NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : �asopis za pozori�nu umetnost
Novi Sad, 2004. broj 4 godina XL oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

A....P....� e h o v
Jovan HRISTI�
"NI�TA SE NE DOGA�A"

 

...Mogli bismo re�i: za �ehova, drama nije u samom nizu dramati�nih doga�aja, nego u odnosima izme�u nekoliko �ivotnih drama koje se istovremeno zbivaju na pozornici, kao i u odnosima izme�u dramati�nog i svakodnevnog, ozbiljnog i banalnog. Zato �emo u njegovim dramama �esto sresti scene koje ne mogu a da nam ne izgledaju vodviljske: tako na po�etku �etvrtog �ina Ivanova mladi lekar Ljvov dolazi kod Lebedevih kako bi, na sam dan ven�anja Ivanova i Sa�e, razgolitio i razobli�io Ivanova kao podlaca; u dugom monologu on izla�e svoju nameru i kada ga usplahireno i pateti�no zavr�i pitanjem da li da pozove Ivanova na dvoboj, u salon ulazi strasni igra� karata Kosih, radosno pri�e Ljvovu i saop�ti mu: "Ju�e sam objavio mali slem u trefu, a napravio veliki." U Galebu �e svaki �as iskrsavati upravnik imanja �amrajev sa svojim pozori�nim uspomenama iz mladosti i pri�om o �lanu crkvenog hora koji je imao glas za �itavu oktavu ni�i od basa nekad �uvenog Silve. U tre�em �inu Ujka Vanje, Vojnicki se sa svojim buketom ru�a pojavi na vratima salona ba� u �asu kada Astrov poku�ava da poljubi Jelenu Andrejevnu - sli�nu scenu mogli su napisati Fejdo ili Labi�; na sli�an na�in, u prvom �inu Tri sestre, dva oficira iznenadi�e Nata�u i Andreja, a u �etvrtom �inu �ebutikin, posle jednog kratkog, razne�enog monologa na rastanku sa trima sestrama, ka�e Kuliginu: "Nije trebalo, Fjodore Ilji�u, da obrijete brkove." Mo�emo re�i kako takvim efektima �ehov �eli da ugu�i svaku sentimentalnost, svaki vi�ak emocije koji bi njegove drame mogle izazvati, ali to je samo jedna strana stvari. �ehov jeste bio nepotkupljivi humorist koji nije mogao a da se malo ne podsmehne svakom izlivu ose�anja i da u pateti�nim ljudskim situacijama ne vidi ono �to je u njima komi�no i pomalo apsurdno; ali on je isto tako znao i jednu ne�to dublju istinu: da mi ne �ivimo sami na svetu, da smo neprekidno okru�eni drugima koji u na� �ivot mogu u�i u najneo�ekivanijim trenucima, da se �ivot ne zaustavlja kako bi se mogla odigrati jedna drama, da se ljudi ne sklanjaju s puta kako bi ne�iji �ivoti mogli da se do kraja raspletu i, najzad, da ono �to je dramski najintenzivnije, najzanimljivije i najva�nije ima svoj puni smisao tek onda kada na�e svoj odjek u sitnicama svakodnevnog �ivota, ina�e postoji u praznom prostoru. "Mi ne �ivimo ni sa istinom, ni sa lepotom, ve� sa drugim ljudima", rekao je jednom Du�an Mati�. Kada je iz svog drugovanja sa transcendentalnim drama si�la u svet obi�nih ljudi, prvo �to moramo videti u njoj jeste ta stra�na bliskost drugih koji nam ne daju mira; �ehov koji je stvorio novu dramsku formu uklju�uju�i u dramu sve ono �to je klasi�na drama ostavljala po strani, to nam pokazuje.
...Postoji jo� jedan razlog zbog koga �ehovu nije potrebna jasno izdvojena dramska pri�a u klasi�nom smislu. Jer takva, uzro�no �vrsto povezana i usredsre�ena na krajnje relevantna zbivanja, dramska pri�a je izme�u ostalog i simbol su�enja. Junak izlazi na pozornicu, odlu�i da u�ini ne�to, i onda vidimo kako ga jedan njegov postupak neumitno vodi ka drugom, drugi ka tre�em, sve dok se taj neraskidivi kauzalni lanac ne zavr�i - smr�u ili ne�im �to ima definitivnost smrti.
...�ehov, me�utim, zna da moderni dramski pisac - za razliku od klasi�nog - nije Bog i zbog toga u svojim dramama definisanje ljudi i su�enje o njima prepu�ta pretencioznima i ograni�enima kao �to je doktor Ljvov u Ivanovu, koji sve oko sebe zasipa praznim i upro��avaju�im formulama i definicijama i posmatra ljude kao mrtve predmete �ije su osobine jednom za svagda utvr�ene. "Jer ja se pojavljujem pred drugima kao predmet", ka�e Sartr u Bi�u i ni�tavilu, ali njemu je ipak potrebno da svoje junake - kako bi ih definisao onako jasno i nedvosmisleno kao �to se predmeti defini�u - po�alje, bar na jedan �in, na drugi svet, gde �e oni, kao i kod Dantea, kona�no postati ono �ta zaista jesu i �emu vi�e ne mogu uma�i. Samo �to �ehov ne �eli da, poput klasi�nih dramati�ara, pozornicu pretvori u sudnicu u kojoj se izri�u prokletstva ili presude, na osnovu vidljivih svedo�anstava o u�injenom; on suvi�e dobro zna da nas jedan postupak mo�e, dodu�e, osuditi, ali da nas ne mo�e definisati i da u dnu svakog �oveka postoji jedna tajna u koju mi nikad ne�emo mo�i da proniknemo, da se jedna li�nost nikad ne mo�e bez ostatka svesti na niz svojih vidljivih postupaka i da pri�a o jednom �ivotu u stvarnosti nikad nema rasplet koji bi mogao da zadovolji potrebe klasi�ne dramaturgije. I kada gradi svoje drame od nekoliko me�usobno isprepletenih pri�a, on to �ini i zato �to na taj na�in svaku od njih mo�e da ostavi nedovr�enu onoliko koliko se pri�e i u �ivotu ne dovr�avaju. Kraj �ehovljeve drame nije ni kona�na definicija, ni kona�na presuda; on je tajna koja ostaje da lebdi u vazduhu dok se svetla u gledali�tu pale...

(odlomak iz studije �ehov, dramski pisac)

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2005.