Dana�nje razmatranje i razumijevanje problema kazali�ne tranzicije osobno temeljim na vlastitom prakti�nom iskustvu vo�enja kazali�ta u predtranzicijskom (socijalisti�kom) razdoblju (direktor drame i pomo�nik upravnika Narodnog pozori�ta u Sarajevu, 1990�93), a potom i u ranotranzicijskom (ravnatelj teatra ITD u Zagrebu, 1998�2003, umjetni�ki direktor Me�unarodnog kazali�nog festivala mladih u Puli, 1996�2002), te na teorijskoj literaturi i znanstvenim istra�ivanjima s kojima se susre�em kao profesor kazali�ne produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i profesor na kolegiju �Kazali�te i njegovo okru�enje� na doktorskom studiju teatrologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svim tim istra�ivanjima i predavanjima problemi kazali�ne tranzicije �ine vrlo bitan i svakako nezaobilazan segment. Gostuju�i kao profesor na tuzlanskoj Akademiji scenskih umjetnosti, odr�avam i dobar uvid u posebnosti bosanskohercegova�kih tranzicijskih iskustava.
U tom smislu, svoj doprinos ovoj temi vidim u poku�aju vrlo kratkog pregleda nekih osnovnih problema kazali�ne tranzicije, s napomenom na koji na�in ti problemi jesu ili nisu rije�eni u hrvatskoj praksi.
Govore�i o predtranzicijskom naslije�u u kazali�nim sustavima biv�e Jugoslavije, valja napomenuti da ono nikako nije bilo u potpunosti negativno i lo�e, te da su dobre strane ranijeg perioda utjecale na tijek i vrstu tranzicije podjednako koliko i one lo�e.
Dobre su strane naslije�a socijalizma, u svim socijalisti�kim zemljama bez izuzetka, svakako naslije�ena izuzetno dobra infrastruktura, kako materijalna tako i humana. Ukoliko je kazali�te vi�e bilo poluga i oru�e ideolo�ke propagande, utoliko je vi�e tu propagandu trebalo ja�ati, pa je samo u biv�im socijalisti�kim zemljama mogu�e prona�i sagra�ene pozornice (u formi kazali�ta ili domova kulture ili pozornica u domovima JNA) gotovo u svakom imalo ve�em naseljenom mjestu. Jednako tako, zna�ajan broj kazali�nih umjetnika, tehni�ara i administratora educiran je i treniran u tim (preko)brojnim ustanovama, pri �emu treba uzeti u obzir i amaterske kazali�ne dru�ine koje su intenzivno djelovale zahvaljuju�i postoje�oj infrastrukturi. Anegdota da se rumunjskoj i kubanskoj diktaturi treba zahvaliti za vrhunsku kvalitetu baletnih ansambala zapadnih metropola, mo�emo promatrati i u �irem tranzicijskom kontekstu. Ako su rumunjski i kubanski emigranti uistinu toliko zna�ajno oja�ali zapadne baletne ansamble (ali i orkestre), nije te�ko zamisliti koliko su tek kvalitetni bili oni ansambli u kojima su ostali svi Rumunji i Kubanci koji nisu uspjeli emigrirati. I opet zbog visoke svijesti o kazali�tu kao o mo�nom sredstvu ideolo�ke propagande, u socijalisti�kim je zemljama stvorena vrlo �iroka, masovna kazali�na publika kakva ne postoji (ni po strukturi ni po motivaciji) u zemljama stabilne demokracije. Groteskne scene iz crno-bijelih propagandnih dokumentaraca u kojima se radnike i seljake kamionima dovozi na kazali�ne predstave, svjedo�e o jednom (istina nasilnom) masovnom stvaranju publike.
Brzina kojom je ta �publika� prestala pokazivati svako zanimanje za kazali�te �im je prestala prisila zbog koje su morali organizirano i�i na predstave, pokazuje da se ta publika nije �odgajala� za kazali�te, nego se jednostavno preko sindikata ili sli�nih organizacija �mobilizirala� za odlazak u kazali�te. Fenomen fiktivne publike ili kupljenog gledateljstva jedna je posebna i vrlo intrigantna tema vezana uz razmatranje kazali�ta u totalitarizmima. Unato� tome, postojala je javno deklarirana dru�tvena svijest o golemoj va�nosti kazali�ta, koja je samu struku postavljala u skupinu cijenjenih dru�tvenih poslova i zanimanja, i tako osiguravala razvitak infrastrukture i produkcije.
Lo�e strane tog socijalisti�kog pristupa kazali�tu bile su prije svega kazali�na ponuda nerazmjerno ve�a od stvarnih dru�tvenih potreba, izuzetno neracionalna proizvodnja, ve� spomenuto fiktivno tr�i�te, posvema�na neosvije�tenost o temeljnim elementima marketinga (koji se, uostalom, u kazali�tima izravno i iskreno i to�no zvao �propaganda�), i izuzetno visoko subvencionirana cijene ulaznice. Zbog nje ni danas gra�ani u tranzicijskim zemljama, �ak ni kad su materijalno dobro situirani, psiholo�ki nisu u ve�em broju spremni pristati na ekonomsku cijenu kazali�ne ulaznice, iako relativno lako pristaju na �injenicu vrlo visokih cijena ulaznica za zabavne ili sportske sadr�aje. Negativno je naslije�e i ranija potpuna i do�ivotna sigurnost radnih mjesta, iz koje je proistekla minimalna fluktuacija � �to je stvorilo izrazito nekompetitivno i nekonkurentno unutarkazali�no okru�enje. Do danas se zbog toga tr�i�te rada u kazali�tu nije uspjelo oblikovati po na�elima na kojima po�iva u visokorazvijenim zapadnim zemljama.
(Naravno da je bez odmaka od najmanje tri generacije nemogu�e niti pribli�no procijeniti kulturalnu �tetu koju je svakoj zemlji posebno donijelo njezinih pola stolje�a socijalizma, duhovni i intelektualni invaliditet generacija njihovih ljudi, jednako kao ni tragediju njihovog susreta s divljim prvotnim kapitalizmom).
Mislim da bi bilo metodolo�ki vrlo korisno u svakom razgovoru o kulturnim tranzicijama razlikovati najmanje �etiri sukcesivne faze u procesu tranzicije (prijelaza) � tipi�ne i karakteristi�ne za sve zemlje biv�eg socijalizma, pa tako i za sve zemlje nastale raspadom biv�e Jugoslavije.
Prvu bih nazvao �Komunizam bez petokrake�, a vrijeme je to prve faze dezorganizacije nakon ru�enja komunisti�kog re�ima i novoro�enoga vi�estrana�ja koje je bilo sposobno isklju�ivo za vrlo povr�ne, kozmeti�ke promjene. Dru�tveni sustav, mentalitet (i ljudi) ostali su,naravno, isti (samo se komunisti�ki obrasci ispunjavaju novim, uglavnom krajnje desnim i kleronacionalisti�kim ideologijama) a kadrovi na sceni, dru�tvene elite i �novi igra�i� gotovo u pravilu su biv�i komunisti�ki partijski i obavje�tajni mo�nici koji su jedini imali puni uvid u dru�tvenu situaciju i pristup bitnim informacijama. Njihovisu stari komiteti u novim uniformama gotovo u pravilu bili dekorirani (kamuflirani) ponekim prominentnim disidentom, po mogu�nosti povratnikom iz emigracije.
Nakon toga slijedi druga faza, �vrijeme kaosa i plja�ke� u kojemu novouspostavljene ideologije postaju krinka i pokri�e za preuzimanje materijalne infrastrukture u vremenu bezvla��a i kaosa. Krah institucija, fluidnost pravnoga sustava i potreba za stvaranjem novih elita, poti�u �mafija�ki kapitalizam� i stvaranje oligarhija budu�ih financijskih mo�nika. U toj su fazi u pravilu kazali�ta bila posve nezanimljiva, osim ako su pravni okviri (rijetko) dopu�tali da ih se pretvori u disco klub ili cassino. U ovoj fazi kadrovi su neka nova lica u igri, uglavnom snala�ljivi, neuki primitivci, spretni i spremni da se umre�e s mo�nicima iz prve faze, ni manje ni vi�e selja�ki lukavi i rudimentarno vulgarni nego svi prvoborci prvobitne kapitalisti�ke akumulacije u Europi i SAD � kojih dvjestotinjak godina ranije. Razumije se da ih kazali�te nije osobito zanimalo, �ak ni kao pretvorbena gra�evina.
Nakon toga dolazi �vrijeme osvje�tavanja� � dru�tva stje�u uvide u nove sustave vrijednosti, zapo�inje prilagodba (uglavnom prisilna � nametana i ubrzavana stalnim pritiscima iz Bruxellesa) EU standardima, a u ovoj su fazi na sceni izmije�ani doeducirani stari kadrovi, i educirani novi ljudi. Oni uspostavljaju, ovisno o kriti�noj masi i okolnostima, br�e ili sporije sljede�i stupanj koji bih nazvao �vrijeme osvije�tenosti�. Po�etak je to implementiranja novih sustava u praksu i uvo�enje nove generacije menad�era i politi�ara � ljudi educirani na nove na�ine, umjerenih prema zapadnim standardima i bitno novim i promijenjenim oblicima pona�anja. Tek oni dru�tvo uvode u zavr�etak tranzicije i po�etak posttranzicijskih prilagodbi, gdje tranzicija zavr�ava, i gdje se gospodarsko-socijalno-pravni sustav u cijelosti transformira, ta promjena, naravno, izravno se odra�ava na bitne kulturalne promjene, pa tranziciju zamjenjuje konvergencija.
Tu onda predstoji hvatanje koraka u zaostacima (tehni�ko-tehnolo�kim, gospodarskim, politi�kim i kulturalnim) koji su, kad je Hrvatska u pitanju, na po�etku tisu�lje�a bili otprilike dvadeset godina ka�njenja za EU i trideset za SAD (jer ve� EU za SAD kasni dobrih 10 godina). U ovom trenutku (uz goleme napore) postaje uo�ljivo da je usporeno dalje zaostajanje, i da je postignuto smanjenje ranijih zaka�njenja za barem po pet godina.
Koliko je koja od ovih faza u pojedinoj zemlji potrajala, ovisi o tome koji tip tranzicije je zemlja imala. Spora je tranzicija podrazumijevala tek povr�ne i vanjske promjene, i vrlo sporo mijenjanje bitnih dru�tvenih funkcija i procesa. U takvim se tipovima tranzicije malo �to zapravo uop�e bitno promijenilo.
Brza tranzicija je, me�utim, u revolucionarnoj maniri sve staro sru�ila i zapo�ela sve ispo�etka, pri �emu se puno toga (kao i u svakom nasilnom i revolucionarnom mijenjanju) nepovratno i nepotrebno uni�tilo.
Najuspje�nijom se pokazala umjerena adaptivna tranzicija koja je evolutivno mijenjala sustave, provode�i strukturne prilagodbe, i implementiraju�i radikalne inovacije postupno i s razumnim periodom prilagodbe i odgode.
Tranzicijski izuzetak je slu�aj biv�e DDR, koja je tranziciju provela �preko no�i� jednostavno se �utapaju�i� sa cijelom infrastrukturom i svim tranzicijskim problemima u jedan ve� visoko razvijen i sofisticiran sustav zapadne demokracije SR Njema�ke, ostavljaju�i traumu prilagodbe uglavnom nevidljivom izvana, i bez ikakve mogu�nosti da ta biv�a socijalisti�ka dr�ava sama odabere i oblikuje sustav u koji se �eli promijeniti.
Kad govorimo o tranziciji, gotovo nikad ne spominjemo jednu od najspektakularnijih i najuspje�nijih tranzicija u Europi, onu Kraljevine �panjolske koja je pro�la tranzi ciju iz jedne od najrigidnijih diktatura u jednu od najliberalnijih demokracija u nevjerojatno kratkom periodu. �injenica da Frankova diktatura nije bila komunisti�ka, isklju�ila je �panjolsku iz razgovora o tranziciji, iako sam duboko uvjeren da su modeli tranzicije bili na�elno jednaki, kao �to su, uostalom, i modeli diktature bili na�elno jednaki. U svim istra�ivanjima uo�io sam gotovo identi�ne obrasce � od naslije�a preko infrastrukture do sustavnih promjena i prilagodbi. S tom razlikom �to je �panjolsku uspje�nost i u�inkovitost nemogu�e na�i u skupini zemalja �postsocijalisti�ke tranzicije�, osim mo�da u slu�aju �e�ke Republike i ve� spominjane vrlo posebne tranzicije DDR u procesu ujedinjenja Njema�ke. Podvla�e�i crtu pod sva dosada�nja iskustva kazali�ne tranzicije u zemljama biv�e Jugoslavije, izuzimaju�i najve�im dijelom Republiku Sloveniju, uo�avamo na prvi pogled da se u tim tranzicijskim procesima (ma koliko me�usobno razli�itim i po dinamici i po strukturi), upravo kazali�te mijenjalo najsporije i da se promijenilo ponajmanje u odnosu na sve dru�tvene pa i kulturne ustanove.
Kad je rije� o institucionalnoj unutarnjoj organizaciji poslovanja u javnim kazali�nim ustanovama na gradskoj, �upanijskoj ili dr�avnoj razini, u velikom omjeru jo� prevladava tradicionalna organizacija, gdje je sustav strogo vertikalan, a horizontalne spone zapravo vi�e razdvajaju i ograni�avaju nego �to spajaju. Povezanost me�u cjelinama je posredna i ovaj model je, treba li uop�e napominjati, u menad�mentu ve� odavno zastario i neprestano pokazuje neprilagodljivost suvremenom na�inu kazali�ne proizvodnje i zapravo svoju dotrajalost! Kao i svi zastarjeli tehnolo�ki sustavi, on prije svega najbolje mo�e proizvoditi goleme iracionalne tro�kove i gubitke, a njegov je krajnji proizvod, zbog zastarjele tehnologije, uvijek nu�no preskup i samo iznimno, gotovo slu�ajno, visoko konkurentan na suvremenom tr�i�tu. Zbog toga se pak privatna i neovisna kazali�ta sve vi�e usmjeravaju prema prilagodljivim oblicima organizacije koje mogu bolje odgovoriti novim zahtjevima i potrebama kazali�noga tr�i�ta, kao i novim zahtjevima kazali�ne estetike. Pod pritiskom takvih modela i velike se ustanove po�inju mijenjati, pa se nerijetko unutar iste kazali�ne ustanove primjenjuje usporedo i istovremeno vi�e razli�itih oblika organizacije, ovisno o konkretnim projektima. Primjerice, unutar sustava nacionalnih kazali�ta otvaraju se male scene, komorne pozornice ili drugi alternativni prostori, ili se pak unutar iste kazali�ne ustanove pristupa proizvodnji vi�e posve razli�itih tipova i vrsta kazali�nih projekata.
Posljedice koje se i danas osje�aju na razini menad�menta u javnim kazali�tima, ogledaju se i u �injenici da se pojam producenta u njima jo� nerijetko poistovje�uje i zamjenjuje s pojmom organizatora. Dugo razdoblje socijalisti�ke kazali�ne proizvodnje uistinu je posao producenta svodilo na poslove organizatora (�to nikako ne zna�i da pojedinci ili ustanove nisu obavljali, dodu�e izvan kazali�ta, i sve ostale poslove kazali�ne produkcije i producenta), i njegovo je naslije�e, izme�u ostalog, i poimanje producenta kao organizatora predstave.
Izobrazba suvremenog kazali�nog producenta, dakle, kao jedan od bitnih preduvjeta za pribli�avanje kazali�ne proizvodnje u nas standardima kazali�ne proizvodnje u visoko razvijenom svijetu, uo�ava se kao novi trend u kazali�noj edukaciji u zemljama biv�e Jugoslavije. Osim Beograda, koji je studij organizacije imao davno prije po�etka tranzicije, u tranzicijskim se vremenima takav studij otvorio na akademijama u Zagrebu, Tuzli, Skopju i Podgorici, navje��uju�i budu�e profesionaliziranje ukupne kazali�ne proizvodnje i prilagodbu kazali�noga menad�menta standardima razvijenoga Zapada.
Kao predtranzicijsko naslije�e vremena �svemo�nih� intendanata i upravnika, fiktivno nadziranih radni�kim vije�ima i stvarno nadziranih partijskim cenzorima, poseban problem kazali�noga menad�menta danas jo� je temeljno nerazumijevanje mjesta, uloge i zada�e upravnih vije�a u javnim, subvencioniranim kazali�nim ustanovama (kazali�tima i festivalima). Sukladno iskustvima visokorazvijenih zapadnih demokracija, u slu�aju ustanova subvencioniranih prora�unskim sredstvima, temeljna su sredstva dru�tvenog nadzora nad dru�tvenim novcem utjelovljena upravo u upravnim vije�ima (Board of Directors).
Ovisno o veli�ini kazali�ta i obimu njegove produkcije (zapravo o visini subvencije i koli�ini sredstava iz prora�una) takvo vije�e uobi�ajeno broji od 5 do 25 �lanova, a �ine ga predstavnici vlasnika i osniva�a koje imenuju vlasnici i osniva�i (gradovi, �upanije, dr�ava), predstavnici lokalne zajednice (poreznih obveznika) koje delegira zajednica iz reda predstavnika korisnika programa samog kazali�ta, dakle to mogu biti profesori sveu�ili�ta, nastavnici u �kolama, predstavnici lokalnog gospodarstva, lokalnih medija, zdravstva, u slu�aju kazali�ta za djecu odgajatelji iz vrti�a, predstavnici lokalnog dru�tvenog i javnog �ivota, dakle svi oni koji su u isto vrijeme zainteresirani za rad tog kazali�ta i koji predstavljaju interese poreznih obveznika koji to kazali�te pla�aju i sponzore koji ga poma�u, i na kraju ugledni i istaknuti kazali�ni umjetnici (glumci, pisci, redatelji, scenografi, koreografi, kostimografi, dramaturzi...) koji predstavljaju struku i profesiju. U odabiru ovih ljudi nu�no i obvezno se pazi na izbjegavanje sukoba interesa. To zna�i da niti jedan od tih stru�njaka za vrijeme dok radi u upravnom vije�u, a ponegdje niti godinu dana prije i godinu dana poslije tog mandata, ne mo�e ni na koji na�in raditi, niti zara�ivati od rada u tom konkretnom kazali�tu, niti mo�e predstavljati udrugu, sindikat ili interesnu skupinu na bilo koji na�in izravno poslovno povezanu s tim kazali�tem.
U upravnom vije�u ponekad sjede (u pravilu bez prava glasa kod odluka koje se donose glasovanjem) ravnatelj, intendant, umjetni�ki direktor tog kazali�ta, a postoje primjeri u kojima oni uop�e nisu u sastavu vije�a koje prosu�uje njihov rad. Ova vije�a �tite interese vlasnika i osniva�a, te �ire dru�tvene zajednice u kojoj (i za koju) kazali�te djeluje. Na�elno, teoreti�ari u SAD na osnovu empirijskih iskustava i teorijskih prou�avanja svode ulogu upravnih vije�a na svega tri osnovne to�ke:
� odabir, anga�iranje i zapo�ljavanje ravnatelja ustanove
� odobravanje predlo�enog umjetni�kog i poslovnog plana rada � programa ravnatelja � kao i svih tro�kovnika
� redovito evaluiranje poslovanja ustanove i procjena zasluga i doprinosa njezina ravnatelja i ostalih djelatnika menad�menta.
U Europi, pak, zbog razli�itosti iskustva, tradicijskog naslije�a i ustroja, prostor djelatnosti upravnih vije�a je �iri. Najprije su ameri�ke tri to�ke u europskom iskustvu pro�irene na �etiri prema klasifikaciji Marion Paquet 1988, i to:
� definiranje misije ustanove
� odre�ivanje ritma aktivnosti ustanove
� osiguranje kontinuiteta ustanove
� promicanje identiteta ustanove.
Ovakav opis odmah je otvorio potrebu za novim preciziranjima, pa je na�elno op�eusvojen �popis� od �ak 11 to�aka aktivnosti koji je predlo�io Cyril Houle 1989.
Po tom prijedlogu, zada�a je upravnih vije�a:
� osigurati uskla�enost djelovanja ustanove s njezinom misijom iz strate�kog plana
� uspostavljati dugoro�ne planove ustanove
� anga�irati i nadzirati ravnatelja ustanove
� sura�ivati s ravnateljem i menad�mentom u konkretnim aktivnostima po potrebi
� arbitrirati u sukobima izme�u ravnatelja i djelatnika
� osmisliti i utemeljiti poslovnu politiku ustanove
� osigurati zakonitost i eti�nost poslovanja ustanove
� osiguravati prihode i upravljati financijskim resursima
� upravljati odnosima ustanove i njezina okru�enja
� samoevaluirati vlastiti rad i nadzirati rad svojih �lanova i vije�a kao cjeline.
Za�titu prava i interesa djelatnika provode njihovi dobro organizirani, utjecajni i jaki sindikati. Sukladno zakonskim odredbama u pojedinim zamljama, sindikati u okviru zakonskih mogu�nosti �tite prava djelatnika i brinu o po�tovanju tih prava.
Dnevni operativni posao kazali�ta prepu�ten je ravnateljskom timu, menad�mentu ustanove, koji se kod nas naj�e��e naziva kolegij (Senior Management Team), koji �ine ravnatelj, umjetni�ki direktor, poslovni direktor, direktor tehnike, �ef administracije, �ef ra�unovodstva, te direktor marketinga ku�e. Oni vode sve poslove dnevne operative u izvr�enju programa ku�e i redovitoj produkciji.
Prema postoje�oj zakonskoj regulativi u Hrvatskoj, poku�aj uspostave europskih sustava izveden je (istina pod medijski agresivnim pritiscima strukovnih udruga) prili�no nespretnim kompromisom izme�u europskih iskustava i socijalisti�kog samoupravlja�kog naslije�a, u na�inu na koji se popunjavaju upravna vije�a za kazali�ta i samim djelatnicima istih tih kazali�ta, a vlasnici i osniva�i nadzor nad poslovanjem kazali�ta koja su im u vlasni�tvu vr�e usporedo i djelomice i preko stru�nih slu�bi grada, �upanije ili ministarstava, te izabranih kulturnih vije�a ili povjerenstava na razinama dr�avne uprave i lokalne samouprave. Problem takvog vo�enja kazali�ne politike je u tome �to se takva vije�a naj�e��e bave uglavnom umjetni�kim (programskim, repertoarnim) aspektima poslovanja, za �to nisu birana a ponekad ni kompetentna, a puno manje i bez ikakvih stvarnih i konkretnih ovlasti (ali i opet u pravilu i bez kompetencija) poslovanjem i poslovno��u kazali�ta, a izravni nadzor gradskih i �upanijskih pro�elnika za kulturu, kao ni ministarstva kulture, svakako nije najdemokrati�niji mogu�i oblik upravljanja kazali�tima. To je u dobroj mjeri jednim od osnovnih uzroka problema u poslovanju koji imaju gotovo sve subvencionirane kazali�ne ku�e u Hrvatskoj.
Zato je nedvojbeno da �e se zaka�njelo i jedva uspostavljena zakonska regulativa u oblasti kazali�ta u Hrvatskoj vremenom nu�no morati dopunjavati i mijenjati prema europskim iskustvima i standardima. Jednako tako, vremenom �e biti nu�no osposobiti sindikate razli�itih struka djelatnika u kazali�tu da postanu svjesni svoje stvarne uloge i zada�e, i preuzmu odgovornost ne�to ve�u od prigodne podjele bo�i�nih poklona za djecu zaposlenika i nabavke vijenaca za preminule �lanove.
I na kraju, u ionako slo�enom i traumati�nom problemu financiranja kazali�nih ustanova, izdvojio bih golemu problemati�nost sustava subvencioniranja u posttranzicijskom kazali�nom �ivotu.
Jedno od temeljnih oru�a za provedbu kulturnih politika svugdje, pa i u nas, svakako je sustav subvencioniranja. Ali, ve� dugo se upravo taj osnovni mehanizam u Europi pokazuje kao vrlo problemati�no oru�e i postavlja u svijetu razvijene demokracije krajnje ozbiljna pitanja. Na primjer, ostvareni u�inci dr�avnih potpora za kazali�te u istra�ivanju �Committee for Cultural Cooperation of the Council of Europe�, jo� su daleke 1977. uzbunjuju�e upozorili na golem sociokulturni problem kojemu se ni do danas u nas nije ozbiljno pristupilo. Korist, naime, od dr�avnih subvencija, pokazalo je to istra�ivanje, ima vrlo uzak krug gra�ana, i to upravo visokoobrazovana vi�a srednja klasa. Pojednostavljeno, politikom subvencija kulturni se programi, dakle, pojeftinjuju zbog onih koji ve� ionako imaju dovoljno novca, i dovoljno edukacije, i dovoljno zadovoljenih kulturnih potreba, ukratko, sredstva svih poreznih obveznika tro�e se za zadovoljavanje kulturnih potreba izmedu 2�10 posto stanovni�tva, ovisno o kojoj je europskoj zemlji rije�. U takvim modelima, pokazalo se, u najboljem slu�aju, �ak 90 posto gra�ana (poreznih obveznika i bira�a) ostaje takvom politikom uskra�eno za sustavnu i promi�ljenu dr�avnu skrb o vlastitim kulturnim potrebama. Temeljem takvih podataka provedene su u najrazvijenijim europskim zemljama i potrebne prilagodbe u proteklih trideset godina. Najve�i konzumenti subvencija, gotovo u pravilu, zbog slo�enosti i zahtjevnosti svojih produkcija, ponajmanje su spremni i sposobni odgovoriti potrebama slu�enja �iroj zajednici � otvaranju svojih programa velikom broju poreznih obveznika (platitelja njihova postojanja) i unato� presti�nim titulama �nacionalnih� ustanova, po sastavu svojih konzumenata u najve�oj mjeri ostaju posve lokalne ustanove, otvorene gotovo isklju�ivo stanovnicima gradova u kojima se nalaze (i to tek manjem postotku njihova stanovni�tva) i, eventualno, ponekoga ve�ega grada u dr�avi koji raspola�e infrastrukturom prijeko potrebnom za primanje tako slo�enih programa. U takvim slu�ajevima, opravdanje za njihov nacionalni status i nerazmjerno visoke subvencije mo�e opravdati jedino njihovo reprezentiranje nacionalnih kultura na me�unarodnoj razini. Naravno, ako ga ima u toliko zna�ajnoj mjeri.
Rje�avanje ovih problema na tragu zapadnoeuropskih iskustava u Hrvatskoj, na �alost, jo� nije u�injeno, iako su procesi prijelaza s modela demokratizacije kulture na modele kulturne demokracije na razini strate�kog planiranja nagla�eni i najavljeni.
Razumije se da su problemi kazali�ne tranzicije i brojniji i raznovrsniji od onoga �to sam u ovom kratkom pregledu uspio izdvojiti, ali uvjeren sam da se svi oni �ire i granaju upravo iz ovih osnovnih korijena, koje sam zbog toga ovdje nabrojio.