|
Slavko: Dok smo se dogovarali o ovom razgovoru, dali smo samo neke okvirne
naslove, Bo�idar je dao nekoliko tema koje su sve vrlo komplikovane, kontroverzne,
sve u nekim relacijama i odnosima, a ova ve�era�nja bi trebalo da bude: Izolovano
i anga�ovano. Nave��u, kao mogu�e, i slede�e teme: Autenti�nost estetike; Divljina
kulture; Novac i umetnost; Pojedinac i planeta... One su toliko �iroke, da je
potreban �itav �ivot kako bismo ih iscrpli. Zanimljivo je: �ta Bo�idar Mandi�
podrazumeva pod relacijom: Izolovano i anga�ovano? Da li jedno isklju�uje drugo? Anga�ovano
podrazumeva aktivnost, potrebu da se menja svet, a izolacija deluje kao stanje
iz kojeg ne mo�e da se deluje ni na koga osim na samoga sebe. Anga�ovanost se
ostvaruje u razli�itim vidovima, od politi�kog, pa do anga�mana u samom umetni�kom
mediju. Anga�ovan je bio Mone kada je naslikao malog frula�a reaguju�i na realisti�ko
slikarstvo, ili Maljevi� kad je naslikao beli kvadrat na crnom kvadratu... �iroka
je tema, ali po�to su njen povod predstava i grupa ljudi koja radi ciklus Teatar
o teatru, neka nam ona bude ta�ka s koje �emo da posmatramo ovu temu. Gospodin
�ilnik je bio aktivan i zabranjivan. Njegova dela su anga�ovana, kako unutar samog
medija filma tako i prema dru�tvu. Oni su provokacija i za umetnost i za dru�tvo.
Mislim da je najlogi�nije da po�nemo od autora predstave Bo�idara Mandi�a. Bo�idar:
Zahvaljujem svima, lepo je kad oseti� da publika di�e zajedno s nama; to stimuli�e
i poma�e. �elim da ka�em da koreni mog rada u pozori�tu poti�u od dve predstave
izvedene 1969. u Novom Sadu: Zglob i Tri, tri grupe "Kod". U jednoj
sam i ja igrao. O njima postoji slaba dokumentacija, ali su veoma zna�ajne za
razvoj modernog teatra kod nas. U vreme dok se ovde jo� nije znalo za Grotovskog,
Barbu, Malinu, u Novom Sadu je jedna grupa konceptualnih umetnika napravila te
dve predstave i mi �emo mo�da, jednoga dana, uraditi rimejk jedne od tih predstava.
A one su, svakako, u korenu onoga �to mi danas radimo. Tema Izolovano i anga�ivano
mi je bliska i predstavlja akcenat moga delovanja. �ini mi se da svet nije neosnovano
dospeo u veliku krizu, mo�emo je nazvati i apokalipsom, kataklizmom... U svakom
slu�aju, ose�a se te�ko stanje savremenog sveta. Da li je mogu�no iz njega iza�i,
"iskriziti" se? Ja to poku�avam upravo izolovano��u koju smatram kvalitetom
i na�inom odr�avanja duhovnosti, du�evnosti, ljudskosti, "umetni�kosti"...
Mi smo malo, izolovano ostrvo i svoje ideje, vizije, donosimo u urbanu sredinu
i poku�avamo da pri�amo alegorijske pri�e upravo o tom zamoru, starenju civilizacije...
Moj 19-godi�nji prijatelj ka�e: "Ja sam umoran �ovek." To �esto �ujem
od mladih ljudi, �ini mi se s puno opravdanja, jer imamo svet koji ubrzava tempo,
zaga�en je i baziran na principima utilitarnosti. Bog nije napravio svet iz koristi,
nego iz ljubavi. A mi danas prepoznajemo trgovinu, trku, igru u stilu: kako iskoristiti
drugoga. Moj ose�aj je da �ovek mora iz svega toga nekako da se izvu�e, da se
izoluje... Prethodni vek je vek ekstrema i paradoksa: demokratija, komunizam,
fa�izam, kapitalizam, stalno ekstremi, svet je kao na raspe�u. Vrednosti su se
izopa�ile, obrnule i smatram da je stoga jedna od mogu�nosti izbora �ivljenja
- izolovano i anga�ovano. Slavko: U eseju Kupanje u lavoru, Bo�idar
ka�e: "...Nadnesen nad lavorom, kao u apokalipti�nom teatru, u�ivao sam u
poziciji uko�enog jogina. Onoj koja korene svog postojanja ne pronalazi u poredbi
i potvr�enosti, ve� onoj koja se zasniva na izdr�ljivosti pesnika da poveruje
u promenu sveta." Zna�i, ne zanima ga estetika koja proizvodi delo koje
mo�e da se takmi�i sa drugima, poredi, vrednuje, nego estetika u kojoj pesnik
izdr�ava tu svoju veru u promenu sveta. Ono sa �ime se suo�avamo jeste da se
umetnici gotovo stide da pomisle kako mogu da menjaju svet. Mislim da svako ko
nije velika naiv�ina, na pitanje: da li umetnost mo�e da menja svet, mo�e da odgovori
samo - negativno. Da li je ovo kraj utopije - obra�am se gospodinu �ilniku - i
kraj anga�mana? �ilnik: Ja �u govoriti o jednostavnijim stvarima
povodom ove predstave. Drago mi je �to je do�la publika u ovako velikom broju
i s pa�njom pratila. To je veliki pomak u smislu onoga �to bi Bo�idar voleo da
u�inimo: da budemo druga�iji i da se otvorimo. Dobar je pomak i �to smo u Beogradu,
gde smo bili u prilici da u poslednjih deset godina gledamo razna �uda iz velikog
sveta, ali smo u stvari veoma zatvoreni da proizvodimo ista �uda... I kada se
kod nas desi ne�to toliko razli�ito i toliko nepodlo�no kvalifikaciji, to obi�no
biva neprime�eno i prezreno. To je jedna od na�ih osobina. Meni je danas bilo
veoma prijatno da vidim ovakvu predstavu i publiku, da vas gledam kako ovo sad
slu�ate. To je, u stvari, podatak: bez obzira na tu u�asnu krizu o kojoj je Bo�idar
govorio, ostala je neka otvorenost, zapitanost u haosu. �ta mi to govori? Kako
sa mnom komunicira predstava koju smo videli? Prvo, dobro je �to se ona ne da
kvalifikovati. Zatim je dobro �to ne izlazi iz tradicije pozori�nih znakova, ali
je zanimljiva u atmosferi u kojoj �ivimo, u emocijama koje su je pokrenule...
Vrlo je zanimljivo razmi�ljati o anga�manu te predstave. Mi sad imamo dru�tvo
u u�asno dramati�nom poku�aju da se klasno organizuje. Stara vlast je imala ideju
ekspanzije, ratovanja i pobede i to se zavr�ilo krahom, porazom koji je tako u�asan
da mi jo� nemamo snage da po�nemo o njemu da razmi�ljamo. Te�ak, u�asan poraz,
kao, recimo, atomska bomba na Hiro�imu, i ne mo�e se o njemu sad misliti nego
se skupljaju ostaci �ivota. No, sad imamo tu novu ideju: klasifikovati dru�tvo! Napraviti
klasu bogatih, klasu koja �e biti vladaju�a, klasu koja tako u�minkana mo�e mo�da
biti deo sveta i po�eti da komunicira sa njim. I, s druge strane, zaboraviti siroma�ne
i siroma�tvo, a to se danas de�ava u na�oj kulturi. Kad pogledate te �asopise/revije,
vi vidite reprezente te klase bogatih koja objavljuje standarde �ivota, ali i
svoj ljubavni �ivot, vidite seks bogatih. To je muka jedna, poku�aj samoprezentacije,
samoizra�avanja i izlaza iz te nesre�e. Ova predstava je objava postojanja,
erotizma i �ivota na margini. To je, zatim, objava jo� jedne strukture na�eg
dru�tva, to je ono ruralno i seosko koje ne samo �to se nalazi u korenu svih nas
nego je jedini vitalni deo. Sve ostalo je muvanje, izmi�ljotina. Realan je jedino
�ivot na pijaci. Sve ostalo je foliranje. Bo�idar sa svojom grupom na vrlo
zanimljiv na�in objavljuje da se taj marginalni sloj ipak nije pomirio s nestankom,
da poseduje vitalnost, erotizam i energiju igre. Kakva je ta njihova energija
igre? To je jedna mrgodna igra. To nije igra opu�tenosti, nije mediteranska
igra, nije igra s rado��u i prepu�tanjem. Ne! To je igra koja nosi brigu: gde
�emo, kako �emo se skloniti, spavati, �ta �emo s decom, s egzistencijom? To je
mrgodna igra. I taj erotizam, tako�e je vrlo zanimljiva stvar. To je neki strogi
erotizam. Oni proklamuju seks i ljubav, tu nema raskala�nosti, ve� izvesne stegnutosti,
strogosti i ja to apsolutno do�ivljavam kao izraz tih marginalnih, siroma�nih
slojeva koje oni reprezentuju. Kod nas je zapravo sramota govoriti o onome �ro
nas najvi�e optere�uje, a optere�uje nas sve. Ta egzistencijalna pri�a, ta nemogu�nost,
zadaje nam veliku lingvisti�ko modnu, estetsku potrebu da sebe projektujemo u
neke �pekulante, muvatore, uspe�ne ljude, a oni se u ovoj predstavi potpuno li�avaju
tih korica. Zna�i, oni su pred nas iza�li na drsko ogoljen na�in, sa svim svojim
manama i slabostima, uklju�uju�i i veliku provokaciju, a to je taj diletantski
nivo predstave. To je taj "ljuti diletantizam" koji je provokacija.
Mo�da vam se ne�e dopasti, ali to je to. Taj diletantizam ove predstave mene je
asocirao na ovo dru�tvo, dr�avu u kojoj �ivimo, na to da njenim vrhom vladaju
mnogo drskiji, pokvareniji i opasniji, tako�e - ljuti diletanti. Kad se oni
tim �tapovima preganjaju i mu�e - razumete li �ta to simbolizuje? - to je predstava
koju mi gledamo kada ovi na�i diletanti prave dr�avu. Samo �to oni to rade na
na�im le�ima, smeju�i se u brk tom narodu koji ih izdr�ava. A ovi to rade smeju�i
se sopstvenoj nemo�i. Slavko: Pa, taj diletantizam je nameran. Mislim
da se veoma pazi da se ne u�e u neku "ozbiljnu glumu". Bo�idar:
Pa, da. Di�an ka�e: Po pitanju du�e, svi smo amateri. Slavko: Nedavno
sam bio u prilici da, zajedno sa R�umom, jednom gospodinu obja�njavam ovu predstavu,
pa sam rekao da je to jedno alternativno... na �ta je R�umovi� rekao: A �ta je
alternativa motici (koju akteri koriste u predstavi)? R�umovi�: Ja
prosto ne �elim da obja�njavam predstavu i malo mi je te�ko da ja vama pri�am
kako sam je do�iveo. Bojim se da �u time da pokvarim va� do�ivljaj. Ponesite vi
svoj do�ivljaj i imajte ga. Ja moram da ka�em da mi navire da �estitam nacionalnom
teatru �to je na svoju scenu primio Bo�idarevo pozori�te. �to je primio, rekao
bih, izuzetnu predstavu, upravo po tome �to je jedinstvena, elementarna i �to
je sastavljena od arhetipskog materijala koji je negde u svima nama. Ja nisam
�ovek koji bi zaboravio optimizam u svakom trenutku, pa i ovaj put moram da ka�em
da u meni ta predstava budi samo optimizam da �e Bog ipak baciti krompira i da
�e nauka posustati, i da �emo mi ipak pre�iveti. Pre�ive�e ta snaga i teatar mora
tu snagu da koristi. I najbolje predstave u institucionalnim teatrima imaju tu
stvarala�ku energiju, koju donese reditelj, glumci, ponekad muzika, bilo ko. Ona
se prepoznaje i daje predstavi novu dimenziju. Ja sam u �estoj godini gledao jednu
takvu predstavu. Bila je to prva pozori�na predstava u mom �ivotu. Bila je svadba
u Gostilju na Zlatiboru. Moja rodica se udavala. Predstava se odvijala - znate,
ti svadbeni obi�aji - a drama je po�ela kada je trebalo da svatovi uzmu devojku
i njeno ruho u sanducima natovare na volovska kola i krenu s njom u njen novi
dom. Ispostavi se da nema jarma. Kasnije sam tek shvatio da je obi�aj da se
jaram sakrije i da ga tra�e, a onaj ko ga je sakrio tra�i pare ili ne�to drugo,
kako bi devojka mogla da po�e. Me�utim, stvar se izrodila, svi su ve� bili podnapiti
i - pala je krv. Jedan �ovek je ostao da le�i u snegu, s prese�enim grlom. Eto,
ta stra�na slika je u meni ostala. Predstava je zavr�ena kad je pala krv. Ne i
za mene, jer je �ovek pre�iveo i gledao sam ga jo� narednih petnaest godina. Za�to
ovo pri�am? Zato �to je ta predstava bila na selu, jaram je bio drveni, nije
bilo foliranja. Mogli su Bo�idar i njegovi napraviti od stiropora onaj balvan
koji bacaju jedno drugom, ali ne! Taj balvan je te�ak 16 kg. I oni moraju da imaju
snage da to odigraju. To mo�e samo neko ko veruje u igru kao imperativ �ivota.
Jer, i ona predstava u Gostilju je tako�e bila igra, igra koja se ponavlja, u
kojoj tako�e ima iznena�enja, igra koja se �esto pretvara u tragediju, katkad
bude i komedija, i to je ono �to gledaoca dr�i budnim, i na predstavi, i na svadbi.
Ne zna� �ta �e se dogoditi. U �ta �e se izvrgnuti cela stvar. Ali, u oba slu�aka
sigurni smo da nema foliranja. Ra�ko: Kad imate posla s alternativom,
onda, po definiciji, imate problem razumevanja alternative. Pretpostavljam da
su svi imali problem komunikacije u pojedinim trenucima predstave ili s predstavom
u celini. Po�to je ona spotovska, ima dosta oksimorona. Stavljen je, na primer,
onaj kvadrat, a vi pomislite: Za�to to rade? Pitao sam se, u jednom trenutku,
za�to se nisu zaljuljali, jer mi se to u�inilo logi�nim. Ali, to je samo moj logi�ni
sled. S ovom predstavom imamo problem komunikacije. To, u principu, nisu komunikativne
predstave, bar ne u smislu kako smo navikli da komuniciramo sa pozori�tem. Mo�emo
razgovarati o tome �ta je smisao Mandi�eve pri�e, teatra o teatru i �ta je to
on �eleo da nam ka�e, ali upa��emo u gre�ku ako krenemo tim putem. Ono �to je
smisleno, jeste naprezanje da dosegnemo �ta je on hteo tim oksimoronom, onim �tapovima...
Neke stvari su o�igledne. Pitaju�i se, mi ulazimo u proces u koji Bo�idar ho�e
da nas uvede i to je dragocenost ove pri�e. To naprezanje. Vrlo je va�no da
se bude u procesu. I ono �to meni pada na pamet jesu Don Huan i Kastaneda i pri�a
o stazi koju svako od nas ima u �ivotu. I, pri tom, nije va�no kuda vodi ta staza.
Nije bitno da li ide kroz �iblje, uz liticu, u neku provaliju. Bitno je da ta
staza ima srce, a ako ga ima, treba na njoj ostati. Ukoliko pre vremena po�nete
da se pitate kuda ta staza vodi, i ako se uop�te zapitate, imate problem jer po�injete
da mislite unazad, od pretpostavljenog epiloga. To vam je kao u ljubavi. Ako nemate
apsolutnu slobodu u ljubavi, onda to radite s idejom: ovo bi bilo dobro za brak,
u redu, ili ne�to drugo, i imate problem da uspostavite pravi odnos. Dakle, va�an
je proces. Va�no je da ste na stazi i da ona ima srce. Priznajem da sam desetak
minuta bio na toj stazi i to je, po meni, najve�a dragocenost predstave. Slavko:
Ovde se otvorio razgovor o predstavi, iako mislim da nije bila namera ni Bo�idara
Mandi�a, ni njegove grupe da po zadatostima pozori�ta prave predstavu. Oni rade
ne�to svoje. Neki svoj gest, stav, �ivot koji se u ovom slu�aju zove teatar, u
drugom slu�aju zapisivanje eseja, u tre�em slu�aju sam �ivot, van ovog gradskog,
uobi�ajenog toka. Pomenuo je Bo�idar Grotovskog koji je bio veoma uspe�an reditelj
u Poljskoj krajem pedesetih i onda je nestao iz pozori�nog i javnog �ivota i tri
godine niko nije znao gde je. Vratio se. Bio je u Indiji, nije se bavio teatrom,
i po povratku je napravio svoj teatar laboratoriju. To govorim zato �to nalazim
neku srodnost u onome �to je radio Grotovski i ovoga �to radi ova grupa, na drugi
na�in. Grotovski se sa sledbenicima povukao u neko mesto kod Krakova i u nekoj
sali za igranke istra�ivali su mogu�nosti da glumac ne bude prosto profesionalac.
Grotovski ka�e za glumca: ako je uspe�an, onda on svoje telo, svoj glas, iznajmljuje,
napla�uje. �to je bolji u tome, to je cena vi�a. Grotovski je hteo da uka�e na
posve�enog glumca, glumca koji ide izvan onoga �to je prost gluma�ki zanat, pa
makar, kako ka�e gospodin �ilnik, i "ljutog diletantizma" koji ni Grotovski
ne isklju�uje. On je istra�ivao tehnike gluma�kog izraza ali nije se zadr�avao
samo na tehnici. Ima ne�ega od toga i u ovoj predstavi. Zato bi bilo dobro da
nam ka�ete kako to izgleda iznutra. Bo�idar: Mene, naravno, zanima
da sve �to radimo ima neku nevinost, iskrenost, "detinjstvenu" filozofiju
koja je u opoziciji s racionalizovanim umom i pravcem kojim je krenula ova civilizacija.
Ona se odvojila od ljudskih osobina koje su emotivnog, neuhvatljivog, oniri�kog
karaktera, i pre�la je u suvoparnu produkciju koja se zove progres. Ono �to ja
prezentujem i govorim, nakon trideset godina iskustva s Porodicom bistrih potoka,
jeste da ne�u da se usaglasim sa svetom kakav jeste. Mislim da je to, u stvari,
smisao i zadatak umetnika i intelektualca. A danas, vi�e no ikad, prepoznajemo
depresiju intelektualca. Danas intelektualac, poput svih socijalnih elemenata,
poput ljudi koji su robovi kapitala, postaje ne�ija svojina. Mi, posle pedesetih
pro�log veka, gotovo i nemamo velike intelektualce u svetu. Zato �to se ne prepoznaju
hrabrost, iskrenost, otvorenost da se ne�to ka�e. Barata se, kalkuli�e, fragmentizuje
se, atomizovao se i intelektualni svet i sve je oti�lo u postmodernisti�ko promatranje
sveta. Zato mogu da ka�em da �ivim sa Kampanelom, Morom, �ordanom Brunom,
Rusoom. S ljudima koji su po 30-40 godina apologirali svoje ideje, a naj�e��e
su i ubijani, jer svet nije hteo da se suo�i sa onim �to su oni kazivali. I ja
�ivim jednu vrstu takvog malog ostrva, jedne utopije koju poku�avamo da prenesemo
i u teatar. To �to mi radimo i jeste jedna tendencijska "opozitornost"
svetu koji je po�eo da biva kloniran i automatizovan, �ak i u umetnosti. Mene
zanimaju grube stvari; sve �to radim mora da bude grubo, a mo�da i znate, kad
se pravi hram, oltar se upravo odre�uje na najgrubljem mestu. Upravo zbog antiasocijacije
na tehnolo�ki svet. Duhovnost i tehnologija ne idu zajedno. Stoga, jedan od principa
koji mi vaspostavljamo jeste: vrati se na po�etak. Po�etak je taj koji nadilazi
probleme istorije i budu�nosti koja je obeshrabruju�a i po�etak opet objedinjuje
i prethodno i mogu�e. Po�tujem i volim i Artoa, i Grotovskog, i Eu�enija Barbu,
i Boba Vilsona, ali mi pravimo svoje umetni�ke �ivote, svoje �ivotvorne predstave...
Gre�ka, povrediti se, sastavni je deo teatarskog procesa koji mi upravo i �elimo.
Bob Vilson, perfekcija, sve doterano, ali ja nikad ne bih �eleo da pod njegovim
uticajem stvaram. Moj uticaj pronalazim u kravljoj balezi kad pada tap-tap-tap,
pa vi �ujete na�e udarce sli�no tap-tap-tap. �ive�i svoju komunu, prijateljstvo,
bezinteresnost, poku�avamo da ne li�imo ni na koga, ali sigurno da takva dela
imaju neke sinhronizovane koincidencije, pa se u na�im predstavama mogu prona�i
mnogi, ali za ono �to ja radim, odgovaram �ivotom i smr�u, i nema drugog atributa
i nema druge vrednosti za umetni�ko delo sem vere koju autor ritmi�ki i energetski
sam podr�ava. On je uvek sam. Jedan od buntovnih na�ina na koji mi �ivimo
jeste elementarnost. Ja pripadam elementarnoj kulturi koja dolazi posle postmodernizma.
Jedno od naj-etabliranijih stanja, stanja koja su zaustavila umetnost. Zato ponovo
poku�avam kao dete da puzim. Kad nevin �ovek ka�e danas je �etvrtak, bi �etvrtak. Zna�i,
potrebno je da se vratimo na po�etak. A taj po�etak je etika. Danas nema eti�nosti.
I nema odnosa, nema komunikacije. Mi, kada bacamo �tapove, pri�amo o komunikaciji:
da se ja i ja okrenu jedno drugom. Veliki deo predstave posve�en je re�ima.
�ovek vi�e nema odgovornost za re�, ni ose�aj koliko je re� mo�na. �ta politi�ari
rade? Oni zloupotrebljavaju re�i. A mi u ovoj predstavi poku�avamo da vratimo
an�eolikost re�i, mi pri�amo o mogu�em jutru u kome �e �ovek ponovo biti �ovek,
u kome �e postojati psalmi, u kome �e postojati radost i realnost, u kome �e postojati
energija igre, u kome �emo da ple�emo, a ne samo da tr�imo za novcem, za uspehom,
institucijiom, slavom. Dovoljno je da sanjamo, da mislimo o nekom druga�ijem vremenu
i to je ve� otpor, suprotstavljanje bezdu�nom, inercijski zahuktalom svetu ka
kataklizmi, ili kako je to rekao Eko - "u ovom trenutku celo �ove�anstvo
kre�e na brod za koji sigurno zna da �e do�iveti potop, ali oni su se uputili
toj re�i koja se zove pakao". Ja na to ne �elim da pristanem. I, ako
mi dozvolite malu pri�u koju �esto pri�am, o Pazolinijevom filmu koji je snimao
po�etkom �ezdesetih na Bikinima. Snimao kornja�e koje izlaze iz peska. �im iza�u,
brzo jurnu u more da ih grabljivice ne bi pokupile. Onda su tu vr�ene nuklearne
probe, Pazolini i dalje snima, a kornja�e, kad iza�u iz jaja, iz peska, po�inju
da se vrte u krug, potpuno dezorijentisane. Izgubile su nagon za �ivotom! Ono
za �im mi tragamo u �ivotu ili kroz teatar, to je krik za nagonom za opstanak,
za samoodr�anje. Po�to ovu predstavu i re�iram i igram, ja pojma nemam kako
ona izgleda, ali verujem u nju. Mi se svi iznutra dobro ose�amo, mi smo svi kao
bra�a i sestre, mi jedni druge podr�avamo i za vreme predstave stalno se grlimo.
Hvala vam �to ste tu moju veru ve�eras trpeli. Slavko: Da li stvarno
ljudi veruju da umetnost mo�e da menja svet? Dragana: Ja mislim da
ne mora da se menja, dovoljno je da se ne doprinese ovoj katastrofi. Bar da se
protiv toga neko pobuni. Bo�ko: Ivo Andri� ka�e: sve su krive Drine,
krive. Nijednu krivu Drinu ne mo�e� da ispravi�, ali nemoj nikad odustati da ih
ispravlja�. I upravo po tome mi danas prepoznajemo prepu�tenog intelektualca
i �oveka koji stalno ka�e: nemogu�e je. Po�i od nemogu�eg. 68. svi smo vikali:
"Budimo realni, tra�imo nemogu�e!" Svaki �ovek je veoma va�an na
ovoj planeti. Ja sam �ovek koji di�e. Imam ro�enje, imam smrt. Za�to bih se ose�ao
inferiorno? Bil Gejts, koji ima sto milijardi dolara, nije bogatiji od mene. Jer
ja svako peto-�esto ve�e igram �mure. Svaki dan igram fudbal, odbojku. Mogu da
zagrlim, mogu da podelim par�e hleba koje imam. Mislim da se svet zahuktao
u novi totalitarizam. Nikad nije bio manje inventivniji nego sada. Eto, u Pragu
postoji sajam tehni�kih otkri�a XVII, XVIII, XIX i XX veka. Znate koji je najsiroma�niji?
XX vek! Nema skoro uop�te otkri�a. Taj vek je progla�en kao ubedljivo najnesre�niji
vek u istoriji koju poznajemo. Mi se sada susre�emo sa XXI vekom. Dozvolite
mi da po hiljaditi put ponovim misao Andrea Malroa: "XXI vek �e ili biti
duhovan ili ga ne�e biti." Na�alost, ve� u samo jutro, on obezduhovljeno
deluje. Pitanje iz publike: Kako je nastala predstava Teatar o teatru? Bo�idar:
Mi smo ovu predstavu napravili tako �to sam sreo Ljubu Tadi�a na ulici i on mi
je rekao: ajde, napravite ne�to divlje. Mi smo neinstitucionalni u instituciji.
I nezanimljivi u alternativi. Ja sigurno spadam u najradikalnije alternativce,
i avangardu sedamdesetih. Skoro nigde nije bila takva politi�nost estetike anga�ovanosti
kao �to je u Novom Sadu. Mislim, bio je Kranj, Ljubljana, Zagreb, Novi Sad,
a Beograd se uklju�io posle jedno dve godine. Ali ono �to je sigurno, zanima me
radikalnost, ali sad ni ta radikalnost vi�e ne funkcioni�e. Mene bi te�ko danas
neko od alternativnih teoreti�ara prihvatio, razumeo. Ni u likovnosti. Skoro
deset samostalnih izlo�bi sam imao, gotovo da niko nije pisao o tome, a recimo,
bilo je izlo�bi koje je posetilo i 14.000 ljudi. Niko jo� nije reagovao na ovakav
teatar. Niko ne�e reagovati na moj �ivot. Od sociologa, kulturologa koji su pisali
o kalifornijskim komunama, o nema�kim komunama, niko jo� nije napisao �ta je to
Porodica bistrih potoka od �etvrt veka trajanja. Niko od teatrologa nije pisao
o nama, sem Darinke Nikoli�. Mediji da, mediji nas jako vole. Ja sam ukapirao:
�ta �u ja u alternativi? Mene zanima avangarda, ne�to �to ide ispred. Alternativno,
to zna�i pored. Mislim da je opet potrebna avangarda. Pitanje iz publike:
Kako se pripremate za predstavu, da li se vi kao li�nosti menjate u toku rada
na predstavi? Dragana: Ja dolazim iz klasi�nog teatra. Ja sam profesionalna
glumica i bavim se pedagogijom glume. Tokom istra�ivanja (sebe) desilo se poznanstvo
sa Bo�idarem, pa iz tog poznanstva i prijateljstva rodila se na�a saradnja u teatru.
Po prvi put sam osetila radost igre, zna�i, ne moram ja da "mislim",
prosto se prepustim i predstava me nosi. Ne�to �to je u fluidu izme�u nas, ne�to
�to je u fluidu izme�u vas i nas. I tu nema foliranja. Tu se desi ogrebotina.
Niko od nas ne kalkuli�e, ne �tedi se. Mi smo ovde iz ljubavi, ne iz interesa.
Zato �to ho�emo da vam ka�emo: Hej, ko ste vi? Zna�i, kad gledate na�u predstavu,
ne treba da se pitate �ta zna�i ova ili ona slika, treba da je do�ivite. Nela
Antonovi�: Bo�idare, �ta je za tebe rizik? Bo�idar: Uvek vidim
delo koje proizlazi iz li�nosti. Ako si li�nost, mo�e� da uradi� ovo, i �ao. Ili
bilo �ta drugo... Kad je Marsel Di�an stavio pisoar galeriju, XX vek se promenio.
Zna�i, ako si li�nost, ti proizvodi� umetnost koja se te�ko razumeva. Mora� da
rizikuje�; Marsel Di�an je rizikovao. Moj rizik je da nemam komparativna optere�enja,
da ne vodim puno ra�una o stilu, o teoriji, da ne mislim puno o tome kako �e reagovati
publika. Zna�i da sam u sadejstvu sa sobom. Kada pi�em, ja samo �ujem muziku i
odabiram rezonancu te muzike. Ja sam taj koji odabira. Isto je i u teatru. Mi
poku�avamo da ne idemo u �kole, da u�imo i zato i ka�emo: "Niko nikome nije
u�itelj, ni u�enik, ve� u�esnik..." Ja sam u�esnik u ovom �ivotu, u ovom
svetu, a pogotovo u umetnosti, jer danas u srpskoj alternativi prepoznaje se tipologija
u�eni�kog karaktera. Niko vi�e ne rizikuje da napravi pokret, novu estetiku
i eros nove estetike. Sigurno znate kako je nastala �elava peva�ica. Tri dana
pred premijeru, ona se zvala Gospo�a i gospodin Smit. Jonesko je do�ao na probu
i glumac, umesto da ka�e: stigla je sprema�ica, rekao je: �elava peva�ica. I Jonesko
ka�e: To je to! Postoji problem inflacije u XX veku. Toliko je umetnosti da je
te�ko prona�i novu, sve�u putanju. Zato, za mene, jedan od na�ina je izolovano
�ivljenje. Ja ne znam puno o tome �ta se de�ava u umetnosti, u svetu, ne moram
da znam. Odabirem li�nosti sa kojima �ivim u istoriji i u sada�njosti. Veoma su
mi zna�ajni Tomas Pin�on, Godar... Pitanje iz publike: Da li ste
svesni da mo�da mo�ete i fizi�ki da povredite nekog u publici? Dragana:
To je jo� jedan razlog vi�e da se gledalac probudi. Jebe� predstavu ako vi zaspite.
Naravno, mi vas nikada fizi�ki ne bismo povredili. Pitanje iz publike:
Kakav je rad tokom pravljenja i izvo�enja ovakve predstave? Bo�idar:
Mi �elimo da imamo neku vrstu posve�enosti i budnosti i upravo onog rizika. Kad
pogre�no ka�e� re�enicu. To stvarno uvek uzbu�uje. Jedna od Maljevi�evih re�enica
je: "Uslov za veliku umetnost jeste uzbu�enje, koje dolazi iz beskraja."
Ne mo�e umetnost do�i iz par ra�una 2+2 jednako 4. Kad izra�una� �ta koliko ko�ta,
pa kakvo �e delo biti, pa ga i�mirgla�. Umetnost samo dolazi kao dar nesvesnog.
To je alhemijski proces. Po�to mi ne ve�bamo puno, ali uvek ima puno dinamike,
igre... otkrili smo preko teatra jedno suptilno ljudsko stanje koje mi nazivamo
emulzija. E, tu emulziju mi doti�emo unutar na�eg bi�a i iznosimo na scenu. Jedna
od na�ih kultnih predstava je Zemlja-Kurac-Pi�ka-Zemlja i mi vidimo kako ljudi
pla�u u publici, a mi se deremo, ska�emo. Posle pitamo: Za�to ste plakali?
Jedna �ena ka�e: "Nemam pojma. Ulazili ste mi u �eludac, iz scene u scenu."
A to mi, u stvari, radimo unutar sebe, ulazimo u tu emulziju... i to se reperkutuje
na sceni, jer mi smo jedno. Publika i mi. Pitanje iz publike: Kakva
je priprema za predstavu? Dragana: Moja priprema za ovu predstavu
je bila to �to sam u nedelju bila na Rudniku i gazila sam sneg do kolena. Zna�i
ja sam kilometar do ku�e i�la po snegu. A naravno da me je jako promenila u smislu
da neprestano tragam. Predstava je istra�iva�ki proces koji neprestano traje.
Ko sam ja? Ali ne egotropi�no, nego proto�no, kao bi�e koje ima pitanja i poku�ava
da prona�e odgovore. A najve�a promena koja se u meni dogodila u ovom teatru jeste
mogu�nost da se ispoljim bez stida. Ne moram da navu�em masku nekog lika, recimo
Nine iz Galeba, pa da vam igram neki svoj problem i nesre�u, nego do�em kao Dragana
Jovanovi� i ka�em vam... istinu. Priredila D. N. |