NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : �asopis za pozori�nu umetnost
Novi Sad, 2004. broj 4 godina XL oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

A....P....� e h o v
Svetislav JOVANOV
�EHOVLJEVA FUSNOTA

 

Stara lepota nije vi�e lepa,
a nova istina nije vi�e istinita.
(Henrik Ibzen)

Kad god sam, tokom poslednjih �etvrt veka, prisustvovao predstavama amaterskih pozori�nih dru�ina, �anse da �u gledati neki �ehovljev komad iznosile su, po pravilu, vi�e od sedamdest i pet odsto. O ovoj, skoro matemati�koj verovatno�i (�injenici?) doskora gotovo da i nisam razmi�ljao. �ak i u sferama umetnosti mi, deca zasi�enog, nervoznog i rasutog "post-doba", reagujemo poput policijskih poslenika iz Poovog Ukradenog pisma: pritisnuti raznovrsnim multimedijalnim senzacijama, opsednuti utakmicom pozori�nih inovacija i rediteljskih kultova, sapeti zebnjom da ne�emo pravovremeno apsolvirati "tehnoteatar Tela", ili umno formulisati - tokom u�enih rasprava - informativnu vrednost najsve�ijeg gostovanja plesa�a sa Balija - mi postajemo sve manje sposobni da uvidimo temeljne o�iglednosti.
Re� je, naravno, o o�iglednostima koje jo� uvek bitno odre�uju na� �ivot i na�e mesto gledaoca unutar zapadnog pozori�nog i dramskog vidokruga. Pomenuti, gotovo empirijski dokazivi klju� "�ehovljevske frekvencije" upu�uje, nikako samo empirijski, na propitivanje na�ih savremenih pozori�nih konvencija - ali ne manje i na razmatranje konvencionalnosti na�e svakodnevne sudbine. Ili, jednostavnije re�eno, na rizi�ni povratak pa�ljivo zatrpavanim i prigu�ivanim pitanjima: kako se odvija na� "agon", kakva scena do�arava na�u "peripetiju", u �ijim i kakvim dramskim iskazima se ocrtava, ili barem naslu�uje, na�a "epifanija", to jest spoznaja? Ukratko - �emu stremimo, koga volimo i zbog �ega patimo?
U svih proteklih dvadeset pet vekova zapadnoevropskog pozori�ta, nije bilo razdoblja koje je, poput na�eg, gotovo do savr�enstva razvilo govor povodom drame i pozori�ta, dakle racionalizaciju Radnje: teatrolo�ko-istori�arske kule kontinuiteta i opisa, kriti�arsku proizvodnju etiketa i formula, teorijske bujice strukturalnih tablica i retori�kih lavirinata. Idu�i od "rediteljskog pozori�ta", preko "neverbalne dramaturgije" i "pantomimske akcije" ka "tehnoteatru" i "virtuelnoj slici", moderna i njena bliznakinja postmoderna i dalje, sa o�ajni�kom uporno��u, postavljaju (i proslavljaju) sve savr�enije proteze na mestu nedostaju�eg Prisustva: slike sudbine, onog sredi�njeg, hamletovskog ogledala radnje, koje bi i na�em vremenu dalo "njegov oblik i otisak". Da za jedan trenutak ostavimo u zagradama nasle�e i dalekose�no zra�enje helenskih tragi�kih protagonista, kakve reprezentativne dramske likove, kakve univerzalne scenske figure mo�e da ponudi - na po�etku novog milenijuma - epoha atoma, satelita i kompjutera, a nasuprot "velikom osloba�anju" koje ome�uju elizabetanski �esnaesti vek i �panski "siglo de oro"? Hamlet, Don �uan, Faust, Don Kihot - nisu li ove paradoksalno neiscrpne i opsesivno uzbudljive figure jo� uvek vitalnije u na�im srcima i na na�im "daskama koje �ivot zna�e" nego svi na�i krnji radikalizmi, od ekspresionizma i artoovske samouni�tavaju�e avanture, do osu�ene jezi�ke igrarije teatra apsurda i nategnutog zajedni�tva uli�nog pozori�ta? Ne samo �to smo, u savremenom superosve��enom pozori�nom mehanizmu izgubili radnju, agon, prizor deluju�e Patnje nego smo, dugo, hotimi�no i sistematski, zatvarali sve puteve i pristupe mogu�nostima njenog ostvarivanja. Od Strindberga i razorne �arijeve rezonance do Vajsa i Brukovih bajkovitih spektakala, na�e pozori�te sve vi�e biva posve�eno Misli, ali ta vrtoglava svetkovina marionetskih dedukcija vrti se u beskraju praznine, li�ena predmeta - ose�anja, krize, dakle smisla u nastajanju.
Slavni kulturolo�ki odbrambeni argument modernih teoreti�ara - upravo ona teza o raspar�avanju jedinstvene slike Sveta i Sudbine, koje, logi�no, povla�i i emancipaciju od prinude jednog ogledala Radnje - ni izbliza ne mo�e da pru�i zadovoljavaju�e obja�njenje. Kriza pozori�ta se time samo izme�ta u oblast pore�enja sa ostalim umetnostima, medijima i izra�ajnim jezicima; vrednost tog obja�njenja ista je kao i vrednost tuma�enja Prusta (Beketa, Brodskog) metodima psihoanalize ili na�elima lingvistike (to jest spolja�njim, nametnutim kriterijumima). Jer, upravo u tom opsesivnom kori��enju bolesti kao sredstva izle�enja i le�i jedan od glavnih uzroka neplodnosti i ograni�enosti savremenih, superracionalnih i "konceptualizovanih" dramskih strategija: umesto Igre, mi uzdi�emo teoriju igara, igrariju Teorije.
Tek u tri slu�aja, drama i pozori�te tek minulog, dvadesetog stole�a do izvesne mere izmi�u iz �orsokaka konstruisane autenti�nosti i jalovog, ezoteri�nog poturanja privatnog kulta kao univerzalnog dramskog podsticaja: ti slu�ajevi se, naravno, vezuju za imena Brehta, Pirandela i Beketa. Pa ipak. Slo�ene putanje kriti�ke distance i otvorene scenske forme iz, recimo, Majke Hrabrost - mogu li one sa�uvati izvornu op�teljudsku ose�ajnost, ta�nije, univerzalni patos, i nakon totalnog kraha dijalekti�ke "misaone matrice", �tavi�e, nakon uru�avanja "dijalekti�ke utopije" od Vladivostoka do Adis Abebe? Isto tako, prefinjeni Pirandelov iluzionizam - odnos lica i maske, prelivanje izme�u igre i stvarnosti, nesigurnost individue u Svetu podjednako kao i u Pri�i - nije li sve to, kako bi rekao Liotar, crklo u Au�vicu (i Gulagu, i Hiro�imi), a potom, nezaustavljivo, potonulo u teologiji potro�a�ke podsvesti, u privatnim seansama televizijskih sapunica koje je za sebe projektovala malogra�anska Du�a? Najzad, izuzev u Koracima i Kraju partije, �ta nas uop�te uistinu vezuje, ve� nakon dve-tri decenije, za Beketove bogaljaste klovnijade i metafizi�ke �ale, za te cini�ne krhotine Mita, rasejane du� putanje ka nedosti�nom Ritualu?
Pirandelizam je, dakle, potro�en, brehtijanstvo licemerno, beketov�tina zamorna: eto pora�avaju�eg rezimea na�e moderno-postmoderne pozori�ne epohe, s kakvim se suo�ava gledalac koji se otiskuje u potragu za "smislom kroz patnju". Drugo lice te potro�enosti je, naime, nepostojanje one tipi�ne "strukture ose�anja" koja bi odgovarala jedinstvenom pojmu pozori�ta epohe. Helenski anti�ki grad, polis, prikazivao je samog sebe kao celinu na tragi�koj pozornici - sopstvene rituale i sporove, junake, sumnje i obrte strasti i duha. Elizabetanska, renesansna me�avina Dvora i Kr�me, efektno je spajala vrhove spekulacije i ponore strasti posredstvom oslobo�enog pojedinca kao Ogledala. Ali moderno-postmoderni Megalopolis je u toj meri raslojen, inertan i zbrkano "diskurzivan" da bi, �ak i da postoji to �u�eno Ogledalo (radnje) epohe, uro�ena entropija zako�ila ve�inu podsticaja (volje, ma�te, podra�avanja).
Stoga se i dalje, podsvesno pomireni s nedostatkom, po�tapamo "hamletima" u kompjuterskoj verziji, feministi�kim Don �uanom, magbetovskim ekolo�kim alegorijama ili parazitiramo na faustovskoj orgiji ideolo�ke Volje. Otuda, naravno, pojava "�ehovljevske frekvencije", ta�nije mogu�nost da se ona razazna u populisti�kim dubinama savremene pozori�ne pseudoradnje. Naime, opus autora Galeba, Tri sestre i Vi�njika, predstavlja poslednje uo�ljivo izvorno jezgro Radnje na vidiku savremenog pozori�ta, onaj spasonosni greben za koji se hvataju dramatur�ke smicalice i rediteljski egzorcizmi. Radnja scene je rasto�ena, ali njeni spoznatljivi fluidi lutaju, u izmaglici gra�anskog salona, kroz suton plemi�kog vrta, izme�u Trigorina i Irine, Astrova i Lopahina, Jelene Andrejevne i Firsa, Varje i Soljonija. Na taj na�in, paradoksalno a ipak duboko logi�no, na�e "konceptualno" doba pre�ivljava na sceni kao �ehovljeva fusnota, istovremeno bri�ljivo skrivaju�i taj dug insistiranjem na njemu kao na "autoru bez radnje". U studiji o ispoljavanjima "tragi�kog ritma", Frensis Fergason umnogome opravdano ozna�ava Vi�njik kao jedinstvenu modernu verziju "kolektivnog patosa" (uo�enog prethodno u Kralju Edipu i Hamletu). Me�utim, i akcija i likovi kod �ehova ve� nedvosmisleno ukazuju na postepeno gubljenje konflikta u razrastaju�em tkivu ne-de�avanja, koje svakog trena preti paralizom. �ekspirovska univerzalna oluja prirodnih i du�evnih sila iz prizora Kralja Lira kona�no se svela na proizvoljni, hermeti�ni i gotovo privatno kodirani "zvuk prekinute �ice" u Vi�njik. Odbacuju�i jedinstvo podra�avaju�eg na�ela, na�e pozori�te je prezrelo, odbacilo i ukinulo Radnju; li�avaju�i se peripetije, zapali smo u ugodne okove retori�kih sistema i subjektivnih mistika; zanemaruju�i patnju, izgubili smo se u entropiji, koja svaki autenti�ni iskaz svodi na premijernu etiketu. Izlaz je, naravno, na onoj rizi�noj, tamnoj strani scene, nikako u konstruisanju novog Sistema Ogledala: dakle, u magiji. Govore�i u terminima "�ehovljevske frekvencije", jedna od mogu�nosti bila bi da u duboko skrivenim zasadima Vi�njik vol�ebno zasvetluca, makar i na trenutak, neka nova Prosperova palica.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2005.