ne samo po�tovanje, ve� vispreno gluma�ko podvrgavanje; logiku simultanog scenskog vremena �ika je kapirao i ukalkulisao u svoju igru daju�i mi upravo ono �to sam tra�io: �narodni �tih� u �modernoj� scenskoj strukturi.
Mislim da �iki nikada nisam priznao (mo�da i jesam, ali se toga ne se�am) kakvu je ulogu odigrao u mom �umetni�kom razvoju�. Naime, kra�e vreme bio je i upravnik Beogradskog dramskog. Poku�ao je da izgura �narodni repertoar� (�nije pro�lo�, sa setom ali i dozom pomirljivosti mi je na jednoj od �probnih� kafa priznao). Ne znam kako ni za�to sam se kao student na�ao na predstavi tog �ikinog repertoara� Zona Zamfirova ili Ivkova slava (i ime reditelja sam zaboravio)? Naravno da sam kulturnja�ki arogantno prezirao to �pevanje i pucanje�, ali ostao fasciniran �transom� sale na svirku, so�nu igru Rade Savi�evi� i Srem�ev humor. Na toj predstavi shvatio sam jedno: da u srpskom pozori�tu postoji tradicija �narodnih komada�, da je se �mi� (mladi pozori�tnici) odri�emo, i da, ukoliko �elimo da je nastavimo, i da privu�emo ��iru� publiku, moramo na tu kartu odigrati, na tu tradiciju se nadovezati, odnosno, kako se tada govorilo, �modernizovati� je, uklju�iti u �savremene pozori�ne tokove�. Ta fascinacija sigurno je bila polazi�te za moju, verovatno najzna�ajniju predstavu, mostarsku Maj�inu sultaniju (1981).
�ika Milenkovi� sebe je do�ivljavao (i bio!) nastavlja� te tradicije �narodne glume�, bez koje srpskog pozori�ta, ma �ta mislili, nema, kojom se izgradio specifi�an stil igre, koja je uslovila i srpsku re�iju i srpsku dramu, ta�nije komediju (Radmilovi�ev Ibi, da ne govorimo o Radovanu, samo su savremenija varijanta te tradicije, u koju se upisivao i Nu�i� a upisuje se i Du�ko Kova�evi�). �ika samo nije na�ao, ni nai�ao, na reditelja koji bi njegovu vernost toj tradiciji, do kraja, �osavremenio�. On joj je ostao nepokolebljivo i po�teno veran.
A posedovao je sve za glumca �starog kova� (u najboljem zna�enju te re�i!): i �stas i glas�, odli�nu dikciju (koja je na sceni potisnula njegov ni�ki govor) i ljubav, odanost i razumevanje jednog mentaliteta (a srpsko pozori�te se mentalitetima i naravima ve�no igralo i, �ini mi se, i danas igra). Uz to, na sceni je bio duhovit, s retkom brzinom igre za svoj �gabarit�. Sve to �iki je davalo scensku autenti�nost (mo�da najva�nije u glumi)� ostao je (da upotrebim Mucijevu kvalifikaciju takve �sorte�) � �zemljani glumac�.�������
Radili smo zajedno jo� jednom, samo pet godina kasnije: bez oklevanja sam ga pozvao da igra � opet �srpskog seljaka� (reditelji ne be�e od kli�ea kada misle da im �ulaze u koncepciju�), u Srbiji uzvodno Jelice Zupanc. Ali tada, na kafi pred prvu probu, ja sam �iki prvi zatra�io da d� svoj �plan� (opet �etvrtak?). Bio je u predstavi odli�an� dirljiv, iskren, naizmeni�no sagledavaju�i i igraju�i lik! Predstava, odnosno ja, mnogo slabiji! Na�alost. Jer, tom re�ijom (o neophodnosti koegzistencije i tolerancije razli�itih kultura) opra�tao sam se od Beograda (porodica mi je ve� bila u Parizu; ni na prvoj reprizi nisam bio; u Francusku su mi samo naknadno stizali glasovi da Ljilja La�i� koristi predstavu za svoje nacionalisti�ke, radikalske parade, protiv �ijih premisa sam se, i tokom proba, i uz �ikinu pomo�, svim silama borio).
Tek sam pi�u�i ovaj tekst shvatio da sam se u obe svoje re�ije (u kojima je igrao �ika) ja � opra�tao� Sentandrejskom rapsodijom od svog oca, koji mi je i �naru�io� da izre�iram ��togod o Vojvodini�, da bi na samom po�etku projekta po�eo da umire (i umro je, usred proba).
Pariz, 19. april 2008.

Poznati pozori�ni, filmski i televizijski glumac �ivojin � �ika Milenkovi� umro je u utorak, 18. marta, u 81. godini. �iroj publici Milenkovi� je ostao u se�anju po ulogama u doma�im serijama, pre svih kao deda Trajko Gavrilovi� u Porodi�nom blagu i, naravno, kao Tijoslav Marjanovi� Garac u Sre�nim ljudima.
�ika Milenkovi� ro�en je 28. januara 1927. u Ni�u, gde je i po�eo pozori�nu karijeru, koju je nastavio u Beogradskom dramskom pozori�tu, gde je igrao sve do penzionisanja. Milenkovi� je igrao u vi�e od 150 pozori�nih predstava, u oko 30 filmova i u vi�e od 300 televizijskih emisija. Pamte se njegove uloge u serijama U crnom snegu, Levaci, Diplomci, Povratak otpisanih, Vi�e od igre, Sala� u Malom ritu, Pozori�te u ku�i, Ljubav na seoski na�in, Vru� vetar, Hotel sa 7 zvezdica, Otvorena vrata, Slo�na bra�a, Policajac sa Petlovog brda, Balkan ekspres, Vuk Karad�i�, Bolji �ivot, Kamiond�ije i mnogim drugim.
Iz filmografije: Kako je propao rokenrol (1989), Balkan ekspres 2 (1988), Tesna ko�a 3 (1988), Neka �udna zemlja (1988), I to �e pro�i (1985), Varljivo leto '68 (1984), Davitelj protiv davitelja (1984), Kako sam sistematski uni�ten od idiota (1983), �uta (1973), I Bog stvori kafansku peva�icu (1972) i Kad budem mrtav i beo (1967).

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2008.