NAZAD NA SADRZAJ  > > >
S C E N A : �asopis za pozori�nu umetnost
Novi Sad, 2004. broj 4 godina XL oktobar-decembar YU ISSN 0036-5734

A....P....� e h o v
Bruk STOUV
SEKIRE PROTIV DRVE�A: ANTON �EHOV I REVOLUCIJA 1905.

 

Pomislite, Ana - va� deda, pradeda i svi va�i preci bili su spahije koji su gospodarili �ivim du�ama, i zar sa svake vi�nje u vrtu, sa svakog lista, sa svakog stabla ne gledaju vas ljudska bi�a, zar ne �ujete njihove glasove... Gospodarenje �ivim du�ama - ono je pokvarilo sve vas koji ste �iveli ranije i koji sad �ivite ovde, tako da va�a majka, vi, ujak, �ak i ne prime�ujete da �ivite na kredit, na tu� ra�un, na ra�un ljudi koje ne pu�tate dalje od predsoblja... (�ehov, VI�NJIK).

VI�NJIK, �ehovljevo poslednje delo, premijerno je izvedeno u Moskovskom hudo�estvenom teatru, januara 1904. Ve� u leto iste godine, pisac je preminuo. Poslednje godine njegovog �ivota, kao i samo delo, nerazmrsivo su prepleteni s idejom revolucije koja je zahvatila Rusiju godinu dana kasnije i zavr�ila se neuspehom. Nijedno savremeno, niti ranije stvoreno literarno delo, nije na bolji na�in izrazilo "duh vremena (Zeitgeist) Rusije toga doba kao �to je to u�inio �ehovljev VI�NJIK (Vi�njovij sad).
Kada je u svom novom domu na Jalti, u prole�e 1903, po�eo da radi na ovom komadu, �ehov je bio pod sna�nim pritiskom osniva�a Umetni�kog pozori�ta (Hudo�estvenog teatra) Konstantina Stanislavskog i Vladimira Nemirovi�a-Dan�enka da napi�e delo za nastupaju�u sezonu. Ne�to ranije te godine, on im je neodre�eno obe�ao "vodvilj ili komediju", ne upu�taju�i se u detalje (Rayfield, 572). Stanislavski nije bio ube�en u to, brinu�i da bi delo moglo biti "ne�to neodgovaraju�e, zasnovano na sudbinskoj kobi i �ivotnoj grubosti. Samo se bojim da �emo, umesto farse, ponovo dobiti veliku tragediju". (Rayfield, 580)
Ideju za dramu �ehov je nosio u sebi ve� du�e vreme. U jesen 1901. prvi put je pomenuo Stanislavskom vi�njik kao ambijent u kome se de�ava radnja samog komada. Slede�e godine, sestri Ma�i saop�tio je naslov svoje nenapisane drame, upravo kada je primio vest da je novi vlasnik njegovog biv�eg imanja u Melihovu posekao sve vi�nje u vo�njaku koje je on posadio. (Rayfield, 572)
Po�etkom 1903. �ehov se ve� uveliko potvrdio kao vode�i pisac Moskovskog hudo�estvenog teatra i istinska literarna zvezda. U maju 1901. o�enio se prvakinjom drame i (kako Rayfield tvrdi, Dan�enkovom ljubavnicom) glumicom Olgom Kniper. U�iva u velikom uspehu i pohvalama za svoja tri prethodna komada, koja je re�irao Stanislavski.
Sam Hudo�estveni teatar, izrastao iz atmosfere poti�tenosti i nedostatka ideja postoje�ih dr�avnih pozori�ta, stvoren je u prole�e 1898, kada je Nemirovi�-Dan�enko spojio �est najboljih glumaca (me�u kojima i Kniperovu) iz Moskovske filharmonijske �kole s �etvoricom umetnika iz Dru�tva za umetnost i knji�evnost, koje je vodio Stanislavski. Na taj na�in je ro�en MHAT, prvi teatar u Rusiji, relativno oslobo�en �vrstih i restriktivnih stega Dr�avnog komiteta za pozori�na pitanja koji je pratio rad dr�avnih pozori�ta, a koji je osnovao sam car Nikolaj II (Rayfield, 456). No, ni novo pozori�te nije uspevalo da promakne budnom oku careve tajne policije, �iji su ljudi obi�no glumili vratare u sali, a naro�ito kada su se izvodile predstave Maksima Gorkog. To se de�avalo i pre, ali i posle �ehovljeve smrti.
Neosporno je da je formiranje ovog pozori�ta promenilo stvarala�ki put Antona �ehova kao dramskog pisca, ali i umnogome uticalo na razvoj modernog teatra uop�te. U svetlu potpunog neuspeha komada GALEB koji je premijerno prikazan u Sankt Petersburgu, oktobra 1896, �ehov se zakleo da vi�e nikada ne�e pisati za pozori�te. Te ve�eri premijerno izvo�enje je "izazvalo skandal u publici, najgori u istoriji ruskog pozori�ta" (Rayfield, 394). �ehovljeva sestra Ma�a ispri�ala je nekoliko godina kasnije da je tada, jutro posle predstave, srela razjarenog Antona na �elezni�koj stanici. "Glumci uop�te ne znaju svoje uloge. Osim toga, ne razumeju ih i zato im je gluma o�ajna. Siguran sam da �e predstava propasti. Nije ni trebalo da dolazi�" (Isto).
Tada�nji listovi opisivali su predstavu kao "dosadnu, iznuruju�u stvar koja izaziva gor�inu i samo unesre�uje slu�aoce... To nije predstava. U njoj ne postoje pozori�ni elementi... Publika je o�ekivala ne�to veliko, a dobila je r�av i dosadan komad... Mo�e se re�i da �ehov uop�te nije dramski pisac. �to br�e zaboravi pozornicu, to bolje po njega..." (Rayfield, 457). �ehov je napustio pozori�te jo� u toku predstave i odlutao u studenu petersbur�ku no�, obe�avaju�i samom sebi da vi�e nikada ne�e dozvoliti da se izlo�i ovakvoj vrsti poni�enja (Rayfield, 396).
Situacija je po�ela da se menja posle pisma Nemirovi�-Dan�enka, koje je Anton dobio u prole�e 1898. Tako je po�eo proces koji se polako zahuktavao i, malo-pomalo, doveo do ponovne, izuzetno uspe�ne postavke GALEBA u Moskvi, a zatim su sledile TRI SESTRE i, kona�no, VI�NJIK.
"Od svih savremenih ruskih autora, re�io sam da podr�im samo one najtalentovanije i jo� nedovoljno shva�ene pisce", pisao je Antonu Nemirovi�-Dan�enko 25. aprila. "GALEB me je odu�evio i u�ini�u sve �to �elite kako bi se u predstavi na najbolji na�in i bez banalnosti istakli dramatika i tragi�nost svakog karaktera, tako da se publika ponese i odu�evi." Nemirovi�-Dan�enko ponosno zaklju�uje: "Na�e pozori�te izazvalo je sna�an revolt dr�avnih pozori�nih ku�a. Oni shvataju da smo objavili rat rutini, ustaljenim kli�eima, zvani�nim genijalcima, kao i svemu ostalom..." (Rayfield, 465)
Uprkos li�nom ose�anju da bi, u svetlu debakla u Sankt Petersburgu, ponovno pisanje za pozori�te li�ilo na "kusanje supe od povr�a iz koje su upravo uklonjene buba�vabe", �ehov je u toku septembra posetio Moskvu i prisustvovao probama GALEBA u Hudo�estvenom teatru. Tada je upoznao Olgu Kniper, koja je igrala ulogu Irine. Odmah nakon posete, on pi�e svojoj biv�oj-sada�njoj ljubavi Liki Mizinovoj (koju je, izgleda, voleo da mu�i): "Nemirovi� i Stanislavski imaju veoma interesantno pozori�te. Glumice su divne. Da sam ostao samo malo du�e, potpuno bih izgubio glavu." (Rayfield, 465)
Kada je �ehov na svom novom imanju na Jalti po�eo da se hvata u ko�tac s VI�NJIKOM, u Moskvi se rasplamsao pravi pozori�ni rat. Tome nije odoleo ni Moskovski hudo�estveni teatar koji se naprosto razdvojio na dva tabora: na jednoj strani bila je struja predvo�ena vatrenom glumicom, protivnicom Olge Kniper i kasnije ljubavnicom Maksima Gorkog, Marijom Andrejevnom. Ova grupa zalagala se za ideolo�ke promene kako bi se teatar na najbolji na�in prilagodio rastu�em talasu revolucionarnih drama koji je zapljuskivao moskovsku umetni�ku scenu. U drugoj grupi, koja se borila za to da pozori�te reputaciju gradi na delima visoke literarne vrednosti, bili su Nemirovi�-Dan�enko i Olga Kniper.
U samom pozori�tu je 3. marta izbila velika sva�a kada je �lan trupe Sava Morozov optu�io Nemirovi�a-Dan�enka za "kapitalisti�ki konzervativizam" koji �e neminovno zna�iti propast pozori�ta, a u raspravu su se uklju�ile i Suzana Andrejevna kao i ljutita Olga Kniper, koja je na kraju vikala na oboje." (Rayfield, 573)
Agitprop teatar sa �ehovljevim prijateljem Maksimom Gorkim u prvim redovima, postao je izuzetno popularna i prijem�iva pozori�na forma kada je radni�ka klasa po�ela da se talasa i migolji, ustaju�i protiv tiranske ruke kojom je u kasnim devedesetim zemljom vladao car Nikolaj II.
Jo� se pouzdaju�i u slavu svog iznenada preminulog oca Aleksandra III, Nikolaj je u oktobru 1894. zapo�eo vladavinu re�ima koje su dovoljno govorile o njegovoj smelosti: "�ta ja, u stvari, treba da radim?" - jadao se ro�aki budu�i car, ve�e uo�i krunisanja. - "Jo� nisam spreman da budem car. U stvari, nikada nisam ni �eleo da postanem vladar. �ak ni�ta i ne znam o samom vladanju." (Verner, 7)
To je bila mo�da najiskrenija izjava koju je novi car ikada izgovorio ili napisao, jer je njegova vladavina predstavljala pravu konfuziju, nespretno teturanje u izmaglici, upravljanje preko volje - �to je carici Aleksandri i njenim pristalicama ostavljalo prostora za stalna spletkarenja, kovanje zavera... da bi na kraju ona uzela uzde u svoje ruke. Na taj na�in, car je postao birokratski autsajder, ali i moralni prognanik... sa zloglasnim Raspu�inom u svojoj sredini... �ovekom koji je mogao u potpunosti privu�i njegovu pa�nju i skrenuti je sa zamornih dr�avni�kih poslova. (Verner, 40-41; 68)
Mnogi iz carevog okru�enja bili su veoma iskreni i otvoreni govore�i o vladarevom karakteru i njegovim li�nim sposobnostima. "Nesre�nik!", uskliknula je krajem 1904. �ena njegovog ministra unutra�njih poslova madam Svjatopolk Mirskaja. "Tip slaba�nog degenerika koji je utuvio u glavu da mora biti �vrst! A ni�ta gore od toga." (Verner, 113-114)
Vladavina novog cara bila je od po�etka osu�ena na propast. �ehovljev izdava� i prijatelj Aleksej Suvorin bio je me�u posetiocima sve�anosti koja je u Mosvi prire�ena u �ast krunisanja, ne�to oko godinu i po dana posle Nikolajevog preuzimanja vlasti. Naime, tribine za posmatra�e brzo su montirane na velikom polju, a da bi se osigurao dobar odziv naroda, zvani�nici su obe�ali pola miliona besplatnih poklona... od kalajisanih �olja, preko "kraljevske kobasice"... pa sve do �anse da se dobije pravi srebrni sat" (Rayfield, 378). Kao odgovor na to, vi�e od 700.000 "obi�nih" nevoljnika stu�tilo se u Moskvu, a �elja za poklonima bila je tolika da su pod nezadr�ivim stampedom naroda skele na tribinama popustile i ubile vi�e od dve hiljade posmatra�a.
"Le�evi se iznose �itavog dana", izve�tavao je Suvorin posle tragedije. "...Oh, ovde je bilo mnogo dece... Ne vidim nikog ni od ni�eg plemstva. Samo tela radnika i zanatlija... Kakva su kopilad ti policajci, kakve birokrate... svaki od njih..." (Rayfield, 378-79). Uprkos tome, bal u �ast krunisanja odr�an je iste ve�eri, kao �to je i planirano.
Nedelju dana kasnije, �ehov se pridru�io Suvorinu na mestu tragedije. "Iz grobova se jo� ose�a zadah", napisao je Suvorin u dnevniku. "Prosjak nam je rekao da su mrtva�ki sanduci stavljani jedan na drugi, i tako u tri reda. Krstovi su postavljeni na udaljenosti od oko �etiri stope. "�ehov", zabele�io je Suvorin "nije tada ni�ta rekao. Ali, po povratku ku�i, nije ni�ta napisao �itave dve nedelje." (Rayfield, 379)
Surovo postupanje ruske vlade prema sopstvenim gra�anima nije bilo ni�ta novo. Carski stav u odnosu na takve optu�be postajao je sve reakcionarniji, tako da su "velike reforme iz �ezdesetih dovele do antireformskog pokreta 1889-92" (Verner, 95). Nikolajev otac Aleksandar III bio je osniva� Antireformskog pokreta. U stvari, on je bio ube�en da su reforme iz �ezdesetih, uklju�uju�i oslobo�enje kmetova, "oti�le predaleko, nadma�uju�i normalan istorijski razvoj zemlje i da su rezultat namernog plasiranja stranih ideja o vladanju, uklju�uju�i i... snove o li�noj nezavisnosti". Aleksandar je predstavljao antireformske stavove kao "neophodne korektive" za Rusiju, kako bi povratila "svoju istinsku dru�tvenu strukturu i nacionalnu prepoznatljivost". (Verner, 98)
Nikolaj je, sa svoje strane, kao "besmislene snove" odbacio jedinstvene zahteve sunarodnika koji su tra�ili gra�anske slobode, kao i peticiju za slobodu �tampe koju je potpisao i �ehov, �to mu je za izvesno vreme "obezbedilo pratnju i nadzor od strane carske tajne policije". ( Verner,104; Rayfield, 339)
Pored odbacivanja zahteva svojih gra�ana, odnosno u�utkivanja sopstvenog naroda, druga komponenta, po carevom mi�ljenju zna�ajna za ostvarivanje "nacionalnog indentiteta", bila je imperijalisti�ka te�nja za osvajanjem, �to je, u stvari, bila gorljivo izra�avana �elja njegove supruge Aleksandre. Sa caricom koja je savetovala i opominjala mu�a da mora da bude "�vrst, strog i uporan i poka�e drugima s kim imaju posla", kao i ambicioznim ministrom finansija Sergejom Viteom i ministrom inostranih poslova Pleveom, koji su sledili njen kurs i snalazili se u raznim spletkama, Rusija se pred kraj 1903. upustila u sukob s "arogantnim" Japanom oko Mand�urije i Koreje.
Odlu�an ratni obra�un nastupio je iznenadnim japanskim napadom na rusku pacifi�ku flotu, 27. januara 1904, pokre�u�i "�itav lanac me�usobno povezanih doga�aja koji su slede�e godine doveli do revolucije". (Verner,104)
Privremeno zahva�ena talasom nacionalnog �ovinizma i militarizma, ruska publika nije bila u raspolo�enju koje bi joj pomoglo da prigrli VI�NJIK, �ija je premijera odr�ana u Moskovskom hudo�estvenom teatru samo deset dana ranije. "Novo vreme", recimo, odbacuje ne samo predstavu ve� i njenog autora: "�ehov nije samo slab pisac ve� i pomalo �udan, prili�no banalan i monoton." (Rayfield, 590)
Tada ve� neizle�ivo bolestan, �ehov je �okirao �lanove trupe kada se pojavio me�u njima uo�i premijere, izlaze�i u javnost posle dugotrajnog samonametnutog "izgnanstva" na Jalti. Zapanjeni Stanislavski pri�ao je kasnije da je pisac li�io na "mrtvaca koji hoda". (Rayfield, 587)
Ozbiljni zdravstveni problemi pratili su pisca jo� od mladi�kog doba; njegova latentna tuberkuloza znatno se pogor�ala nakon povratka s napornog putovanja na ostrvo Sahalin, 1890. Dok je u martu 1897. ve�erao sa Suvorinom, "�ehov je imao jako krvarenje iz plu�a od koga se nikada nije u potpunosti oporavio". (Rayfield, 422)
U kratkom razdoblju pre svog ven�anja 1901, �ehov se nerado podvrgao lekarskim pregledima koji su utvrdili "neopozivu nekrozu" njegovih plu�a, a lo�e posledice pro�irile su se i na stomak. Pored toga, lekar je prona�ao ozbiljno o�te�enje plu�a i hroni�ni kolitis i prepisao mu kumis, prevrelo kobilje mleko.
I pored toga, verovatno i sam zahva�en ratnom groznicom koja je tresla njegovu zemlju, a mo�da �ele�i da jo� jednom pobegne od neuspeha predstave, �ehov je najavio da tog leta odlazi u Mand�uriju, gde bi radio kao lekar, ali i ratni dopisnik. Naravno, niko ko ga je video te no�i ovu izjavu nije shvatio ozbiljno. U maju se vratio na Jaltu, gde ga je negovala Olga, ubla�uju�i mu bolove kombinacijom morfijuma, opijuma i heroina.
Poku�avaju�i da ga spase i zale�i, Olga ga odvodi u rodnu Nema�ku. Dana 26. juna, ona iz Banje Badenvajler pi�e svojoj zaovi Ma�i: "Doktor ka�e da su plu�a u tako r�avom stanju, da srce mora da udvostru�i svoj rad. A ono ni u kom slu�aju nije tako sna�no da �e sve to mo�i da izdr�i." (Rayfield, 594)
Rano ujutro, 15. jula 1904, Antonovo srce prestalo je da radi. Nema�ki lekar koji je bio prisutan pored samrtni�ke postelje svoga kolege, zabele�io je: "Sve nade su izgubljene, a bolesnik je zatra�io �ampanjac. Naravno, odmah je doneta boca. Anton se malo uspravio i glasno rekao: 'Ich sterbe' (Umirem). Popio je gutljaj i promrmljao kako dugo nije okusio �ampanjac, legao u postelju, okrenuo se na levu stranu i... preminuo." (Rayfield, 595-596)
Kasnije istog dana, revolucionari su u Sankt Petersburgu ubili Plevea, omra�enog ministra unutra�njih poslova, ubaciv�i ru�no napravljenu bombu u njegov automobil u prolazu.
Ameri�ka �tampa je s velikim interesovanjem pratila kako nerede u samoj Rusiji, tako sve doga�aje vezane za izbijanje rusko-japanskog rata. "Nastupio je dan obra�una", bio je naslov koje su �ika�ke "Vesti" objavile 29. jula 1904. (u to vreme zapadni kalendar "�urio" je trinaest dana ispred ruskog).
�to se Sjedinjenih Dr�ava ti�e, one su se na prelazu iz jednog veka u drugi pona�ale kao mladi kico� koji tek po�inje da se �epuri na svetskoj pozornici. Domogav�i se predsedni�kog mesta zahvaljuju�i ve�to ostvarenim ratnim pobedama na Kubi, Teodor Ruzvelt je s rastu�im interesovanjem pratio revolucionarni pokret u Rusiji, potajno podr�avaju�i pobunjenike u njihovim akcijama protiv cara, koga se li�no gnu�ao, smatraju�i ga dostojnim svakog prezira i nazivaju�i ga "odvratnom, malom kreaturom". (Thompson & Hart, 55)
Vo�e revolucije s Maksimom Gorkim na �elu, gledale su na Ameriku kao na svetao simbol nade, slobode, ali i finansijske pomo�i. Sli�no kao i Ho �i Min pedeset godina kasnije, Gorki je do�ao u Ameriku s velikom nadom da �e ona ispuniti barem neko od svojih obe�anja, a napustio ju je ogor�en njenim provincijalnim duhom. Neo�ekivan gubitak ameri�kih simpatija u odnosu na revolucionare i njihovo okretanje prema caru koje je bilo uslovljeno javnim mnjenjem, ali i politi�kom realno��u, Gorki i ostali prosto nisu mogli da prihvate, a kamoli da razumeju na pravi na�in.
Iznenadni japanski napad na Ruse u Port Arturu i japanska prevlast koja je posle toga usledila, bili su glavni razlog promene ameri�kog stava prema de�avanjima u Rusiji. Pre ovog napada, u januaru 1904, Amerikanci su �vrsto podr�avali revolucionare u borbi protiv Nikolaja.
Na primer, listovi �irom Sjedinjenih Dr�ava lako su nalazili opravdanje za nasilnu smrt ministra Plevea. U Njujorku su se "Sun", "Press" i "Post" gotovo utrkivali nazivaju�i ubijenog ministra "monstrumom, �ivotinjom i ne�ovekom koji je okrvavio ruke". Dole, na jugu, "Times Union" koji izlazi na Floridi, napomenuo je kako ovaj slu�aj svima treba da poka�e da je "lin�, iako �aljenja vredan, ponekad neophodan". (Thompson & Hart, 22)
Istovremeno se levo orijentisani "World,s Work" podsmevao caru, nazivaju�i ga "ne�ovekom" i "pateti�nom malom kreaturom" prisiljenom da "stalno gleda u �enu". Prorevolucionarno raspolo�enje u Americi dostiglo je vrhunac za vreme "krvave nedelje", odnosno tragi�nog masakra u Sankt Petersburgu, januara 1905. "Pored vi�e od 120.000 radnika �irom Rusije koji su bili u �trajku, desetine hiljada se skupilo ispred carske palate, s jedinstvenim ciljem." (Thompson & Hart, 26)
"Hiljade radnika koji su 9. januara mar�irali na Zimski dvorac, nisu do�li da izraze svoje zahteve ili pak ru�e vladu, nego da poka�u �ta misle i u kakvom bednom polo�aju se nalaze" (Verner,162). Kada se gomila pribli�ila kapijama dvorca, vojnici su se uspani�ili i bez razloga po�eli da pucaju u ljude oko sebe, ne gledaju�i uop�te ko je u pitanju. Prema nekim "umerenim procenama" iz tog vremena, otprilike pet stotina ljudi je ubijeno, dok je vi�e od tri hiljade ranjeno. Mnogi su izga�eni ili ugu�eni u pravom stampedu koji je usledio �im je po�ela pucnjava.
Ameri�ka reakcija bila je brza i prili�no naprasita. "Kao i �rtve masakra u Bostonu, ni ruski radnici nisu umrli uzalud!", uzvikivao je magazin "Outlook". U Sinsinatiju dve �ene sme�tene su u bolnicu, nakon pravog juri�a na prodavnicu novina koje su izve�tavale o krvoproli�u. "The New York Times" je pisao da je publika uzvicima "Smrt caru!" prekinula izvo�enje melodrame SIBIR u pozori�tu, tako da je sala "odjekivala od ljutitih povika". (Thompson & Hart, 22)
Vladareva reakcija nije bila ni brza, ni plahovita. Prime�uju�i da je "realnost nakratko i mo�da bolno prekinula carevu nedeljnu svakodnevicu", Verner navodi Nikolajevo lamentiranje nad sudbinom u njegovom li�nom dnevniku: "Bo�e, koliko je bolan i mu�an ovaj incident", napisao je on, a zatim neprestano ponavljao: "Mama, mama, do�i pravo iz grada ovamo, do�i �im se slu�ba zavr�i... Oti�ao sam u �etnju s Ma�om. I molim te, ostani preko no�i". (Verner, 153)
U prvom javnom pojavljivanju, otprilike deset dana posle tragi�nog doga�aja, Nikolaj je velikodu�no izjavio: "Ja verujem u iskrena ose�anja radnika i njihovu nepokolebljivu odanost vladaru i zato im sve opra�tam." Privatno, car je ceo doga�aj smatrao zamornim; "sve ovo u�inilo me je potpuno slabim". (Verner, 164)
Amerika je u to vreme imala velike simpatije za ruske revolucionare, posebno za neke od vo�a kao �to je, recimo, bio Maksim Gorki. Interesovanje za situaciju u Rusiji neprestano je raslo. �ak su po petersbur�kim kafeima odr�avani mali "obrazovni kursevi" gde se govorilo o na�inu �ivota u Americi, od postavljanja stola i raznih navika, pa sve do obla�enja, sporta i igara.
Samo je �oveku kakav je bio Gorki dozvoljavano da kritikuje takve stvari kao "bezna�ajne sitnice". S druge strane, niko se nije usu�ivao da d� bilo kakvu primedbu na njegovu selja�ku ko�ulju, ili visoke �izme od kojih se nije odvajao. "Gorki je mogao da obu�e �ta ho�e", prime�uju Tompson i Hart, "on je bio atrakcija. Njegova neiscrpna snaga bila je ja�a od zbira svih ostalih trenutnih uticaja". (123)
Dok je ameri�ko dru�tvo podr�avalo revolucionarni cilj ustanika, u politici Va�ingtona, kao i u unutra�njim diplomatskim krugovima, do�lo je do �udnog, pomalo neo�ekivanog obrta. Po�to je, odmah po japanskom napadu na Rusiju u Port Arturu, pozdravio taj gest kao "postupak prijatelja koji brani svoje interese na Orijentu", Ruzvelt je, u prole�e 1905, postajao sve zabrinutiji, jer bilo je jasno da Japan nije �eleo da spre�i samo rusku ekspanziju, ve� i da ostvari svoje imperijalisti�ke ciljeve. "Pla�io se da �e, u slu�aju pada careve vlade, Japan imati slobodan put ne samo da osvoji celu Mand�uriju ve� i ostatak Kine." (Thompson & Hart, 54)
U klasi�nom maniru politi�ara koji zbog svojih interesa stupaju u �udne saveze, Ruzvelt je inicirao promenu stava javnog mnjenja u korist cara, �oveka koga je li�no prezirao, a kome je sada, barem za javnost, u potpunosti verovao.
Bez obzira na sve, "predsednik Sjedinjenih Dr�ava je u junu 1905. posredovao u zaklju�ivanju mira izme�u dveju dr�ava. Postignutim dogovorom, Japancima su ustupljeni ju�na Mand�urija, Koreja i ostrvo Sahalin". (Thompson & Hart, 55-57, 61). Iako ovo mnogima nije bilo po volji... "predsednik Ruzvelt je u�inio za rusku vladu vi�e nego �to je zaslu�ila", pi�u ameri�ke novine. Krajem 1905, interesovanje Amerike za borbu ruskih radnika drasti�no je oslabilo. Vi�e nije bilo koristi od pojedina�nih istupanja njenih vo�a. List "Chicago News" zlobno prime�uje kako je lako prepoznati revolucionara u gomili: "Onog trenutka kada podigne� o�i prema njemu, ti zna�... kosa mu je razbaru�ena, o�i divlje, a odelo u neredu." (Thompson & Hart, 122)
Zato je verovatno da su obe, sada savezni�ke strane, u�inile sve �to je bilo u njihovoj mo�i da dugo najavljivano putovanje Maksima Gorkog u Ameriku do�ivi potpuni neuspeh. Posle toga, "revolucionari manjeg kalibra bili su potpuno ignorisani u Sjedinjenim Dr�avama, odnosno... vi�e nije bilo takvih reakcija kao u slu�aju Maksima Gorkog". (Thompson & Hart,122)
Znaju�i da �e Marija Andrejevna, ljubavnica Maksima Gorkog, glumica Moskovskog umetni�kog pozori�ta i rivalka Olge Kniper, putovati s piscem sve do puritanskih obala Amerike, ruska obave�tajna slu�ba dala se na posao. Fotosi "napu�tene" gospo�e Gorki sa sinovima poslati su svim njujor�kim novinama, ne�to malo pre nego �to je parobrod iz Evrope pristao u Njujork. Reporteri koji su iznajmili mali brod da bi sa�ekali parobrod kojim je doputovao Gorki, mislili su da je re� o njegovoj supruzi, pa su pisca zasuli pitanjima o njegovim impresijama i stavovima vezanim za Ameriku.
Gorki je odgovorio da je oduvek sanjao o dolasku u Ameriku zato �to su "stvari ovde tako druga�ije... svetlije... dok je ljudima dopu�teno da slobodno tragaju za svojom sre�om". Muzika je svirala pozdravnu pesmu, "a Gorki je prenet do trajekta koji je vozio rekom Hadson". (Thompson & Hart, 127)
Slede�eg jutra, u njujor�kim novinama pojavili su se naslovi: "GORKI DOVEO GLUMICU I PREDSTAVIO JE KAO SVOJU SUPRUGU!" Za nekoliko sati, poznati gost i njegova prijateljica iseljeni su iz hotela u koji su se smestili samo dan ranije. Odbijaju�i ponudu dve "prijateljski raspolo�ene" porodice, par se najzad smestio pod la�nim imenima, taman imaju�i vremena da se spremi i prisustvuje dobrotvornoj priredbi koja se to ve�e odr�avala u hotelu Grand Central Palace.
Kada su u�li u veliku salu, do�ekalo ih je bu�no negodovanje. "Mnogi su se popeli na stolice da imaju bolji pogled, neki su lupali nogama o pod, a bilo je iscepanih haljina, kao i zahteva da gosti odmah napuste skup" (Thompson & Hart, 133). Kako je izvestio "New York Times", "na kraju je uspostavljen red, slomljene stolice su uklonjene i zabava je po�ela". Kada su se Gorki i Andrejevna te no�i vratili u hotel, njihov li�ni prtljag sa�ekao ih je spakovan u holu.
Protest protiv ove "moralne uvrede" �irio se neverovatnom brzinom. Pod naslovom "NAJVE�A UVREDA ZA AMERI�KU PRISTOJNOST", pitsbur�ki "Sun" je pisao:
"Da li po�tujete i cenite �estitost svoje majke i neporo�nost drage vam supruge? �etrdeset miliona mu�karaca koji �ive u Sjedinjenim Dr�avama odgovori�e potvrdno na ovo pitanje. I �to je jo� va�nije, svaki od njih ba� tako i misli, jer je svestan da od ameri�ke porodice zavisi budu�nost cele nacije... Danas je cela zemlja uzbu�ena, jer je Maksim Gorki, pisac i agitator, sa sobom doveo �enu koja se narugala vrlinama koje su nam svete." (Thompson & Hart,134)
Odmah nakon toga, na�elnik ameri�kog odeljenja za imigraciju T. Vo�horn, po�inje postupak za deportaciju Andrejevne, a na osnovu drugog paragrafa Odluke o imigraciji iz 1903. koji govori "da �ena ne mo�e do�i u SAD zbog nemoralnih ciljeva" (Thompson & Hart, 136). Njujor�ki "Commercial Advertiser" govori da je afera oti�la predaleko, upore�uju�i slu�aj sa razvejavanjem pepela Vezuva na Menhetnu, dok Mark Tven kratko zaklju�uje: "On jednostavno nije razumeo na�e predrasude." (Thompson & Hart, 135)
Prinu�eni da se povuku na prijateljevo imanje na Long Ajlendu, pisac i njegova prijateljica ubrzo odlaze za Rusiju, nikada se vi�e ne vrativ�i u Sjedinjene Dr�ave.
Dve godine pre toga, Gorki je prisustvovao premijeri VI�NJIKA u Moskovskom hudo�estvenom teatru i bio je, kao i svi ostali, iskreno �okiran kada je te ve�eri ugledao iznurenog i bolesnog pisca. Dok su �ista�ice mele garderobu, dva prijatelja dugo su sedela i razgovarala. Okru�en poklonima koje je smatrao beskorisnim, �ehov je jadikovao kako je nova mi�olovka ono �to mu je zaista potrebno. Ne�to kasnije, u pozori�te je upala careva tajna policija i zatvorila ga, pod izgovorom da se tu odr�avaju neprijavljeni javni skupovi. Takve akcije bile su uobi�ajene na svim mestima koja je Gorki pose�ivao. (Rayfield, 587)
VI�NJIK, koji je po Rajfildovim re�ima bio "elegija o izgubljenom svetu, propalom imanju i klasi koja nestaje", predvideo je doga�aje iz 1905. sa proro�kom jasno�om koju ve�ina savremenika nije mogla ni da zamisli. Analiziraju�i �ehovljevo delo, ovaj teoreti�ar dalje navodi da je smrt u VI�NJIKU, na kraju samog komada banalna i da najavljuje Beketa: senilni sluga biva zaboravljen u zaklju�anoj ku�i". (580)
Pisac Nikolaj Garin-Mihajlovski ocenjuje da, kao kod plemi�ke porodice, vlasnika propalog vo�njaka, i kod �ehova postoji "ista nepodudarnost" pi��eve ma�te i njegove li�ne sudbine. "Anton je veoma te�ko hodao, dok mu je u grudima �kripalo", se�a se Mihajlovski. "Ali, on se pretvarao da ni�ta ne prime�uje, zainteresovan za sve ostalo, osim za bolest... Za�to je tako dragocen i sna�an um sme�ten u tako krhkom telu?" (Rayfield, 581)
�ehovljevi ostaci vra�eni su iz Nema�ke u Rusiju specijalnim vagonom. Gorki je prisustvovao sahrani, zajedno s Antonovom sestrom Ma�om i udovicom Olgom. Tog dana je zapisao:
"Ose�am se utu�eno zbog dana�nje sahrane... kao da me je neko isprskao lepljivim i smrdljivim blatom... Ljudi su se penjali na drve�e, smejali se, lomili krstove i psovali se me�usobno, bore�i se da zauzmu bolje mesto. Glasno su zapitkivali: Koja je udovica? A gde mu je sestra? Vidi, obe pla�u!... �aljapinu su iznenada grunule suze, a onda je po�eo da kune: 'I on je �iveo za tu kopilad, radio, podu�avao ih i zastupao!..." (Rayfield, 599)

S engleskog prevela Milica BANI�

Navedena dela:
Chekhov: The Cherry Orchard, New York, Grove Press, Inc. 1977.
Donald Rayfield: Anton Chekhov: A Life, New York, Henry Holt and Co, 1977.
Arthur Thompson-Robert Hart: The Uncertain Crusade: America and The Russian Revolution of 1905, Boston, University of Massachusetts Press, 1970.
M. Andrew Verner, The Crisis of Russian Autocracy: Nicolas II and 1905. Revolution, Princeton University Press,1990.

Copyright: Sterijino pozorje 1998-2005.