|
...Mogli bismo re�i: za �ehova, drama nije u samom nizu dramati�nih doga�aja,
nego u odnosima izme�u nekoliko �ivotnih drama koje se istovremeno zbivaju na
pozornici, kao i u odnosima izme�u dramati�nog i svakodnevnog, ozbiljnog i banalnog.
Zato �emo u njegovim dramama �esto sresti scene koje ne mogu a da nam ne izgledaju
vodviljske: tako na po�etku �etvrtog �ina Ivanova mladi lekar Ljvov dolazi kod
Lebedevih kako bi, na sam dan ven�anja Ivanova i Sa�e, razgolitio i razobli�io
Ivanova kao podlaca; u dugom monologu on izla�e svoju nameru i kada ga usplahireno
i pateti�no zavr�i pitanjem da li da pozove Ivanova na dvoboj, u salon ulazi strasni
igra� karata Kosih, radosno pri�e Ljvovu i saop�ti mu: "Ju�e sam objavio
mali slem u trefu, a napravio veliki." U Galebu �e svaki �as iskrsavati upravnik
imanja �amrajev sa svojim pozori�nim uspomenama iz mladosti i pri�om o �lanu crkvenog
hora koji je imao glas za �itavu oktavu ni�i od basa nekad �uvenog Silve. U tre�em
�inu Ujka Vanje, Vojnicki se sa svojim buketom ru�a pojavi na vratima salona ba�
u �asu kada Astrov poku�ava da poljubi Jelenu Andrejevnu - sli�nu scenu mogli
su napisati Fejdo ili Labi�; na sli�an na�in, u prvom �inu Tri sestre, dva oficira
iznenadi�e Nata�u i Andreja, a u �etvrtom �inu �ebutikin, posle jednog kratkog,
razne�enog monologa na rastanku sa trima sestrama, ka�e Kuliginu: "Nije trebalo,
Fjodore Ilji�u, da obrijete brkove." Mo�emo re�i kako takvim efektima �ehov
�eli da ugu�i svaku sentimentalnost, svaki vi�ak emocije koji bi njegove drame
mogle izazvati, ali to je samo jedna strana stvari. �ehov jeste bio nepotkupljivi
humorist koji nije mogao a da se malo ne podsmehne svakom izlivu ose�anja i da
u pateti�nim ljudskim situacijama ne vidi ono �to je u njima komi�no i pomalo
apsurdno; ali on je isto tako znao i jednu ne�to dublju istinu: da mi ne �ivimo
sami na svetu, da smo neprekidno okru�eni drugima koji u na� �ivot mogu u�i u
najneo�ekivanijim trenucima, da se �ivot ne zaustavlja kako bi se mogla odigrati
jedna drama, da se ljudi ne sklanjaju s puta kako bi ne�iji �ivoti mogli da se
do kraja raspletu i, najzad, da ono �to je dramski najintenzivnije, najzanimljivije
i najva�nije ima svoj puni smisao tek onda kada na�e svoj odjek u sitnicama svakodnevnog
�ivota, ina�e postoji u praznom prostoru. "Mi ne �ivimo ni sa istinom, ni
sa lepotom, ve� sa drugim ljudima", rekao je jednom Du�an Mati�. Kada je
iz svog drugovanja sa transcendentalnim drama si�la u svet obi�nih ljudi, prvo
�to moramo videti u njoj jeste ta stra�na bliskost drugih koji nam ne daju mira;
�ehov koji je stvorio novu dramsku formu uklju�uju�i u dramu sve ono �to je klasi�na
drama ostavljala po strani, to nam pokazuje. ...Postoji jo� jedan razlog zbog
koga �ehovu nije potrebna jasno izdvojena dramska pri�a u klasi�nom smislu. Jer
takva, uzro�no �vrsto povezana i usredsre�ena na krajnje relevantna zbivanja,
dramska pri�a je izme�u ostalog i simbol su�enja. Junak izlazi na pozornicu, odlu�i
da u�ini ne�to, i onda vidimo kako ga jedan njegov postupak neumitno vodi ka drugom,
drugi ka tre�em, sve dok se taj neraskidivi kauzalni lanac ne zavr�i - smr�u ili
ne�im �to ima definitivnost smrti. ...�ehov, me�utim, zna da moderni dramski
pisac - za razliku od klasi�nog - nije Bog i zbog toga u svojim dramama definisanje
ljudi i su�enje o njima prepu�ta pretencioznima i ograni�enima kao �to je doktor
Ljvov u Ivanovu, koji sve oko sebe zasipa praznim i upro��avaju�im formulama i
definicijama i posmatra ljude kao mrtve predmete �ije su osobine jednom za svagda
utvr�ene. "Jer ja se pojavljujem pred drugima kao predmet", ka�e Sartr
u Bi�u i ni�tavilu, ali njemu je ipak potrebno da svoje junake - kako bi ih definisao
onako jasno i nedvosmisleno kao �to se predmeti defini�u - po�alje, bar na jedan
�in, na drugi svet, gde �e oni, kao i kod Dantea, kona�no postati ono �ta zaista
jesu i �emu vi�e ne mogu uma�i. Samo �to �ehov ne �eli da, poput klasi�nih dramati�ara,
pozornicu pretvori u sudnicu u kojoj se izri�u prokletstva ili presude, na osnovu
vidljivih svedo�anstava o u�injenom; on suvi�e dobro zna da nas jedan postupak
mo�e, dodu�e, osuditi, ali da nas ne mo�e definisati i da u dnu svakog �oveka
postoji jedna tajna u koju mi nikad ne�emo mo�i da proniknemo, da se jedna li�nost
nikad ne mo�e bez ostatka svesti na niz svojih vidljivih postupaka i da pri�a
o jednom �ivotu u stvarnosti nikad nema rasplet koji bi mogao da zadovolji potrebe
klasi�ne dramaturgije. I kada gradi svoje drame od nekoliko me�usobno isprepletenih
pri�a, on to �ini i zato �to na taj na�in svaku od njih mo�e da ostavi nedovr�enu
onoliko koliko se pri�e i u �ivotu ne dovr�avaju. Kraj �ehovljeve drame nije ni
kona�na definicija, ni kona�na presuda; on je tajna koja ostaje da lebdi u vazduhu
dok se svetla u gledali�tu pale... (odlomak iz studije �ehov, dramski pisac) |