|
Pomislite, Ana - va� deda, pradeda i svi va�i preci bili su spahije koji su
gospodarili �ivim du�ama, i zar sa svake vi�nje u vrtu, sa svakog lista, sa svakog
stabla ne gledaju vas ljudska bi�a, zar ne �ujete njihove glasove... Gospodarenje
�ivim du�ama - ono je pokvarilo sve vas koji ste �iveli ranije i koji sad �ivite
ovde, tako da va�a majka, vi, ujak, �ak i ne prime�ujete da �ivite na kredit,
na tu� ra�un, na ra�un ljudi koje ne pu�tate dalje od predsoblja... (�ehov, VI�NJIK). VI�NJIK,
�ehovljevo poslednje delo, premijerno je izvedeno u Moskovskom hudo�estvenom teatru,
januara 1904. Ve� u leto iste godine, pisac je preminuo. Poslednje godine njegovog
�ivota, kao i samo delo, nerazmrsivo su prepleteni s idejom revolucije koja je
zahvatila Rusiju godinu dana kasnije i zavr�ila se neuspehom. Nijedno savremeno,
niti ranije stvoreno literarno delo, nije na bolji na�in izrazilo "duh vremena
(Zeitgeist) Rusije toga doba kao �to je to u�inio �ehovljev VI�NJIK (Vi�njovij
sad). Kada je u svom novom domu na Jalti, u prole�e 1903, po�eo da radi na
ovom komadu, �ehov je bio pod sna�nim pritiskom osniva�a Umetni�kog pozori�ta
(Hudo�estvenog teatra) Konstantina Stanislavskog i Vladimira Nemirovi�a-Dan�enka
da napi�e delo za nastupaju�u sezonu. Ne�to ranije te godine, on im je neodre�eno
obe�ao "vodvilj ili komediju", ne upu�taju�i se u detalje (Rayfield,
572). Stanislavski nije bio ube�en u to, brinu�i da bi delo moglo biti "ne�to
neodgovaraju�e, zasnovano na sudbinskoj kobi i �ivotnoj grubosti. Samo se bojim
da �emo, umesto farse, ponovo dobiti veliku tragediju". (Rayfield, 580) Ideju
za dramu �ehov je nosio u sebi ve� du�e vreme. U jesen 1901. prvi put je pomenuo
Stanislavskom vi�njik kao ambijent u kome se de�ava radnja samog komada. Slede�e
godine, sestri Ma�i saop�tio je naslov svoje nenapisane drame, upravo kada je
primio vest da je novi vlasnik njegovog biv�eg imanja u Melihovu posekao sve vi�nje
u vo�njaku koje je on posadio. (Rayfield, 572) Po�etkom 1903. �ehov se ve�
uveliko potvrdio kao vode�i pisac Moskovskog hudo�estvenog teatra i istinska literarna
zvezda. U maju 1901. o�enio se prvakinjom drame i (kako Rayfield tvrdi, Dan�enkovom
ljubavnicom) glumicom Olgom Kniper. U�iva u velikom uspehu i pohvalama za svoja
tri prethodna komada, koja je re�irao Stanislavski. Sam Hudo�estveni teatar,
izrastao iz atmosfere poti�tenosti i nedostatka ideja postoje�ih dr�avnih pozori�ta,
stvoren je u prole�e 1898, kada je Nemirovi�-Dan�enko spojio �est najboljih glumaca
(me�u kojima i Kniperovu) iz Moskovske filharmonijske �kole s �etvoricom umetnika
iz Dru�tva za umetnost i knji�evnost, koje je vodio Stanislavski. Na taj na�in
je ro�en MHAT, prvi teatar u Rusiji, relativno oslobo�en �vrstih i restriktivnih
stega Dr�avnog komiteta za pozori�na pitanja koji je pratio rad dr�avnih pozori�ta,
a koji je osnovao sam car Nikolaj II (Rayfield, 456). No, ni novo pozori�te nije
uspevalo da promakne budnom oku careve tajne policije, �iji su ljudi obi�no glumili
vratare u sali, a naro�ito kada su se izvodile predstave Maksima Gorkog. To se
de�avalo i pre, ali i posle �ehovljeve smrti. Neosporno je da je formiranje
ovog pozori�ta promenilo stvarala�ki put Antona �ehova kao dramskog pisca, ali
i umnogome uticalo na razvoj modernog teatra uop�te. U svetlu potpunog neuspeha
komada GALEB koji je premijerno prikazan u Sankt Petersburgu, oktobra 1896, �ehov
se zakleo da vi�e nikada ne�e pisati za pozori�te. Te ve�eri premijerno izvo�enje
je "izazvalo skandal u publici, najgori u istoriji ruskog pozori�ta"
(Rayfield, 394). �ehovljeva sestra Ma�a ispri�ala je nekoliko godina kasnije da
je tada, jutro posle predstave, srela razjarenog Antona na �elezni�koj stanici.
"Glumci uop�te ne znaju svoje uloge. Osim toga, ne razumeju ih i zato im
je gluma o�ajna. Siguran sam da �e predstava propasti. Nije ni trebalo da dolazi�"
(Isto). Tada�nji listovi opisivali su predstavu kao "dosadnu, iznuruju�u
stvar koja izaziva gor�inu i samo unesre�uje slu�aoce... To nije predstava. U
njoj ne postoje pozori�ni elementi... Publika je o�ekivala ne�to veliko, a dobila
je r�av i dosadan komad... Mo�e se re�i da �ehov uop�te nije dramski pisac. �to
br�e zaboravi pozornicu, to bolje po njega..." (Rayfield, 457). �ehov je
napustio pozori�te jo� u toku predstave i odlutao u studenu petersbur�ku no�,
obe�avaju�i samom sebi da vi�e nikada ne�e dozvoliti da se izlo�i ovakvoj vrsti
poni�enja (Rayfield, 396). Situacija je po�ela da se menja posle pisma Nemirovi�-Dan�enka,
koje je Anton dobio u prole�e 1898. Tako je po�eo proces koji se polako zahuktavao
i, malo-pomalo, doveo do ponovne, izuzetno uspe�ne postavke GALEBA u Moskvi, a
zatim su sledile TRI SESTRE i, kona�no, VI�NJIK. "Od svih savremenih ruskih
autora, re�io sam da podr�im samo one najtalentovanije i jo� nedovoljno shva�ene
pisce", pisao je Antonu Nemirovi�-Dan�enko 25. aprila. "GALEB me je
odu�evio i u�ini�u sve �to �elite kako bi se u predstavi na najbolji na�in i bez
banalnosti istakli dramatika i tragi�nost svakog karaktera, tako da se publika
ponese i odu�evi." Nemirovi�-Dan�enko ponosno zaklju�uje: "Na�e pozori�te
izazvalo je sna�an revolt dr�avnih pozori�nih ku�a. Oni shvataju da smo objavili
rat rutini, ustaljenim kli�eima, zvani�nim genijalcima, kao i svemu ostalom..."
(Rayfield, 465) Uprkos li�nom ose�anju da bi, u svetlu debakla u Sankt Petersburgu,
ponovno pisanje za pozori�te li�ilo na "kusanje supe od povr�a iz koje su
upravo uklonjene buba�vabe", �ehov je u toku septembra posetio Moskvu i prisustvovao
probama GALEBA u Hudo�estvenom teatru. Tada je upoznao Olgu Kniper, koja je igrala
ulogu Irine. Odmah nakon posete, on pi�e svojoj biv�oj-sada�njoj ljubavi Liki
Mizinovoj (koju je, izgleda, voleo da mu�i): "Nemirovi� i Stanislavski imaju
veoma interesantno pozori�te. Glumice su divne. Da sam ostao samo malo du�e, potpuno
bih izgubio glavu." (Rayfield, 465) Kada je �ehov na svom novom imanju
na Jalti po�eo da se hvata u ko�tac s VI�NJIKOM, u Moskvi se rasplamsao pravi
pozori�ni rat. Tome nije odoleo ni Moskovski hudo�estveni teatar koji se naprosto
razdvojio na dva tabora: na jednoj strani bila je struja predvo�ena vatrenom glumicom,
protivnicom Olge Kniper i kasnije ljubavnicom Maksima Gorkog, Marijom Andrejevnom.
Ova grupa zalagala se za ideolo�ke promene kako bi se teatar na najbolji na�in
prilagodio rastu�em talasu revolucionarnih drama koji je zapljuskivao moskovsku
umetni�ku scenu. U drugoj grupi, koja se borila za to da pozori�te reputaciju
gradi na delima visoke literarne vrednosti, bili su Nemirovi�-Dan�enko i Olga
Kniper. U samom pozori�tu je 3. marta izbila velika sva�a kada je �lan trupe
Sava Morozov optu�io Nemirovi�a-Dan�enka za "kapitalisti�ki konzervativizam"
koji �e neminovno zna�iti propast pozori�ta, a u raspravu su se uklju�ile i Suzana
Andrejevna kao i ljutita Olga Kniper, koja je na kraju vikala na oboje."
(Rayfield, 573) Agitprop teatar sa �ehovljevim prijateljem Maksimom Gorkim
u prvim redovima, postao je izuzetno popularna i prijem�iva pozori�na forma kada
je radni�ka klasa po�ela da se talasa i migolji, ustaju�i protiv tiranske ruke
kojom je u kasnim devedesetim zemljom vladao car Nikolaj II. Jo� se pouzdaju�i
u slavu svog iznenada preminulog oca Aleksandra III, Nikolaj je u oktobru 1894.
zapo�eo vladavinu re�ima koje su dovoljno govorile o njegovoj smelosti: "�ta
ja, u stvari, treba da radim?" - jadao se ro�aki budu�i car, ve�e uo�i krunisanja.
- "Jo� nisam spreman da budem car. U stvari, nikada nisam ni �eleo da postanem
vladar. �ak ni�ta i ne znam o samom vladanju." (Verner, 7) To je bila
mo�da najiskrenija izjava koju je novi car ikada izgovorio ili napisao, jer je
njegova vladavina predstavljala pravu konfuziju, nespretno teturanje u izmaglici,
upravljanje preko volje - �to je carici Aleksandri i njenim pristalicama ostavljalo
prostora za stalna spletkarenja, kovanje zavera... da bi na kraju ona uzela uzde
u svoje ruke. Na taj na�in, car je postao birokratski autsajder, ali i moralni
prognanik... sa zloglasnim Raspu�inom u svojoj sredini... �ovekom koji je mogao
u potpunosti privu�i njegovu pa�nju i skrenuti je sa zamornih dr�avni�kih poslova.
(Verner, 40-41; 68) Mnogi iz carevog okru�enja bili su veoma iskreni i otvoreni
govore�i o vladarevom karakteru i njegovim li�nim sposobnostima. "Nesre�nik!",
uskliknula je krajem 1904. �ena njegovog ministra unutra�njih poslova madam Svjatopolk
Mirskaja. "Tip slaba�nog degenerika koji je utuvio u glavu da mora biti �vrst!
A ni�ta gore od toga." (Verner, 113-114) Vladavina novog cara bila je
od po�etka osu�ena na propast. �ehovljev izdava� i prijatelj Aleksej Suvorin bio
je me�u posetiocima sve�anosti koja je u Mosvi prire�ena u �ast krunisanja, ne�to
oko godinu i po dana posle Nikolajevog preuzimanja vlasti. Naime, tribine za posmatra�e
brzo su montirane na velikom polju, a da bi se osigurao dobar odziv naroda, zvani�nici
su obe�ali pola miliona besplatnih poklona... od kalajisanih �olja, preko "kraljevske
kobasice"... pa sve do �anse da se dobije pravi srebrni sat" (Rayfield,
378). Kao odgovor na to, vi�e od 700.000 "obi�nih" nevoljnika stu�tilo
se u Moskvu, a �elja za poklonima bila je tolika da su pod nezadr�ivim stampedom
naroda skele na tribinama popustile i ubile vi�e od dve hiljade posmatra�a. "Le�evi
se iznose �itavog dana", izve�tavao je Suvorin posle tragedije. "...Oh,
ovde je bilo mnogo dece... Ne vidim nikog ni od ni�eg plemstva. Samo tela radnika
i zanatlija... Kakva su kopilad ti policajci, kakve birokrate... svaki od njih..."
(Rayfield, 378-79). Uprkos tome, bal u �ast krunisanja odr�an je iste ve�eri,
kao �to je i planirano. Nedelju dana kasnije, �ehov se pridru�io Suvorinu na
mestu tragedije. "Iz grobova se jo� ose�a zadah", napisao je Suvorin
u dnevniku. "Prosjak nam je rekao da su mrtva�ki sanduci stavljani jedan
na drugi, i tako u tri reda. Krstovi su postavljeni na udaljenosti od oko �etiri
stope. "�ehov", zabele�io je Suvorin "nije tada ni�ta rekao. Ali,
po povratku ku�i, nije ni�ta napisao �itave dve nedelje." (Rayfield, 379) Surovo
postupanje ruske vlade prema sopstvenim gra�anima nije bilo ni�ta novo. Carski
stav u odnosu na takve optu�be postajao je sve reakcionarniji, tako da su "velike
reforme iz �ezdesetih dovele do antireformskog pokreta 1889-92" (Verner,
95). Nikolajev otac Aleksandar III bio je osniva� Antireformskog pokreta. U stvari,
on je bio ube�en da su reforme iz �ezdesetih, uklju�uju�i oslobo�enje kmetova,
"oti�le predaleko, nadma�uju�i normalan istorijski razvoj zemlje i da su
rezultat namernog plasiranja stranih ideja o vladanju, uklju�uju�i i... snove
o li�noj nezavisnosti". Aleksandar je predstavljao antireformske stavove
kao "neophodne korektive" za Rusiju, kako bi povratila "svoju istinsku
dru�tvenu strukturu i nacionalnu prepoznatljivost". (Verner, 98) Nikolaj
je, sa svoje strane, kao "besmislene snove" odbacio jedinstvene zahteve
sunarodnika koji su tra�ili gra�anske slobode, kao i peticiju za slobodu �tampe
koju je potpisao i �ehov, �to mu je za izvesno vreme "obezbedilo pratnju
i nadzor od strane carske tajne policije". ( Verner,104; Rayfield, 339) Pored
odbacivanja zahteva svojih gra�ana, odnosno u�utkivanja sopstvenog naroda, druga
komponenta, po carevom mi�ljenju zna�ajna za ostvarivanje "nacionalnog indentiteta",
bila je imperijalisti�ka te�nja za osvajanjem, �to je, u stvari, bila gorljivo
izra�avana �elja njegove supruge Aleksandre. Sa caricom koja je savetovala i opominjala
mu�a da mora da bude "�vrst, strog i uporan i poka�e drugima s kim imaju
posla", kao i ambicioznim ministrom finansija Sergejom Viteom i ministrom
inostranih poslova Pleveom, koji su sledili njen kurs i snalazili se u raznim
spletkama, Rusija se pred kraj 1903. upustila u sukob s "arogantnim"
Japanom oko Mand�urije i Koreje. Odlu�an ratni obra�un nastupio je iznenadnim
japanskim napadom na rusku pacifi�ku flotu, 27. januara 1904, pokre�u�i "�itav
lanac me�usobno povezanih doga�aja koji su slede�e godine doveli do revolucije".
(Verner,104) Privremeno zahva�ena talasom nacionalnog �ovinizma i militarizma,
ruska publika nije bila u raspolo�enju koje bi joj pomoglo da prigrli VI�NJIK,
�ija je premijera odr�ana u Moskovskom hudo�estvenom teatru samo deset dana ranije.
"Novo vreme", recimo, odbacuje ne samo predstavu ve� i njenog autora:
"�ehov nije samo slab pisac ve� i pomalo �udan, prili�no banalan i monoton."
(Rayfield, 590) Tada ve� neizle�ivo bolestan, �ehov je �okirao �lanove trupe
kada se pojavio me�u njima uo�i premijere, izlaze�i u javnost posle dugotrajnog
samonametnutog "izgnanstva" na Jalti. Zapanjeni Stanislavski pri�ao
je kasnije da je pisac li�io na "mrtvaca koji hoda". (Rayfield, 587) Ozbiljni
zdravstveni problemi pratili su pisca jo� od mladi�kog doba; njegova latentna
tuberkuloza znatno se pogor�ala nakon povratka s napornog putovanja na ostrvo
Sahalin, 1890. Dok je u martu 1897. ve�erao sa Suvorinom, "�ehov je imao
jako krvarenje iz plu�a od koga se nikada nije u potpunosti oporavio". (Rayfield,
422) U kratkom razdoblju pre svog ven�anja 1901, �ehov se nerado podvrgao lekarskim
pregledima koji su utvrdili "neopozivu nekrozu" njegovih plu�a, a lo�e
posledice pro�irile su se i na stomak. Pored toga, lekar je prona�ao ozbiljno
o�te�enje plu�a i hroni�ni kolitis i prepisao mu kumis, prevrelo kobilje mleko. I
pored toga, verovatno i sam zahva�en ratnom groznicom koja je tresla njegovu zemlju,
a mo�da �ele�i da jo� jednom pobegne od neuspeha predstave, �ehov je najavio da
tog leta odlazi u Mand�uriju, gde bi radio kao lekar, ali i ratni dopisnik. Naravno,
niko ko ga je video te no�i ovu izjavu nije shvatio ozbiljno. U maju se vratio
na Jaltu, gde ga je negovala Olga, ubla�uju�i mu bolove kombinacijom morfijuma,
opijuma i heroina. Poku�avaju�i da ga spase i zale�i, Olga ga odvodi u rodnu
Nema�ku. Dana 26. juna, ona iz Banje Badenvajler pi�e svojoj zaovi Ma�i: "Doktor
ka�e da su plu�a u tako r�avom stanju, da srce mora da udvostru�i svoj rad. A
ono ni u kom slu�aju nije tako sna�no da �e sve to mo�i da izdr�i." (Rayfield,
594) Rano ujutro, 15. jula 1904, Antonovo srce prestalo je da radi. Nema�ki
lekar koji je bio prisutan pored samrtni�ke postelje svoga kolege, zabele�io je:
"Sve nade su izgubljene, a bolesnik je zatra�io �ampanjac. Naravno, odmah
je doneta boca. Anton se malo uspravio i glasno rekao: 'Ich sterbe' (Umirem).
Popio je gutljaj i promrmljao kako dugo nije okusio �ampanjac, legao u postelju,
okrenuo se na levu stranu i... preminuo." (Rayfield, 595-596) Kasnije
istog dana, revolucionari su u Sankt Petersburgu ubili Plevea, omra�enog ministra
unutra�njih poslova, ubaciv�i ru�no napravljenu bombu u njegov automobil u prolazu. Ameri�ka
�tampa je s velikim interesovanjem pratila kako nerede u samoj Rusiji, tako sve
doga�aje vezane za izbijanje rusko-japanskog rata. "Nastupio je dan obra�una",
bio je naslov koje su �ika�ke "Vesti" objavile 29. jula 1904. (u to
vreme zapadni kalendar "�urio" je trinaest dana ispred ruskog). �to
se Sjedinjenih Dr�ava ti�e, one su se na prelazu iz jednog veka u drugi pona�ale
kao mladi kico� koji tek po�inje da se �epuri na svetskoj pozornici. Domogav�i
se predsedni�kog mesta zahvaljuju�i ve�to ostvarenim ratnim pobedama na Kubi,
Teodor Ruzvelt je s rastu�im interesovanjem pratio revolucionarni pokret u Rusiji,
potajno podr�avaju�i pobunjenike u njihovim akcijama protiv cara, koga se li�no
gnu�ao, smatraju�i ga dostojnim svakog prezira i nazivaju�i ga "odvratnom,
malom kreaturom". (Thompson & Hart, 55) Vo�e revolucije s Maksimom
Gorkim na �elu, gledale su na Ameriku kao na svetao simbol nade, slobode, ali
i finansijske pomo�i. Sli�no kao i Ho �i Min pedeset godina kasnije, Gorki je
do�ao u Ameriku s velikom nadom da �e ona ispuniti barem neko od svojih obe�anja,
a napustio ju je ogor�en njenim provincijalnim duhom. Neo�ekivan gubitak ameri�kih
simpatija u odnosu na revolucionare i njihovo okretanje prema caru koje je bilo
uslovljeno javnim mnjenjem, ali i politi�kom realno��u, Gorki i ostali prosto
nisu mogli da prihvate, a kamoli da razumeju na pravi na�in. Iznenadni japanski
napad na Ruse u Port Arturu i japanska prevlast koja je posle toga usledila, bili
su glavni razlog promene ameri�kog stava prema de�avanjima u Rusiji. Pre ovog
napada, u januaru 1904, Amerikanci su �vrsto podr�avali revolucionare u borbi
protiv Nikolaja. Na primer, listovi �irom Sjedinjenih Dr�ava lako su nalazili
opravdanje za nasilnu smrt ministra Plevea. U Njujorku su se "Sun",
"Press" i "Post" gotovo utrkivali nazivaju�i ubijenog ministra
"monstrumom, �ivotinjom i ne�ovekom koji je okrvavio ruke". Dole, na
jugu, "Times Union" koji izlazi na Floridi, napomenuo je kako ovaj slu�aj
svima treba da poka�e da je "lin�, iako �aljenja vredan, ponekad neophodan".
(Thompson & Hart, 22) Istovremeno se levo orijentisani "World,s Work"
podsmevao caru, nazivaju�i ga "ne�ovekom" i "pateti�nom malom kreaturom"
prisiljenom da "stalno gleda u �enu". Prorevolucionarno raspolo�enje
u Americi dostiglo je vrhunac za vreme "krvave nedelje", odnosno tragi�nog
masakra u Sankt Petersburgu, januara 1905. "Pored vi�e od 120.000 radnika
�irom Rusije koji su bili u �trajku, desetine hiljada se skupilo ispred carske
palate, s jedinstvenim ciljem." (Thompson & Hart, 26) "Hiljade
radnika koji su 9. januara mar�irali na Zimski dvorac, nisu do�li da izraze svoje
zahteve ili pak ru�e vladu, nego da poka�u �ta misle i u kakvom bednom polo�aju
se nalaze" (Verner,162). Kada se gomila pribli�ila kapijama dvorca, vojnici
su se uspani�ili i bez razloga po�eli da pucaju u ljude oko sebe, ne gledaju�i
uop�te ko je u pitanju. Prema nekim "umerenim procenama" iz tog vremena,
otprilike pet stotina ljudi je ubijeno, dok je vi�e od tri hiljade ranjeno. Mnogi
su izga�eni ili ugu�eni u pravom stampedu koji je usledio �im je po�ela pucnjava. Ameri�ka
reakcija bila je brza i prili�no naprasita. "Kao i �rtve masakra u Bostonu,
ni ruski radnici nisu umrli uzalud!", uzvikivao je magazin "Outlook".
U Sinsinatiju dve �ene sme�tene su u bolnicu, nakon pravog juri�a na prodavnicu
novina koje su izve�tavale o krvoproli�u. "The New York Times" je pisao
da je publika uzvicima "Smrt caru!" prekinula izvo�enje melodrame SIBIR
u pozori�tu, tako da je sala "odjekivala od ljutitih povika". (Thompson
& Hart, 22) Vladareva reakcija nije bila ni brza, ni plahovita. Prime�uju�i
da je "realnost nakratko i mo�da bolno prekinula carevu nedeljnu svakodnevicu",
Verner navodi Nikolajevo lamentiranje nad sudbinom u njegovom li�nom dnevniku:
"Bo�e, koliko je bolan i mu�an ovaj incident", napisao je on, a zatim
neprestano ponavljao: "Mama, mama, do�i pravo iz grada ovamo, do�i �im se
slu�ba zavr�i... Oti�ao sam u �etnju s Ma�om. I molim te, ostani preko no�i".
(Verner, 153) U prvom javnom pojavljivanju, otprilike deset dana posle tragi�nog
doga�aja, Nikolaj je velikodu�no izjavio: "Ja verujem u iskrena ose�anja
radnika i njihovu nepokolebljivu odanost vladaru i zato im sve opra�tam."
Privatno, car je ceo doga�aj smatrao zamornim; "sve ovo u�inilo me je potpuno
slabim". (Verner, 164) Amerika je u to vreme imala velike simpatije za
ruske revolucionare, posebno za neke od vo�a kao �to je, recimo, bio Maksim Gorki.
Interesovanje za situaciju u Rusiji neprestano je raslo. �ak su po petersbur�kim
kafeima odr�avani mali "obrazovni kursevi" gde se govorilo o na�inu
�ivota u Americi, od postavljanja stola i raznih navika, pa sve do obla�enja,
sporta i igara. Samo je �oveku kakav je bio Gorki dozvoljavano da kritikuje
takve stvari kao "bezna�ajne sitnice". S druge strane, niko se nije
usu�ivao da d� bilo kakvu primedbu na njegovu selja�ku ko�ulju, ili visoke �izme
od kojih se nije odvajao. "Gorki je mogao da obu�e �ta ho�e", prime�uju
Tompson i Hart, "on je bio atrakcija. Njegova neiscrpna snaga bila je ja�a
od zbira svih ostalih trenutnih uticaja". (123) Dok je ameri�ko dru�tvo
podr�avalo revolucionarni cilj ustanika, u politici Va�ingtona, kao i u unutra�njim
diplomatskim krugovima, do�lo je do �udnog, pomalo neo�ekivanog obrta. Po�to je,
odmah po japanskom napadu na Rusiju u Port Arturu, pozdravio taj gest kao "postupak
prijatelja koji brani svoje interese na Orijentu", Ruzvelt je, u prole�e
1905, postajao sve zabrinutiji, jer bilo je jasno da Japan nije �eleo da spre�i
samo rusku ekspanziju, ve� i da ostvari svoje imperijalisti�ke ciljeve. "Pla�io
se da �e, u slu�aju pada careve vlade, Japan imati slobodan put ne samo da osvoji
celu Mand�uriju ve� i ostatak Kine." (Thompson & Hart, 54) U klasi�nom
maniru politi�ara koji zbog svojih interesa stupaju u �udne saveze, Ruzvelt je
inicirao promenu stava javnog mnjenja u korist cara, �oveka koga je li�no prezirao,
a kome je sada, barem za javnost, u potpunosti verovao. Bez obzira na sve,
"predsednik Sjedinjenih Dr�ava je u junu 1905. posredovao u zaklju�ivanju
mira izme�u dveju dr�ava. Postignutim dogovorom, Japancima su ustupljeni ju�na
Mand�urija, Koreja i ostrvo Sahalin". (Thompson & Hart, 55-57, 61). Iako
ovo mnogima nije bilo po volji... "predsednik Ruzvelt je u�inio za rusku
vladu vi�e nego �to je zaslu�ila", pi�u ameri�ke novine. Krajem 1905, interesovanje
Amerike za borbu ruskih radnika drasti�no je oslabilo. Vi�e nije bilo koristi
od pojedina�nih istupanja njenih vo�a. List "Chicago News" zlobno prime�uje
kako je lako prepoznati revolucionara u gomili: "Onog trenutka kada podigne�
o�i prema njemu, ti zna�... kosa mu je razbaru�ena, o�i divlje, a odelo u neredu."
(Thompson & Hart, 122) Zato je verovatno da su obe, sada savezni�ke strane,
u�inile sve �to je bilo u njihovoj mo�i da dugo najavljivano putovanje Maksima
Gorkog u Ameriku do�ivi potpuni neuspeh. Posle toga, "revolucionari manjeg
kalibra bili su potpuno ignorisani u Sjedinjenim Dr�avama, odnosno... vi�e nije
bilo takvih reakcija kao u slu�aju Maksima Gorkog". (Thompson & Hart,122) Znaju�i
da �e Marija Andrejevna, ljubavnica Maksima Gorkog, glumica Moskovskog umetni�kog
pozori�ta i rivalka Olge Kniper, putovati s piscem sve do puritanskih obala Amerike,
ruska obave�tajna slu�ba dala se na posao. Fotosi "napu�tene" gospo�e
Gorki sa sinovima poslati su svim njujor�kim novinama, ne�to malo pre nego �to
je parobrod iz Evrope pristao u Njujork. Reporteri koji su iznajmili mali brod
da bi sa�ekali parobrod kojim je doputovao Gorki, mislili su da je re� o njegovoj
supruzi, pa su pisca zasuli pitanjima o njegovim impresijama i stavovima vezanim
za Ameriku. Gorki je odgovorio da je oduvek sanjao o dolasku u Ameriku zato
�to su "stvari ovde tako druga�ije... svetlije... dok je ljudima dopu�teno
da slobodno tragaju za svojom sre�om". Muzika je svirala pozdravnu pesmu,
"a Gorki je prenet do trajekta koji je vozio rekom Hadson". (Thompson
& Hart, 127) Slede�eg jutra, u njujor�kim novinama pojavili su se naslovi:
"GORKI DOVEO GLUMICU I PREDSTAVIO JE KAO SVOJU SUPRUGU!" Za nekoliko
sati, poznati gost i njegova prijateljica iseljeni su iz hotela u koji su se smestili
samo dan ranije. Odbijaju�i ponudu dve "prijateljski raspolo�ene" porodice,
par se najzad smestio pod la�nim imenima, taman imaju�i vremena da se spremi i
prisustvuje dobrotvornoj priredbi koja se to ve�e odr�avala u hotelu Grand Central
Palace. Kada su u�li u veliku salu, do�ekalo ih je bu�no negodovanje. "Mnogi
su se popeli na stolice da imaju bolji pogled, neki su lupali nogama o pod, a
bilo je iscepanih haljina, kao i zahteva da gosti odmah napuste skup" (Thompson
& Hart, 133). Kako je izvestio "New York Times", "na kraju
je uspostavljen red, slomljene stolice su uklonjene i zabava je po�ela".
Kada su se Gorki i Andrejevna te no�i vratili u hotel, njihov li�ni prtljag sa�ekao
ih je spakovan u holu. Protest protiv ove "moralne uvrede" �irio
se neverovatnom brzinom. Pod naslovom "NAJVE�A UVREDA ZA AMERI�KU PRISTOJNOST",
pitsbur�ki "Sun" je pisao: "Da li po�tujete i cenite �estitost
svoje majke i neporo�nost drage vam supruge? �etrdeset miliona mu�karaca koji
�ive u Sjedinjenim Dr�avama odgovori�e potvrdno na ovo pitanje. I �to je jo� va�nije,
svaki od njih ba� tako i misli, jer je svestan da od ameri�ke porodice zavisi
budu�nost cele nacije... Danas je cela zemlja uzbu�ena, jer je Maksim Gorki, pisac
i agitator, sa sobom doveo �enu koja se narugala vrlinama koje su nam svete."
(Thompson & Hart,134) Odmah nakon toga, na�elnik ameri�kog odeljenja za
imigraciju T. Vo�horn, po�inje postupak za deportaciju Andrejevne, a na osnovu
drugog paragrafa Odluke o imigraciji iz 1903. koji govori "da �ena ne mo�e
do�i u SAD zbog nemoralnih ciljeva" (Thompson & Hart, 136). Njujor�ki
"Commercial Advertiser" govori da je afera oti�la predaleko, upore�uju�i
slu�aj sa razvejavanjem pepela Vezuva na Menhetnu, dok Mark Tven kratko zaklju�uje:
"On jednostavno nije razumeo na�e predrasude." (Thompson & Hart,
135) Prinu�eni da se povuku na prijateljevo imanje na Long Ajlendu, pisac i
njegova prijateljica ubrzo odlaze za Rusiju, nikada se vi�e ne vrativ�i u Sjedinjene
Dr�ave. Dve godine pre toga, Gorki je prisustvovao premijeri VI�NJIKA u Moskovskom
hudo�estvenom teatru i bio je, kao i svi ostali, iskreno �okiran kada je te ve�eri
ugledao iznurenog i bolesnog pisca. Dok su �ista�ice mele garderobu, dva prijatelja
dugo su sedela i razgovarala. Okru�en poklonima koje je smatrao beskorisnim, �ehov
je jadikovao kako je nova mi�olovka ono �to mu je zaista potrebno. Ne�to kasnije,
u pozori�te je upala careva tajna policija i zatvorila ga, pod izgovorom da se
tu odr�avaju neprijavljeni javni skupovi. Takve akcije bile su uobi�ajene na svim
mestima koja je Gorki pose�ivao. (Rayfield, 587) VI�NJIK, koji je po Rajfildovim
re�ima bio "elegija o izgubljenom svetu, propalom imanju i klasi koja nestaje",
predvideo je doga�aje iz 1905. sa proro�kom jasno�om koju ve�ina savremenika nije
mogla ni da zamisli. Analiziraju�i �ehovljevo delo, ovaj teoreti�ar dalje navodi
da je smrt u VI�NJIKU, na kraju samog komada banalna i da najavljuje Beketa: senilni
sluga biva zaboravljen u zaklju�anoj ku�i". (580) Pisac Nikolaj Garin-Mihajlovski
ocenjuje da, kao kod plemi�ke porodice, vlasnika propalog vo�njaka, i kod �ehova
postoji "ista nepodudarnost" pi��eve ma�te i njegove li�ne sudbine.
"Anton je veoma te�ko hodao, dok mu je u grudima �kripalo", se�a se
Mihajlovski. "Ali, on se pretvarao da ni�ta ne prime�uje, zainteresovan za
sve ostalo, osim za bolest... Za�to je tako dragocen i sna�an um sme�ten u tako
krhkom telu?" (Rayfield, 581) �ehovljevi ostaci vra�eni su iz Nema�ke
u Rusiju specijalnim vagonom. Gorki je prisustvovao sahrani, zajedno s Antonovom
sestrom Ma�om i udovicom Olgom. Tog dana je zapisao: "Ose�am se utu�eno
zbog dana�nje sahrane... kao da me je neko isprskao lepljivim i smrdljivim blatom...
Ljudi su se penjali na drve�e, smejali se, lomili krstove i psovali se me�usobno,
bore�i se da zauzmu bolje mesto. Glasno su zapitkivali: Koja je udovica? A gde
mu je sestra? Vidi, obe pla�u!... �aljapinu su iznenada grunule suze, a onda je
po�eo da kune: 'I on je �iveo za tu kopilad, radio, podu�avao ih i zastupao!..."
(Rayfield, 599) S engleskog prevela Milica BANI� Navedena
dela: Chekhov: The Cherry Orchard, New York, Grove Press, Inc. 1977. Donald
Rayfield: Anton Chekhov: A Life, New York, Henry Holt and Co, 1977. Arthur
Thompson-Robert Hart: The Uncertain Crusade: America and The Russian Revolution
of 1905, Boston, University of Massachusetts Press, 1970. M. Andrew Verner,
The Crisis of Russian Autocracy: Nicolas II and 1905. Revolution, Princeton University
Press,1990. |