|
Kakav op�ti utisak o Hamletu mo�e da se stvori iz tradicije, odnosno, bar smatram
da se tako mo�e nazvati proces kreativnog kori��enja drame kao izvora aluzije,
mita, maske i simbola? Uprkos razli�itostima me�u razmatranim autorima, razlikama
u �anru kao i �injenici da svi oni vide Hamleta na razli�ite na�ine, neke op�te
i zajedni�ke preokupacije dovele su do odre�enih pojava, odnosno elemenata koji,
�ini mi se, moraju biti prisutni u svakom modernom �itanju drame. Prva od tih
zajedni�kih osobina mo�e se opisati kao zaokupljenost Hamletovim identitetom,
�to kona�no i predstavlja bit njegovog karaktera. Takva zaokupljenost je, �ini
se, neizbe�no prisutna i u modernom vremenu, a izra�ava je ideja o dvozna�nosti
Hamletovog iskustva. Svi pisci koje sam razmatrao vide Hamletovu li�nost kao nesigurnu,
promenjivog raspolo�enja, nesposobnu da o bilo �emu govori na jasan i jednostavan
na�in. Analiziraju�i kako ovi pisci razmi�ljaju o Hamletu, �ini se da nijedno
gledi�te koje zanemaruje ili "divnog princa" ili pak "podlaca lutalicu"
ne mo�e u potpunosti pru�iti razja�njenje drame. Dakle, ni romanti�no gledi�te
Kolrid�a i posle njega Bredlija, kao ni sasvim suprotno moderno tuma�enje, recimo,
Vilsona Najta, ne mo�e se smatrati u potpunosti odgovaraju�im. U ovim "kreativnim
interpretacijama" koje sam razmatrao postoji zajedni�ka tema o sumnji u dobro
i lo�e u Hamletu, potreba da se obema stranama prida podjednak zna�aj. Kod Malarmea
Hamlet je tip duhovnog heroja koji, kao i simbolisti�ki pesnik, tra�i da svojim
pona�anjem i glumom prika�e su�tinu �ivotne istine, otkloni slu�ajnost, verovatno�u
i nesigurnost �to se razumevanja �ivota ti�e i otkrije smisao slobode i reda.
Ali, on je isto tako i "r�avi Hamlet" koji u te�nji ka nekom svom idealu
mo�e da uni�ti kako samog sebe, tako i �ivote ostalih ljudi koji ga okru�uju.
On je tako�e i "crni sumnjivac" �ije oklevanje oko sebe �iri samo otrov.
Njegova plemenitost koja je kao "dragulj nedirnut katastrofom", ostaje
latentna, skrivena i nikada se ne ostvaruje. U Igituru junak, �ini se, odvaja
svoje ograni�eno sopstvo od svog istinskog "ja", koje posmatra ovo prethodno
kako i��ezava u ogledalu. Tu je izgleda re� o jednoj vrsti kristalizacije identiteta.
Ali, rezultat je �udan: postaju�i samosvojstven, mladi princ ima samo jedan zadatak,
a to je sopstvena smrt. Ovde se osveta ne izvr�ava kao u Hamletu. Kao �to sam
rekao, delo se �ini kao vrsta privatnog rituala koji osloba�a Malarmea "�udovi�ta
impotencije". Igitur imire, a Malarme ostaje da stvara. Li�nost se u Igituru,
u stvari, odnosi na "junakov karakter"; to je romanti�arska koncepcija
identiteta koja je dominirala u devetnaestovekovnoj kritici �ekspira i koja se
ukazuje kao anahronizam. Igiturova li�nost, njegov romanti�arski "indentitet"
je ono �to nestaje u ogledalu. Malarme, u stvari, osloba�a samog sebe od "sebe".
U svojoj kritici Hamleta Malarme sagledava junakovu prirodu kao radikalno dvosmislenu.
U svojim vlastitim delima inspirisanim Hamletom, a privu�en samom dramom i junakom,
Malarme istra�uje tu dvosmislenost identiteta i razla�e njene elemente, tako da
mo�e da se iskristali�e �ist stvarala�ki princip. U delu La Pitre Chati klovn
poku�ava da skine masku, ali saznaje da mu je kao za�tita ona preko potrebna.
U delu Un Coup de Des, ovla� sagledan, mladi junak je potpuno uni�ten, ali kocka
je ba�ena i konstelacija, odnosno poema ostaje; ovde su identitet i bi�e sasvim
napu�teni, kako bi ostao �ist, nepristrasni iskaz. Da li Hamlet ostvaruje bilo
kakav �vrst smisao bi�a i identiteta, ili ga tako�e napu�ta, ne delaju�i odlu�no
(to jest, sa re�eno��u), nego se prepu�ta slu�aju? �ta je Hamlet na kraju drame
- plemeniti junak koji zaslu�uje vojni�ku sahranu? �ovek koji je napravio zbrku
me�u stvarima? Kao �to sam i drugde dokazivao, postoje�i ose�aj slu�ajnog je dominatan
i �ini mi se najta�nije da Hamlet dela samo zato �to je podstaknut doga�ajima;
prezentovana su nam razli�ita Hamletova razmi�ljanja, od kojih on ne formira kona�an
stav. A ipak, Klaudije biva ubijen: mo�da bismo mogli re�i da, kao ni u Un Coup
de Des, junakov pad ne dovodi njega samog ni do kakvog "ljudskog ishoda"
- naime, ne kristalizuje niti odre�uje identitet na bilo koji na�in - ali se putem
tog procesa ostvaruje radnja. Klodel, kao i Laforg, izgleda posebno reaguje
na "budalastu" stranu Hamletove li�nosti kada u pismu Marselu �vobu
prime�uje da "posle pojave utvare sa onog sveta, on (Hamlet) vi�e ne mora
da bude na ovoj strani �ivotne pozornice, nego da igra ulogu". To se mo�e
pro�iriti i re�i da �im Hamlet nazre, s onu stranu groba, neku vrstu vrhunske,
premda dvosmislene, duhovnosti, njegov �ivot i zemaljski postupci �ine se, sub
specie aeternitatis, li�eni realnosti i sve postaje prolazna predstava. Kao i
Malarme, Klodel u tom pismu vidi Hamleta kao nesposobnog da pokrene presudne doga�aje
za svog �ivota, odnosno kao osobu koja je u stanju da prouzrokuje doga�anja samo
svojom smr�u: "Opunomo�enik smrti, Hamlet tek nakon sopstvene smrti postaje
kadar da obavi smrtonosna dela (str, 1455-6) - ove fraze imaju prizvuk destrukcije
koji Klodelove poglede dovodi u blisku vezu s esejom Vilsona Najta Ambasada smrti. Valeri
ne razmatra neposredno pitanje Hamletovog identiteta, ali jedna od njegovih primedbi
o razlici izme�u dovr�enog knji�evnog dela i namera samog autora odnosi se na
ovo pitanje. "Kada se delo pojavi, njegovo tuma�enje od strane autora nije
valjanije od bilo �ijeg drugog tuma�enja." A njegov komentar nekoliko redova
dalje sugeri�e kako je Hamlet posebno pogodan primer delanja i karaktera koji
ostaju otvoreni za razli�ite interpretacije �ak i za razonodu; takvi su i primeri
razmatrani u ovoj studiji. "Kada se umetni�ko delo pojavi, svi ga koriste
onako kako im se dopada"; naro�ito kada je u pitanju Hamletov nedostatak
identiteta, koji ga, usudio bih se da ka�em, �ini veoma podesnim primerom u ovom
slu�aju. Laforg koristi Hamletovu masku kako bi do�arao njegovo ose�anje samog
sebe kao razo�aranog idealiste ili pak idealiste sklonog dekadenciji, izra�avaju�i
njegovu zga�enost �ivotom i istovremeno joj se podsmevaju�i. Na taj na�in, on
osporava �estinu svakog sopstvenog juna�kog napora, prikazuju�i sebe nedostojnim
da bude junak, ali i �uva odjek tog ose�anja �ivota u promenjenoj novoj svesti.
Prvi deo ovog procesa o�igledan je u Laforgovoj ironi�noj verziji pri�e o Hamletu,
ali i u poemama iz njegovog "srednjeg perioda". Ali u isto vreme postoji
u njegovom kori��enju epigrafa iz scene "odlaska u manastir" namera
da istakne Hamletov kao i sopstveni cinizam i satiri�ku gor�inu. Kod Laforga vidimo
o�ivljen elemenat ludosti i "budalastog" u Hamletovom karakteru, lakrdija�tvo
i samoizrugivanje pomo�u kojih Hamlet poku�ava da izbegne svaku odlu�uju�u akciju
ili samoodre�ivanje, samoporugu "va�eg jedinog lakrdija�a" koji sastavlja
kratke rime i �ega�i se kako bi olak�ao breme presudnih trenutaka u drami, poput
onog nakon scene s glumcima kada Hamlet govori o sklapanju prijateljstva "sa
uzvikom glumaca". Laforg podsti�e na�e razmi�ljanje o Hamletu kao Ludi -
na ovaj elemenat D�ilbert Marej ukazuje kao na jednu od izvornih odlika Hamletovog
mita ("Amloi" u verziji Saksa Gramatikusa zna�i "luda"). U
delu Derniers Vers satiri�ni elemenat je manje pravedni�ki, a sre�e se i nova
vrsta pristojnosti i dare�ljivosti naro�ito prema Ofeliji - bez sugerisanja bilo
kakvog samozadovoljstva zbog postignutog uspeha. On po�inje da u sopstveno pesni�ko
"ja" ugra�uje one elemente dare�ljivosti koje vidimo kod Hamleta (prema
Horaciju, ili prema Glumcima). Laforg i dalje vidi sebe kao pometenog i neodre�enog,
ali sa iznova razja�njenim ose�ajem kako ta pometnja izgleda i sa novim ose�anjem
za odnose. Ube�en sam da to izvanredno li�i na �ekspirovog Hamleta, koji se vra�a
iz Engleske i dalje neodlu�an, ali sa spokojnijim poimanjem sopstvene pometenosti. Ironi�no
protivstavljaju�i Hamleta Prufroku, T. S. Eliot nas podse�a i na tradicionalnog
herojskog Hamleta, ali u isto vreme i na Hamleta Ludu; ova suprotnost modifikuje
oba karaktera. U svom eseju Hamlet i njegovi problemi, on ukazuje na Hamletovu
opsesivnost, njegovu opsednutost ne�im �to nije u stanju da izrazi. U delu Little
Gidding vidimo pesnika u procesu dostizanja nove samosvesnosti, gotovo stvaranja
novog identiteta "poznavaju�i sebe a ipak bivaju�i neko drugi", ba�
u trenutku kada sre�e svog duha. Eliot se kre�e jo� dalje izvan duha strogosti
i raspolo�enja u kome se "obave r�avo, ili na ne�iju �tetu/stvari odabrane
za ve�banje u vrlini". �etiri kvarteta su delimi�na tvorevina novog, produbljenijeg
pesni�kog identiteta. To se pokazuje posredstvom suprotnosti onog duha u kom �ekspirov
Hamlet oskudeva, duha pokajanja zbog onoga �to nije dobro ura�eno i opro�taja,
i potrebe za "pre�i��enjem ognja". Hamlet nikada ne dospeva do ove vrste
duboko istinskog identiteta koji otkriva prufrokovsku ludoriju i moralisti�ke
samopravednosti. Razapet izme�u naloga da zavr�i sa zlim uzurpatorom i sopstvenog
ose�anja duhovne pometenosti, on na kraju mo�e samo da dela u duhu fatalizma i
egoizma. Za jednu od svojih glavnih tema D�ojsov Uliks ima otkri�e novog umetni�kog
identiteta, a posredstvom Stivenovog sazrevanja. Na kraju dela Portret umetnika
u mladosti, Stiven je neka vrsta pravedni�kog Hamleta, a takav ostaje i u velikom
delu romana Uliks. On ne mo�e da oslobodi Irsku od "sve�tenika i kralja",
ali je tako�e svestan konfuzije koja je u njemu samom, sitni�avosti, melanholije
i nedostatka ljudskosti. Njegova teorija o Hamletu je rezultat duboke sumnje u
�ivot i stvarala�tvo, a dramu vidi kao proizvod duha ljubomore i osvete. U psiholo�kom
loncu za topljenje epizode "Kirka" ova vrsta svesti po�inje da se razvodnjava
i teorija o Hamletu isparava i nestaje u preuveli�avanjima. A onda vidimo kako
u susretu sa Blumom po�inje da se ra�a novi Stiven, sopstvo koje se oblikuje u
odnosu prema Blumovoj svesti, kretanje prema idealnom umetni�kom pogledu na �ivot
"zdravog i radosnog duha". Da li se (�ekspirov) Hamlet kre�e tim pravcem
u zavr�nici drame? Mo�emo samo da se setimo morbidnih razmi�ljanja iz scene na
groblju, ili primera kada na� junak odlazi na duel, srca obuzetog zlim primislima.
Hamlet nikada u potpunosti ne uspeva da pojmi humani smisao sveta koji ga okru�uje.
Ali D�ojsovo predo�avanje Hamleta kakav nam se ukazuje u Blumovoj svesti podse�a
nas da drama nije samo Hamlet, njegov karakter. Duh grobara nagoni nas da budemo
svesni jednostavnijeg i sna�nijeg ose�anja smisla �ivota, koje nam, zajedno s
drugim stvarima izre�enim u predstavi, stvara kontekst iz koga mo�emo posmatrati
Hamletovu dilemu. Kod D. H. Lorensa je pitanje Hamletovog identiteta centralno
pitanje; ono konstitui�e njegovo istinsko bi�e. On nas podse�a na sukob Hamletove
iskrenosti i njegovih opsesija. Lorens vidi Hamleta kao renesansnog Evropljanina
koji postaje razo�aran telesnim, "egom", idejom aristokratije i kraljem.
Njegov Hamlet je puritanac i kraljoubica. On ne mo�e da opstane u svom telu, u
staroj potvrdi samog ega, a ipak je prisiljen da tamo istrajava kako bi osvetio
oca. Sam lebdi izme�u osvetoljubive tvrdnje i rezignacije, "ne-bi�a"
hri��anske spiritualnosti. Po Lorensu, na kraju nema pomirenja dveju strana. Hamlet
ne ostvaruje svoj identitet; mo�e se re�i da je u tome Hamletov osnovni tragi�ni
neuspeh. U Kirkegorovom pogledu na Hamleta centralna tema tako�e je sukob dobrog
i r�avog. Hamlet nikada ne mo�e biti ili tragi�ni junak ili neuroti�ni nametljivac
(Gregers Verle), zbog toga �to je sazdan od previ�e elemenata koji ne mogu da
se stope u jedinstven identitet. Radnja u drami jeste odlaganje trenutka presudnog
delovanja koje bi moglo da u�vrsti taj identitet, ili pak produ�avanje razdoblja
potrebnog da se takvo delovanje razmotri. Hamlet je "�utljivac" i nikada
u potpunosti ne otkriva svoje planove. Konflikt njegove demonske i one humane
prirode nije nikada razre�en i meni se �ini da je Kirkegor ba� to video kao su�tinu
tragedije. U svim ostalim �ekspirovim tragedijama protagonista se otkriva, preduzima
tragi�an korak koji �e mu odrediti sudbinu, otkriva dubinu svog karaktera, du�e
u kojoj je zlo porazilo dobro, ali ga nije u potpunosti uni�tilo. Svi ostali tragi�ni
junaci prinu�eni su da se u jednom trenutku suo�e sa sobom i shvate �ta su u�inili,
iako je u Liru poimanje kako "sam ja budalast ne�an starac" prolazno,
a u Otelu je samoobmana, kao sastavni deo junakovog bi�a, prisutna do samog kraja.
Ali u Hamletu je sve pometnja i on mo�e da ka�e samo "ja ne znam": njegovo
"stvarno bi�e" je i na kraju jo� u izvesnoj meri skriveno (Malarme govori
o "prikrivenom junaku"). Hamlet se, u tom smislu, kako ka�e Fortinbrans,
"nije pokazao". "Vojnik", "nau�nik", "dobri
princ", "podlac lutalica" - Hamlet nije postao ni�ta od toga: sve
te karakteristike jo� su prisutne kao mogu�nosti na kraju drame. Sva ova razmi�ljanja
sugeri�u nam da je Hamlet uistinu tragedija identiteta. Mislim da ovaj izraz uklju�uje
i ideju o samospoznaji ali i opa�anje identiteta drugih. Bez ovog poslednjeg,
ne mo�e biti spoznaje identiteta, svesti o sebi samom i njenom reflektovanju na
druge. Kirkegorov "strah" je strah od toga �ta bi�e mo�e postati, �tavi�e
- u �ta se mo�e pretvoriti kada se stvarno otkrije. To je, kao �to sam ve� napomenuo,
nepoznavanje su�tine bi�a ali i budu�nosti. Klodel (poput Malarmea) vidi Hamleta
kao "profesora obzira", prijem�ivog na znakove koji ga okru�uju i od
kojih svaki nosi poneko skriveno zna�enje. Svet Hamleta je za sve karaktere u
drami svet takvih znakova koji ostaju zagonetni. Niko od likova ne odgovara na
pitanje: �ta to zna�i? niti u potpunosti otkriva �ta se de�ava i koliko drugi
znaju. Klaudije umire, a da se ne otkriva da li je shvatio kako su Hamletu poznate
sve okolnosti vezane za njegov zlo�in; svoju krivicu ne otkriva ni u razgovoru,
kao �to je to Hamlet pri�eljkivao. Tako�e nam nije poznato �ta Hamlet ta�no pri�a
Horaciju, niti koliko mu Horacije veruje; ne znamo ni koliko on voli Ofeliju,
niti za�to ga ona naziva "surovim" i neljubaznim, pre nego �to on tu
svoju neljubaznost bude ispoljio. Rozenkranc i Gildenstern ne otkrivaju su�tinu
Hamletove tajne, kao �to to ne uspeva ni bilo koji drugi lik, a to nam ne razotkriva
ni sama drama. "Vidite li onaj oblak tamo koji ima maltene obli�je kamile",
pita Hamlet Polonija. A ovaj �e: Tako mi slu�be bo�je, to li�i na kamilu, doista. Rekao
bih da li�i na lasicu. Le�a su mu kao kod lasice. Ili je nalik na kita? Zacelo,
nalik na kita. Oblici u Hamletu su dvosmisleni i neodre�eni, percepcija je
zamagljena, nejasna. Da li je Kralj video gluma�ku pantomimu? Ako jeste, �ta je
uop�te video? Da li Hamlet ta�no opisuje njegovu reakciju? Nama to nije poznato.
Mi najve�im delom gledamo stvari Hamletovim o�ima, no, ne znamo da li te o�i vide
sasvim jasno, jer ne poznajemo ni samog Hamleta. Ako je zlo, kako Kafka ka�e,
"zra�enje ljudske svesti u odre�enim prelaznim stanjima", moramo re�i
da Hamletova svest ostaje u nekakvom prelaznom stanju, tako da ne mo�emo da budemo
sigurni da li je on spoznao zlo i distancirao se od njega, ili je pak i sam i
dalje deo njega i tu pripadnost unosi u sve �to sagledava. Ko je tamo? Ne,
vi mi odgovorite; stanite i otkrijte se. Ali Hamletovo "ja" nikada
se ne razotkriva. ...me�u onim gledi�tima koja modernim piscima najvi�e odgovaraju
je, u su�tini, ideja o Hamletu kao "podeljenom �oveku", kao i ideja
o pogre�ivosti opa�anja. Ako su ovi �inioci prisutni u komadu, oni predstavljaju
odgovaraju�a otkri�a epohe koja je osetila bolnu dvosmislenost svetovnog i duhovnog
autoriteta, relativnost opa�anja i probleme identiteta. S engleskog
prevela Milica BANI� |