1. Politi�ko pozori�te - ili ono �to smo nekada, ovde, tako nazivali - ve� izvesno vreme nije teatarska opcija kojoj se priklanja sredi�nji tok pozori�nog �ivota. Pi�e se godina dve hiljade i �esta: �etrdeset sezona od smrti Erwina Piscatora, pisca knjige Politi�ko kazali�te (samo je pod tim imenom poznata u balkanskim jezicima, u izdanju �najderovog CKD-a, pre dvadeset i jednu godinu, u prevodu Nenada Popovi�a). A mogla se pisati i devedeset�esta; stvari politike i teatra stajale bi jednako: politika ve� dugo nije "duhovni rad kao poziv", kao �to je to voleo misliti Max Weber, a teatar se jo� trsi biti va�nom dru�tvenom delatno��u iako to, zapravo, odavno nije. Uostalom, na �lagvort datuma mo�e se re�i jo� samo toliko da je ba� te, devedeset�este, politika ovde obgrlila teatar poslednji put. No, to se desilo na ulici, u Beogradu i drugde, karnevalizacija politike kao par excellence pozori�ni �in, kao zavr�ni durski akord jedne afere koja je, po ovda�njim scenama, trajala od doba Piscatorove smrti u godini pred "leto ljubavi".
Politika se, dakle, uklonila iz pozori�ta u neposrednom dejstvu, ali tamo je ostala onako kako je to utvrdio jo� Siegfried Melchinger u svojoj Povijesti politi�kog kazali�ta, kao kritika: "Politi�ko kazali�te je kriti�ko kazali�te. Ako je ishodi�te kritike u konkretnoj aktualnosti, to ne zna�i da se naprosto u ime jedne stranke kritizira druga (ili u ime jedne ideologije druga). (..) Kritika se utvr�uje u ime druk�ije, neutvr�ene pozicije. Kritizira se, na primjer u demokraciji politi�ka igra etabliranih stranaka ili javno mi�ljenje koje stvara ve�ina. Politi�ko kazali�te mo�e biti forum manjina; to je jedini forum gde minimus, pojedinac, mo�e nastupiti protiv ve�ine, majoriteta, i njezine mo�i, ali i protiv mo�i op�enito." (kurziv moj, op.a.)
Skloni li se pridev "politi�ko", ne dobijamo li upravo ono �to ho�emo od teatra, ono �to on, izvesno, podrazumeva, �ak i kad se objavljuje u sasvim neambicioznom, gotovo dekorativnom obliku? Teatar koji nije "forum manjina", koji nije kriti�ki, �ije ingerencije "ne po�inju tamo gde prestaje delokrug pravosu�a", kako je rekao Schiller, to je puko zabavlja�ko pozori�te, li�eno drugog smisla. "Pusto� prazne teatralnosti", ka�imo s Gavellom.
Ako je tako, ako o teatru jo� mislimo na takav na�in, onda je to prva od mnogih Piscatorovih savremenosti.
2. �ta je, onda, ostalo od Piscatorovog zahteva za "politi�kim u kazali�tu da bi jednom kazali�te bilo li�eno politike"? Nastalo u dobu vajmarske Nema�ke, tom �edu "rata, revolucije i demokratije", kako ka�e Piter Gej, politi�ko pozori�te Erwina Piscatora zahtevalo je nemogu�e na na�in "da se svuda gdje je mogu�e du�evna patnja pojedinca potencira do razine op�eg i tipi�nog dana�njice, da se sku�enost otvori prema svijetu". U svojoj biti utopijsko, Piscatorovo je pozori�te htelo kritikovati mo� sa nesumnjivo leve pozicije. Protivre�no kao i doba u kome je nastalo, ono nam je ostavilo u nasle�e scenske postupke lako iskoristive i u bilo kakvom teatru namenjenom "onima kojima je dobro da im bude jo� bolje". Na drugoj strani, ostavilo je misao o tome da nas se predstava ima ticati ili je ne mora biti. To je jednako Piscatorova zasluga kao i, uzmimo, drskost u uvo�enju medija filma u teatar.
Radi ostvarenja svojih zahteva, svoje potrebe za istinito��u u pozori�tu, Piscator je razvio nekoliko na�ela, od kojih je klju�no ono o slu�enju literarnom delu. Njegovim re�ima: "Redatelj ne mo�e 'slu�iti djelu', jer djelo nije ne�to kruto i kona�no, jer, kad se jednom pojavi, ono srasta s vremenom, poprima patinu i asimilira nove sadr�aje svijesti. Iz toga proizlazi zadatak redatelja da prona�e ono stajali�te s kojeg se mo�e otkriti korijen dramskog ostvarenja. Do tog stajali�ta se ne mo�e do�i mudrovanjem niti se mo�e odabrati svojevoljno: stajali�te koje mu je zajedni�ko s presudnim snagama koje odlikuju bit epohe uspjet �e fiksirati samo onaj redatelj koji se osje�a slugom i eksponentom svog doba."
�ta je to drugo, do onaj "preki nalog vremena" koji nas goni da jedne komade biramo, a druge odbacujemo, da se iznova vra�amo nekim piscima i njihovim delima, a da drugi ostaju zaboravljeni, neodigrani, nepro�itani? Piscator ovo pi�e u godini dvadesetdevetoj pro�loga veka, u �asu kada Vajmar do�ivljava svoj vrhunac, kao duhovna osovina epohe, ali i kada po�inje onaj pad koji �e junaka ovog teksta odstraniti iz Nema�ke na vi�egodi�nje izgnanstvo.
Vajmar je, kao i Piscatorov teatar, i sam neka vrsta utopije, nose�i u sebi klicu svoje propasti, ali i "elemente stvarala�tva usred patnji, napornog rada usred �estih razo�arenja, nade uprkos nemilosrdnim i mo�nim neprijateljima" (Piter Gej ovde citira savremenika Vajmarske republike, Gustava Stolpera.) Sloterdijkov upit, posu�en za naslov ovog teksta, ujedno i naslov poglavlja o Vajmaru u njegovoj "Kritici cini�koga uma", ide dalje: "Kada bismo htjeli pisati socijalnu povijest nepovjerenja u Njema�koj, onda bi pa�nju na sebe prije svega privukla Vajmarska Republika. Prijevara i o�ekivanje prijevare, postado�e u njoj epidemijom. U onim godinama, kao sveprisutni riziko egzistencije, pokazalo se to da je iza svekolikoga solidnoga privida iskrsavalo ono neodr�ivo i kaoti�no. U onim dubinskim podru�jima kolektivnih �ivotnih �uvstava, u kojim se nabacuje obris ontologije svagdanjosti odigravao se neki prevrat: tupi osje�aj nepostojanosti stvari prodro je u du�e, osje�aj nedostatka substancije, relativnosti, ubrzane mijene i nedragovoljna lutanja od prijelaza do prijelaza." U tom i takvom Vajmaru, postojale su, uistinu, samo dve opcije, od kojih je ona desna na kraju trijumfovala u �istom vidu fa�izma. Piscator je, tada i tamo, mogao samo jedno: braniti svoju ljudsku potrebu da teatar bude bolji od svog, felikskrulovskog, doba, da onima kojima nije dobro poka�e razloge njihove patnje. Zahtev je onoliko utopijski koliko je samo mogao biti u godinama posle prvog velikog rata, prvog doga�aja koji je svet u�inio jedinstvenom celinom.
I tako nastaje magnum opus dokumentarno-epskog teatra Erwina Piscatora, inscenacija Tollerovog portreta "cini�kog i hoh�taplerskog vremena", komada Hopla, �ivimo!. Govorimo sa Sloterdijkom: "Upitamo li se o tendenciji ovog komada, onda je zaizvjesno nalazimo u zahtjevu za socijalizmom, visoko dr�ati plamen utopije i usred takti�kih otre�njenja - umjesto postati cinikom. Borba ne smije u�initi zvijerju borca za dobar 'cilj'. (..) On (komad) pokazuje gledatelju da se onaj, tko dr�i do inteligentna odnosa spram svojega vremena, nikada vi�e ne�e mo�i vratiti u jednostavnost odnosa izme�u naivnoga jastva i jasno ra��lanjena monoperspektivisti�koga svijeta. Univerzum postaje multiuniverzum a individuum multindividuumom - mnogostruko podijeljenim." Kurziv je, ponovo, moj: Tollerov komad Piscator inscenira u razbokorenoj "mnogostrukosti" scenske ma�inerije, uz obilatu upotrebu filma, simultane pozornice, masovki. "Ova epoha, koja je svojim socijalnim i ekonomskim uvjetima pojedincu mo�da oduzela njegovu �ovje�nost a da mu jo� nije dala �ovje�nost novog dru�tva, sama je isklesala novog junaka. Herojski faktori nove drame nisu vi�e individue sa svojom osobnom, privatnom sudbinom, ve� vrijeme i sudbina masa", tako stoji u jednom od klju�nih Piscatorovih tekstova, u vrema kada inscenira Tollera (pisca i komada Masa-�ovek), i kada poku�ava, po drugi put, zasnovati sopstveno pozori�te "Piscatorb�hne", nezadovoljan malogra�an�tinom Volksb�hne, raspetom izme�u Max Reindhardtovog udara gra�anskog teatra u ratnim godinama koji tom teatru nije u�inio dobro, i Jessnerove jasne podr�ke, ali nedovoljne spram socijaldemokratskog dru�tvenog kompromisa, onog �ija �e su�tinska slabost dovesti Hitlera na vlast. Dalje �e Piscator govoriti o tehnici: "Iz onog �to je re�eno vjerovatno je jasno da tehnika za mene nikad nije bila svrha sama po sebi. Sva sredstva koja sam iskoristio ili se njima jo� uvijek koristim, nisu trebala slu�iti oboga�enju scenske aparature, ve� potenciranju scenskog u historijsko."
Potonje je, kao postignu�e, svakako upitno. Mo�da je ovde posredi tek ona "politizacija estetike" koju je Walter Benjamin projektovao na levicu, nasuprot fa�isti�koj "estetizaciji politike"; kod Benjamina, me�utim, nema ni retka o Erwinu Piscatoru. Ali, napred navedena "multiperspektivnost", sprovedena kao jedan teatarski program u dokumentarno-epskom �tihu, sa svom onom techne koju takav rad podrazumeva, nije li to ba� ono �to je, decenijama kasnije, usred jedne "vajmarske" situacije par excellence, o�igledna piscatorovska savremenost? (Poku�avaju�i kazati pone�to s Karlom Krausom i njegovim Poslednjim danima �ove�anstva, devedeset�etvrte u Jugoslovenskom dramskom, nisam znao kuda drugo posegnuti nego u piscatorovsku ropotarnicu postupaka, dakako inventarisanu Sloterdijkovom mi�lju o "novosadr�ajnim cinizmima", jednako, tada kao i sada, uostalom, zdvojan nad pitanjima je li ono/ovo �to �ivimo "vajmarski sindrom" ili su, pak, posredi "godine nulte". Tako mi se Piscator obratio, i ja nisam mogao ne posegnuti za Traugott M�ller i njenim trospratnim scenskim prostorom za Piscator/Tollerov komad.) Eksurs bez numeracije, na doma�u temu: Politi�ki se teatar kod nas, uglavnom, nije o�itovao na piscatorovski ili brechtovski na�in. U jednom svom toku, on je bio govor protiv totalitarnog sistema u kojem je nastajao. Meko�a totalitarizma - "jugoslovenski san", kako ka�e Heiner M�ller u "Hamletma�ini" - pru�ala je tom obliku pozori�ta iluziju zna�aja; povremeno, ovda�nji je politi�ki teatar zapadao u �isti �urnalisti�ki feljtonizam, estetski uglavnom ni�tavan. Na drugoj strani, politi�ko u teatru objavljivalo se kao nacionalisti�ko. Takvo je pozori�te pora�alo predstave visokog pathosa i niske teatralnosti. (Mo�e se re�i kako je ovde posredi ona opozicija izme�u "kulture saznanja" i "treninga u kriti�kom rasu�ivanju" o kojoj govori Benjamin. Politi�ko pozori�te Druge Jugoslavije, i u svojim socijalno-kriti�kim i u svojim nacionalisti�kim vidovima koji su se neretko pro�imali i eti�ki, i estetski, i zna�enjski, predstavljalo je poligon, medij, oglasnu tablu za govor o onim istinama koje su bile pre�utkivane u dru�tvu i njegovim klju�nim polugama, medijima i �kolstvu. Radilo se o saznavanju. Trening u kriti�kom rasu�ivanju nije obavljan u pozori�tu. Ako ga je i bivalo, on se odvijao u prostorima �istog politi�kog diskursa unutar sociolo�kih i filozofskih disciplina. Epski teatar, ni onaj koji je podrazumevao Brecht, niti onaj kakav je zastupao Piscator, nisu ostavili nikakvog traga.) Ratovi su i jedan i drugi oblik politi�kog pozori�ta u�inili bespredmetnim i posve izli�nim. Piscatorovski pojam "politi�kog", tako, nikad nije postao ba�tina teatra titovske i postitovske Jugoslavije. (Jedina veza jeste �ivotna pri�a Tille Durieuix, jedne od najve�ih nema�kih glumica vajmarske epohe, rajnhartovske koliko i piskatorovske. To je ona ista "Draga Tilla" iz istoimene �najderove radio-drame koja �e provesti vreme od Hitlerovog dolaska na vlast do pedeset i pete godine u Zagrebu, i kojoj se kod �najdera javlja Heine u �asu jo� jednog germanskog poraza, u jo� jednoj fantaziji o egzilu. �najderova Tilla kaza�e Heineu koji se, do�av�i iz svog groba i iz svog doba, pita nad smislom, kako svaka revolucija za sebe misli da je prva i jedina. To je Tilla nau�ila od Piscatora i njegovih zanosa, poma�u�i mu da napravi svoj teatar, zala�u�i u tu svrhu svoju auoritet i slavu. Ista ta Tilla, paradigma agramerskog "europejstva" i/ili provincijalnosti, darova�e svoje prezime u naziv nezavisne izdava�ke ku�e Nenada Popovi�a, prevodioca Piscatora na, danas bismo rekli, hrvatski.) Govore� i ovde o Piscatoru, zapravo govorimo o jednom fantomu: njegova se savremenost ne sadr�i u neposrednom teatarskom iskustvu, nego u postupcima, pristupima, na�elima kojima se pozori�te, pa i na�e, koristi najop�tije uzev�i, uglavnom bez svesti o poreklu preuzetog.
3. Erwin Piscator nipo�to nije teatarska osoba sveprisutna u na�im mislima, kao �to je to, recimo, Brook. Njegovi su zahtevi za "tendencijom" u teatru preterani, gotovo nemogu�i; njegova je sudbina, pak, tipi�no atipi�na: vrativ�i se u Nema�ku po�to je upoznao staljinisti�ku SSSR (ali i Mejerholjda), a potom i makartijevsku Ameriku (ali i Broadway), on je stigao i do insceniranja Petera Weissa; njegov rad je ovde nepoznat. Politi�ki teatar, pa i onaj kakav je zastupao Piscator, danas ne postoji. Dramski je teatar, pak, postao postdramskim: mo�da se mo�emo slo�iti sa Lehmannom kada tvrdi da je "politi�ki diskurs koji mi pro�ivljavamo svaki dan ve� obavio posao neprekidne dramatizacije". Pa, ipak: kroz radove drugih, kroz ono kretanje pozori�nih duhova u materijalnom svetu koje postupke jednih preta�e u rafinman drugih, Piscator je sa nama. Kada se god upotrebljava filmska ili televizijska slika na sceni, kada se god koristimo revijalnim obra�anjem sa scene, kada se suo�avamo sa razbijanjem scenske iluzije na fragmente jednog teatarskog bitka, kada svoj teatar mislimo kao prostor za kritiku mo�i i mo�ni�tva - mi smo sa Piscatorom. Be�ali od politi�kog u teatru ili ne, uva�avali zahteve ili se samo koristili izvesnim postupcima, mislimo li o socijalnom gestusu kao sastavnom delu pozori�nog �ina, mi smo, opet, s Piscatorom. Misle�i deo pozori�nog sveta, po pravilu, pita se nad aktuelno��u onog �to radi. Ve� samim postavljanjem pitanja, mi se bavimo onom vrstom posla na kom je Piscator nastojao do svoje smrti. I bez obzira na to �to ga nikada ne spominjemo, i bez obzira �to nam se njegove misli �ine anahronima, utopijskima, sme�nima, bez obzira �to cini�ki um konstantno prevladava i u na�im pozori�nim zanosima, odgovor na pitanje "�ivimo li?" nemogu� je u savremenom teatru bez senke profila Erwina Piscatora u pozadini, ba� kao na rikvandu scenografije za njegovu re�iju Hopla, �ivimo!.
CITIRANA DELA:
Erwin Piscator: Politi�ko kazali�te, CKD, Zagreb 1985, preveo Nenad Popovi�
Siegfried Melchinger: Povijest politi�kog kazali�ta, GZH, Zagreb 1989, prevela Vida Flaker
Boris Senker: Redateljsko kazali�te, CKD, Zagreb 1984.
Slobodan �najder: Radosna apokalipsa, ICR, Rijeka 1988.
Slobodan �najder: "Draga Tilla" in Utjeha sjevernih mora, Durieux, Zagreb 1996.
Peter Sloterdijk: Kritika cini�kog uma, Globus, Zagreb 1992, preveo Boris Hudoletnjak
Piter Gej: Vajmarska kultura, Geopoetika/Plato, Beograd 1998, prevela Jasna Jani�ijevi�
Hans Thies Lehmann: "Politi�ko u postdramskom" in: Molijer, program predstave, JDP 2003.
"The Weimar Republic Sourcebook", ed. A. Kaes, M. Jay, E. Dimendberg, University of California Press, Berkley 1995.
Walter Benjamin: Selected Writings, Harvard University Press, Cambridge, Mass.& London 1999.