Kad bi postojala generacija svjesna svog vremena, postojala bi i jedna koja je nadi�ena. U svakom slu�aju, �ivot svih prethodnih epoha bio bi razrije�en u dana�njoj, tako da nikog ne bi zanimao problem obnavljanja klasi�nih pisaca, jednako kao �to zbog Shakespearea zapravo zaboravljamo sve �to mu je prethodilo. �ivi dijelovi bili bi apsorbirani, a ostali bi otpali ili bi bili izbrisani. Na�e bi vrijeme bilo dovoljno jako da nove do�ivljaje suprotstavi pro�lim na taj na�in da nam se kod klasi�nih komada ne bi u�inila izli�nom, praznom, pa �ak i smije�nom samo njihova konstrukcija, ve� jednako tako i dio onog �to se odnosi na njihov sadr�aj. (Kakav je napredak od po�tanske ko�ije do aviona, od pisma koje putuje tjednima do radija, kakav napredak u ratovanju od 1814. do 1915, od malogra�anske rezidencije do kapitalisti�ke i proleterske svjetske internacionale.) Ali mi smo oglu�ili od rike stvarnosti. Generacija koja nam je prethodila s pucnjevima u Sarajevu izgubila je tlo svojih ideala, a dana�nja su zbivanja pritisla uza zid. Udarac je bio jak. Polako treba uhvatiti dah i formulirati �eli�no �vrste spoznaje isku�ane pod rikom
topova.
U me�uvremenu (iz unutra�nje i izvanjske nu�nosti) "zvijer kazali�te" mora �derati, pa u literaturi pro�losti grozni�avo tra�imo kongruentne dijelove. Utvrdimo tezama koja su to na�ela s kojima, ispunjeni nadom u budu�nost, mo�emo pristupiti datostima kakve jesu.
1.
Kad ocjenjujemo opravdanost ili neopravdanost preoblikovanja klasi�nih scenskih djela za potrebe modernog kazali�ta, oslanjati se na paralele s drugim podru�jima umjetnosti je pogre�no. Prema slikarskim i kiparskim djelima zapravo jo� uvijek gajimo posve muzealan odnos. Na �alost! Naprotiv, scensko djelo se mora, a u tome se svi sla�u, bez obzira na �isto povijesni, etimolo�ki interes, uklopiti u predod�bu svake generacije publike.
2.
Za razliku od lirske pjesme koja svoju bezvremenost zahvaljuje titraju osje�aja koji titra jo� stolje�ima, dramska je umjetnina (uz malo iznimaka) izvanjski vezana za svoje vrijeme, zavisno��u od svih elemenata dana, dru�tva, privrednih problema. (Kazali�te svih razdoblja uvijek je stajalo ili padalo sa svojom "aktualno��u".) Vrijeme koje prolazi obja�njava ili zasjenjuje ove ili one elemente komada. Svako razdoblje nalazi kongruentne dijelove u proteklim razdobljima i dovodi ih na svjetlo dana.
3.
Redatelj ne mo�e "slu�iti djelu", jer djelo nije ne�to kruto i kona�no, jer, kad se jednom pojavi, ono srasta s vremenom, poprima patinu i asimilira nove sdr�aje svijesti. Iz toga proizlazi zadatak redatelja da prona�e ono stajali�te s kojeg se mo�e otkriti korijen dramskog ostvarenja. Do tog stajali�ta se ne mo�e do�i mudrovanjem niti se mo�e odabrati svojevoljno: stajali�te koje mu je zajedni�ko s presudnim snagama koje oblikuju bit epohe uspjet �e fiksirati samo onaj redatelj koji se osje�a slugom i eksponentom svoga doba.
4.
Kako mora izgledati takvo stajali�te? Mo�e biti odre�eno umjetni�ki ili svjetonazorno. Samo u potonjem slu�aju bit �e izna�en odnos koji nadilazi pojedina�an slu�aj i obvezuje snage budu�nosti. Umjetni�ko stajali�te ne ostaje samo izvanjsko, ve� se nu�no gubi u samovoljnim kombinacijama.
5.
Gdje po�inje ta samovolja? U na�oj slabosti. U na�oj nejasno�i. U na�em kolebanju, u nespoznavanju onog �to je misaono i emotivno ve� postignuto. U spekulaciji s dobrim poslom, priznanjem, originalno��u. U na�em izmicanju apsolutnom koje uvijek i svake sekunde zahtijeva opredjeljenje. U prikrivanju postoje�ih nedostataka do�ivljaja i ma�te. U zaobila�enju neposrednog koje zahtijeva �in i u bijegu u ono "rje�enje" koje se pretvara u nijansu.
6.
U doba svog procvata, kazali�te je uvijek bilo ne�to �to je najdublje povezano s narodom kao zajednicom, a danas, kad budi politi�ki �ivot �irokih narodnih masa koje zahtijevaju da se oblik dr�ave ostvari prema njihovim idejama, sudbina kazali�ta, ako ne �eli biti preciozna stvar gornjih pet stotina, povezana je na �ivot i smrt s potrebama i zahtjevima i patnjama tih masa. U krajnjoj liniji, njegov je zadatak da ljudima koji dolaze u kazali�te poka�e sve ono �to vi�e ili manje nejasno ili zamr�eno �ivi u njihovoj podsvijesti.
Zaklju�ak: nisu li rat i revolucija silno utjecali na na�e do�ivljavanje, na�e iskustvo, na� pogled na svijet? Ako nisu, umjetnost gubi opravdanje. Svaki poku�aj izgradnje humane kulture, svaki poku�aj da se �ovjek pribli�i �ovjeku a ljudi svijetu, izgleda beskoristan.
Sasvim jednostavno, bez patetike, bez neprijateljstva, bez predrasuda, bez partijnosti: �to je umjetnost? �to su ti njezini elementi? Nisu li njezini elementi, �elje ljudskog srca i njegovi prohtijevi, tako�er i uvjeti koje postavlja zdrav razum? A ne rastu li �elja i zahtjev svakim danom �to ga valja pro�ivjeti? Ne bubri li nezasitno ono �to nije ispunjeno proteklih desetlje�a? Mo�e li opstati idol koji ne doku�uje realni zahtjev �ivota?
(Iz: Erwin Piscator, Politi�ko kazali�te, Prolog/velika edicija; Zagreb 1985)