NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : �asopis za pozori�nu umetnost
Novi Sad, 2004. broj 4 godina XL oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

t e a t r a l i j e
POTREBNA JE NOVA AVANGARDA
Razgovor povodom predstave Porodice bistrih potoka u Narodnom pozori�tu, Beograd
U razgovoru u�estvovali: �elimir �ilnik, Ljubivoje R�umovi�, Ra�ko Kova�evi�, Bo�idar Mandi�, Dragana Jovanovi�
Tema razgovora: IZOLOVANO I ANGA�OVANO
Razgovor vodio: Slavko Milanovi�

 

Slavko: Dok smo se dogovarali o ovom razgovoru, dali smo samo neke okvirne naslove, Bo�idar je dao nekoliko tema koje su sve vrlo komplikovane, kontroverzne, sve u nekim relacijama i odnosima, a ova ve�era�nja bi trebalo da bude: Izolovano i anga�ovano.
Nave��u, kao mogu�e, i slede�e teme: Autenti�nost estetike; Divljina kulture; Novac i umetnost; Pojedinac i planeta... One su toliko �iroke, da je potreban �itav �ivot kako bismo ih iscrpli. Zanimljivo je: �ta Bo�idar Mandi� podrazumeva pod relacijom: Izolovano i anga�ovano?
Da li jedno isklju�uje drugo?
Anga�ovano podrazumeva aktivnost, potrebu da se menja svet, a izolacija deluje kao stanje iz kojeg ne mo�e da se deluje ni na koga osim na samoga sebe. Anga�ovanost se ostvaruje u razli�itim vidovima, od politi�kog, pa do anga�mana u samom umetni�kom mediju.
Anga�ovan je bio Mone kada je naslikao malog frula�a reaguju�i na realisti�ko slikarstvo, ili Maljevi� kad je naslikao beli kvadrat na crnom kvadratu... �iroka je tema, ali po�to su njen povod predstava i grupa ljudi koja radi ciklus Teatar o teatru, neka nam ona bude ta�ka s koje �emo da posmatramo ovu temu.
Gospodin �ilnik je bio aktivan i zabranjivan. Njegova dela su anga�ovana, kako unutar samog medija filma tako i prema dru�tvu. Oni su provokacija i za umetnost i za dru�tvo. Mislim da je najlogi�nije da po�nemo od autora predstave Bo�idara Mandi�a.

Bo�idar: Zahvaljujem svima, lepo je kad oseti� da publika di�e zajedno s nama; to stimuli�e i poma�e. �elim da ka�em da koreni mog rada u pozori�tu poti�u od dve predstave izvedene 1969. u Novom Sadu: Zglob i Tri, tri grupe "Kod". U jednoj sam i ja igrao. O njima postoji slaba dokumentacija, ali su veoma zna�ajne za razvoj modernog teatra kod nas. U vreme dok se ovde jo� nije znalo za Grotovskog, Barbu, Malinu, u Novom Sadu je jedna grupa konceptualnih umetnika napravila te dve predstave i mi �emo mo�da, jednoga dana, uraditi rimejk jedne od tih predstava. A one su, svakako, u korenu onoga �to mi danas radimo.
Tema Izolovano i anga�ivano mi je bliska i predstavlja akcenat moga delovanja. �ini mi se da svet nije neosnovano dospeo u veliku krizu, mo�emo je nazvati i apokalipsom, kataklizmom... U svakom slu�aju, ose�a se te�ko stanje savremenog sveta. Da li je mogu�no iz njega iza�i, "iskriziti" se? Ja to poku�avam upravo izolovano��u koju smatram kvalitetom i na�inom odr�avanja duhovnosti, du�evnosti, ljudskosti, "umetni�kosti"... Mi smo malo, izolovano ostrvo i svoje ideje, vizije, donosimo u urbanu sredinu i poku�avamo da pri�amo alegorijske pri�e upravo o tom zamoru, starenju civilizacije... Moj 19-godi�nji prijatelj ka�e: "Ja sam umoran �ovek." To �esto �ujem od mladih ljudi, �ini mi se s puno opravdanja, jer imamo svet koji ubrzava tempo, zaga�en je i baziran na principima utilitarnosti. Bog nije napravio svet iz koristi, nego iz ljubavi. A mi danas prepoznajemo trgovinu, trku, igru u stilu: kako iskoristiti drugoga. Moj ose�aj je da �ovek mora iz svega toga nekako da se izvu�e, da se izoluje... Prethodni vek je vek ekstrema i paradoksa: demokratija, komunizam, fa�izam, kapitalizam, stalno ekstremi, svet je kao na raspe�u. Vrednosti su se izopa�ile, obrnule i smatram da je stoga jedna od mogu�nosti izbora �ivljenja - izolovano i anga�ovano.

Slavko: U eseju Kupanje u lavoru, Bo�idar ka�e: "...Nadnesen nad lavorom, kao u apokalipti�nom teatru, u�ivao sam u poziciji uko�enog jogina. Onoj koja korene svog postojanja ne pronalazi u poredbi i potvr�enosti, ve� onoj koja se zasniva na izdr�ljivosti pesnika da poveruje u promenu sveta."
Zna�i, ne zanima ga estetika koja proizvodi delo koje mo�e da se takmi�i sa drugima, poredi, vrednuje, nego estetika u kojoj pesnik izdr�ava tu svoju veru u promenu sveta.
Ono sa �ime se suo�avamo jeste da se umetnici gotovo stide da pomisle kako mogu da menjaju svet. Mislim da svako ko nije velika naiv�ina, na pitanje: da li umetnost mo�e da menja svet, mo�e da odgovori samo - negativno. Da li je ovo kraj utopije - obra�am se gospodinu �ilniku - i kraj anga�mana?

�ilnik: Ja �u govoriti o jednostavnijim stvarima povodom ove predstave. Drago mi je �to je do�la publika u ovako velikom broju i s pa�njom pratila. To je veliki pomak u smislu onoga �to bi Bo�idar voleo da u�inimo: da budemo druga�iji i da se otvorimo. Dobar je pomak i �to smo u Beogradu, gde smo bili u prilici da u poslednjih deset godina gledamo razna �uda iz velikog sveta, ali smo u stvari veoma zatvoreni da proizvodimo ista �uda... I kada se kod nas desi ne�to toliko razli�ito i toliko nepodlo�no kvalifikaciji, to obi�no biva neprime�eno i prezreno. To je jedna od na�ih osobina.
Meni je danas bilo veoma prijatno da vidim ovakvu predstavu i publiku, da vas gledam kako ovo sad slu�ate. To je, u stvari, podatak: bez obzira na tu u�asnu krizu o kojoj je Bo�idar govorio, ostala je neka otvorenost, zapitanost u haosu. �ta mi to govori? Kako sa mnom komunicira predstava koju smo videli? Prvo, dobro je �to se ona ne da kvalifikovati. Zatim je dobro �to ne izlazi iz tradicije pozori�nih znakova, ali je zanimljiva u atmosferi u kojoj �ivimo, u emocijama koje su je pokrenule... Vrlo je zanimljivo razmi�ljati o anga�manu te predstave.
Mi sad imamo dru�tvo u u�asno dramati�nom poku�aju da se klasno organizuje. Stara vlast je imala ideju ekspanzije, ratovanja i pobede i to se zavr�ilo krahom, porazom koji je tako u�asan da mi jo� nemamo snage da po�nemo o njemu da razmi�ljamo. Te�ak, u�asan poraz, kao, recimo, atomska bomba na Hiro�imu, i ne mo�e se o njemu sad misliti nego se skupljaju ostaci �ivota. No, sad imamo tu novu ideju: klasifikovati dru�tvo!
Napraviti klasu bogatih, klasu koja �e biti vladaju�a, klasu koja tako u�minkana mo�e mo�da biti deo sveta i po�eti da komunicira sa njim. I, s druge strane, zaboraviti siroma�ne i siroma�tvo, a to se danas de�ava u na�oj kulturi. Kad pogledate te �asopise/revije, vi vidite reprezente te klase bogatih koja objavljuje standarde �ivota, ali i svoj ljubavni �ivot, vidite seks bogatih. To je muka jedna, poku�aj samoprezentacije, samoizra�avanja i izlaza iz te nesre�e.
Ova predstava je objava postojanja, erotizma i �ivota na margini.
To je, zatim, objava jo� jedne strukture na�eg dru�tva, to je ono ruralno i seosko koje ne samo �to se nalazi u korenu svih nas nego je jedini vitalni deo. Sve ostalo je muvanje, izmi�ljotina. Realan je jedino �ivot na pijaci. Sve ostalo je foliranje.
Bo�idar sa svojom grupom na vrlo zanimljiv na�in objavljuje da se taj marginalni sloj ipak nije pomirio s nestankom, da poseduje vitalnost, erotizam i energiju igre.
Kakva je ta njihova energija igre?
To je jedna mrgodna igra. To nije igra opu�tenosti, nije mediteranska igra, nije igra s rado��u i prepu�tanjem. Ne! To je igra koja nosi brigu: gde �emo, kako �emo se skloniti, spavati, �ta �emo s decom, s egzistencijom? To je mrgodna igra. I taj erotizam, tako�e je vrlo zanimljiva stvar. To je neki strogi erotizam. Oni proklamuju seks i ljubav, tu nema raskala�nosti, ve� izvesne stegnutosti, strogosti i ja to apsolutno do�ivljavam kao izraz tih marginalnih, siroma�nih slojeva koje oni reprezentuju. Kod nas je zapravo sramota govoriti o onome �ro nas najvi�e optere�uje, a optere�uje nas sve. Ta egzistencijalna pri�a, ta nemogu�nost, zadaje nam veliku lingvisti�ko modnu, estetsku potrebu da sebe projektujemo u neke �pekulante, muvatore, uspe�ne ljude, a oni se u ovoj predstavi potpuno li�avaju tih korica. Zna�i, oni su pred nas iza�li na drsko ogoljen na�in, sa svim svojim manama i slabostima, uklju�uju�i i veliku provokaciju, a to je taj diletantski nivo predstave. To je taj "ljuti diletantizam" koji je provokacija. Mo�da vam se ne�e dopasti, ali to je to. Taj diletantizam ove predstave mene je asocirao na ovo dru�tvo, dr�avu u kojoj �ivimo, na to da njenim vrhom vladaju mnogo drskiji, pokvareniji i opasniji, tako�e - ljuti diletanti.
Kad se oni tim �tapovima preganjaju i mu�e - razumete li �ta to simbolizuje? - to je predstava koju mi gledamo kada ovi na�i diletanti prave dr�avu. Samo �to oni to rade na na�im le�ima, smeju�i se u brk tom narodu koji ih izdr�ava. A ovi to rade smeju�i se sopstvenoj nemo�i.

Slavko: Pa, taj diletantizam je nameran. Mislim da se veoma pazi da se ne u�e u neku "ozbiljnu glumu".

Bo�idar: Pa, da. Di�an ka�e: Po pitanju du�e, svi smo amateri.

Slavko: Nedavno sam bio u prilici da, zajedno sa R�umom, jednom gospodinu obja�njavam ovu predstavu, pa sam rekao da je to jedno alternativno... na �ta je R�umovi� rekao: A �ta je alternativa motici (koju akteri koriste u predstavi)?

R�umovi�: Ja prosto ne �elim da obja�njavam predstavu i malo mi je te�ko da ja vama pri�am kako sam je do�iveo. Bojim se da �u time da pokvarim va� do�ivljaj. Ponesite vi svoj do�ivljaj i imajte ga.
Ja moram da ka�em da mi navire da �estitam nacionalnom teatru �to je na svoju scenu primio Bo�idarevo pozori�te. �to je primio, rekao bih, izuzetnu predstavu, upravo po tome �to je jedinstvena, elementarna i �to je sastavljena od arhetipskog materijala koji je negde u svima nama.
Ja nisam �ovek koji bi zaboravio optimizam u svakom trenutku, pa i ovaj put moram da ka�em da u meni ta predstava budi samo optimizam da �e Bog ipak baciti krompira i da �e nauka posustati, i da �emo mi ipak pre�iveti. Pre�ive�e ta snaga i teatar mora tu snagu da koristi. I najbolje predstave u institucionalnim teatrima imaju tu stvarala�ku energiju, koju donese reditelj, glumci, ponekad muzika, bilo ko. Ona se prepoznaje i daje predstavi novu dimenziju. Ja sam u �estoj godini gledao jednu takvu predstavu. Bila je to prva pozori�na predstava u mom �ivotu. Bila je svadba u Gostilju na Zlatiboru. Moja rodica se udavala. Predstava se odvijala - znate, ti svadbeni obi�aji - a drama je po�ela kada je trebalo da svatovi uzmu devojku i njeno ruho u sanducima natovare na volovska kola i krenu s njom u njen novi dom.
Ispostavi se da nema jarma. Kasnije sam tek shvatio da je obi�aj da se jaram sakrije i da ga tra�e, a onaj ko ga je sakrio tra�i pare ili ne�to drugo, kako bi devojka mogla da po�e. Me�utim, stvar se izrodila, svi su ve� bili podnapiti i - pala je krv. Jedan �ovek je ostao da le�i u snegu, s prese�enim grlom. Eto, ta stra�na slika je u meni ostala. Predstava je zavr�ena kad je pala krv. Ne i za mene, jer je �ovek pre�iveo i gledao sam ga jo� narednih petnaest godina.
Za�to ovo pri�am?
Zato �to je ta predstava bila na selu, jaram je bio drveni, nije bilo foliranja. Mogli su Bo�idar i njegovi napraviti od stiropora onaj balvan koji bacaju jedno drugom, ali ne! Taj balvan je te�ak 16 kg. I oni moraju da imaju snage da to odigraju. To mo�e samo neko ko veruje u igru kao imperativ �ivota. Jer, i ona predstava u Gostilju je tako�e bila igra, igra koja se ponavlja, u kojoj tako�e ima iznena�enja, igra koja se �esto pretvara u tragediju, katkad bude i komedija, i to je ono �to gledaoca dr�i budnim, i na predstavi, i na svadbi. Ne zna� �ta �e se dogoditi. U �ta �e se izvrgnuti cela stvar. Ali, u oba slu�aka sigurni smo da nema foliranja.

Ra�ko: Kad imate posla s alternativom, onda, po definiciji, imate problem razumevanja alternative. Pretpostavljam da su svi imali problem komunikacije u pojedinim trenucima predstave ili s predstavom u celini. Po�to je ona spotovska, ima dosta oksimorona. Stavljen je, na primer, onaj kvadrat, a vi pomislite: Za�to to rade? Pitao sam se, u jednom trenutku, za�to se nisu zaljuljali, jer mi se to u�inilo logi�nim. Ali, to je samo moj logi�ni sled.
S ovom predstavom imamo problem komunikacije. To, u principu, nisu komunikativne predstave, bar ne u smislu kako smo navikli da komuniciramo sa pozori�tem. Mo�emo razgovarati o tome �ta je smisao Mandi�eve pri�e, teatra o teatru i �ta je to on �eleo da nam ka�e, ali upa��emo u gre�ku ako krenemo tim putem. Ono �to je smisleno, jeste naprezanje da dosegnemo �ta je on hteo tim oksimoronom, onim �tapovima... Neke stvari su o�igledne. Pitaju�i se, mi ulazimo u proces u koji Bo�idar ho�e da nas uvede i to je dragocenost ove pri�e. To naprezanje.
Vrlo je va�no da se bude u procesu. I ono �to meni pada na pamet jesu Don Huan i Kastaneda i pri�a o stazi koju svako od nas ima u �ivotu. I, pri tom, nije va�no kuda vodi ta staza. Nije bitno da li ide kroz �iblje, uz liticu, u neku provaliju. Bitno je da ta staza ima srce, a ako ga ima, treba na njoj ostati. Ukoliko pre vremena po�nete da se pitate kuda ta staza vodi, i ako se uop�te zapitate, imate problem jer po�injete da mislite unazad, od pretpostavljenog epiloga. To vam je kao u ljubavi. Ako nemate apsolutnu slobodu u ljubavi, onda to radite s idejom: ovo bi bilo dobro za brak, u redu, ili ne�to drugo, i imate problem da uspostavite pravi odnos. Dakle, va�an je proces. Va�no je da ste na stazi i da ona ima srce. Priznajem da sam desetak minuta bio na toj stazi i to je, po meni, najve�a dragocenost predstave.

Slavko: Ovde se otvorio razgovor o predstavi, iako mislim da nije bila namera ni Bo�idara Mandi�a, ni njegove grupe da po zadatostima pozori�ta prave predstavu. Oni rade ne�to svoje. Neki svoj gest, stav, �ivot koji se u ovom slu�aju zove teatar, u drugom slu�aju zapisivanje eseja, u tre�em slu�aju sam �ivot, van ovog gradskog, uobi�ajenog toka. Pomenuo je Bo�idar Grotovskog koji je bio veoma uspe�an reditelj u Poljskoj krajem pedesetih i onda je nestao iz pozori�nog i javnog �ivota i tri godine niko nije znao gde je. Vratio se. Bio je u Indiji, nije se bavio teatrom, i po povratku je napravio svoj teatar laboratoriju.
To govorim zato �to nalazim neku srodnost u onome �to je radio Grotovski i ovoga �to radi ova grupa, na drugi na�in. Grotovski se sa sledbenicima povukao u neko mesto kod Krakova i u nekoj sali za igranke istra�ivali su mogu�nosti da glumac ne bude prosto profesionalac. Grotovski ka�e za glumca: ako je uspe�an, onda on svoje telo, svoj glas, iznajmljuje, napla�uje. �to je bolji u tome, to je cena vi�a. Grotovski je hteo da uka�e na posve�enog glumca, glumca koji ide izvan onoga �to je prost gluma�ki zanat, pa makar, kako ka�e gospodin �ilnik, i "ljutog diletantizma" koji ni Grotovski ne isklju�uje. On je istra�ivao tehnike gluma�kog izraza ali nije se zadr�avao samo na tehnici. Ima ne�ega od toga i u ovoj predstavi. Zato bi bilo dobro da nam ka�ete kako to izgleda iznutra.

Bo�idar: Mene, naravno, zanima da sve �to radimo ima neku nevinost, iskrenost, "detinjstvenu" filozofiju koja je u opoziciji s racionalizovanim umom i pravcem kojim je krenula ova civilizacija. Ona se odvojila od ljudskih osobina koje su emotivnog, neuhvatljivog, oniri�kog karaktera, i pre�la je u suvoparnu produkciju koja se zove progres. Ono �to ja prezentujem i govorim, nakon trideset godina iskustva s Porodicom bistrih potoka, jeste da ne�u da se usaglasim sa svetom kakav jeste. Mislim da je to, u stvari, smisao i zadatak umetnika i intelektualca. A danas, vi�e no ikad, prepoznajemo depresiju intelektualca.
Danas intelektualac, poput svih socijalnih elemenata, poput ljudi koji su robovi kapitala, postaje ne�ija svojina. Mi, posle pedesetih pro�log veka, gotovo i nemamo velike intelektualce u svetu. Zato �to se ne prepoznaju hrabrost, iskrenost, otvorenost da se ne�to ka�e. Barata se, kalkuli�e, fragmentizuje se, atomizovao se i intelektualni svet i sve je oti�lo u postmodernisti�ko promatranje sveta.
Zato mogu da ka�em da �ivim sa Kampanelom, Morom, �ordanom Brunom, Rusoom. S ljudima koji su po 30-40 godina apologirali svoje ideje, a naj�e��e su i ubijani, jer svet nije hteo da se suo�i sa onim �to su oni kazivali. I ja �ivim jednu vrstu takvog malog ostrva, jedne utopije koju poku�avamo da prenesemo i u teatar. To �to mi radimo i jeste jedna tendencijska "opozitornost" svetu koji je po�eo da biva kloniran i automatizovan, �ak i u umetnosti.
Mene zanimaju grube stvari; sve �to radim mora da bude grubo, a mo�da i znate, kad se pravi hram, oltar se upravo odre�uje na najgrubljem mestu.
Upravo zbog antiasocijacije na tehnolo�ki svet. Duhovnost i tehnologija ne idu zajedno. Stoga, jedan od principa koji mi vaspostavljamo jeste: vrati se na po�etak. Po�etak je taj koji nadilazi probleme istorije i budu�nosti koja je obeshrabruju�a i po�etak opet objedinjuje i prethodno i mogu�e.
Po�tujem i volim i Artoa, i Grotovskog, i Eu�enija Barbu, i Boba Vilsona, ali mi pravimo svoje umetni�ke �ivote, svoje �ivotvorne predstave... Gre�ka, povrediti se, sastavni je deo teatarskog procesa koji mi upravo i �elimo. Bob Vilson, perfekcija, sve doterano, ali ja nikad ne bih �eleo da pod njegovim uticajem stvaram. Moj uticaj pronalazim u kravljoj balezi kad pada tap-tap-tap, pa vi �ujete na�e udarce sli�no tap-tap-tap.
�ive�i svoju komunu, prijateljstvo, bezinteresnost, poku�avamo da ne li�imo ni na koga, ali sigurno da takva dela imaju neke sinhronizovane koincidencije, pa se u na�im predstavama mogu prona�i mnogi, ali za ono �to ja radim, odgovaram �ivotom i smr�u, i nema drugog atributa i nema druge vrednosti za umetni�ko delo sem vere koju autor ritmi�ki i energetski sam podr�ava. On je uvek sam.
Jedan od buntovnih na�ina na koji mi �ivimo jeste elementarnost. Ja pripadam elementarnoj kulturi koja dolazi posle postmodernizma. Jedno od naj-etabliranijih stanja, stanja koja su zaustavila umetnost. Zato ponovo poku�avam kao dete da puzim. Kad nevin �ovek ka�e danas je �etvrtak, bi �etvrtak.
Zna�i, potrebno je da se vratimo na po�etak. A taj po�etak je etika. Danas nema eti�nosti. I nema odnosa, nema komunikacije. Mi, kada bacamo �tapove, pri�amo o komunikaciji: da se ja i ja okrenu jedno drugom.
Veliki deo predstave posve�en je re�ima. �ovek vi�e nema odgovornost za re�, ni ose�aj koliko je re� mo�na. �ta politi�ari rade? Oni zloupotrebljavaju re�i. A mi u ovoj predstavi poku�avamo da vratimo an�eolikost re�i, mi pri�amo o mogu�em jutru u kome �e �ovek ponovo biti �ovek, u kome �e postojati psalmi, u kome �e postojati radost i realnost, u kome �e postojati energija igre, u kome �emo da ple�emo, a ne samo da tr�imo za novcem, za uspehom, institucijiom, slavom. Dovoljno je da sanjamo, da mislimo o nekom druga�ijem vremenu i to je ve� otpor, suprotstavljanje bezdu�nom, inercijski zahuktalom svetu ka kataklizmi, ili kako je to rekao Eko - "u ovom trenutku celo �ove�anstvo kre�e na brod za koji sigurno zna da �e do�iveti potop, ali oni su se uputili toj re�i koja se zove pakao".
Ja na to ne �elim da pristanem.
I, ako mi dozvolite malu pri�u koju �esto pri�am, o Pazolinijevom filmu koji je snimao po�etkom �ezdesetih na Bikinima. Snimao kornja�e koje izlaze iz peska. �im iza�u, brzo jurnu u more da ih grabljivice ne bi pokupile. Onda su tu vr�ene nuklearne probe, Pazolini i dalje snima, a kornja�e, kad iza�u iz jaja, iz peska, po�inju da se vrte u krug, potpuno dezorijentisane. Izgubile su nagon za �ivotom! Ono za �im mi tragamo u �ivotu ili kroz teatar, to je krik za nagonom za opstanak, za samoodr�anje.
Po�to ovu predstavu i re�iram i igram, ja pojma nemam kako ona izgleda, ali verujem u nju. Mi se svi iznutra dobro ose�amo, mi smo svi kao bra�a i sestre, mi jedni druge podr�avamo i za vreme predstave stalno se grlimo. Hvala vam �to ste tu moju veru ve�eras trpeli.

Slavko: Da li stvarno ljudi veruju da umetnost mo�e da menja svet?

Dragana: Ja mislim da ne mora da se menja, dovoljno je da se ne doprinese ovoj katastrofi. Bar da se protiv toga neko pobuni.

Bo�ko: Ivo Andri� ka�e: sve su krive Drine, krive. Nijednu krivu Drinu ne mo�e� da ispravi�, ali nemoj nikad odustati da ih ispravlja�.
I upravo po tome mi danas prepoznajemo prepu�tenog intelektualca i �oveka koji stalno ka�e: nemogu�e je. Po�i od nemogu�eg. 68. svi smo vikali: "Budimo realni, tra�imo nemogu�e!"
Svaki �ovek je veoma va�an na ovoj planeti. Ja sam �ovek koji di�e. Imam ro�enje, imam smrt. Za�to bih se ose�ao inferiorno? Bil Gejts, koji ima sto milijardi dolara, nije bogatiji od mene. Jer ja svako peto-�esto ve�e igram �mure. Svaki dan igram fudbal, odbojku. Mogu da zagrlim, mogu da podelim par�e hleba koje imam.
Mislim da se svet zahuktao u novi totalitarizam. Nikad nije bio manje inventivniji nego sada. Eto, u Pragu postoji sajam tehni�kih otkri�a XVII, XVIII, XIX i XX veka. Znate koji je najsiroma�niji? XX vek!
Nema skoro uop�te otkri�a. Taj vek je progla�en kao ubedljivo najnesre�niji vek u istoriji koju poznajemo.
Mi se sada susre�emo sa XXI vekom. Dozvolite mi da po hiljaditi put ponovim misao Andrea Malroa: "XXI vek �e ili biti duhovan ili ga ne�e biti." Na�alost, ve� u samo jutro, on obezduhovljeno deluje.

Pitanje iz publike: Kako je nastala predstava Teatar o teatru?

Bo�idar: Mi smo ovu predstavu napravili tako �to sam sreo Ljubu Tadi�a na ulici i on mi je rekao: ajde, napravite ne�to divlje. Mi smo neinstitucionalni u instituciji. I nezanimljivi u alternativi. Ja sigurno spadam u najradikalnije alternativce, i avangardu sedamdesetih. Skoro nigde nije bila takva politi�nost estetike anga�ovanosti kao �to je u Novom Sadu.
Mislim, bio je Kranj, Ljubljana, Zagreb, Novi Sad, a Beograd se uklju�io posle jedno dve godine. Ali ono �to je sigurno, zanima me radikalnost, ali sad ni ta radikalnost vi�e ne funkcioni�e. Mene bi te�ko danas neko od alternativnih teoreti�ara prihvatio, razumeo. Ni u likovnosti.
Skoro deset samostalnih izlo�bi sam imao, gotovo da niko nije pisao o tome, a recimo, bilo je izlo�bi koje je posetilo i 14.000 ljudi. Niko jo� nije reagovao na ovakav teatar. Niko ne�e reagovati na moj �ivot. Od sociologa, kulturologa koji su pisali o kalifornijskim komunama, o nema�kim komunama, niko jo� nije napisao �ta je to Porodica bistrih potoka od �etvrt veka trajanja. Niko od teatrologa nije pisao o nama, sem Darinke Nikoli�.
Mediji da, mediji nas jako vole. Ja sam ukapirao: �ta �u ja u alternativi? Mene zanima avangarda, ne�to �to ide ispred. Alternativno, to zna�i pored. Mislim da je opet potrebna avangarda.

Pitanje iz publike: Kako se pripremate za predstavu, da li se vi kao li�nosti menjate u toku rada na predstavi?

Dragana: Ja dolazim iz klasi�nog teatra. Ja sam profesionalna glumica i bavim se pedagogijom glume. Tokom istra�ivanja (sebe) desilo se poznanstvo sa Bo�idarem, pa iz tog poznanstva i prijateljstva rodila se na�a saradnja u teatru. Po prvi put sam osetila radost igre, zna�i, ne moram ja da "mislim", prosto se prepustim i predstava me nosi. Ne�to �to je u fluidu izme�u nas, ne�to �to je u fluidu izme�u vas i nas. I tu nema foliranja. Tu se desi ogrebotina. Niko od nas ne kalkuli�e, ne �tedi se. Mi smo ovde iz ljubavi, ne iz interesa. Zato �to ho�emo da vam ka�emo: Hej, ko ste vi? Zna�i, kad gledate na�u predstavu, ne treba da se pitate �ta zna�i ova ili ona slika, treba da je do�ivite.

Nela Antonovi�: Bo�idare, �ta je za tebe rizik?

Bo�idar: Uvek vidim delo koje proizlazi iz li�nosti. Ako si li�nost, mo�e� da uradi� ovo, i �ao. Ili bilo �ta drugo... Kad je Marsel Di�an stavio pisoar galeriju, XX vek se promenio. Zna�i, ako si li�nost, ti proizvodi� umetnost koja se te�ko razumeva. Mora� da rizikuje�; Marsel Di�an je rizikovao. Moj rizik je da nemam komparativna optere�enja, da ne vodim puno ra�una o stilu, o teoriji, da ne mislim puno o tome kako �e reagovati publika. Zna�i da sam u sadejstvu sa sobom. Kada pi�em, ja samo �ujem muziku i odabiram rezonancu te muzike. Ja sam taj koji odabira. Isto je i u teatru. Mi poku�avamo da ne idemo u �kole, da u�imo i zato i ka�emo: "Niko nikome nije u�itelj, ni u�enik, ve� u�esnik..." Ja sam u�esnik u ovom �ivotu, u ovom svetu, a pogotovo u umetnosti, jer danas u srpskoj alternativi prepoznaje se tipologija u�eni�kog karaktera.
Niko vi�e ne rizikuje da napravi pokret, novu estetiku i eros nove estetike.
Sigurno znate kako je nastala �elava peva�ica. Tri dana pred premijeru, ona se zvala Gospo�a i gospodin Smit. Jonesko je do�ao na probu i glumac, umesto da ka�e: stigla je sprema�ica, rekao je: �elava peva�ica. I Jonesko ka�e: To je to! Postoji problem inflacije u XX veku. Toliko je umetnosti da je te�ko prona�i novu, sve�u putanju. Zato, za mene, jedan od na�ina je izolovano �ivljenje.
Ja ne znam puno o tome �ta se de�ava u umetnosti, u svetu, ne moram da znam. Odabirem li�nosti sa kojima �ivim u istoriji i u sada�njosti. Veoma su mi zna�ajni Tomas Pin�on, Godar...

Pitanje iz publike: Da li ste svesni da mo�da mo�ete i fizi�ki da povredite nekog u publici?

Dragana: To je jo� jedan razlog vi�e da se gledalac probudi. Jebe� predstavu ako vi zaspite. Naravno, mi vas nikada fizi�ki ne bismo povredili.

Pitanje iz publike: Kakav je rad tokom pravljenja i izvo�enja ovakve predstave?

Bo�idar: Mi �elimo da imamo neku vrstu posve�enosti i budnosti i upravo onog rizika. Kad pogre�no ka�e� re�enicu. To stvarno uvek uzbu�uje. Jedna od Maljevi�evih re�enica je: "Uslov za veliku umetnost jeste uzbu�enje, koje dolazi iz beskraja." Ne mo�e umetnost do�i iz par ra�una 2+2 jednako 4. Kad izra�una� �ta koliko ko�ta, pa kakvo �e delo biti, pa ga i�mirgla�. Umetnost samo dolazi kao dar nesvesnog. To je alhemijski proces. Po�to mi ne ve�bamo puno, ali uvek ima puno dinamike, igre... otkrili smo preko teatra jedno suptilno ljudsko stanje koje mi nazivamo emulzija. E, tu emulziju mi doti�emo unutar na�eg bi�a i iznosimo na scenu.
Jedna od na�ih kultnih predstava je Zemlja-Kurac-Pi�ka-Zemlja i mi vidimo kako ljudi pla�u u publici, a mi se deremo, ska�emo.
Posle pitamo: Za�to ste plakali? Jedna �ena ka�e: "Nemam pojma. Ulazili ste mi u �eludac, iz scene u scenu." A to mi, u stvari, radimo unutar sebe, ulazimo u tu emulziju... i to se reperkutuje na sceni, jer mi smo jedno. Publika i mi.

Pitanje iz publike: Kakva je priprema za predstavu?

Dragana: Moja priprema za ovu predstavu je bila to �to sam u nedelju bila na Rudniku i gazila sam sneg do kolena. Zna�i ja sam kilometar do ku�e i�la po snegu. A naravno da me je jako promenila u smislu da neprestano tragam.
Predstava je istra�iva�ki proces koji neprestano traje. Ko sam ja? Ali ne egotropi�no, nego proto�no, kao bi�e koje ima pitanja i poku�ava da prona�e odgovore. A najve�a promena koja se u meni dogodila u ovom teatru jeste mogu�nost da se ispoljim bez stida. Ne moram da navu�em masku nekog lika, recimo Nine iz Galeba, pa da vam igram neki svoj problem i nesre�u, nego do�em kao Dragana Jovanovi� i ka�em vam... istinu.

Priredila D. N.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2005.